Nafta i zemni plin iz podmorja

 
Gost autor 29.06.2009.
Nafta i zemni plin iz podmorja - neprocjenjivo bogatstvo ili lažna nada? Više o ovoj aktualnoj temi pročitajte u članku Massima Sapača, studenta prve godine preddiplomskoga istraživačkog studija geografije na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu.
 


 
 
 

Geografski časopisi



 

Znanost.com

Geografski horizont 2/2011

Važnost crnog zlata
Teško bi bilo zamisliti moderno svjetsko gospodarstvo bez nafte. „Crno zlato“ najbrži je pokretač razvoja nekog mjesta, države, pa čak i svjetske regije. No, nafta često nosi i ratove ili je sama uzrok rata, gladi, produbljuje razlike između siromašnih i bogatih, te uzrokuje brze i nagle socijalne i gospodarske promjene koje imaju velike posljedice, uglavnom negativne. Naftna era započinje sredinom 19. stoljeća, kada američki znanstvenici Ferris i Kier koriste naftu kao gorivo za svjetiljke. Od početka naftne ere, polja njenog korištenja su se stalno širila. Benzin, mazut i kerozin najpoznatiji su derivati sirove nafte. Preradom i u spojevima sa drugim elementima i tvarima, naftu nalazimo u mnogim oblicima i sastavima: svijećama, lakovima, parfemima, lijekovima, bojama, deterdžentima, plastici, asfaltu...

Nafta, materinji jezik arapski; zemni plin, materinji jezik ruski
Danas, nafta koja se dobiva i vadi iz kopnenih rezervi čini ukupno 70 % svjetske naftne proizvodnje. Gotovo 56 % svih poznatih rezervi nafte nalaze se u regiji Srednjeg Istoka. Srednji Istok osim što raspolaže najvećom količinom zaliha sirove nafte, najveći je svjetski proizvođač nafte i najveći svjetski izvoznik. Saudijska Arabija je vodeća zemlja Srednjeg Istoka, a kao najveći svjetski proizvođač nafte, 2006. g. proizvela je 10,66 mil. barela nafte na dan, odnosno 13 % ukupne proizvedene nafte te godine. Saudijska Arabija je i najveći svjetski izvoznik nafte (izvozi 9 mil. barela na dan) te raspolaže najvećom svjetskom zalihom  nafte (267 milijardi barela sirove nafte). Najveće kopneno naftno polje na svijetu, Ghawar, nalazi se upravo u Saudijskoj Arabiji, s dokazanih 80 mlrd barela zaliha nafte. Regija Srednjeg Istoka proizvodi ukupno 30.5 % svjetske nafte. Godine 1960. u Bagdadu se osniva OPEC - organizacija zemalja izvoznica nafte, radi koordinacije i ujednačenja naftne politike i proizvodnje, stabilizacije cijena na međunarodnim naftnim tržištima i radi osiguranja stalnog opskrbljivanja zemalja potrošača. Godine 2008. zemlje OPEC-a (Alžir, Angola, Ekvador, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela), proizvodile su dnevno oko 41 % svjetske nafte. Ono što je Srednji Istok za naftu, to su Rusija, SAD, Kanada i Iran za zemni plin. Godine 2007. te su četiri države proizvodile 50 % svog proizvedenog zemnog plina te se u tim državama nalazi polovica svjetskih rezervi zemnog plina.

Tab. 1. Proizvodnja nafte u tisućama barela dnevno, po svjetskim regijama 2006. godine

Izvor: World Oil Outlook, OPEC 2008.


Sl. 1. Dokazane naftne rezerve po svjetskim regijama
Izvor: World Oil Outlook, OPEC 2008.

Nafte ima još za pedesetak godina?
U zadnje vrijeme često se govori o tome kako se svijet previše oslanja na naftu. Svjetska potreba za naftom godišnje raste velikom brzinom. Realne potrebe za naftom 2006. godine iznosile su 86 mil. barela na dan, a proizvedeno je 82 mil. barela. Prema procjenama OPEC-a, potražnja za naftom će se udvostručiti do 2040. godine. Proizvodnja nikako neće moći pratiti razinu potrošnje, što zbog manjka proizvodnih postrojenja, što zbog iscrpljivanja zaliha sirove nafte iz podzemlja. Danas, promet troši 38 milijuna barela nafte na dan, industrija 22, kućanstva i poljoprivreda 10, a ostatak od oko 13 milijuna barela nafte troši se u proizvodnji energije. Prema procjenama o svjetskim kopnenim rezervama nafte koje iznose 1300 milijardi barela, nafte po današnjoj količini proizvodnje i potrošnje ima još za pedesetak godina (točnije 56 godina).

Nafta iz mora - previše novčanog ulaganja za možda i ne tako velike rezerve nafte?
Zbog sve veće ovisnosti i potrebe za naftom, naftne kompanije počele su se okretati morima i oceanima. Budući da svjetsko more pokriva 71 % površine Zemlje, pretpostavlja se da se upravo ispod površine mora kriju najveće svjetske zalihe nafte i zemnog plina. No, zbog slabo razvijene tehnologije, velikih dubina, visokih troškova izgradnje i vađenja, nepredvidivosti mora i vremena, te mogućnosti izazivanja velikih ekoloških katastrofa, vađenje nafte i plina iz podmorja je jedno od najzahtjevnijih i najkompleksnijih procesa suvremene industrije i tehnologije. Ulaganja naftnih kompanija u prevladavanje tih prepreka vrlo su velika. Tijekom godina u platforme i pokretne objekte za vađenje nafte ulagane su milijarde dolara. Prvo nekopneno postrojenje za vađenje nafte izgrađeno je 1897. g. u obalnom pojasu nedaleko američke savezne države Kalifornije. Od kraja Prvoga svjetskog rata vodeće naftne kompanije postavljaju platforme u mora. Godine 1931. američka naftna kompanija Texaco (danas dio Chevrona) gradi prva postrojenja za vađenje nafte u obalnom području Meksičkoga zaljeva, a 1937. godine tvrtka Superior Oil Co. (danas dio ExxonMobile-a) gradi prvu modernu “samostojeću“ platformu izvan obalnog područja (u otvorenom moru američke savezne države Lujzijane). Uporabom novih tehnologija i međusobnim nadmetanjem naftnih kompanija, platforme su se gradile sve dalje od obala, tako su 1947. g. u otvorenim vodama Meksičkog zaljeva američka naftna kompanija Phillips Petroleum (današnji ConocoPhillips) i britanska naftna kompanija Standard Oil and Gas (današnji British Petroleum) izgradili i montirali prvu platformu “koja se nije mogla vidjeti s obale“. Prvo moderno naftno postrojenje, moderna platforma na svijetu, Neft Daslari, izgrađena je na prostoru današnjeg Azerbajdžana 1947. godine (Kaspijsko more nedaleko od Baku-a).
Nakon Drugoga svjetskog rata naftne platforme grade se u sve dubljim i udaljenijim morima, te  njihov udio u ukupnoj proizvodnji sirove nafte raste velikom brzinom. Prema nekim procjenama 30 % sve prerađene nafte dolazi iz podvodnih ležišta, a taj bi se postotak mogao  povećati i do 3 puta budući da nafte na kopnu više neće biti, dok se po nekim istraživanjima u moru krije još dodatnih 800 do 1200 milijardi barela sirove nafte.

Sl. 2. Postupak traženja naftnih ležišta u podmorju, eksplozijom i seizmičkim valovima

Gradnja 400 milijuna $, montaža 100 milijuna $, zarada neprocjenjiva $²
Proces “vađenja“ nafte i zemnog plina iz podzemlja jedan je od tehnički najkompleksnijih procesa suvremene industrije. Naftne platforme (offshore platforms), specijalni brodovi za vađenje nafte (drillships) i pokretna naftna postrojenja jedini su načini crpljenja iz podmorja.
U slučaju da geolozi odrede i procjene da je određeno ležište nafte vrijedno, naftne kompanije započinju gradnju naftnih platformi, postrojenja i pratećih objekata. Gradnja platforme započinje na kopnu, a platforme se kasnije u komadima ili kao čitave strukture prenose na naftno ležište. Proizvodna cijena jedne platforme može iznositi i do nekoliko stotina milijuna dolara. Većina platforma su nepomične, pričvršćene za morsko dno. Za proizvodnju dijelova strukture preko kojih se platforma čvrsto sidri za morsko dno potrebne su dvije godine. Ti se dijelovi teglećim brodovima dovlače do mjesta izgradnje, obično u ljetnim mjesecima kada vladaju povoljni meteorološki uvjeti. Druga najkorištenija vrsta platforma su plutajuće i polupotopljene naftne platforme koje su samo čeličnim tenzijskim nogama vezane za morsko dno. Prednost takvih platformi je što su dinamičnije, lakše podnose valove, vjetar i nevrijeme, a najveća prednost im je što ne moraju dodatnom strukturom biti pričvršćene za morsko dno. Osim što moraju izvršiti svoju primarnu ulogu proizvodnje nafte, naftne platforme moraju izdržati velika nevremena praćena udarima vjetra od preko 180 km/h, kao i stalnu pojavu korozije. Naftne platforme se često opisuju kao industrijski gradovi na moru, na njima se često i prerađuje sirova nafte. Što je naftno ležište bogatije naftom, to je platforma iznad ležišta veća. Zbog toga su neke naftne platforme impozantne strukture koje mogu visinom prestići i najviše svjetske nebodere te zapošljavati i do par tisuća ljudi.

Sl. 3. Eksplozije i nevremena najveća su opasnost naftnim platformama

Najveća svjetska platforma smještena je u Meksičkom zaljevu, oko 210 km jugoistočno od New Orleansa. Na tom je području 1995. godine otkriveno veliko naftno polje za koje je procijenjeno da sadrži 100 milijardi barela sirove nafte. Kako bi dosegli naftu na dubini od 525 metara, naftne kompanije Texaco (danas dio Chevrona) i Marathon, ukupno su investirale 500 milijuna dolara u izgradnju platforme Petronius, najveće platforme na svijetu (75 metara iznad površine, 540 metara u dubinu).

Sl. 4. Naftna platforma Petronius u Meksičkom zaljevu pravo je industrijsko središte na moru.

Budućnost naftne proizvodnje ipak u moru?
Najaktivnija podmorska naftna polja trenutno su u Meksičkom zaljevu, Sjevernom moru, morima oko kanadskog Newfoundlanda i Nove Scotije, Sueskom zaljevu, Perzijskom moru, Kaspijskom jezeru i Južnokineskom moru. U bliskoj budućnosti stvara se prostor za nove proizvođače nafte koji će upravo naftu prerađivati iz vlastitih podmorskih rezervi, a zemlje poput Angole, Namibije, Nigerije, Kine već se sada spominju kao nove petrodolarske zemlje. Međutim, naftom najbogatija područja na Zemlji tek se istražuju i utvrđuju.
Sjedinjene Američke Države najveći su svjetski potrošač nafte i naftnih derivata. Dnevno SAD troše 20 mil. barela nafte, odnosno 25 % ukupne dnevne svjetske potrošnje. SAD raspolaže vrlo velikim rezervama nafte upravo u njihovom obalnom području. Američko ministarstvo energije procjenjuje da se u američkom vanjskom kontinentalnom šelfu nalaze zalihe oko 80 mil. barela nafte i 24 bilijuna m³ zemnog plina. SAD ima različite savezne zakone o iskorištavanju podvodne nafte, tako primjerice savezna država Florida zabranjuje bilo kakvo iskorištavanje nafte iz podmorja zbog straha od onečišćenja i negativnog utjecaja na turizam, a Floridi susjedna Lujzijana treći je najveći proizvođač “morske nafte“ unutar SAD-a. U Kongresu se već dugi niz godina vode borbe o tome treba li se dopustiti iskorištavanje naftnih bogatstava na federativnoj razini neposredno uz obalno područje. Predsjednik Clinton je postrožio zakon o takvom korištenju zaliha, do te mjere da je zakon postao zabrana, dok je predsjednik Bush “ublažio“ zabranu eksploatiranja. Ukupno 30 % proizvedene nafte u SAD-u dolazi iz podmorskih izvora. Nafta koja se vadi i proizvodi iz podmorskih ležišta u engleskom jeziku naziva se offshore petroleum.

Tab. 2. Proizvodnja “offshore“ nafte u SAD-u, u tisućama barela dnevno 2007. godine

Izvor: Energy Information Administration, treehugger.com

Brazil preuzima venecuelsku titulu najvećeg proizvođača nafte Južne Amerike?
Godine 2007. brazilska nacionalna naftna kompanija Petrobras otkrila je na podvodnom ležištu Tupi zalihu od otprilike 10 milijardi barela nafte. Naftno ležište Tupi nalazi se 250 km južno od brazilske obale i dio je veće geološke regije zvane Santos. Zalihe nafte u toj regiji procjenjuju se na 80-100 milijardi barela nafte. Nedaleko brazilskog najvećeg grada Rio de Janeira nalazi se i najproduktivnije naftno ležiše u Brazilu, Campos. Brazil je 2006. g. sa 2,1 mil. proizvedenih barela nafte dnevno bio 13. najveći proizvođač nafte na svijetu, odnosno drugi u Južnoj Americi. Upravo zbog novootkrivenih zaliha nafte u Santos regiji, Brazil čekaju sretni dani što se tiče petrodolara, međutim procjenjuje se da će biti potrebno 8-10 godina da započne  proizvodnja s najbogatijih brazilskih podvodnih naftnih ležišta.

Arktik i Antarktik, globalno zatopljenje otvara mogućnost eksploataciji velikog naftnog bogatstva
Područje Arktika sakriva oko 90 milijardi barela nafte i 509 bilijuna m³ zemnog plina.  Prema jednom dokumentu iz 17. stoljeća područje Arktika nije pripadalo nikome. Međutim deklaracijom UN-a i prema pomorskom pravu, Kanada, Danska, Norveška, Rusija i SAD dobivaju prava na korištenje bogatstava arktičkog podmorja i mora. Na drugom zemljinom polu pak, Argentina, Australija, Čile, Francuska, Velika Britanija, Novi Zeland i Norveška traže pravo eksploatiranja podvodnog blaga Antarktika, odnosno rudnih bogatstava i 60 mil. barela dokazanih zaliha nafte. Zbog globalnog zatopljenja i otapanja leda, pretpostavlja se da će izniknuti još velikih naftnih regija oko svjetskih polova.
Jadransko je more siromašno zalihama nafte, gotovo da je nema uopće, dok zemnog plina ima u relativnim količinama. Zalihe prirodnog plina 40 km jugozapadno od Pule na plinskim  poljima Ivana, Ika, Ida, Anamarija, Marica i Katarina iznose oko 20 milijardi m³. INA je u 2008. g. na 14 platformi proizvela 1,5 mlrd m³ prirodnog plina. Ako zbrojimo dokazane rezerve prirodnog plina u Jadranskom moru i ostatku kopnene Hrvatske, Hrvatska ima još zalihe od četrdesetak milijardi m³ zemnog plina. Uzevši u obzir da proizvodi 2,8 milijarde m³ na godinu, a da ih troši 3, Hrvatska ima još vlastitog plina za slijedećih 20 godina.

Duboki oceani, čudovišta, hladnoća, tama, visok tlak te nagađanja o crnom zlatu
Svjetsko more zauzima 361 milijun km² (71 % površine Zemlje), a više od polovine te površine duboko je preko 3000 metara. Koristeći trenutno najrazvijenije tehnike podmorskog vađenja nafte uspijeva se crpiti nafta s najveće dubine od 4000 metara. Prema procjenama najvećih svjetskih naftnih kompanija poput British Petroleum-a, Chevron-a, ConocoPhillips-a, ExxonMobile-a, Royal Dutch Shell-a, u najdubljim dijelovima svjetskih oceana mogle bi se nalaziti zalihe od najmanje 1200 bilijuna barela nafte i nekoliko kvatrilijuna m³ zemnog plina. Te brojke mogle bi biti i nekoliko puta veće, međutim vađenje nafte sa dubina većih od 6000 metara danas je nezamislivo, jer čovječanstvo ne raspolaže potrebnom tehnologijom za takve industrijske procese i poduhvate. Problemi koji bi se javljali pri vađenju nafte sa tako velikih dubina su veliki, jer ne postoji nikakva platforma ili naftno postrojenje koje bi moglo biti usidreno na takvim dubinama. Kad bi se eventualno neko postrojenje i uspjelo negdje stabilno postaviti, pitanje je da li bi ono moglo izdržati nevrijeme otvorenoga mora i valove visoke preko 15 metara. Slijedeći problem bila bi i podvodna struktura postrojenja i cijev za vađenje nafte, jer bi temperatura blizu 0 °C i tlak zraka od nekoliko atmosfera smrskao i najčvršću tvar koju bi čovjek mogao napraviti. Najveća je nepoznanica što bi se dogodilo, (ukoliko se hipotetički i uspije izgraditi takvo funkcionalno postrojenje) ako dođe do prekomjernog bušenja i nekontroliranog izlaza nafte iz ležišta? Ako uzmemo u obzir da 1 litra nafte može zagaditi nekoliko km² morske površine, što bi se dogodilo kad bi ljudska ruka oslobodila nekoliko milijardi litara nafte iz ležišta?

Sl. 5. Hoće li sve veća žeđ za naftom dokrajčiti zdravlje Zemlje?

Sigurno je da nafte na Zemlji ima i da će se u budućnosti većina nafte prerađivati iz podvodnih naftnih ležišta. No, vrijedi li riskirati okoliš i trošiti ogromne svote novaca za dostizanje novih zaliha podvodne nafte? Nije li došlo vrijeme da se napokon čovječanstvo oslobodi tako preteške ovisnosti o fosilnim gorivima? Da li je čovječanstvo spremno definitivno uništiti prirodu planete Zemlje? To su pitanja na koja odgovore mogu dati samo osobe i organizacije koje postoje i surađuju s naftnim kompanijama, kompanijama i organizacijama očito moćnijim i od samih država.

Massimo Sapač

Literatura i izvori:
D. Stričević, B. Sever (2006): Nafta, Temelji organske kemije, udžbenik iz kemije za 4 razred gimnazije, prvo izdanje, Zagreb 2006., str. 52.-55.
Jurilj I. (2006): Naftne bušotine i platforme, Drvo Znanja, br. 91, str. 62.-67.
World Oil Outlook (2008), OPEC, internetsko izdanje godišnjaka
Nekoliko korisnih linkova:
http: science.howstuffworks.com
http://www.eia.doe.gov/basics/quickoil.html
http://www.treehugger.com/files/2009/02/offshore-drilling-oil-false-hope.php

Slike preuzete s www.google.com

 
 
povratak na vrh PDF pošalji članak mailom isprintaj članak stalna adresa članka obavijest o novim člancima RSS
Geografija.hr

Regionalno

Teme

Prijava u sustav

HR / INT