Eritreja - najmlađa afrička država

 
Lončarić Robert 14.05.2004.
Eritreja je najmlađa afrička država (neovisna od 1993), smještena uz obalu Crvenog mora, zemlja bremenite prošlosti i neizvjesne političko-gospodarske budućnosti.
 


 
 
 

Geografski časopisi



 

Znanost.com

Geografski horizont 2/2011
 
 

Komentari

Želite li komentirati članak? Kliknite ovdje i prijavite se.

Čudesni svijet na dodiru Crvenog mora i planinske unutrašnjosti

Smještena na samom sjeveroistočnom rubu Roga Afrike, s više od 1000 km dugačkim obalnim pojasom na Crvenom moru, Eritreja je najmlađa i jedna od najmanje poznatih zemalja na afričkom kontinentu. Iako se povijest Eritreje može pratiti unatrag barem do 8. ili  9. st. poslije Krista, posljednijh stotinjak godina donijelo je najveće promjene. U relativno kratkom povijesnom razdoblju Eritreja je prošla faze od izrazito primitivnog društva do demokracije. Dakako da je takav nagli skok morao ostaviti ozbiljne posljedice na zemlju. Kraj 20. st. Eritreja je dočekala kao neovisna država ali je svoju slobodu krvavo platila u tridesetgodišnjem sukobu sa svojim velikim susjedom Etiopijom.

Eritreja u "zagrljaju" Sudana, Etiopije i Crvenog mora


Eritreju s istoka i sjeveroistoka oplakuju obale Crvenog mora po kojem je i sama država dobila ime. Naime, ime Eritreja porijeklo vuče od rimskog naziva za Crveno more, Mare Erythraeum. Na sjeveru i sjeverozapadu graniči s Sudanom, na jugu s Etiopijom, a na jugoistoku s Džibutijem.

Površina zemlje je 121 500 km2, a prema procjenama, u Eritreji je 2003. živjelo 3,56 milijuna stanovnika. Reljefnu okosnicu zemlje, uz crvenomorsku obalu, čini unutrašnja visoravan visoka između 1800 i 3000 metara. Ostatak zemlje su nizinska područja na zapadu i nekih 300 otoka na Crvenom moru.

Planinska unutrašnjost Eritreje

Klima je umjerena u planinskoj unutrašnjosti gdje je koncentriran i najveći broj stanovnika. Vrijeme na visoravni je uglavnom vedro i suho, a maksimalne temperature ne prelaze 26 oC. U probalju klima je izrazito vruća i suha jer je snažan utjecaj zračnih masa iz susjedne Arabije. Zanimljivo je kako Eritreja nema stalnih površinskih tokova.

Demogeografske posebnosti Eritreje


Stanovništvo Eritreje čini devet etničkih grupa od kojih većina govori hamitskim ili kušitskim jezicima. Nabrojniji su narodi Tigrinya (50%), Tigre (31,4%), Saho (5%), Afar (4%), Beja (2,5%) i Kunama (2%). U državnim službama te pri službenim i komercijalnim transakcijama najviše se koriste Tigrinya i arapski jezik ali sve više jača i uloga engleskog jezika koji polako preuzima ulogu drugoga službenog jezika Eritreje, a koristi se u srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju.

Eritrejke najčešće nose odjeću žarkih boja

U religijskom pogledu otprilike polovica stanovništva Eritreje su koptski kršćani, a druga polovica je muslimanska. Kao i susjedna Etiopija i Eritreja je stara kršćanska zemlja. Pokrštavanje je počelo oko 350. g. kada su se prema predaji, na eritrejsku obalu iskrcala dvojica feničkih trgovaca koji su bili kršćani. Kršćani uglavnom danas naseljavaju planinsku unutrašnjost dok se muslimani naseljavaju u obalnom pojasu.

Gospodarstvo opterećeno ratnim stradanjima


Eritreja je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Godine 2002. BDP per capita iznosio je svega 153$, s trendom godišnjeg pada od 1,2%. U primarnim djelatnostima bilo je zaposleno čak oko 80% stanovništva zemlje.

Arhitektura eritrejskog sela

Međutim, poljoprivreda je nedovoljno razvijena i pati od posljedica čestih suša. Poljoprivredna proizvodnja čini tek 12% BDP-a, a izvozi se pamuk, razno voće i povrće, meso i koža. Međutim,  poljoprivrednici  ovise o oborinama koje često izostaju, a ne postoji pouzdan sustav navodnjavanja. Vlada Eritreje izjavila je da će se zalagati za tržišnu ekonomiju i privatizaciju ali je malo toga učinjeno u tom smjeru. Uloga Vlade u gospodarstvu je još uvijek vrlo jaka, a loše zakonodavstvo i snažna birokracija obeshrabruju domaće i strane investitore. Česti ratni sukobi pridonijeli su nazadovanju gospodarstva. Eritreja je u posljednjem ratu s Etiopijom (1998.-2000.) izgubila mnoge važne gospodarske resurse, naročito tijekom sukoba u svibnju i lipnju 2000. kada je etiopska vojska zauzela važna poljoprivredna područja na zapadu i jugu iz koji je izbjeglo gotovo milijun ljudi. Prema procjenama Svjetske Banke izravne štete u tom posljednjem sukobu iznosile su oko 300 milijuna dolara što je za Eritreju golem iznos kada se zna da je ukupan BDP za 2002. godinu bio 667 milijuna dolara. Gospodarstvo pati i zbog zastarjele i u ratu uništene prometne infrastrukture iako je trenutno obnova međugradske cestovne mreže u punom jeku. Ove godine se očekuje da će u Eritreji proraditi i prva mobilna telefonska mreža. Industrija je uglavnom koncentrirana oko glavnog grada Asmare a čine ju pivovare, tvornice duhana, nekoliko manjih tekstilnih pogona i tvornica za preradu stakla i plastike. U gradu Massawi na obali Crvenog mora počela je obnova i proširenje luke koja je važno središte za izvoz ribe i ostalih morskih organizama, a izgrađena je i nova zračna luka. Eritrejska vlada nada se da će uspjeti razviti turizam na dugoj crvenomorskoj obali.

Asmara - afrička prijestolnica s talijanskom arhitekturom


Najveći eritrerijski grad je Asmara (oko 450 000 stanovnika), ujedno i glavni grad. Ostali veći gradovi su: Keren (57 000), Massawa (28 000), Afabet (25 000), Tessenie (25 000), Mendefera (25 000) i Dekemhare (20 000).

Isječak urbanog krajolika Asmare


Asmara je smještena na istočnom rubu eritrejske visoravni na nadmorskoj visini od oko 2500 metara. Ima izuzetno ugodnu klimu, dojmljivu arhitekturu i reputaciju jednog od najsigurnijih glavnih gradova u Africi. Razvila se iz četiri sela koja su osnovali stočari zbog obilnih izvora vode. Trgovci su je koristili kao stanicu na putu između obale i planina pa je s vremenom postala ključni trgovački čvor. Krajem 19. stoljeća, nakon što su zaposjeli Eritreju, Talijani su odlučili da Asmara bude dragulj u njihovom istočnoafričkom carstvu. U sljedećih pedeset godina talijanske vlade Asmara se razvila u moderan grad, više nalikujući gradovima Lombardije ili Toskanije nego afričkim metropolama. I danas su u gradu prisutni snažni podsjetnici na razdoblje talijanske dominacije. Ponajprije treba spomenuti asmarsku katedralu izgrađenu u lombardijskom stilu, za koju se smatra da je najljepša građevina toga stila van Italije. Osim katedrale izgrađene su mnoge vile u Art - Deco stilu, zatim Nacionalni muzej, Guvernerova palača u neoklasicističkom stilu, te impozantni Cinema Impero. U gradu postoji i velika džamija Khalufa el Rashidin koja je izgrađena od mramora iz obližnjeg kamenoloma Carrara. Jedna od atrakcija grada je i Groblje Tenkova koje se nalazi u neposrednoj blizini Asmare na kojemu su odbačene stotine tenkova i oklopnih vozila uništenih u tridesetgodišnjim sukobima s Etiopijom.

Povijesni razvoj na razmeđi etiopskih, talijanskih i britanskih imperijalnih interesa


Povijest Eritreje bila je burna i krvava. Bila je dio etiopskog kraljevstva Aksum sve do njegovog pada u 8. st., zatim u 16. st. dolazi pod otomansku vlast. Eritreju su nastojali osvojiti sudanski sultani, Egipćani pa čak i Portugalci. Moderna povijest Eritreje započinje talijanskom kolonizacijom. Osamdesetih godina 19. st. Talijani su otkupili eritrejsku luku Assab što je označilo početak njihovog širenja u ovom području. Talijansku kolonizaciju poticali su Britanci koji su time htjeli zaustaviti širenje francuske kolonijalne vlasti na Rogu Afrike. Italija je Eritreju proglasila svojom kolonijom 1. siječnja 1890. Početkom 20. st. započelo je useljavanje Talijana kojih se do kraja talijanske uprave uselilo oko 70.000. Poljoprivredna politika talijanske uprave išla je uglavnom na ruku doseljenicima i bazirala se na izvozu proizvoda na talijansko i europsko tržište. Gospodarski razvoj zahtijevao je i izgradnju prometne infrastrukture koja je u to vrijeme bila vjerojatno najbolja na čitavom kontinentu. Talijani su izgradili željeznicu koja je spajala Asmaru, Keren i Agordat. Također je i luka Massawa spojena željezničkom prugom sa unutrašnjošću, a izgrađena su i dva moderna aerodroma. Tijekom ovog razdoblja lokalno stanovništvo razvilo je jaku nacionalnu svijest. Ljudi različite etničke, kulturne i vjerske pripadnosti povezani su zajedno unutar kolonijalnih granica. Iako je donijela znatne koristi, talijanska kolonijalna vlast nije bila nimalo benigna. Imala je očita fašistička obilježja, a Eritrejce je smatrala tek izvorom jeftine radne snage, koji su i u gospodarskom i u političkom životu igrali tek sporedne uloge. Ipak, ovo razdoblje označilo je buđenje onog što će kasnije postati eritrejski nacionalizam.
Godine 1941. Talijani su protjerani iz Eritreje, a mandat nad zemljom preuzela je Velika Britanija u dogovoru s ostalim velikim silama. Stanovništvo je dočekalo Britance s dobrodošlicom, ali je eritrejsko društvo već počelo pokazivati određene želje u pravcu samoodređenja. Do ovog trenutka etiopsko mješanje u eritrejske poslove  bilo je vrlo ograničeno. Od početka 20. st do dolaska Britanaca ove dvije zemlje kretale su se odvojenim političkim i ekonomskim putevima. Eritreja je razvijala kolonijalnu tržišnu ekonomiju dok je Etiopija zadržala feudalna obilježja. Međutim, kada se u Etiopiju nakon odlaska Talijana vratio Haile Selasije stvari su se počele mijenjati. Car Selasije počeo se živo zanimati za Eritreju nastojeći u njoj ojačati svoj utjecaj ponajprije mješajući se u crkvene prilike Eritreje, zatim manipulacijom političkim strankama i terorizmom. Britanski odgovor na etiopsko mješanje bio je mlak pa je Eritreja sve više potpadala pod etiopski utjecaj.
 Nakon završetka Drugoga svjetskog rata mandat nad Eritrejom preuzimaju Ujedinjeni narodi. Pregovori o budućnosti Eritreje započeli su u New Yorku u travnju 1949. Etiopija je vršila snažan pritisak na komisiju tražeći pripojenje Eritreje, SAD su se počele jače zanimati za Eritreju jer je bila na povoljnom strateškom položaju uz Crveno more, dok su Britanci tvrdili da tri četvrtine tamošnjeg stanovništva podupire stvaranje nezavisne države. Dana 2. prosinca 1950. Ujedinjeni narodi su izglasali rezoluciju prema kojoj je trebalo oformiti federaciju između Etiopije i Eritreje. U rujnu 1952. rezolucija je stupila na snagu te su Etiopljani zamijenili Britance. Odluka o sudbini Eritreje niti u jednom segmentu nije poštivala volju većine eritrejskog naroda.
U rujnu 1962. Etiopija je prekršila rezoluciju UN i izvršila aneksiju Eritreje prolasivši je jednom od svojih pokrajna. Gotovo istodobno počinje organizirana pobuna protiv etiopske vlasti. Raspršene skupine pokreta otpora povezale su se međusobno, a potporu su dobile iz inozemstva od eritrejske dijaspore. Pobunjenici su se organizirali u eritrejski Oslobodilački Front (ELF) koji je do 1965. imao oko 1000 boraca. U razdoblju od kasnih 60-tih do ranih 70-tih godina prošlog stoljeća car Haile Selasije počeo je gubiti nadzor nad unutrašnjiom prilikama u Etiopiji, a u Eritreji je veliki broj kopta iz planinske unutrašnjosti ušao u redove ELF-a. Osim ELF-a osnovana je i Eritrejska narodna oslobodilačka fronta (EPLF). Do 1976. ove su skupine zajedno imale oko 20 tisuća boraca. Godine 1974. u državnom udaru svrgnut je Haile Selasije, a vlast je preuzela marksistička organizacija Derga na čelu koje je bio Mengistu Haile Miriam. Mengistu je nastavio borbu protiv eritrejskih pobunjenika uz potporu Sovjetskog Saveza koja je dosegla iznos od 16 milijardi dolara. Međutim, svi napori prema uništenju pobunjenika bili su uzaludni. EPLF je preuzeo vodeću ulogu u pokretu otpora i uspješno odbacio sve etiopske ofenzive iako je odnos snaga bio gotovo 10:1 u korist Etiopljana. Uz napore na bojnom polju EPLF je uspio organizirati i normalan život u pozadini borbi, a zanimljivo je da su više od 30% boraca EPLF-a bile žene. Neuspjesi u borbi protiv pobunjenika doveli su do pada Mengistuovog režima u svibnju 1991., a Eritreji je obećano da će se u roku dvije godine organizirati referendum o njenoj neovisnosti. Referendum je i održan pod pokroviteljstvom UN od 23. do 25. travnja 1993. Na njemu je 99% Eritrejaca podržalo stvaranje neovisne države. EPLF je organizirao prijelaznu vladu na čelu s Issaiasom Afwerkijem.
Mir s Etiopijom nije potrajao dugo. Godine 1998. izbio je sukob između ove dvije zemlje zbog nerješenih graničnih pitanja. Obje zemlje, iako osiromašene, potrošile su desetke milijuna dolara na nabavu nove vojne opreme, naročito borbenih zrakoplova i tenkova. Tisuće poginulih i oko milijun izbjeglica rezultat su ovog sukoba duž gotovo 1000 km duge granice. Prekid vatre dogovoren je u lipnju 2000. a formalnmi sporazum potpisan je u prosincu iste godine. Pitanje eritrejsko-etiopske granice nije rješeno do danas. Ujedinjeni narodi poslali su u Eritreju svoje promatrače da nadziru zonu razgraničenja, među njima su bili i pripadnici HV-a. Zanimljivo je kako je svojedobno hrvatska tvrtka Pomgrad izgradila najveći dio operativne obale u luci Assab.
Eritreja je zemlja s problematičnom prošlošću ali nije zemlja bez perspektive. Temelji dobre infrastrukturne mreže, postavljeni za talijanske vladavine, i danas se užurbano nadograđuju, pokušava se pokrenuti i gospodarstvo ali činjenica ostaje da je Eritreja i dalje država koja uvelike ovisi o stranoj pomoći.

Web preporuka:

www.sas.upenn.edu/African_Studies/ Country_Specific/Eritrea.html
www.cia.gov/cia/publications/factbook/geos/er.html
atlas.freegk.com/world/africa/eritrea

Robert Lončarić

 
 
povratak na vrh PDF pošalji članak mailom isprintaj članak stalna adresa članka obavijest o novim člancima RSS
Geografija.hr

Regionalno

Teme

Prijava u sustav

HR / INT