Hispanoamerikanci – najbrojnija manjinska skupina u SAD-u

 
Gost autor 28.07.2004.
Hispanoamerikanci su postali najveća, odnosno najbrojnija manjinska skupina u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ih, prema najnovijim službenim podacima, živi oko 38,8 milijuna; saznajte vise o njihovom polozaju u suvremenom americkom drustvu...
 


 
 
 

Geografski časopisi



 

Znanost.com

Geografski horizont 2/2011

Hispanoamerikanci su postali najveća, odnosno najbrojnija manjinska skupina u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ih, prema najnovijim službenim podacima, živi oko 38,8 milijuna. Očekivalo se, da bi se takvo nešto moglo dogoditi u skoroj budućnosti, ali ne tako brzo, kao što je to slučaj. Ovaj rast broja stanovnika nadmašio je sva očekivanja američkih demografa, jer je u SAD-u još 1980. živjelo oko 14,5 milijuna Hispanoamerikanaca, da bi se, po procjenama, taj broj 1990. godine popeo na 22,4 milijuna. Dakle, u svega nešto više od 20 godina, broj Hispanoamerikanaca povećao se za više od dva (zapravo, gotovo tri) puta. Samo u  razdoblju od 2000. do 2004. broj im se povećao za oko 4 milijuna.

Zašto se broj Hispanoamerikanaca tako rapidno povećava?

Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan jer postoji više čimbenika koji utječu na ovu pojavu. Prije svega, kao vrlo bitan činitelj navodi se visoka stopa nataliteta, jer dobno-spolna struktura stanovništva te zajednice još uvijek, u demografskom pogledu, ima povoljan izgled (piramide), gdje se može jako dobro opaziti izraziti trend rasta stanovništva, pri čemu je baza te piramide, koja predstavlja mladu populaciju, dosta široka. Promatrajući stope kretanja broja hispanoameričkog stanovništva u SAD-u u cjelini, moglo bi se kazati da se to stanovništvo nalazi u procesu demografske tranzicije (smanjena je stopa mortaliteta, a stopa nataliteta još uvijek je visoka). Moglo bi se reći da su mnogi od njih (statistički gledajući, velika većina), u vremenu kada su se naselili na područje SAD-a,  prenijeli i demografsku sliku zemalja iz kojih potječu. Naravno, statistika može zavarati – te stope nisu jednake u svim američkim saveznim državama, gradovima, ili ako se posebna pozornost obrati na lokalnu razinu, ni sredinama u kojima to stanovništvo živi. Primjerice, tamo gdje se razina obrazovanja stanovništva podigla, pokazuje se trend smanjenja stope nataliteta, ali, ponovno općenito govoreći, konstatacija o pravilnoj dobno-spolnoj piramidi i dalje stoji. Ako se promatra dobno-spolna piramida stanovništva SAD-a u cjelini, jasno se vidi da ona nema (previše) povoljan izgled; uopće se ne može nazvati piramidom, jer je njena baza (osnovica) vrlo uska pa čak poprima i izgled zvona. Grupacije u američkom društvu, za koje bi se moglo reći da "popravljaju", ukoliko se uopće može tako govoriti u demografiji, dobno-spolnu sliku SAD-a u cjelini, upravo su pripadnici manjina, i to prije svih Hispanoamerikanci i Afroamerikanci. Prema najnovijim podacima, čak 24 milijuna ili 2/3 ukupne hispanoameričke populacije, čine stanovnici mlađi od 35 godina (dakle, fertilno sposobni).

Hispanoamericka obitelj u SAD-u

Drugi razlog vellikog povećanja broja stanovnika je i još uvijek prisutan trend iseljavanja (imigracije) u SAD, koji, naravno, još uvijek mnogim stanovnicima širom svijeta (ne samo Latinske Amerike) djeluje kao zemlja gdje ‛teku med i mlijeko’. U hispanoameričkoj populaciji najveći udio čine Meksikanci (58%), čija je srednja starost 24 godine; Puertorikanci (10%),  čija je srednja starost 27 godina te Kubanci (4%), čija je srednja starost 41 godina. Među ostalim nacionalnostima najzastupljeniji su Dominikanci (2%), čija je srednja starost 30 godina. Čak 17% Hispanoamerikanaca opisuje se kao Spaniards, priznajući tako svoje ″latino″ porijeklo, ali ne i zemlju iz koje potječu. Za tu se grupu može kazati da gube kontakt sa svojim ″latino″ korijenima te se vrlo brzo asimiliraju u američko društvo.

Kulturno-sociološke značajke hispanoameričkih doseljenika i njihovih potomaka

Hispanoamerikanci nisu, dakle, jedinstvena grupacija ljudi, osim porijekla, jezika (govore engleski, španjolski, čak 28% njih govori španjolski kod kuće), rimokatoličke vjeroispovijesti, tradicije i drugih kulturnih značajki vežu ih i problemi s kojima se danas susreću.
Prije svega, problem predstavlja loše razumijevanje engleskog jezika, što mnoge od njih stavlja u vrlo loš položaj već tijekom školovanja, ili pri pokušaju da ostvare neka od temeljnih prava, npr. prava na zaposlenje. Mlađi pripadnici manjina u najvećem broju slučajeva govore oba jezika. Problem i u jednoj takvoj, demokratskoj zemlji, kao što su SAD, koja se uvijek jasno određuje kao zemlja u kojoj se poštuju prava i slobode pojedinca, predstavlja rasna diskriminacija. Većina pripadnika hispanoameričke populacije jako se razlikuje od bjelačke većine. Primjerice, ponajveći udio meksičkih Amerikanaca su mestizosi, mješavina bijelaca (njihovi bijeli pretci  bili su Španjolci, koji su kolonizirali područja koja su nam danas poznata kao Mexico i JZ SAD-a) i američkih Indijanaca. Od bijelih predaka oni danas baštine jezik i vjeroispovijest, a od svojih indijanskih predaka preuzeli su tradiciju, tamniju put, probleme integracije u sve segmente društva zbog rasne diskriminacije i dr. Mnogi Puertorikanci i Kubanci predstavljaju mješavinu španjolskih kolonizatora i afričkih robova, koji su dovođeni u područje srednjoameričkih otoka za rad na plantažama.

Gdje živi hispanoamerička  populacija ?

Procjenjuje se da oko 50% pripadnika hispanoameričke populacije živi u američkim  saveznim državama Californiji i Texasu. To nije posljedica samo ugodne klime (na koju su navikli doslejenici u matičnim zemljama) i blizine države matice (Mexico) i imigracije, iako svaki od ovih čimbenika igra zasigurno veliku ulogu, već je takav razmještaj stanovništva i izravna posljedica činjenice da su se SAD, kao država u nastanku, širile po sjevernoameričkom kontinentu na štetu zemalja španjolskog govornog područja, ranije španjolskih kolonija, a kasnije Mexica, ili otkupljujući zemlju od njih ili je osvajajući u ratovima s istima. Npr., na JI prostora kojega danas obuhvaća SAD, Španjolci su se počeli doseljavati već u prvim desetljećima 16. stoljeća. Florida je ostala pod španjolskom upravom do 1763. godine. Već tada Britanci su se počeli boriti za taj prostor, koji pod upravu SAD-a dolazi 1821. godine, kada započinje i pojačano naseljavanje angloameričkog stanovništva na to područje. Slično se može kazati i za JZ SAD-a. Na područje gdje žive Indijanci prvo dolaze Španjolci, kolonizatori,  koji podčinjavaju starosjedioce i naseljavaju se u tom prostoru održavajući veze sa domovinom zbog iskorištavanja sirovina, a pri tome se nazaustavljivo odvija i proces mješanja starosjedilaca sa novopridošlim stanovništvom, kao i neprestano širenje moći vladajućeg sloja  prema sjeveru (gdje god su to prirodni uvjeti omogućavali). Treba svakako istaknuti i pojavu ‘zlatne groznice’, gotovo očajničku potragu za zlatom, na čelu s Coronadom, koja je provođena u području New Mexica, Arizone, Texasa, Oklahome i Kansasa, a trajala je od 1540. do 1542. godine.

Krajem 16. stoljeća Španjolci intenzivno  naseljavaju ta područja, pri čemu su se vodile krvave bitke se Indijancima koji su se uspjeli održati u  gradu Santa Fe, do 1692. godine. Texas je također bio pod španjolskom upravom, kao i California. Godine 1821. godine Mexico se osamostalio  (do tada je bio pod upravom španjolske krune) i ubrzo uspostavio vlast nad područjem današnjeg New Mexica, Texasa i Californije, koje su trgovale sa SAD-om. Bio je to sustav slobodne trgovine, koji je ispolarizirao dva sloja: malobrojne bogataše s jedne strane, te siromahe, kao većinski sloj, s druge strane. Kroz ostvarivanje takve trgovačke suradnje, te su se meksičke provincije sve čvršće povezivale sa SAD-om te se na ta područja, u sve većoj mjeri, naročito u Californiju, naseljavalo angloameričko stanovništvo. S druge strane, Mexico nije vodio previše računa o tim provincijama pa se u njima i nije javio velik otpor kad su ta područja anektirali Amerikanci. U skladu sa američkim osvajačkim aspiracijama u regiji, izbio je i tzv. Meksički rat (1846.-1848.) nakon kojeg su i službeno dijelom SAD-a postale California, Nevada, Utah, New Mexico, Arizona, Colorado i Wyoming. Tada počinje i veoma izraženo naseljavanje Amerikanaca na ta područja. Tijekom tog procesa bila je povećana potreba za zemljom, a počelo je i podčinjavanje latinosa, koji nisu razumjeli engleski te ih je bilo lako prevariti, čak i sudskim putem, jer se od njih tražilo da i pred američkim sudovima ozakone pravo na zemlju koja je bila u njihovom posjedu. Na kraju su oni, koji su inicijalno posjedovali zemlju postajali najamni radnici na tad već američkim posjedima.

Udio Hispanoamerikanaca u SAD-u (Izvor: World Book Encyclopaedia, 1994)

Mijenjanje udjela Hispanoamerikanaca  u  SAD-a tijekom 20. stoljeću

Meksikanci.
Početkom  20. stoljeća u SAD-u je živjelo između 380 i 560 tisuća Meksikanaca. To je razdoblje značajnog imigriranja Meksikanaca u SAD, u skladu sa vrlo lošim gospodarskim, političkim i socijalnim uvjetima u Mexicu. U razdoblju od 1910. do 1930. godine oko 680 tisuće Meksikanaca došlo je živjeti u SAD. U razdobljima svjetskih ratova mnogi su Meksikanci služili u američkoj vojsci – i kao profesionalci i kao volonteri. U to doba formiraju se i prvi sindikati koji su trebali štititi prava Hispanoamerikanaca, štiteći ih u prvom redu od sveprisutne diskriminacije, jer su nerijetko bili tretirani kao građani  drugog  reda. Godine 1929. osnovan je LULAC (League of United Latin American Citizens), no unatoč tome, diskriminacija nije slabila, kao ni imigracija. Još 1924. na granici s Mexicom uspostavljen je sustav pogranične policije, koja je kontrolirala granicu. U doba Velike ekonomske krize diskriminacija je također bila vrlo izražena, a njoj je pridonijela vrlo teška socijalno-ekonomska situacija, u kojoj su ‘pravi’ Amerikanci masovno ostajali bez posla, dok su mnogi Meksikanci uspijevali zadržati svoje, u prosjeku mnogo slabije plaćene poslove. Započinje razdoblje Repatriation programa kojim se, i na dobrovoljnoj bazi (tako barem kažu Amerikanci), i  nasilno, što je bio mnogo češći slučaj, mnoge Meksikance deportiralo u Mexico. Taj je program sponzorirao SAD, u suradnji sa Mexicom. Tridesetih godina 20. stoljeća u SAD-u je živjelo preko 3 milijuna Meksikanaca, a u istom razdoblju više od 500 000 njih deportirano je u Mexico. Tako se ono, što će se kasnije u slučaju političko-demografskih mjera Mao Tse Tunga pravilno označiti genocidom i kulturocidom, ovdje proglasiti dobronamjernim programom, dakle, tipično u stilu nekih američkih vladajućih krugova. Meksikanci u SAD-u postaju građani niže klase: mogli su dolaziti samo u za njih određene škole, kina, kazališta, restorane i dr. U školama se nisu smjeli služiti španjolskim jezikom. Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno se javlja potreba za jeftinom radnom snagom pa je, u sklopu bracero (špa. bracero = dnevni radnik) programa, Meksikancima dozvoljeno da odlaze na sezonski rad u SAD. Taj je program intenziviran u dva razdoblja: 1942.-1947. i 1951.-1964. Gotovo pet milijuna Meksikanaca na taj je način osiguravalo vlastitu egzistenciju. Sredinom 20. stoljeća dolazi do pojačanog naseljavanja, ne samo Meksikanaca, već i Puertorikanaca i Kubanaca. Uz mnogobrojna legalna useljavanja, u porastu su bila i ona ilegalnog karaktera; čak 3,8 milijuna ilegalnih useljenika deportirano je natrag u Mexico. 

Puertorikanci.
Puertorikanci su u mnogo boljem položaju od Meksikanaca, budući da se oni od 1917. godine, kada su dobili status američkih građana, mogu naseljavati u SAD-u bez restrikcija, ali njihov položaj u društvu vrlo je loš: karakterizira ih niska razina obrazovanja, visoka stopa nezaposlenih, niska primanja i slično. Osobito velik broj Puertorikanaca danas živi u velikim američkim gradovima, prije svega u New Yorku i Chicagu (trend naseljavanja unutrašnjosti novijeg je datuma). Taj se proces, naravno, može vezati uz nastojanja tih ljudi da si, promjenom ionako prenapučene radne i životne sredine, osiguraju bolje uvjete življenja i uopće djelovanja u prostoru i vremenu.

Kubanci.
Kubanski useljenici su se od sredine 20. stoljeća počeli useljavati u SAD prije svega zbog političkih previranja u Kubi, gdje 1959. Fidel Castro dolazi na vlast. U tom se razdoblju od svega tri godine (1959.-1962.) u SAD naselilo čak 200 000 Kubanaca. To je ujedno bilo i razdoblje zahlađenih odnosa između socijalističke Kube i SAD-a. Tad je "bjesnio" hladni rat, no Amerikanci su ipak tolerirali doseljavanje iz Kube, pružajući na taj način zaštitu svima, koji su se usprotivili Castrovom krutom režimu, s jedne strane, a sebi zadovoljštinu samoproglašenja  "zaštitnicima osobnih sloboda pojedinca" te jednakosti svih građana. U tom velikom valu naseljavanja, koji je trajao do sedamdesetih godina 20. stoljeća, i bio je, dakle, uglavnom politički motiviran, u SAD su se naselili mnogi kubanski intelektualci i bogataši. Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, u SAD imigrira grupacija poznata pod nazivom Marielitos, za koju se procjenjuje da je imala oko 150 000 članova, a koju kubanska vlada nije željela na svom teritoriju jer se radilo, u najvećem broju slučajeva, o lošim radnicima, kriminalcima ili pak mentalno oboljelim ljudima. Američka vlada najveći broj njih uključivala je u različite rehabilitacijske programe, a velik dio njih završio je u američkim zatvorima. Određeni broj vratio se na Kubu. Čak 2/3 američkih Kubanaca danas žive na području savezne države Florida, a njihov najveći grad izvan Kube je Miami, u kojem su mnogi od njih stvorili prava poslovna carstva. Kubanska manjina ipak se danas, općenito govoreći, suočava sa većinom problema karakterističnih za hispanoameričku zajednicu, ali u nešto manjoj mjeri od prosjeka. Osamdesetih godina 20. stoljeća kubanski prosjeci stopa obrazovanja nisu previše zaostajali za američkima, a nezaposlenost i siromaštvo i manje su izraženi nego u ostalih manjina.

Prema kakvoj je buducnosti usmjeren pogled ove male Hispanoamerikanke?

 

Suvremeni trendovi imigracije Hispanoamerikanaca u SAD

Imigracija iz zemalja Latinske Amerike još uvijek je aktualna te predstavlja velik problem za američku vladu. Kao državi u kojoj je svim građanima danas zajamčena zaštita svih njihovih prava  (barem deklarativno), u kojoj se vodi briga o socijalno ugroženim skupinama u društvu, novi useljenici SAD-u predstavljaju velike financijske gubitke. Ulažu se veliki napori da se stope useljavanja ne kreću iznad dopuštenih, no tragični slučaj kubanskog dječaka Eliana iz 1997. godine i dalje ukazuje na žalosnu činjenicu da se u cijeloj toj situaciji nikakva važnost uopće na pridaje interesu pojedinca, već se uvijek gledaju interesi moćnijih i bogatijih, a prije svih, to se odnosi na političare. SAD u cjelini i nisu prenaseljena zemlja, ali ako se za kriterij uzmu neki od ekonomskih pokazatelja, odnosno, zaposlenost i životni standard stanovništva, tada se može kazati da su SAD možda i prenaseljena zemlja, jer ne samo da ne "podnose" najbolje nova useljavanja, već i mnogi sadašnji stanovnici SAD-a žive ispod američkoga prosjeka životnog standarda. Činjenica da se vrlo teško asimiliraju u  američko društvo još je jedna dimenzija problema s kojima se susreće hispanoamerička populacija. Američko društvo razlike među pripadnicima manjina minimalizira te ih promatra kao cjelinu, što nije točno i nije dobro, jer se stvara osjećaj revolta, naročito u mlađih pripadnika manjina. SAD su valjda u svijetu vodeći primjer uspješnosti asimilacije pojedinca u cjelinu i širenja pojma "Amerikanac", pri čemu samo velike grupacije ljudi uspijevaju očuvati svoju posebnost. Već je istaknut problem loše edukacije hispanoameričke populacije. Inicijativa da se taj problem riješi postoji, i to na razini Bijele kuće. Dana 05. prosinca 2003. održana je konferencija pod nazivom "Feria Educativa", u sklopu koje su se vodili intenzivni razgovori o poboljšanju uvjeta i rezultata školovanja Hispanoamerikanaca, ali i povećanju izgleda za studiranje pripadnika manjina.

Konferencija o odgoju i obrazovanju mladih Hispanoamerikanaca

Predstavnici Bijele kuće tvrde da se Predsjednik osobno zalaže da se svim mladima, pa tako i pripadnicima manjina, omoguće optimalni uvjeti da dosegnu svoj obrazovni maksimum. Planira se pokretanje stručnih radionica za roditelje, djecu, učitelje, ali i stvoranje posebnog sustava stipendiranja Hispanoamerikanaca. Sve ovo zaista lijepo zvuči u teoriji, dok su svi ovi projekti u inicijalnoj fazi, no, u praksi se itekako osjeti manjak brige za potrebe manjina, prije svega za latinoameričku i afroameričku. Proveden je niz istraživanja koja jasno ukazuju na diskriminaciju spomenutih grupacija, i to po brojnim pokazateljima. Kao primjer može se navesti problem distribucije lijekova za HIV pozitivne pacijente, koji su u eksperimentalnoj fazi, a djeluju na usporavanje napredovanja same bolesti. Svega 33% Afroamerikanaca i 15% Hispanoamerikanaca dobiju tu priliku, ostalo dobiju, na njihovo dobro, ali nepravično prema ostalima, favorizirani bijelci. U prilog činjenici da diskriminacija postoji ide i primjer hispanoameričkih žena u pograničnom području SAD-a, koje uopće nemaju uvjeta za redovito pregledavanje grudi ili podvrgavanje PAPA testu, jer su im primanja za takvo što preniska, a u mnogim mjestima gdje one žive takvi aparati niti ne postoje. Sasvim je onda logična i činjenica da je smrtnost žena od kancerogenih bolesti mnogo veća, nego što je to slučaj sa bijelim američkim ženama. Uvjeti liječenja u staračkim domovima sa prevladavajućom hispanoameričkom populacijom mnogo su lošiji nego u onim bjelačkim, gdje, po nekim istraživanjima čak  54% starijih Hispanoamerikanaca nije medicinski tretirano onako kako je to zakonom propisano i kako bi se očekivalo u praksi. Pojačana je i smrtnost od srčanih bolesti, mnogo je veća od američkih prosjeka. U posljednje vrijeme vodi se kampanja pod nazivom "Si tiene diabetes, cuide su corazon" (″Šećerna bolest ubija/uništava Vaše srce″), s ciljem da se stanovništvo educira o mogućim opasnostima koje prijete zbog  šećerne bolesti te se počne više brinuti o svom zdravlju. Stopa smrtnosti žena tokom trudnoće mnogo je veća od američkog prosjeka.

Možda najbolje mjerilo koje bi moglo odražavati razlike u uvjetima života manjina i bjelačke većine su godišnja primanja građana: kod poslova koji donose godišnju zaradu koja je veća ili jednaka 50 000 USD, prevladavaju bijelci sa 31,7%, a Hispanoamerikanaca ima oko 12%; kod poslova koji donose godišnju zaradu koja je jednaka ili manja od 35 000 USD, udio  Hispanoamerikanaca (73,6% ) mnogo je veći od udjela bijelaca (46,1%). Po nekim istraživanjima, samo 7,8% bijelaca živi u uvjetima općeg siromaštva, dok čak 21,7% Hispanoamerikanaca (sa statusom američkih građana) živi u takvim uvjetima. Hispanoameričko stanovništvo može se okarakterizirati kao izrazito urbanu zajednicu – ono živi uglavnom u području mnogih velikih američkih gradova, i to u lošim životnim uvjetima (infrastruktura nije zadovoljavajuće razvijena, susjedstvo je opasno – česti su ulični oružani sukobi, vlada opća nesigurnost življenja i djelovanja), ali i u nadi (jer osim što danas grad postaje sinonim za moći za bogataše, postaje i sinonim nade za siromašne) da će si osigurati egzistenciju.

Hispanoamerikanac-beskucnik: uobicajena slika na ulicama velegradova SAD-a

Problem koji se također veže uz Hispanoamerikance s obzirom na njihovu brojnost, njihova je slaba angažiranost u političkom životu SAD-a. Postoji mnogo razloga za ovakvo ponašanje: prije svega treba naglasiti da se radi o prevladavajućoj mlađoj populaciji, koju politika previše ne interesira, zatim, mnogi Hispanoamerikanci niti nemaju pravo glasa jer još nisu dobili državljanstvo, a značajan faktor predstavlja i siromaštvo, koje je dosta rašireno u hispanoameričkoj zajednici, koje se može dovesti u vezu sa slabijom edukacijom i niže rangiranim poslovima te manjim primanjima. Svi ovi čimbenici odvraćaju njihovu od bavljenja politikom u nekom značajnijem broju. Ono, što je možda i najnegativnije u cijelom ovom problemu, činjenica je da su se mnogi od njih prepustili apatiji, sadržanoj u vjerovanju (kojeg mnogi donesu iz zemlje iz koje potječu) da ništa ne mogu promijeniti i ni na što utjecati. Problemi su brojni i neće nestati preko noći. Kako god optimistični bili, kad razmišljamo o Amerika- obećana zemlja viziji SAD-a, ipak se čini da se ne može pobjeći od bojazni, ili možda bi bilo bolje reći, činjenice, da jedna tako liberalna, demokratska zemlja, koja "spašava" svijet (Afganistan, Irak, u današnje vrijeme, a već sutra možda Sjeverna Koreja, ili bilo tko drugi, tko im se usudi usprotiviti u budućnosti) od neslobode i nejednakosti isto još ne uspijeva napraviti unutar vlastitih granica.


Umjesto zaključka

Hispanoamerikanci su, dakle, premašivši brojku od 38,8 milijuna postali najbrojnija manjina u SAD. Razloge ovoj pojavi treba tražiti u postojanju više činitelja: visoke stope prirodnog priraštaja, visoke stope useljavanja (i legalnim i ilegalnim putem). Najveće zone naseljenosti SAD-a su California i Texas, Florida, te veliki gradovi (New York, Chicago), zbog ugodne klime, blizine države matice (Mexico, Cuba, Puerto Rico), ali i povijesnih razloga, kao i vjerovanja da u nekim od tih sredina mogu osigurati svoju egzistenciju (gradovi kao "redišta nade"). Kroz povijest su odnosi državnih vlasti, ali i većinske bijele zajednice prema ovoj manjini varirali: od zemlje koja se činila ostvarenjem sna i dozvoljavala useljavanje (najranije razdoblje nastanka SAD-a) do one koja ga nastoji strogo kontrolirati i čak smanjiti; od sredine u kojoj nisu uvijek bili dobrodošli., do one gdje danas imaju mjesta za napredovanje u društvu i jednaka prava, poput ostalih građana. Ipak problemi postoje: slaba edukacija, siromaštvo, diskriminacija, (pre)slaba politička angažiranost itd. Umjesto davanja nekih pesimističnih zaključaka o životu Hispanoameričke zajednice u budućnosti, izrazila bih optimizam u budućnost ove manjine, jer, ako se dobro prouči demografska, ekonomska i politička slika SAD-a, onda je sasvim jasno da ova populacijska skupina dobiva sve veće značenje i ulogu u svim aspektima življenja i djelovanja u toj državi te bi se to vrlo brzo moglo pokazati i u praksi. Ponajprije, ova će zajednica, čini se, ostvariti veliki populacijski rast u nadolazećim desetljećima, jer bi, prema nekim procjenama, nastalima na temelju istraživanja koja su proveli vodeći američki demografi, udio Hispanoamerikanaca mogao do 2050. godine porasti na 25%. Ukoliko se te prognoze ostvare, svaki četvrti američki građanin biti će Hispanoamerikanac, barem podrijetlom, jer svakako valja uzeti u obzir i proces asimilacije (uvjetovan slabljenjem psihosocijalnih čimbenika koji okupljaju takvo stanovništvo, kao što su siromaštvo, diskriminacija, visok udio nezaposlenih, i mnogi drugi prije spomenuti), koji ne teče svugdje jednakom brzinom, ali je za očekivati da će u budućnosti biti mnogo više izražen, nego što je to slučaj danas.

Tri generacije hispanoameričkih useljenika u službi nove domovine

Primjerice, najnovija istraživanja, provedena na primjeru reperezentativnih skupina Hispanoamerikanaca sa prebivalištem na području SAD-a, ukazuju na ohrabrujući trend porasta u korištenju engleskog jezika kao glavnog sredstva prenošenja informacija – oko 32 % ispitanika se služi isključivo medijima na engleskom jeziku, dok čak 44% njih koristi oba jezika. Za isključivo korištenje medija na španjolskom jeziku opredijelilo se svega 24% ispitanika. Velika se financijska sredstva ulažu u obrazovanje Hispanoamerikanaca, i to u podizanje postojeće razine obrazovanja (koja često nije dostatna za proboj i opstanak na zahtjevnom američkom tržištu), ali i u stjecanje sveučilišne diplome kao "ulaznice" za dobivanje bolje plaćenih poslova te, jasno, u njihovo zapošljavanje. Nadalje, više je nego očit porast broja tvrtki na čijem su čelu Hispanoamerikanci. Godine 1970. takvih je  ustanova bilo svega 500, a 2002. se broj istih  povećao  na (respektabilnih)  32 000 te se procjenjuje da će do 2007. godine čak 10 % tzv. malih tvrtki (a to su uglavnom proizvodne jedinice u vlasništvu pojedinih obitelji, manjih proizvodnih kapaciteta, gdje je zaposlen manji broj radnika) biti u vlasništvu pripadnika hispanoameričke zajednice. Nadalje, mnoge velike američke tvrtke (stotinu njih), ali i poznate ustanove, kao što su McDonald's Corporation, General Mills i Bank of America, razvile su uspješne strategije sustavnog povećavanja udjela hispanoameričke radne snage među svojim kadrovima.

Jedan od vodećih gospodarskih časopisa Hispanoamerikanaca u SAD-u

U skladu sa mnogim navedenim promjenama, za očekivati je da će uloga pripadnika hispanoameričke zajednice u političkom životu u budućnosti biti sve značajnija. Zanimljiv će svakako biti i ishod predsjedničkih izbora u SAD-u, koji će se održati u studenom 2004. godine, ukoliko se točnima pokažu predviđanja da bi upravo glasovi pripadnika hispanoameričke zajednice mogli biti odlučujući  za izbor  budućeg predsjednika. Predviđa se da bi na izbore moglo izaći oko 6 941 000 Hispanoamerikanaca (dakle, 6,1% američkog biračkog tijela), odnosno, osjetno više nego na prošle izbore, kad ih je izašlo 5 934  000 (oko 5,4% biračkog tijela). Taj bi se mogući porast broja glasača mogao pripisati (očito) uspješno provedenoj i prije svega, dobro isplaniranoj, strategiji političkog osvještavanja i aktiviranja Hispanoamerikanaca, koju provode brojne organizacije, od onih koje za konačni cilj imaju poboljšanje položaja te zajednice, kojoj i sami pripadaju (razna politička i poslovna udruženja Hispanoamerikanaca, kao što su LBA-Latin Business Association, AAMB-American Association of Minority Business, NAACP-National Association for the Advancement of the Coloured People, NCLL-National Community for Latino Leadership, USHCC-US Hispanic Chamber of Commerce, HEP-Hispanic Employment Program, NALEO-National Association of Latino Elected and Appointed Officials) do onih koji, u ime dvaju predsjedničkih kandidata (republikanac G. Bush i  demokrat J. Kerry), nastoje privući što veći broj glasača (razni političko-ekonomski lobiji). 


Možda najslikovitiji primjer promjene uloge ove zajednice u političkom životu  SAD-a grafiti su koji su "osvanuli" na zidovima nekih kuća u okrugu Los Angelesa, gdje čine čak oko 50 % populacije, a koji sadrže vrlo jasnu poruku upućenu američkim vlastima ("We are not a minority", u slobodnom prijevodu to bi značilo, "Mi nismo manjina") ali i čitavom društvu, da se tu zajednicu ne smije više promatrati kao neku manjinsku skupinu kojom se može manipulirati, već kao strukturu koja je svakog dana sve važnija, te se neće zadovoljiti pukom pokoravanju vlasti, sad je ona ta koja želi u istoj ravnopravno sudjelovati. Takav bi slijed događaja mogao biti okarakteriziran kao vrlo optimističan pogled na ulogu Hispanoamerikanaca u SAD-u, no, ako se pogleda sve veća demografska, a onda iz nje i sve veća ekonomska te politička snaga te zajednice, čak je i  realno za očekivati da neće proći mnogo vremena prije nego što se nešto takvo dogodi.

Vlatka Glumac
 

Literatura

  http://www.yic:gov/parners/miami_dec03.htlm
  http://www.ahrq.gov/news/press/pr2002hivmedpr.htm   

  http:/www.cdc.gov/od/oc/media/pressrel/r030319.htm

  http://www.US Census Bureau.com

  http://www.National geographic.com

  World Book Encyclopaedia, a Scott Fetzer Company, London 1994, vol.9, 246-259
   
  STIPERSKI, Z. (2003): Megagradovi svijeta – središta moći i nade, Nakladnik Meridijani, Zagreb, pp.91.
  
  PAVIĆ, R. (1999): Uvod u Huntinktona – opće ozračje globalnih i europskih prilika, Geografski horizont, 1-2/1999, p. 23-24
   

 

 
 
povratak na vrh PDF pošalji članak mailom isprintaj članak stalna adresa članka obavijest o novim člancima RSS
Geografija.hr

Regionalno

Teme

Prijava u sustav

HR / INT