Razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama – od sela do megagrada

 
Vedran Prelogović 01.03.2005.
Proces urbanizacije danas je najdinamičniji u slabije razvijenim zemljam svijeta; Kako se odvijao razvoj i koja su obilježja urbanizacije pročitajte u članku.
 


 
 
 

Geografski časopisi



 

Znanost.com

Geografski horizont 2/2011

U narednim člancima pažnja će se posvetiti fenomenu procesa urbanizacije u slabije razvijenim zemljama. Bit će riječi o razvoju urbanizacije, obilježjima prostorne strukture gradova te ekološkim problemima. Prvi, uvodni, članak posvećen je uzrocima, razvoju i suvremenim trendovima razvoja gradova u slabije razvijenim zemljama svijeta.

Uvod
Od 1950-ih godina urbanizacija je globalni fenomen. Iako su regionalne razlike u stupnju i dinamici na svjetskoj razini izražene, gotovo da nema države ili regije koja nije zahvaćena jačim ili slabijim intenzitetom urbanizacije. Prema posljednjim podacima UN-a, 2007. godine će po prvi put u povijesti čovječanstva većina, dakle više od 50%, svjetskog stanovništva živjeti u gradovima i gradskim područjima. Najveći broj i porast gradskog stanovništva imat će, dakako, slabije razvijene zemlje svijeta. To se prvenstveno odnosi na zemlje Subsahraske Afrike te Južne i Jugoistočne Azije u kojima su stope prirodnog priraštja i migracije selo-grad više od svjetskog prosjeka. Posebno intenzivan i dinamičan razvoj bit će u velikim gradskim aglomeracijama ili tzv. megagradovima.

Sl. 1. São Paulo (Brazil) - sa više od 18 milijuna stanovnika najveći je grad u Latinskoj Americi i jedan od najvećih u svijetu

U pokušaju odgovora na pitanje zašto je proces urbanizacije toliko izražen upravo u slabije razvijenim zemljama osvrnut ćemo se na teorijsku osnovu proučavanja urbanizacije,  historijsko-geografski razvoj i suvremene trendove ovog globalnog fenomena i procesa.

Teorije urbanizacije u slabije razvijenim zemljama
Vrlo intenzivan i dinamičan proces urbanizacije u slabije razvijenim zemljama nakon Drugog svjetskog rata potaknuo je znanstvenike i vodeće svjetske organizacije i institucije da posvete veću pažnju u rješavanju proizašlih problema. U dosadašnjim istraživanjima urbanizacije i gradova slabije razvijenih zemalja svijeta, od 1950-ih godina, izdvojila su se tri teorijska pristupa, kojima se nastojao objasniti ovaj proces.

Teorija modernizacije
Smatra se da je ukupni društveno-ekonomski razvoj, a time i urbanizacija, posljedica širenja inovacija (ekonomskih, tehnoloških, kulturnih, političkih) iz razvijenih (nekadašnje europske kolonijalne sile i SAD) u slabije razvijene zemlje. Prihvaćanje inovacija uzrokuje društveno-ekonomski razvoj sličan onome u razvijenom dijelu svijeta. Ključnu ulogu imaju gradovi u kojima se inovacije apsorbiraju te se dalje iz njih šire u prostor i društvo.

Teorija ovisnosti
Krajem 1960-ih postaje jasno da inovacije sa Zapada ne pridonose općem društvenom boljitku slabije u razvijenih zemalja. Naprotiv, ovisnost, prvenstveno ekonomska, još je izraženija. Ovom teorijom nastoji se objasniti zašto se nastavlja daljnja eksploatacija svjetske periferije. Osnovna premisa je da su razvijenost i nerazvijenost različite posljedice istoga procesa, a to je svjetski kapitalistički gospodarski sustav. U tom kontekstu gradovi slabije razvijenih zemalja imaju ključnu ulogu, postaju sprega u trgovini sirovinama i robom s razvijenim zemalja svijeta i (p)ostaju ulazna vrata za nastavak širenja utjecaja (eksploatacije) Zapada i multinacionalnih kompanija.

Teorija svjetskih sistema
Sedamdesetih godina 20. stoljeća proširena je teorija ovisnosti. Prema ovom pristupu svijet se  obzirom na društveno-ekonomska obilježja dijeli na: jezgru (Sjeverna Amerika i Zapadna Europa), poluperiferiju (bogatije zemlje na Bliskom Istoku, u Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, te pojedine zemlje u Latinskoj Americi) i periferiju (najsiromašnije zemlje svijeta). Društveno-ekonomski razvoj i urbanizacija su u uzročno-posljedičnoj vezi. Ukratko, što je zemlja siromašnija bit će ovisnija o jezgri, a društveno-ekonomski razvoj zaostajati će za dinamikom urbanizacija, koja pak poprima obilježja stihijskog procesa s eksplozivnim rastom gradskog stanovništva i neplanskim (divljim) širenjem u prostor.

Sl. 2. Model svjetskih sistema (Pacione 2001)

Zajedničko navedenim pristupima je da su društveno-ekonomski razvoj i urbanizacija u slabije razvijenim zemljama posljedica djelovanja vanjskih čimbenika, prvenstveno ekonomskih, tehničkih i kulturnih inovacija koje dolaze iz razvijenih zemlja svijeta. Urbanizacija i društveno-ekonomski razvoj nisu usklađeni procesi, a u prostoru se manifestira u naglom širenju gradova i eksplozivnom porastu gradskog stanovništva. Spontana, a u pojedinim zemljama i stihijska urbanizacija dodatno usporava razvoj. 

Da bi se u potpunosti razumjela urbanizacija u slabije razvijenim zemljama potrebno je ukratko objasniti njezin historijsko-geografski razvoj 

Historijsko-geografski razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama
Iako prostor današnjih slabije razvijenih zemlja Latinske Amerike, Afrike i Azije ima dugu tradiciju urbanog razvoja, od 16. stoljeća europske kolonijalne sile izravno utječu na razvoj urbanih sistema i gradova. Vidljiv učinak kolonizacije prisutan je u podizanju novih gradova, rušenju domorodačkih, promjenama prostorne strukture gradova i hijerarhijsko-prostornih obilježja urbanih sistema. Čitava Latinska Amerika, Subsaharska Afrika i veći dijelove Azije (osim Japana, dijelova Kine i Bliskog Istoka) uključeni su u urbani sistem kolonijalnih sila. U razvoju urbanizacije slabije razvijenih zemalja od 16. stoljeća ističu se tri razdoblja.

Merkantilistički kolonijalizam
U razdoblju merkantilističkog kolonijalizma (od 16. do polovice 18. stoljeća) započinje izravni utjecaj kolonijalnih sila na razvoj gradova i urbanih sistema u danas slabije razvijenim zemljama. Ovo razdoblje smatra se prekretničkim, jer će se na razvoj urbanih sistema i prostornih struktura gradova sve do danas utjecati slabiji ili jači vanjski čimbenici (ekonomski, tehnološki, kulturni, socijalni), prvenstveno iz Zapadne Europe. Glavni ekonomski pokretač je razvoj trgovine, koja svoj utjecaj sve više širi na prekomorske posjede. Veliki značaj u razvoju i širenju trgovine u prekomorskim zemljama, a samim time i gradova, imaju trgovačke kompanije. One u tim krajevima osnivaju trgovačke postaje, jezgre mnogih današnjih velikih gradova (npr. Bombaya, Jakarte, Havane, Madrasa, Rio de Janeira i drugih). Glavni zadatak trgovačkih kompanija bio je osigurati i opskrbiti kolonijalnu silu u Europi sirovinama i robom. Utjecaj kolonizatora bio je ograničen na obalne gradove. Stvoreni urbani sistem bio je asimetričan bez hijerarhijske naglašenosti, a gradovi su relativno mali s naglašenim funkcionalnim i socijalnim zoningom.

Industrijski kolonijalizam
Industrijska revolucija u Europi krajem 18. i početkom 19. stoljeća, potaknula je potrebu za iskorištavanjem prirodnih resursa (rudno bogatstvo, drvo, poljoprivredni proizvodi, itd.) i bitno je utjecala na razvoj gradova i urbanih sistema Latinske Amerike, Afrike i Azije. Glavno obilježje industrijskog kolonijalizma je okupacija teritorija uspostavom vojne i civilne vlasti s ciljem ekonomske eksploatacije prekomorskih posjeda. U kolonizaciji se najčešće primjenjuje princip jedna kolonija – jedan grad. Favorizirani glavni centar dobiva ulogu glavnih ulazno-izlaznih vrata, tj. postaje glavno ekonomsko, političko, vojno i kulturno središte kolonije i glavno čvorište za vezu s kolonijalnom silom. Inovacije koje se šire iz Europe stubokom mijenjaju prostornu strukturu gradova. Grade nove rezidencijalne četvrti namijenjene isključivo europskom stanovništvu, uvodi se željeznica, grade se veliki vojni, upravni i kulturni kompleksi. Navedene promjene bitno utječu na povećanje stupnja segregacije između domorodačkog i doseljenog europskog stanovništva, formirajući dvojnu prostornu strukturu (europski i domorodački dio grada), koja će biti jedno od glavnih obilježja  i breme većine gradova slabije razvijenih zemalja u suvremenom razdoblju. Urbani sistem je nepravilan. Favorizirani centar kolonije dominira veličinom i važnošću, dok ostali gradovi znatno zaostaju. Asimetričnost je drugo obilježje. Ukoliko je kolonija bila uz more, najveći je grad bio na obali i bio je glavna sprega s matičnom (europskom) zemljom.

Razdoblje nezavisnosti i neokolonijalnih odnosa
Proces stjecanja nezavisnosti najprije je započeo u zemljama Latinske Amerike, još u 19. stoljeću, a nakon Drugog svjetskog rata (1950-ih i 1960-ih godina) veliki broj zemalja u Africi i Aziji kreće istim putem. U ovom razdoblju ekonomski i populacijski procesi bitno su odredili stupanj i dinamiku urbanizacije. Novonastale države bile su vrlo siromašne i ubrzo po stjecanju nezavisnosti opet dolaze pod interesnu sferu, prvenstveno ekonomsku, nekadašnjih kolonijalnih sila. Glavne impulse urbanizaciji daju populacijski procesi.

 

Sl. 3. Jačanje procesa urbanizacije u slabije razvijenim zemljama započinje polovicom 20. stoljeća (Potter et al 2004)

Naime, slabije razvijene zemlje sredinom 20. stoljeća ušle su u fazu demografske tranzicije. Vrlo visoke stope prirodnog priraštaja prisutne su i na selu i u gradu. Prenapučenost i siromaštvo u ruralnim prostorima s jedne, te ekonomsko jačanje i atraktivnost gradova s druge strane, uzrokuju do tada neviđena preseljavanja iz sela u gradove. Ruralni egzodus i koncentracija stanovništva u gradovima glavna su obilježja urbanizacije slabije razvijenih zemalja u drugoj polovici 20. stoljeća. Ovome treba pridodati nepovoljna naslijeđena obilježja urbanih sistema (hijerarhijska i prostorna), dvojnu prostornu strukturu gradova, te sve veće društveno-ekonomske razlike između gradova i ruralnih prostora.

Pojava megagradova
Kao što je već istaknuto početkom 21. stoljeća u gradovima će živjeti više od 50% svjetskog stanovništva. Eksplozivan rast gradskog stanovništva doveo je do pojave megagradova. Riječ je, dakle, o velikim gradskim aglomeracijama s više od osam milijuna stanovnika i gustoćom naseljenosti većom od 2000 stanovnika po četvornom kilometru. Pedesetih godina 20. stoljeća samo su dva grad u svijetu imala više od osam milijuna stanovnika (New York i London) (tab. 1).

Tab. 1. Najveće gradske aglomeracije u svijetu 1950., 2000. i 2015. godine (tablica u čitljivom obliku nalazi se u priloženom dokumentu na kraju teksta)

Dvadeset godina kasnije (1970.) u svijetu je bilo 11 megagradova, a 2000. dvostruko više, dakle 22. Važno je istaknuti da je 16 od 22 megagrada bilo u slabije razvijenim zemljama. Nastavili se ovakav trend porasta gradskoga stanovništva, 2015. godine u svijetu će biti 33 megagrada od čega 27 u slabije razvijenim zemljama (tab. 1). Gotovo nezaustavljiva urbanizacija u ruralnu okolicu uzrokuje socijalne, političke i ekološke probleme s kojima se većina megagradova u danas slabije razvijenih zemalja ne može nositi.

Sl. 4. U pojedinim megagradovima više od polovice stanovništva živi u divlje izgrađenim naseljima

Prema procjenama UN-a u megagradovima Azije, Afrike i Latinske Amerike većina stanovništva (ponegdje i ¾) živi u divlje podignutim naseljima. Ne poduzmu li se konkretne akcije, pritisak urbanizacije na prostor mogao bi ugroziti političku i ekonomsku stabilnost nekih slabije razvijenih zemalja. 

Vedran Prelogović

Više:
Graovac V., 2004: Pregled razvoja procesa urbanizacije u svijetu
Pacione M., 2001: Urban geography: a Global Perspective, Routledge, London
Potter R. B. et al., 2004: Geographies of Development, Pearson and Prentice Hall, Harlow
Prelogović V., 2003: Milijarda ljudi živi u slamovima
Vresk M., 2002: Grad i urbanizacija: osnove urbane geografije, Školska knjiga, Zagreb
Vresk M., 2002: Razvoj urbanih sistema u svijetu, Školska knjiga, Zagreb
MegaCity TaskForce
UNHABITAT

 
 
povratak na vrh PDF pošalji članak mailom isprintaj članak stalna adresa članka obavijest o novim člancima RSS
Geografija.hr

Regionalno

Teme

Prijava u sustav

HR / INT