početna / članci / Plutajuće marine – razvojna prilika hrvatskih otoka ili...

U nedostatku dovoljnog broja vezova u postojećim, izgrađenim marinama, hrvatska Vlada odlučila je pokrenuti projekt izgradnje tzv. plutajućih marina kojima bi se nastojalo nadomjestiti spomenuti manjak te otvoriti određen broj radnih mjesta za otočno stanovništvo.

 

Geografski časopisi

---

odaberi Geografski horizont Acta Geographica Croatica Geoadria Hrvatski geografski glasnik Geographical papers Besplatni online časopisi

---

Znanost.com
Geografski horizont 2/2011

Projekt plutajućih marina iako predstavlja novost u razvoju hrvatskog nautičkog turizma, uvelike je zaokupio širu hrvatsku javnost. Članci u tiskanim medijima s jedne strane izražavaju oduševljenje mogućnostima sezonskog ili cjelogodišnjeg zaposlenja otočnog stanovništva, a s druge ističu zabrinutost zbog ekološke (ne)prihvatljivosti navedenih objekata. No, krenimo redom. Budući da, prema istraživanjima tržišta, u hrvatskom akvatoriju postoji manjak od više od 9000 vezova za plovila u tranzitu, javila se ideja za osiguranjem vezova za njih. Na taj način bi se ostvarili značajni financijski efekti, a s druge strane stavilo bi se pod kontrolu sidrenje «na divlje», te tako spriječilo devastiranje okoliša kao posljedice neorganiziranog sidrenja plovila. Većina planiranih plutajućih marina (planira se izgraditi 90-130 na većini hrvatskih otoka) bila bi sezonskog karaktera te bi se izvan turističke sezone mogle ukloniti. Predviđen broj vezova u takvim marinama iznosi oko 6000, a bile bi konstruirane od montažnih plutajućih pontona te bi uz suradnju lokalnih zajednica nautičarima uz vez osiguravale i osnovnu komunalnu infrastrukturu. Razvojem lučica upravljalo bi novo trgovačko društvo «Argonaut» u državnom vlasništvu. Prvih devet takvih lučica (dvije na Krku, te po jedna na Pagu, Prviću, Kaknju, Žirju, Braču, Korčuli te na Koločepu) planira se izgraditi već za ovu turističku sezonu.

Ne ulazeći u komentar vlasničke strukture «Argonauta» i etapa gospodarenja plutajućim marinama, pokušao bih iznijeti kratak osobni osvrt ovog projekta s geografskog stajališta. Kao pozitivne momente mogao bih se istaknuti direktne i indirektne komercijalne efekte projekta. Svako novo radno mjesto za gospodarski umrtvljene hrvatske otoke mnogo znači. Prema planovima u predviđenih 90-130 plutajućih marina izravno bi se zaposlilo 400-600 ljudi. Iako točne lokacije svih marina još nisu određene (za njih je potrebna suglasnost jedinica lokalne samouprave), planira se gradnja na većini otoka «od Krka do Koločepa» te značajan broj marina na demografski i gospodarski najumrtvljenijim otocima (npr. brojni mali sjevernodalmatinski i južnodalmatinski otoci). Otvaranje marina na malim depopuliranim otocima moglo bi predstavljati značajan razvojni impuls u pokušaju njihove revitalizacije premda se kao mogući problem javlja pitanje radne snage jer na njima prevladava staro, radno neaktivno stanovništvo. Uz radna mjesta diretno povezana s izgradnjom, održavanjem i pružanjem usluga u marinama, zasigurno bi se pojavili i indirektni pozitivni efekti koji bi bili predstavljeni otvaranjem dodatnih radnih mjesta u popratnim, mahom uslužnim djelatnostima. Postavlja se, međutim, pitanje zadržavanja radno aktivnog stanovništva na otocima jer je cijeli projekt sezonskog karaktera te se njime ne bi mogli anulirati negativni učinci sezonalnosti turizma. Osim otvaranja radnih mjesta, nije zanemariva niti direktna financijska dobit od usluga u marinama. Naime, prema nekim analizama zbog nedostatka usluga u nautičkom turizmu godišnje se gubi 15 do 20 milijuna eura. Ako bi se i mali dio tog kolača slio u proračunska sredstva otočnih gradova i općina, bio bi to značajan podstrek lokalnim otočnim ekonomijama. Od pozitivnih strana projekta svakako nije zanemariv i bolji imidž i upotpunjenje ponude hrvatskog turizma te promocija Hrvatske kao poželjne i dobro organizirane destinacije nautičkog turizma.

Ekološka (ne)prihvatljivost osnovni je potencijalni negativni efekt ovog projekta. Sasvim sigurno, povećana i obogaćena ponuda generirat će i veću potražnju nautičara čija bi naglašenija prisutnost i dodatna saturacija Jadrana mogla biti u neskladu s postulatima održivog razvoja hrvatskog otočnog turizma. Čak ukoliko turistički promet ostane i u sadašnjim okvirima, prije operativne faze i konačne realizacije projekta trebalo bi izraditi opsežne studije zaštite okoliša te projekt uskladiti s općinskim i županijskim prostornim planovima. Jedan od evidentnih problema jest činjenica da mnoge jedinice lokalne samouprave još uvijek nisu donijele prostorni plan, a upravo bi općine i gradovi trebali biti provedbeni subjekti navedenog projekta. Osim prometa nautičara treba imati na umu da i same marine, kao fiksne točke utječu na prostor tj. na čistoću mora i podmorja. Uz upitnu ekološku prihvatljivost, konstrukciju plutajućih marina valjalo bi fizionomski odgovarajuće riješiti kako bi se koliko-toliko sačuvao izvorni pejsaž i ambijent atraktivnih jadranskih uvala.

Moglo bi se zaključiti da je hrvatski turizam pred još jednim novim projektom i izazovom kojeg bi multidisciplinarna skupina stručnjaka prije realizacije trebala sveubuhvatno ispitati.

Vuk Tvrtko Opačić