Crtice o Zagrebu

4. lipnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Za razliku od nekih drugih hrvatskih gradova, a naročito onih u primorju, Zagreb nije stariji od tisuću godina. U antici je postojalo naselje Andautonia, ali ona nema povijesni kontinuitet s današnjim Zagrebom. Nalazila se na drugome mjestu – 15-ak kilometara središta Zagreba, na desnoj strani Save, gdje je danas selo Šćitarjevo uz Veliku Goricu. Prilikom seobe naroda razrušena je. Tako se povijest Zagreba počinje brojati od 1094. kada je osnovana Zagrebačka biskupija.

Za središte biskupije odabire se već postojeće naselje. Tako se s pravom pretpostavlja da je naselje postojalo mnogo prije 1094. godine. Tu su pretpostavku potvrdili i arheološki nalazi iz starohrvatskih grobova: nakit koji se pojavljuje od 8. do 11. stoljeća, a proizvod je slavenskih radionica starohrvatskoga doba u panonskom Podunavlju. To znači da je za sjedište novoosnovane biskupije odabrano starohrvatsko naselje (Kampuš, Karaman, 1994.).

Zagrebačku biskupiju osnovao je ugarski kralj (Sveti) Ladislav, brat Jelene Lijepe, žene hrvatskoga kralja Zvonimira, koji je bio pozvan na hrvatsko prijestolje. Bile su to posljednje godine samostalnoga hrvatskoga kraljevstva koje je sve više potpadalo pod ugarski utjecaj, čemu svjedoči i činjenica da je biskupiju osnovao ugarski kralj. Ladislav je Zagrebačku biskupiju podvrgnuo metropoliji u Ostrogonu (Esztergom na Dunavu u sjevernoj Mađarskoj). Prvi zagrebački biskup zvao se Duch i porijeklom je bio Čeh. Zagrebačka je biskupija bila podređena Ostrogonu sve do 1853. kada je podignuta na rang nadbiskupije – prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik. Postoje indicije da je Zagrebačka biskupija na neki način nasljednica kasnoantičke Sisačke, to jest da je Zagreb i u crkvenom pogledu preuzeo ulogu središta jugozapadnoga dijela Panonske nizine, spojnog prostora koji povezuje Alpe, Sredozemlje, Dinaride i Panonsku nizinu, kao što ju je preuzeo u prometnom smislu.

Uz biskupiju je bio osnovan i kaptol – vijeće kanonika koje je pomagalo biskupu u upravljanju biskupijom. Uzdizanjem naselja na rang sjedišta biskupije počeo je njegov brži razvoj – dolazak biskupa privukao je svećenike i redovnike, a oni pak obrtnike i trgovce te se povećao protok ljudi i robe. Naziv Zagreb koristio se upravo za taj, biskupski grad. Taj se dio Zagreba danas naziva Kaptolom.

Ugarski je kralj zagrebačkome biskupu i kaptolu darovao i brojne posjede u okolici. Prihod s tih posjeda bio je dosta velik pa je omogućio i gradnju velike stolne crkve (katedrale). Ona je bila sagrađena u prijelaznom romaničkom stilu, a njezinom posvećenju 1217. godine prisustvovao je i kralj Andrija II. prilikom polaska u križarsku vojnu. 11. i 12. stoljeće bilo je u ovom dijelu Europe obilježeno gradnjom monumentalnih katedrala. Tako su romaničke katedrale dobili Senj, Rab, Krk, Zadar (Sv. Stošije), Trogir, Dubrovnik i Zagreb. Zagrebačka je stolna crkva bila posvećena Svetome Stjepanu, ugarskome kralju, koji joj je danas drugi titular, a prvi je Uznesenje Blažene Djevice Marije (Dobronić, 1991.). Nažalost, nova romanička katedrala nije dugo ukrašavala svoj grad – već 1242. Tatari su je srušili gotovo do temelja. (I dubrovačka je stradala u potresu 1667.)

Na ruševinama nedavno izgrađene romaničke stolne crkve novu je počeo graditi biskup Timotej koji je podigao sakristiju, tri apside i lađe u njihovom nastavku. Ta Timotejeva katedrala čini istočni dio današnje. Timotejevu gradnju nastavili su brojni biskupi nakon njega i katedrala je konačno bila dovršena oko 1500. godine, u vrijeme biskupa Luke Baratina. Nju su onda pustošili požari i potresi, a ponajviše potres iz 1880. nakon kojega je morala biti temeljito pregrađena. Nakon te pregradnje, koju je vodio poznati arhitekt Hermann Bolle, poprimila je današnji neogotički oblik. U vrijeme velike opasnosti, kada su Osmanlije bili na samo 30-tak kilometara od Zagreba, oko katedrale je sagrađen zid utvrđen kulama. Tako je, uza zid oko cijeloga biskupskog naselja, katedrala imala svoj vlastiti koji je u velikoj mjeri očuvan i danas. Zid koji je okruživao čitavi biskupski grad, s kulama je djelomično srušen početkom 20. stoljeća (ostao naziv ulice Pod Zidom), a djelomično je očuvan (Prišlinova kula i zid uz nju koje služe kao izvrsna scenografija za dramske predstave).


Katedrala danas ima neogotički izgled (prema projektu Hermanna Bollea), a oko nje je očuvan velik dio obrambenog zida s kulama u kojemu je danas nadbiskupski dvor. (foto: Marijan Biruš)

U biskupskom su Zagrebu djelovali i crkveni redovi. Franjevci ovdje imaju svoj samostan i crkvu gotovo od osnutka svoga reda u 13. stoljeću (postoji legenda prema kojoj je zagrebački franjevački samostan osnovao sam Sv. Franjo kada je boravio ovdje). Oko 1315. godine u Zagreb su došli i cisterciti, ogranak benediktinskog reda, koji su prije toga bili na jednom savskom otoku u okolici (danas se taj dio prema njima zove Savska Opatovina). S dopuštenjem biskupa oni grade samostan na današnjem Dolcu i preuređuju već postojeću crkvu Sv. Marije. Cisterciti su imali i nekoliko mlinova na Medveščaku te javno kupalište s toplom vodom (bilo im je obavezno brijanje svakih četrnaest dana). U Zagrebu su krajem 15. stoljeća otišli u Kranjsku gdje su u Zatečnom imali svoj samostan.

Zbog velikog opsega posla oko utvrđivanja katedrale i naselja u vrijeme najvećeg osmanlijskog pritiska, biskup Osvald Tuz traži mnogo radne snage oko tih radova te u Zagrebu dopušta naseljavanje i svjetovnjacima. To je današnja Opatovina.
Biskupski je Zagreb u svome posjedu imao i podgrađa: Lepu Ves (kasnije nazvana Nova Ves) i Vlašku Ves (,,ves” je značilo selo). Vicus Latinorum (u prijevodu Selo Latina, Selo Vlaha ili Vlaška ves) nazivala se po Talijanima koje se u srednjem vijeku nazivalo Latinima ili (V)lasima, a koji su ondje živjeli u većem broju.


Kaptol – nekada biskupski grad,a danas dio povijesne jezgre Zagreba. Sasvim desno je Zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, iza zgrade u prvome planu je crkva Sv. Marije na Dolcu (nekada cistercitska), a u pozadini franjevačka crkva Sv. Franje Asiškog. Danas je na Kaptolu mnoštvo kurija – zgrada u kojima su stanovali kanonici (članovi zagrebačkoga kaptola). (foto: Marijan Biruš)

Paralelno s biskupskim Zagrebom na drugom ,,rebru” medvedničke predgorske stepenice, postojalo je naselje svjetovnjaka, Gradec. Ova su dva naselja bila odvojena potokom Medveščakom, koji se nekada zvao i Cirkvenščak. Stanovnici Gradeca uglavnom su se bavili obrtom i trgovinom, a posebne su povlastice stekli Zlatnom bulom koju je Gradecu 1242. darovao kralj Bela IV. Od 15. stoljeća obrtnici se udružuju u cehove, a do 17. stoljeća upravljanje Gradecom organizira se na elementarni demokratski način – u odlučivanju odlučuju svi građani. Smještanjem glavnih upravnih funkcija u drugoj polovini 18. stoljeća na Gradec kao središte političkoga života Banske Hrvatske dolaze plemićke obitelji i ovdje grade svoje palače. Posebno je bila značajna djelatnost trgovaca kojima su se u vrijeme godišnjih sajmova – Markovskoga, Margaretskoga i Kraljevskoga (Sv. Stjepana kralja) pridružili trgovci iz susjednih krajeva (inače su u Gradecu smjeli trgovati samo trgovci koji su u njemu živjeli). Ovu sajamsku ulogu Zagreb je zadržao do danas kada se na Zagrebačkom Velesajmu održavaju najznačajnije gospodarske izložbe ovoga dijela Europe. U vrijeme obnove nakon prestanka osmanlijske opasnosti, sredinom 17. stoljeća, sajmeni prostor seli na današnji Jelačićev trg, nekada Harmicu (mađ. harminc – trideset) gdje je bila smještena postaja na kojoj se za robu plaćala tridesetina.

Gradec ima sustav zida i kula još od odredbe Bele IV. Na jednoj se kuli danas njeguje običaj pucanja iz topa što podsjeća na ulogu kula u prošlosti. I Gradec je imao svoja podgrađa – Novu Ves (od 15. st. Ilica ili Lončarska ulica) i Njemačku ili Šoštarsku Ves (Nijemci su većinom bili postolari) na današnjoj istočnoj strani Radićeve ulice.


Danas Gornji grad i Radićeva ulica, a nekada Gradec i njegovo podgrađe Šoštarska ili Njemačka Ves (foto: Marijan Biruš)



Svaki dan pucanj topa s kule Lotrščak označava podne. (foto: Marijan Biruš)


Jelačićev trg, nekada Harmica, danas je najživlje mjesto u gradu Zagrebu. (foto: Marijan Biruš)

Tek ukidanjem kmetstva 1848. godine gradovi gube nadležnost nad svojim podgrađima i tada se stvaraju uvjeti za upravno ujedinjenje svih naselja što se i događa 1850. Tek su otada Gradec, Kaptol i njihova podgrađa jedinstveni grad. U to se vrijeme gradi i novi dio, po mnogima danas najljepši dio Zagreba – Donji grad. On se gradi planski između Ilice i dijela današnje Jurišićeve na sjeveru i željezničke pruge na jugu te između Petrinjske ulice na istoku Frankopanske i Savske na zapadu. Ulice se sijeku pod pravim kutem, a ubačen je i niz parkova u obliku potkove (Lenuccijeva potkova – od Zrinjevca preko Botaničkog vrta do Trga maršala Tita).


Donji grad planski je izgrađen u 19. stoljeću i danas su u njemu smještene gotovo sve najvažnije poslovne fukcije grada. (foto: Marijan Biruš)

Vrlo je značajan događaj za Zagreb bio prolazak željezničke pruge 1862. (Zidani Most – Sisak). Kad je grad prolaskom još jedne pruge (Budimpešta – Koprivnica – Rijeka) postao i željezničko križanje, počeo je vrlo brzi razvoj industrije u njemu. Industrija je trebala radnu snagu, a to je dovelo do demografske eksplozije grada. Nastale su radničke četvrti Trnje, Trešnjevka i druge.


Željeznička pruga u grad je došla 1862. i potaknula procese koji su Zagreb učinili velegradom. (foto: Marijan Biruš)

1960-tih grad je imao dovoljno financijske snage za izgradnju sustava obrane od savskih poplava i prelazak Save. Na desnoj obali je izgrađen Novi Zagreb s naseljima na principu susjedstva (naselje od nekoliko tisuća stanovnika s trgovačkim i drugim uslužnim funkcijama u središtu. Danas Novi Zagreb ima oko 114 000 stanovnika. Tako je nastao određeni nerazmjer u prostornoj strukturi grada – između dobro urbaniziranoga Donjega grada i isto takvoga Novog Zagreba ostao je dio većinom spontane gradnje malih radničkih kuća. To su ljupka naselja Trnje, Trešnjevka, Martinovka, Vrbik i druga. Danas se prepoznatljivi izgled tih naselja mijenja smještanjem poslovnih funkcija. Radi se o popunjavanju prostorne strukture grada.


Prizemne kuće nekadašnjih radničkih četvrti uzmiču pred višekatnicama u koje se smještaju stambene i poslovne funkcije u sklopu planiranog popunjavanja prostorne strukture grada. (foto: Marijan Biruš)


Nakon brojnih promjena smještaja kroz povijest, Zagrebački Velesajam danas je u Novome Zagrebu. Spada među jedanaest najvećih sajmova u svijetu, a vodeći je u ovom dijelu Europe. (foto: Marijan Biruš)

Zagreb je daleko najveći grad u Hrvatskoj, što nije dobro za njezin urbani sustav. Uz to, Zagrebačka aglomeracija danas je najveće urbanizirano područje u krugu polumjera 400 kilometara. Čitave susjedne države Slovenija i Bosna i Hercegovina te vrlo velik dio Mađarske i Austrije nemaju grad te veličine što znači da uloga Zagreba daleko nadilazi nacionalne granice.


Zbog velikog broja stanovnika i značenja Zagreba u široj okolici, gradski je promet vrlo živ. (foto: Marijan Biruš)


Zagrebačka aglomeracija danas ima oko milijun stanovnika. (foto: Marijan Biruš)

Literatura:

1. Buntak, F. (1996.): Povijest Zagreba. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb.
2. Dobronić, L. (1991.): Biskupski i kaptolski Zagreb. Školska knjiga. Zagreb.
3. Dobronić, L. (1986.): Zagrebački Kaptol i Gornji grad. Školska knjiga. Zagreb.
4. Gostl, I. (1996.): Najsjajnija zagrebačka predstava. ABC naklada. Zagreb.
5. Horvat, R. (1992.): Prošlost grada Zagreba. August Cesarec i Atlantic Paper. Zagreb.
6. Kampuš, I. i  Karaman, I. (1994.): Tisućljetni Zagreb. Školska knjiga. Zagreb.
7. Maroević, I. (2003.): Antologija zagrebačke arhitekture. Art studio Azinović. Zagreb.
8. Pulić, N. (1991.): Sakralni Zagreb. Mladost. Zagreb.
9. www.dzs.hr
10. www.purgercity.com
11. www.zv.hr