Geografski aspekt proučavanja toponima

8. svibnja 2009. |
Pogledajte sve članke na karti

Geografi mogu toponime proučavati s historijskogeografskog, regionalnogeografskog, kulturnogeografskog, demogeografskog i kartografskog aspekta. Naravno, mogući su i drugi pristupi geografskom proučavanju toponima. Uz brojne jezikoslovce (posebno P. Šimunović i V. Skračić), povjesničare (A. R. Filipi, Š. Batović, S. Čače i dr.) i geodete (B. Borčić i P. Lovrić) toponimima su se bavili i hrvatski geografi, primjerice M. Šenoa (1950.), R. Kalmeta (1971.), R. Pavić (1980.), B. Fürst-Bjeliš (2001.), M. Matas (2002.), J. Faričić (2005., 2007.a i 2007.b), I. Crljenko (2007.), a sporedno i neki drugi (J. Roglić, D. Magaš i dr.). Dosadašnji geografski radovi imaju obilježja inicijalnih pokušaja sagledavanja složene problematike toponima. Pri tome su parcijalne toponomastičke analize, u kojima su pojedini geografi pokušali dati odgovarajući geografski kontekst postanka i razvoja toponima (primjerice, toponima Morlakija; Fürst-Bjeliš, 2001.) te teoretske rasprave (posebno one R. Pavića) čine dobar temelj za daljnja istraživanja. Među navedenim radovima posebno treba istkanuti članak Geografski aspekti toponimije R. Pavića (1980.), koji čini, za sada, temeljni teoretski geografski rad o toponimiji objavljen u Hrvatskoj. Uz ostalo, Pavić (1980.) s pravom ističe kako su analiza i poznavanje toponimije izuzetno značajni za historijsku geografiju, za praćenje promjena pejzažne slike, funkcija i značenja nekog prostora.

Geografska imena ili toponimi (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime) odražavaju suživot s prostorom, kojega je čovjek poradi različitih oblika gospodarskoga i društvenoga iskorištavanja nastojao što bolje upoznati, u njemu se orijentirati i djelovati. Pri prostornoj orijentaciji nemjerljivo je značenje imalo (pre)poznavanje objekta u prostoru na koji se odnosi odgovarajuća radnja. To zapravo znači da je bilo potrebno obaviti identifikaciju geografskog objekta koji ima odgovarajuće ime. Često se pojedini istovrsni objekti međusobno razlikuju po nekom detalju, a geografsko ime imalo je funkciju sažetoga jezičnog opisa koji na najbolji mogući način u jezičnoj komunikaciji i prostornoj orijentaciji zamjenjuje (prekomjernu) deskripciju.

Funkciju toponima preuzimali su različiti geografski pojmovi (za reljefne, hidrografske, oceanografske i dr. oblike), imena biljaka i životinja, imena etničkih skupina, imena vlasnika ili osoba koje su na različite načine povezane uz odgovarajući objekt u prostoru, istaknuti stvarni ili izmišljeni (mitološki) događaji ali i različiti drugi sadržaji iz materijalne i duhovne kulture.

S vremenom su se, poradi narodnosnih, kulturnih i jezičnih preslojavanja te prožimanja na određenom prostoru, toponimi na različite načine mijenjali. Toponimi su se prevodili, prilagođavali su se jeziku novog stanovništva, a s time se iskrivljivao izvorni izgovor i način pisanja. Zbog toga ih često nije moguće etimološki interpretirati, tj. utvrditi jednostavnu (logičnu) vezu između objekta u prostoru i njegovoga sadašnjeg imena. U prostoru bez kontinuiteta naseljenosti, tj. bez susljednosti društvenoga i gospodarskog razvitka, često se u potpunosti izgubio stariji toponimski sloj. Međutim, potrebno je istaknuti kako su upravo toponimi najperzistentniji jezični oblici, koji se u različitim inačicama poput niti provlače kroz jezičnu prošlost određenog prostora.

Postojanost toponimskih likova u vezi s veličinom (površinom, visinom, duljinom) i značenjem te s kontinuitetom naseljenosti i gospodarskoga iskorištavanja odgovarajućeg objekta. Dakle, što je određeni geografski objekt u prostoru veći i važniji te što je dulje na različite načine iskorištavan, to je stariji jezični sloj toponima kojim se taj objekt imenuje (identificira). Pri tome značenje određenog objekta u prostoru ne mora biti u vezi s njegovom veličinom. Neki mali geografski objekti mogu biti vrlo važni u geografskom sustavu širega područja, posebice ako se uz njih vežu neki društveni i gospodarski atributi (primjerice, istaknuti geoprometni ili geostrateški položaj kakav mogu imati i mali prijevoji, vrhovi, otoci, uvale ili rtovi, važna ležišta ruda, lovišta i sl.).

U graničnim prostorima između različitih država, političkih i gospodarskih utjecaja, kultura, između različitih naroda i jezika (pa čak i dijalekata istoga jezika) za iste objekte postoje različita geografska imena. Višeimenost objekta u određenom geografskom prostoru može izazvati i određene dvojbe, posebice kada treba standardizirati toponimski lik (za izradu topografskih i pomorskih karata, za upotrebu u mjerodavnim tijelima lokalne i regionalne samouprave te državne uprave i sl.) te u slučajevima kada se znanstveno i politički nekorektno forsira jedan oblik toponimskog lika nad drugim(a). U načelu, prednost imaju oni toponimski likovi koje koristi stanovništvo koje nastanjuje ili na različite načine neposredno vrjednuje odgovarajuće geografske objekte. Ako se radi o toponimskom liku koji pripada jeziku koji se razlikuje od jezika izvornih govornika geografskog imena i neposrednih korisnika imenovanog objekta onda je to egzotoponim, tj. egzonim. Hrvatska je poradi povoljnoga geografskog položaja na dodiru Jadranskog mora, Dinarida i panonsko-peripanonskog prostora dobar primjer takvog graničnog područja u kojem su se stoljećima isprepletali utjecaji različitih država, kultura, vjera, pa i jezika. Ta se okolnost odrazila na hrvatsku toponimiju u kojoj se razlikuju brojni jezični slojevi, često nepravilnoga jezično-kulturnoga “taloženja”, s odgovarajućim toponimskim likovima.

Hrvatski i svjetski toponimi kroz prošlost

Tijekom prošlosti u različitim su prilikama, pa tako i na kartama, pojedini europski narodi u svoje jezike preuzimali geografska imena s geografskih i pomorskih karata Hrvatske izrađenih najvećim dijelom u Veneciji i Beču, ali i u drugim kartografskim središtima država koje su na različite načine vladale ili nastojale zagospodariti pojedinim dijelovima naše domovine. Budući da su na starim kartama, poradi visokog stupnja uopćavanja geografskog sadržaja, bili prikazivani samo veći, tj. važniji geografski objekti (gradovi, rijeke, otoci, planine), to su se pojedina mletačka i austrijska geografska imena tih objekata ustalila u europskoj geografiji. Za važnije objekte u Hrvatskoj postoje brojni egzonimi na talijanskom (npr. Pola – Pula, Fiume – Rijeka, Zara – Zadar, Spalato – Split, Zagabria – Zagreb i dr.), njemačkom (Agram – Zagreb, Karlstadt – Karlovac, Walkowar – Vukovar, Zwischenmurgebiet – Međimurje i dr.) i mađarskom jeziku (Eszék – Osijek, Csákornya – Čakovec, Varasd – Varaždin, Zágráb – Zagreb, Újlak – Ilok i dr.).

Hrvatski toponimski likovi na europskim kartama javljaju se u većoj mjeri tek od 18. st. kada se obavljaju najprije parcijalne, a zatim i sustavne geodetske i hidrografske izmjere. Na temelju tih izmjera nastaju topografske i pomorske karte pojedinih dijelova Hrvatske na kojima se po prvi put prikazuju brojni geografski objekti. Za njih nisu postojali jezični predlošci pa su kartografi, u skladu s ortografijom mletačkoga i različitih idioma njemačkoga jezika, a kasnije standardnoga talijanskoga i njemačkoga jezika, bilježili hrvatska geografska imena. Tom su prigidom učinjene i brojne pogreške koje su kasnijim reprodukcijama topografskih predložaka i upotrebom u različitim tijelima uprave “cementirane”. Važno je međutim, da su se hrvatski toponimi na kartama i u upravi počeli postupno koristiti i za veće geografske objekte, ali u zagradama iza talijanskih i njemačkih toponimskih likova, npr. Cherso (Cres), Veglia (Krk), S. Pietro (Supetar), Cittavechia (Starigrad; i. e. Stari Grad), Zara (Zadar), Spalato (Split), Agram (Zagreb) i dr.
U pojedinim dijelovima Hrvatske (Istra, Rijeka, Zadar, Cres, Lošinj, Unije, Susak, Ilovik, Lastovo i Palagruža) značajan toponomastičko-kartografski diskontinuitet nastupio je poslije svršetka Prvoga svjetskog rata. Italija je tada nastojala vojnim i diplomatskim putem ostvariti teritorijalne ustupke obećane Londonskim ugovorom 1915., koji su uključivali i dio hrvatske obale i otoka. U skladu s imperijalnom politikom talijanska fašistička vlada je na novostečenim istočnojadranskim posjedima počela mijenjati geografska (kao i osobna) imena, a ujedno je i forsirala postojeće romanske, tada već talijanske toponimske likove (npr. Lussin Piccolo – Mali Lošinj, Lussin Grande – Veli Lošinj, Parenzo – Poreč, Pola – Pula i dr.).

U isto vrijeme u preostalom dijelu Hrvatske ustaljuju se hrvatski toponimski likovi, doduše s nekim problemskim situacijama nasljeđenim iz 19. st. “Hiperznanstveno” nastojanje oko standardizacije toponima u skladu sa štokavskim ijekavskim idiomom “pomelo” je neke stare hrvatske toponimske likove. Tako je primjerice još za austrijske uprave, Tisno na otoku Murteru postalo Tijesno, a kasnije su Pučišća na otoku Braču postala Pučišće, Bobovišća na otoku Drveniku Bobovište i sl. Uz to, standardizacija je nametnula, ili bolje reći, preferirala pojedine toponimske likove koji su lokalnom stanovništvu bili nepoznati (Rijeka, Pula, Sisak i dr.), a zanemareni su stari oblici (Reka, Pulj, Sisek i dr.). Osobit je primjer Biograda u Sjevernoj Dalmaciji. Taj se grad od srednjeg vijeka nazivao Biograd (na starim kartama mletačke provenijencije još i Zara vecchia). Tom je starom toponimskom liku dodana odrednica “Na Moru”, kako bi se razlikovao u odnosu na “drugi” Biograd i to onaj na ušću Save u Dunav. Na sličan način Požega u Slavoniji dobila je 1921. epitet “Slavonska” da bi se razlikovala od Požege u Srbiji.

Nakon Drugoga svjetskog rata komunistički ideolozi utjecali su na izmjenu brojnih toponima svetačkoga predznaka pa je, primjerice, Sv. Andrija postao Svetac, Sv. Grgur je postao Grgur, Sveti Rok je postao Rok, Sveti Ivan Zelina je postao Zelina, Sveti Filip i Jakov su postali Filipjakov i sl. Obavljena je, doduše skromnije nego na analognim primjerima u drugim komunističkim zemljama, “titoizacija” pojedinih naselja u Hrvatskoj ali i svim ostalim republikama bivše jugoslavenske političke zajednice (npr. Titova Korenica, Titovo Velenje, Titov Drvar, Titovo Užice, Titograd i sl.). Rjeđe je preimenovanje pojedinih naselja bilo motivirano geografskom monumentalizacijom imena istaknutijih pripadnika “narodne” vlasti (npr. Ploče je postalo Kardeljevo). Ipak, potrebno je istaknuti da spomenute administrativne promjene imena postojećim geografskim objektima ili davanje imena novim geografskim objektima (dijelovima naselja, lukama, mostovima i dr.), nerijetko bez konzultacija s lokalnim stanovništvom, nije nikakva posebnost ovog dijela Europe niti pojava vezana samo uz 20. st. Dovoljno je prisjetiti se brojnih Aleksandrija, nazvanih po Aleksandru Makedonskom, zatim gradova nazvanih po istaknutim rodovima i pojedinicima starovjekovne rimske države (npr. Forum Julii – danas Friuli, Colonia Claudia Augusta Agrippinensium – danas Köln i sl.), ali i gradova, većih prostornih cjelina i različitih drugih geografskih objekata nazvanih po vladarima, političarima i vojskovođama (npr. Louisiana, Carolina, Georgia, Victoria, Monrovia, Wellington, Sydney, Melbourne i dr.).

Nakon stjecanja neovisnosti 1991. vraćen je dio starih toponimskih likova pa je primjerice, sustavno vraćen svetački predznak gore spomenutim toponimima, izbačen je epitet “Titov”, a Kardeljevo je preimenovano u stariji toponimski lik Ploče. Bilo je i nekih drugih, manje opravdanih promjena, poput preimenovanja toponima Krmčina (iskrivljeno od pravoga oblika Krnčina) u Sv. Petar, čime je lokalna samouprava nestručno, a vjerojatno i nesvjesno, postupila poput talijanske okupacijske vlasti za vrijeme Drugoga svjetskog rata koji su to mjesto, ne nalazeći pogodan način prilagodbe talijanskom jeziku, nazvali San Pietro, po mjesnoj crkvi. Kako suditi o promjeni imena tog naselja 1992.? Lokalno stanovništvo očito nije prihvatilo toponimski lik Krmčina jer su ga logično vezali uz apelative krmača i krmak, nazive za ženku i mužjaka svinje koji se u zadarsko-biogradskom priobalju uopće ne koriste. Problem je, međutim, u tome što je stari toponimski lik zapravo Krnčina (po Punti Krnac), a kasnije je u službenoj dokumentaciji (pa tako i na topografskim te pomorskim kartama) greškom izmijenjen u Krmčina. To nije jedini slučaj promjene geografskog imena zbog mišljenja lokalnog stanovništva kako je ono, poradi mogućih negativnih konotacija, neprimjereno. Tako su, primjerice, stanovnici Zlosela u šibenskom primorju promijenili ime svojeg naselja u Pirovac. Bez obzira je li promjena imena Krmčine stručno utemeljena ili nije, potrebno je poštivati želju tamošnjeg stanovništva, odnosno njihovih političkih predstavnika, sve dok se možda ne donese neka druga odluka, utemeljena na činjenicama potvrđenim u srednjovjekovnim arhivskim dokumentima i na starim kartama.

Ktetici, etnici i padeži

Pored tih pojedinačnih propusta, koji očito nastaju zbog nekoordinacije i nekonzultiranja znanstvenika, znatno je veći problem što još uvijek nije provedena sustavna, znanstveno utemeljena, inventarizacija geografskih imena pa se na kartama i u drugim dokumentima još uvijek koriste pogrešni i dvojbeni toponimi. Osim toga, u Hrvatskoj još uvijek nisu utvrđeni i popisani sve relevantni ktetici (pridjevi izvedeni iz toponima) i etnici (imena stanovnika koji nastanjuju određeno naselje), a izraženi su i problemi pri dekliniranju geografskih imena. Primjerice, brojni ribarski brodovi pristaju u Kalima, a ne u Kaliju na otoku Ugljanu. Slično, uprava Parka prirode Telašćica nalazi se u Salima, a ne u Saliju na Dugom otoku.

Kada izvorni oblici ktetika, etnika i padeža koji se izvode iz odgovarajućeg geografskog imena nisu poznati, u različitim se prilikama pokušavaju koristiti izvedenice prema jezičnom “standardu”. Tako neupućeni stanovnike Žirja nazivaju Žirjankama i Žirjan(c)ima, a ukusnu šljivu s tog otoka žirjanskom šljivom. Zapravo se radi o Žirajcima, Žirajkama i žirajskoj slivi. Također, stanovnici Oliba nisu Olibljani nego Olibljane, a stanovnice tog otoka nisu Olibljanke nego Olipke, stanovnice Premude su Premujanke, a stanovnici Premujani. U tom je kontekstu posebno zanimljiv problem etnika i ktetika izvedenih iz imena otoka Silbe. Stanovnici Silbe su Sibenke i Sibenjani, a ktetik je sibensk-i, -a, -o. Prema Sibenjanima, konkretno prema sibenskim pomorcima, nazvane su uvale na nekim sjevernodalmatinskim i kvarnerskim otocima (Sibenska na Olibu i Sibenska na Unijama). Službena kartografija, međutim, nije u tim toponimima prepoznala geografski objekt vezan uz Silbu, već, “logično”, uz Šibenik, pa su na topografskim i pomorskim kartama te uvale nazvane “šibenskim” uvalama (Šibenska). Koji li su tek problemi kad se pokušaju standardizirati ktetici i etnici za Generalski stol, Sv. Petar na Moru i sl.? U svakom slučaju, budući da u Hrvatskoj još uvijek nije sastavljen registar imena, ktetika i etnika naselja, potrebna je suradnja jezikoslovaca i geografa te promptna reakcija mjerodavnih ustanova kako bi što prije izradila tako važna baza lingvističko-prostornih podataka.

Višeimenost geografskih objekata

Posebno treba istaknuti i višeimenosti pojedinih geografskih objekata u odnosu na hrvatske govornike i korisnike određenog geografskog objekta koji se gospodarski vrednuje iz različitih naselja s razmjerno manjeg područja. To se posebno očituje u nestalno naseljenom otočnom i brdsko-planinskom prostoru kakva je primjerice kornatska otočna skupina ili hipsometrijski istaknuti dijelovi Velebita, Dinare i drugih hrvatskih planina. Npr. neki mali geografski objekti u Kornatima imaju i po četiri imena pa tako jedan otočić ima sljedeća imena: Sikica, Pinezelić, Tovar i Tovarnjak. Postavlja se pitanje koje je od više imena istoga objekta “točno”? Odgovor je jednostavan ali i dvojben: svako! Iz toga proizlazi sljedeći problem: koje geografsko ime ispisati na karti, posebno ako se radi o malom geografskom objektu, a na karti je potrebno ekonomično rasporediti geografsko ime? Na to pitanje odgovor nije tako jednostavan, a pitanje je li se uopće može pronaći “optimalno” rješenje. Na elektronskim kartama taj je problem moguće riješiti vezivanjem prikaza geografskog objekta s datotekom u kojoj će se prikazati sva imena dotičnog geografskog objekta. Na analognim kartama, otisnutim na papiru, to nije moguće.

Odnos toponima i geografskih obilježja prostora

Kvantitativna i kvalitatitvna obilježja toponima ovise o brojnim geografskim obilježjima, posebice o gustoći naseljenosti i promjeni društveno-gospodarskih funkcija određenog prostora. U gusto naseljenim prostorima te u prostorima intenzivnoga društveno-gospodarskog vrjednovanja (npr. plodne obradive površine, dijelovi obale pogodni za odvijanje različitih gospodarskih djelatnosti, položaji povoljni za trajno nastanjivanje ili za motrenje i obranu i sl.) toponimi su gusto raspoređeni, dok je prostorni raspored toponima rjeđi u slabije naseljenim ili nenaseljenim područjima te u područjima u kojima su se gospodarske aktivnosti odvijale manjim intenzitetom ili ih, poradi različitih okolnosti (nedostupnost, ograničena fizičko-geografska osnova i sl.), nije uopće bilo.

Geografska su imena u izravnoj vezi s funkcionalnim promjenama u prostoru. Procesi depopulacije i deagrarizacije brdsko-planinskog i otočnog prostora duboko su se odrazili i na toponimiju. Sa smanjenjem broja stanovnika u tim se područjima ujedno smanjuje i broj izvornih govornika, tj. korisnika toponima pa se geografska imena, ukoliko nisu popisana, postupno gube u nepovrat. To se ponajprije odnosi na geografska imena manjih prostornih cjelina, koji su najprije izloženi nestajanju iz govornoga jezika. Jezikoslovac P. Šimunović (2005.) je s pravom istakao da zemljopisna imena pripadaju hrvatskim najugroženijim spomenicima. Radi se uglavnom o toponimima pojedinih predjela namijenjenih agrarnoj valorizaciji. Stanovništvo koje ih koristi je sve starije i malobrojnije, a mlađe stanovništvo gubi neposredan kontakt čak i sa svojom privatnom imovinom, koja se zapušta i prepušta prirodnoj sukcesiji biljnoga pokrova. Ruralni krajolik stubokom se preobražava, obradive površine zamjenjuje makija te manji šumarci. Putovi (kapilarna prometna infrastruktura) zarastaju, pa je dostupnost brojnih predjela sve manja. U situaciji kada su na topografskim i pomorskim kartama brojna geografska imena zabilježena pogrešno, na nekim kartama određeni toponimi čak i u više likova sasvim je izgledno da će taj dio nacionalnoga jezičnog blaga iščeznuti i da će ga zamijeniti pogrešni toponimski likovi. Višedesetljetno korištenje takvih “pogrešnih” geografskih imena pridonijet će njihovoj uvriježenosti i s time postati dio novoga jezičnog sloja unutar kojega se neće smatrati nikakvom pogreškom.

Mijenjanju ili potpunom iščezavanju toponima pridonosi i promjena načina korištenja prostora i bez nužnoga značajnijeg smanjenja broja stanovnika. Primjerice, ako se prostor iz agrarnoga krajolika preobražava u urbani prostor namijenjen stanovanju, turizmu ili industriji, onda se mijenja funkcija određenog područja, u pravilu manjega geografskog objekta (primjerice, manjeg izvora vode, malog otoka, uzvisine, manje zone obradivoga tla i sl.) pa nestaje i potreba novih korisnika za (starim) geografskim imenima tih mikrolokacija. Njih zamjenjuju imena ulica, lučko-industrijskih zona ili se gube bez ikakvog nadomjestka.

Promjene su, kao što je već navedeno, nerijetko uzrokovane političkim razlozima.One su najčešće kod imena ulica i trgova u naseljima. Hodonimi, tj. gradska toponimija često izražava lokalni, regionalni i nacionalni identitet koji se, uz ostalo, referira na istaknute osobe i događaje iz prošlosti. Budući da je u povijesno-geografskom i političko-geografskom smislu prostor Hrvatske bio izrazito turbulentan, to se održavalo i na česte promjene imena ulica. Možda najbolji primjeri dolaze iz pojedinih naselja na hrvatskoj obali, koja je samo tijekom 20. st. promijenila četiri političke vlasti. Primjerice, Zadar je do 1918. bio u sklopu Austro-Ugarske, od 1918. (de facto), tj. od 1920. (de iure) do 1943. (de facto), tj. 1948. (de iure) u sastavu Italije, a zatim do 1991. u sastavu Hrvatske unutar Jugoslavije i od 1991. u sklopu neovisne Hrvatske. Sve promjene pažljivo su zabilježene u imenima ulica i trgova. Tako je i zadarska riva promijenila četiri imena: od Rive Francesca Giuseppea I. za vrijeme Austro-Ugarske, Nove rive u prijelaznom razdoblju od 1918. do 1920. preko Rive Vittorea Emanuela III. za vrijeme talijanske uprave i Obale maršala Tita za socijalističke Jugoslavije do današnjeg imena Obala kralja Petra Krešimira IV. U svakodnevnoj komunikaciji Zadrani su uvijek taj prostor jednostavno imenovali toponimom Riva.

Istraživanje toponima

Da bi se toponomastička baština barem dijelom sačuvala potrebno ju je popisati i pomno istražiti s različitih znanstvenih gledišta. Proučavanjem toponima bave se različite znanosti, ponajprije lingvistika, a zatim geografija, kartografija, povijest, arheologija i dr. Metodologija znanstvenog istraživanja toponima najbolje je razrađena u toponomastici, lingvističkoj grani u okrilju onomastike, znanstvene discipline koja se bavi imenima. Toponomastičari daju temeljna znanja o razvoju toponima te o njihovim jezičnim oblicima, mijenama i, općenito, funkciji u jeziku, pa su njihovi radovi nezaobilazni, bez obzira s kojeg se gledišta razmatrala ta problematika. Međutim, kada se geografska imena razmatraju u prostornom kontekstu, posebno kada se utvrđuju njihove veze s prostornim funkcijama, posebno značenje imaju geografska istraživanja. Također, geografi su uz jezikoslovce nezaobilazni prilikom standardizacije stranih geografskih imena u različitim geografskim i geografsko-kartografskim publikacijama (npr. atlasima) kao i u svim drugim tekstovima u kojima se koriste geografska imena. To je potencijalni modus dodatne afirmacije geografa i geografije u hrvatskom društvu, koji bi s pravom, na temelju teoretskih modela i konkretnih praktičnih radova trebali repozicionirati u obradi onih tema u koje se sve više, na žalost često površno i jednostano (a to znači) neprimjereno, upliću pojedini znanstvenici iz nekih drugih znanstvenih disciplina. To dakako, ne podrazumijeva nekakvu geografsku isključivost već suradnju i koegzistenciju s drugim znanstvenim disciplinima koja će rezultirati cjelovitom i nadasve potrebnom znanstvenom sintezom i pratećom bazom podataka o toponimima Hrvatske, ali i permanentnim interdisciplinarnim radom na standardizaciji hrvatskih i stranih geografskih imena.

Literatura

BATOVIĆ, Š. (1993.): O nazivima prapovijesnih gradina na našem primorju, Zadarska smotra, god. 42, br. 4-5, Zadar, 75-88.
BATOVIĆ, Š. (1997.): Vrški mjestopisi kroz prošlost, Zadarska smotra, vol. 46, br. 4-6 (Domaća rič 4), Zadar, 83-237.
BEGONJA, Z. (2006.): Odonimi kao ideološke manifestacije u Zadru u XX. stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 48, Zadar, 703-720.
BORČIĆ, B. (1972.): Druga konferencija UN za standardizaciju geografskih naziva, (Vijesti), Geodetski list, , 4-6, 102-103.
BORČIĆ, B. (1975.): Toponimika i kartografija, Geodetski list, Kongresni broj, 15-25.
BULJAT, J. (1997.): Međunarodne aktivnosti normizacije geografskog nazivlja, Geodetski list, br. 2, 158-161.
CRLJENKO, I. (2007.): Gradska toponimija kao pokazatelj u suvremenim geografskim istraživanjima, IV. hrvatski geografski kongres: Geografsko vrednovanje prostornih resursa, Zbornik radova, Poreč, Zagreb, 57-72.
CVITANOVIĆ, A. (2002.): Geografski rječnik, Hrvatsko geografsko društvo – Zadar, Filozofski fakultet Zadar, Matica hrvatska – Zadar, Zadiz d. o. o., Zadar.
ČAČE, S. (1992.): Prilozi topografiji i toponimiji istočnojadranskog otočja od antike do srednjeg vijeka, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 34, Zadar, 33-51.
ČAČE, S. (1995.a): Civitates Dalmatiae u “Kozmografiji” Anonima Ravenjanina, Katalozi i monografije, br. 3, Arheološki muzej Zadar, Zadar.
ČAČE, S. (2002.): O ranijim grčkim imenima mjesta na istočnom Jadranu, Folia onomastica Croatica, br. 11, Zagreb, 53-76.
FARIČIĆ, J. (2005.): Je li Hrvatskoj potrebno povjerenstvo za geografska imena?, Geografija.hr offline 2003.-2005., Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 5-9.
FARIČIĆ, J., JURAN, K. (2006.): Povijesna toponimija, gl. ured. V. Skračić, Biblioteka Onomastica Adriatica, Centar za jadranska onomastička istraživanja, Sveučilište u Zadru, Zadar, 127-129.
FARIČIĆ, J. (2007.a): Geographical Names on 16th and 17th Century Maps of Croatia. Geografska imena na kartama Hrvatske 16. i 17. stoljeća, Kartografija i geoinformacije, izvanredni broj u povodu 70. rođendana professora emeritusa Nedjeljka Frančule, Zagreb, 148-179.
FARIČIĆ, J. (2007.): Sastavnice kulturne baštine hrvatskoga otočnog prostora i mogućnosti njihovoga društveno-gospodarskog vrednovanja, IV. hrvatski geografski kongres: Geografsko vrednovanje prostornih resursa, Zbornik radova, Poreč, Zagreb, 73-94.
FILIPI, A. R. (1957.): O postanku imena Rivanj, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 3, Zagreb, 485-488.
FILIPI, A. R. (1984.): Hidronimija zadarskih otoka, Onomastica jugoslavica, br. 11, Zagreb, 111-154.
FINKA, B., ŠOJAT, A. (1974.): Obalna toponimija zadarsko-šibenskog kopna i šibenskog otočja, Onomastica jugoslavica, 3-4 (1973.-1974.), Zagreb, 37-65 (6 karata).
FÜRST-BJELIŠ, B. (2001.):  Toponimija i percepcija u prostoru Triplex Confiniuma: Morlakija, Triplex Confinium, Radovi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, br. 32/33 (1999/2000[i.e. 2001]), Zagreb, 349-354.
JURIŠIĆ, B. (1956.): Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja, Anali Leksikografskog zavoda FNRJ, br. 3, Zagreb.
JURIŠIĆ, B. (1964.): Iz primorske toponimike zadarskog i šibenskog kraja, Pomorski zbornik, br. 2, Zadar, 985-1011 (2 karte).
KALMETA, R. (1971.): O zemljopisnom nazivu za primorje SR Hrvatske, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Rijeci, knj. 1, Rijeka, 101-108.
KOLANOVIĆ, J., LELJAK, R. (2003.): Andrija Petrov iz Cantùa – Bilježnički zapisi 1355-1356., Sv. II, Državni arhiv u Zadru, Zadar.
MATAS, M. (2002.): Toponimija dijela Splitske zagore, Hrvatski geografski glasnik, br. 63 (2001.), Zagreb, 121-143.
MEZULIĆ, H., JELIĆ, R. (2005.): O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji 1918.-1943.: Nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta, Dom i svijet, Zagreb.
PAVIĆ, R. (1980.): Geografski apsket toponimije, Spomen zbornik o 30. obljetnici osnutka Geografskog društva Hrvatske, Zagreb, 121-134.
PIASEVOLI, A. (1999.): Saljska intrada – Nazivlje po djedovima našim, Matica hrvatska – Zadar, Povjereištvo Matice hrvatske Sali, Zadar – Sali.
SKOK, P. (1950.): Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, I. i II. dio, Jadranski institut JAZU, Zagreb.
SKRAČIĆ, V. (1987.a): Toponimija kornatskog otočja, Onomastica jugoslavica, br. 12, Zagreb, 17-218.
SKRAČIĆ, V. (1987.b): Odraz ljudskog rada u obalnoj toponimiji sjevernodalmatinskih otoka, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, br. 26, Razdio filoloških znanosti, br. 16, Zadar, 93-111.
SKRAČIĆ, V. (1991.): Reambulacija Skokovih toponima na otocima sjeverne Dalmacije, Onomastica jugoslavica, br. 14, Zagreb, 21-28.
SKRAČIĆ, V. (1995.). Imena mjesta i otoka Murtera (Identifikacija – Distribucija – Etimologija), Fola onomastica croatica, br. 4, zagreb, 127-142.
SKRAČIĆ, V. (1996.a): Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka, Književni krug Split, Matica hrvatska – Zadar, Split.
SKRAČIĆ, V. (1996.b): Toponomastička građa – osnova za definiranje statusa nastanjenosti Kornatskih otoka, Ekološke monografije, br. 7: Kornati, Zagreb, 501-509.
SKRAČIĆ, V. (1997.): Pravilnosti u jadranskoj nesonimiji, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, br. 36, Razdio filoloških znanosti, br. 26, Zadar, 63-71.
SKRAČIĆ, V., JURIĆ, A. (2004.): Krški leksik zadarske regije, Geoadria, vol. 9, br. 2, Zadar, 159-172.
ŠENOA, M. (1950.): Prilog poznavanju starih naziva naših otoka, Geografski glasnik, br. 11-12 (1949.-1950.), Zagreb, 75-82.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1969.): Organiziranost naziva u geografskoj regiji, Onomastica jugoslavica, br. 1, Ljubljana, 47-56.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1970.): Onomastička istraživanja otoka Lastova, Filologija, br. 6, Zagreb, 247-265.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1972.): Toponimija otoka Brača, Brački zbornik, br. 10, Supetar, ….
ŠIMUNOVIĆ, P. (1973.): Obalna toponimija Elafitskih otoka, Hrvatski dijalektološki zbornik, br. 3, Zagreb, 467-473.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1976.): Toponimija Istarskog razvoda, Onomastica jugoslavica, br. 6, Zagreb, 3-34.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1978.): Značajke buzetske toponimije, Onomastica jugoslavica, br. 7, Zagreb, 53-74.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1986.): Istočnojadranska toponimija, Logos, Split.
ŠIMUNOVIĆ, P. (2004.): Bračka toponimija, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb.
ŠIMUNOVIĆ, P. (2005.): Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden Marketing, Tehnička knjiga, Zagreb.
VAJS, N. (1987.): O zaboravljenim hrvatskim imenima jadranskih otoka, Rasprave Zavoda za jezik, br. 13, Zagreb, 163-173.