Geomorfologija krša Papuka – kap krša u srcu Slavonije

13. siječnja 2010. |
Pogledajte sve članke na karti
Park prirode Papuk

Papuk je dio orografski izoliranog Slavonskog gorja (sl.1). Slavonsko gorje (Bognar, 2001) čine dva paralelna niza pružanja zapad-istok. Sjeverni niz čine Papuk (954 m) i Krndija (790 m), a južni niz čine Psunj (984 m) te Požeška (618 m) i Dilj gora (461 m). Između ova dva niza nalazi se Požeška zavala. Sjeverno od Slavonskog gorja prostrana je nizina Drave, a južno se nalazi dolina rijeke Save (sl. 2).


Sl. 1: Položaj PP Papuk u okviru zaštičenih područja Republike Hrvatske (izvor: www.duzp.hr)


Sl. 2: Prikaz reljefa PP Papuk u okviru Slavonskog gorja

Gorski hrbat Papuk obuhvaća sjeverozapadni dio Slavonskog gorja (sl.3). Izdužen je pravcem ZSZ-IJI u duljini od oko 45 km. Najširi je na zapadu (oko 20 km), a najuži na krajnjem istoku (manje od 10 km). Najviši mu je istoimeni vrh visine 953 m. Papuk se orografski može podijeliti u tri dijela. Zapadni dio čine tri paralelna grebena: Lisina (Crni vrh 863 m), Ljutoč (716 m) i Ravna gora (Čučevo 854 m). Od središnjeg dijela odvajaju ga doline Djedovice i Brzaje. Središnji dio Papuka čini jednostruki raščlanjeni greben na kojem se ističu vrhovi Točak (887 m), Papuk (954 m) i Ivačka glava (913 m). To je ujedno najviši i najraščlanjeniji dio Papuka. Od istočnog dijela odvajaju ga doline Jankovačkog potoka i Dubočanke. Istočni dio Papuka je najuži i najniži. Čini ga jednostruki raščlanjeni greben s najvišim vrhom Češljakovački vis (825 m). Prema istoku se nastavlja u gorski hrbat Krndije (Kapavac 790 m) s kojim Papuk čini jedinstvenu orografsku cjelinu. Najviši vrh Krndije nalazi se u njenom zapadnom dijelu, a prema istoku Krndija je sve niža i sve manje orografski izražena. Granicu Papuka i Krndije tj. istočnu granicu Papuka predstavljaju doline Velike i Radlovačke rijeke.

Sl. 3: Hipsometrijska karta područja PP Papuk

Geološka građa područja Papuka (sl.4) obilježena je velikom raznolikošću (Jamičić i Brkić, 1987; Jamičić i dr., 1987; Jamičić, 2003; Pamić i dr., 2003). Najveći dio Papuka izgrađuju paleozojske metamorfne i magmatske stijene. Detaljna geološka istraživanja izdvojila su tri grupe takvih stijena: regionalnometamorfne stijene, migmatite i granitoidne stijene. Mezozojske stijene su zastupljene donjotrijaskim klastitima, srednjotrijaskim karbonatima koji izgrađuju vršni dio Papuka te gornjokrednom vulkanogeno-sedimentnom formacijom vrlo malog rasprostiranja. Tercijarno-kvartarne klastične naslage izgrađuju sjeverno i južno podnožje Papuka.


Sl. 4: Pregledna geološka karta PP Papuk (preuzeto iz Pamić i dr., 2003)

Na oblikovanje Slavonskog gorja pa tako i Papuka najveći utjecaj imali su tektonski pokreti tijekom neogena (Jamičić, 1995). Duž dolina Drave i Save se pravcem ZSZ-IJI pružaju dva važna rasjeda s izrazitim pomakom krila u desno. Ovi pomaci, kao i samo izdizanje Slavonskog gorja uzrokovani su snažnim pritiscima (tzv. regionalni stres) u pravcu sjever-jug. Između ova dva rasjeda nalazi se niz rasjeda pružanja SSI-JJZ i SI-JZ, koje karakteriziraju pomaci krila ulijevo. Ovi rasjedi imaju izrazit odraz u reljefu što se u području Papuka posebno ogleda u pomacima grebena, razvoju dubokih dolina dijagonalnog pružanja u odnosu na glavni greben te pojavi laktastih skretanja dolina.
Gorski hrbat Papuka je zajedno s ostalim dijelovima Slavonskog gorja nastao zbog djelovanja regionalnog stresa izdizanjem tijekom neogena, ponajviše u pliocenu. Osim izdizanja došlo je i do horizontalnih pomaka i rotacija pojedinih tektonskih blokova. Ovi tektonski pokreti traju još i danas. Na tektonski izdignuta područja Slavonskih planina djelovali su tijekom kvartara vanjski čimbenici oblikovanja reljefa. Najviše su djelovali procesi trošenja stijenske mase, selektivne denudacije zbog različite otpornosti stijena, derazijski procesi, procesi dubinske erozije, djelomično eolski procesi, a i procesi okršavanja. Recentno su na području Papuka razvijeni padinski i fluviodenudacijski procesi tj. dominantan je fluviodenudacijski (dolinski tip reljefa, sl. 5). Uz njega važni su i fluvijalni, ali i krški i fluviokrški morfogenetski tipovi reljefa. Tako se Papuk, osim geološkom tj. petrografskom, odlikuje i velikom geomorfološkom raznolikošću. Posebnu vrijednost geomorfološkoj raznolikosti daju upravo značajke krškog reljefa, netipičnog za ova područja.

Sl. 5: Dolinski reljef dijela Papuka (izvor: Google Earth 2009)

Zbog svoje izuzetne prirodne i povijesne vrijednosti Papuk je 23.4.1999. proglašen Parkom prirode. Park prirode Papuk obuhvaća područje središnjeg i istočnog dijela Papuka te krajnjeg zapadnog dijela Krndije, a prostire se na površini od 336 km2 (www.pp-papuk.hr). Područje Parka prirode Papuk je izduženo pravcem ZSZ-IJI u duljini od oko 35 km, a širine je 10-11 km. Duljina granica PP Papuk iznosi 92,5 km. Najviša točka Parka je vrh Papuk (953 m), a najniže točke su 195 m na južnom podnožju kod Kutine i 180 m na sjevernom podnožju kod Slatinskih Drenovaca tako da PP Papuk obuhvaća i 773 m visinske razlike. Zbog izrazitog geodiverziteta PP Papuk je 2007. proglašen Geoparkom i uvršten na UNESCO-vu listu Geoparkova koja do danas broji 64 geoparka u 19 zemalja svijeta (www.papukgeopark.com).
Kako je već napomenuto krš predstavlja jedan od važnih elemenata ovakve georaznolikosti Papuka, ali pojava krša na Papuku naglašava i veliku georaznolikost i vrijednost geobaštine cijelog područja Hrvatske.

Sl. 6: Grb Parka prirode Papuk

Uvjeti za krš na prostoru Papuka

Temeljni uvjet za razvoj krša je prisutnost tektonski izlomljenih vodotopivih karbonatnih stijena te dovoljna količina vode iz padalina koja vrši funkciju geomorfološkog agensa. Upravo je sudjelovanje srednjotrijaskih karbonatnih stijena u geološkoj građi Papuka (Jamičić i Brkić, 1987; Jamičić i dr. 1987) omogućilo razvoj krša. Srednjotrijaski karbonati se na površini prostiru u tri veće i nekoliko manjih zona (sl.4), a ukupno izgrađuju 9,7 % površine PP Papuk. U tim se zonama izmjenjuju dolomiti, dolomitični vapnenci i vapnenci, a primarna debljina ovih naslaga iznosi oko 250 m. Najveća zona trijaskih karbonatnih stijena nalazi se u vršnom dijelu Papuka u području Duboka rijeka – vrh Papuka – Jankovac – Pištanska rijeka. Ova se zona pruža pravcem Z-I u duljini od 14 km. Maksimalna širina zone je kod Jankovca (3 km), a njena površina iznosi 18,9 km2. Ova zona trijaskih karbonata se rasprostire u visinskom rasponu od oko 580 m. Najviša točka izgrađena od ovih stijena je sam vrh papuka na 983 m. Najniže točke ove zone trijaskih karbonata su oko 400 m kod Jankovaca na sjeveru i Duboke rijeke na zapadu te oko 450 m u dolini Dubočanke na jugu te oko 610 m u dolini Pištanske rijeke na istoku. Južna granica ove zone je rasjedna (reversni rasjed s vergencijom prema sjeveru), a karbonatne stijene su ovdje u rasjednom kontaktu s metamorfnim stijenama karbona i perma te s klastitima permotrijasa. Sjeverna granica ove zone je djelomično rasjedni kontakt s paleozojskim migmatitima (zapadni dio, reversni rasjed s vergencijom prema sjeveru), a djelomično je to normalni kontakt s klastičnim naslagama donjeg trijasa (istočni dio). Druga zona izgrađena od trijaskih karbonatnih stijena se nalazi na jugoistočnim obroncima središnjeg dijela Papuka, sjeverno od Velike, u području južnog dijela dolina potoka Dubočanke, Veličanke, Vranduka i Radovanke. Ova zona je izdužena pravcem SZ-JI, duljine je oko 2,7 km, najveće širine je oko 1,8 km (najšira je u dolinama, a najuža na grebenima), a zauzima površinu od oko 4,3 km2. Najniža točka ove zone je na oko 300 m nadmorske visine u dolinama Dubočanke i Veličanke dok ova zone doseže najveće visine oko 700 m na grebenu Mališćak i oko 550 m na Lapjaku. Na sjeveru i jugozapadu ove naslage su u normalnom kontaktu s uskim pojasom donjotrijaskih klastičnih naslaga dok su na sjeverozapadu, sjeveroistoku, istoku i jugu u tektonskom kontaktu s permotrijaskim klastitima. Treća zona se nalazi na krajnjim sjeveroistočnim obroncima Krndije, južno od Orahovice, a sjeverno od vrha Kapavac (790 m). Obuhvaća područje površine 9 km2, duljine je 4,1 km, a najveće širine 3,5 km.
Najniža točka ove zone je na oko 240 m u dolini Hercegovac, a najviša je točka u vrhu Rudine (705 m). Ova zona južno i jugoistočno ima normalni kontakt s uskim pojasom donjotrijaskih klastita te klastita permotrijasa, sjeverozapadno je u rasjednom kontaktu s metamorfnim stijenama karbona i perma, sjeveroistočno u transgresivnom i rasjednom kontaktu s miocenskim klastitima, a istočno je u tektonskom kontaktu s paleozojskim metamorfnim stijenama tzv. Psunjske formacije.
Trijaske karbonatne stijene Papuka čine niz prebačenih (prema SI i SSI) bora s osi pružanja SZ-JI i ZSZ-IJI. Ove strukture su ispresijecane dijagonalnim rasjedima s izraženom komponentom lijevog horizontalnog pomaka što je vidljivo i kod opisanih kontakta sa susjednim stijenama.
Ovakva geološka građa koja obuhvaća tektonski izlomljene karbonatne stijene izložene atmosferskim utjecajima umjerene klime (kao i najveći dio Hrvatske i ovo područje pripada klimi Cfb tj. umjerena topla vlažna klima s toplim ljetom) daje temeljne uvjete za razvoj krša.

Krš Papuka

Topljivost i sekundarna poroznost trijaskih karbonata omogućila je podzemno krško otjecanje u navedenim zonama. Ostale stijene s kojima su karbonati u kontaktu imaju ulogu hidrogeološke barijere. Hidrogeološka istraživanja (Stroj i Kuhta, 2007) najveće zone karbonatnih stijena u vršnom dijelu Papuka dokazala su podzemno otjecanje s krškim značajkama te dobro razvijen krški vodonosnik s pukotinskom (sekundarnom), ali i kanalskom (tercijarnom) poroznošću. Papukom se pruže topografska razvodnica između porječja rijeka Drave i Save. Međutim, kako sam vršni dio Papuka ima značajke krške hidrografije oborinske vode koje padnu na karbonatne stijene sjeverno od razvodnice (topografsko porječje Drave) djelomično teku podzemno prema izvorima s južne strane koji pripadaju porječju Save. Krški vodonosnici u vršnom dijelu Papuka gotovo se isključivo prihranjuju procjeđivanjem oborinskih voda (tzv. autogeni input u krški sustav) dok je prihranjivanje ponornicama sa susjednih nepropusnih područja odsutno (tzv. alogeni input u krški sustav). Međutim, zbog heterogenog sastava karbonata (dolomiti, dolomitični vapnenci, vapnenci) razvijeni su manji lokalni površinski vodotoci u okviru krškog područja koji nakon kratkog površinskog toka poniru u podzemlje. Na kontaktima karbonatnih (propusnih) i drugih (nepropusnih) stijena javljaju se izvori (tzv. output iz krškog sustava) od kojih su među važnijima: Jankovac, izvori Kovačice, Radetine, Dubočanke, Veličanke itd.


Sl. 7: 1 – ponikva u suhoj dolini, reliktnom dijelu doline Jankovaca; 2 – aktivna dolina Jankovca s nasipima i umjetnim jezerima

Krška geomorfologija nije jednako razvijena na svim karbonatnim područjima Papuka. Izrazitija krška morfologija zabilježena je u vršnom području Papuka (središnji Papuk) i području jugoistočno od doline Jankovca (istočni dio Papuka) te u nekoliko manjih zona na istočnom dijelu Papuka (npr. u izvorišnom dijelu Doljanovačke rijeke). Ostala područja izgrađena od karbonatnih stijena odlikuju se fluviokrškim reljefom. Krš vršnog dijela Papuka nalazi se istočno od vrha Papuka. Obuhvaća površinu oko 1,5 km2 te visinski raspon 700 – 913 m (Ivačka glava). Glavna morfološka karakteristika ovog područja nepostojanje je aktivne površinske hidrografske mreže. Područje okružuje centrifugalna hidrografska mreža čiji su vršni dijelovi okršeni tj. preoblikovani u povremeno aktivne, neaktivne ili reliktne doline. Na ovom se dijelu nalaze i ponikve (njih 17) kao znaci većeg stupnja okršenosti. Ovdje nalazimo i dvije lokalne ponorske doline koje kraćim dijelom imaju površinski vodotok na manje propusnim dolomitima, a završavaju ponorima (Uviraljke, duljine 250 i 100 m). Najokršenije područje Papuka je u zoni tzv. Jankovačkog krša, jugoistočno od doline Jankovca. Obuhvaća površinu oko 2,6 km2 te visinski raspon 490 m (izvor Jankovac) – 735 m (vrh Mrežarski rust). Najizrazitije geomorfološko obilježje ovog područja je veliki broj ponikava (168 ponikvi tj. 64,6 ponikvi/km2; sl.7-1). Također, u ovom području se nalazi i nekoliko manjih krških uvala. Hidrografske mreže na površini nema, a jasno je vidljiva mreža okršenih reliktnih dolina (sl. 7-1) koje su u vrijeme svoje aktivnost uglavnom pripadale drenažnom bazenu Jankovačkog potoka (sl.7-2). Ukupna duljina okršenih dolina tj. reliktne drenažne mreže iznosi preko 15 km što znači da je njena gustoća najmanje 5-6 km/km2. Uz područje Jankovačkog krša na zapad se nastavlja manja okršena zona gornjeg dijela doline Dubočanke. Zona je površine oko 0,5 km2, a odlikuje se suhom okršenom dolinom Jezerac te s nekoliko ponikava. Ova područja s izrazitim geomorfološkim značajkama krša zauzimaju površinu oko 4,5 km2 što je tek 13,8 % površine Papuka izgrađene od karbonatnih stijena tj. samo 1,3 % površine PP Papuk.
Ponikve, kao najkarakterističniji oblik u kršu razvijene su u uglavnom u navedena dva područja te u još nekoliko manjih područja. U kršu Papuka je na temelju topografskih karata mjerila 1:25.000 zabilježeno ukupno 204 ponikve. Većina ponikava Papuka su promjera manjeg od 30 m, dubine do 10 m. Najveće ponikve Papuka promjera su do 80 m, a dubina im doseže do 30-ak metara. Ponikve na najvećoj nadmorskoj visini nalaze sa na 830 m u blizini vrha Ivačka glava (913 m), a najniže ponikve se nalaze na 270 m kod Slatinskog Drenovca.
Uz ponikve, na nekim dijelovima (npr. Jankovački krš) terena dominiraju i suhe reliktne doline, ostaci nekadašnje površinske drenažne mreže. U krškom reljefu vršnog dijela Papuka se ističu i dvije aktivne ponorske doline, ali unutar područja autogenog dotoka vode u krški sustav. Ove ponornice topografski pripadaju bazenu porječja Šumečice koja pripada porječju Drave. U nastavku njihovih slijepih dolina nalaze se i suhe okršene doline koje ukazuju da je voda potoka Uviraljke prije okršavanja površinski tekla prema dolini Šumečice. Hidrogeološka istraživanja (bojanjem podzemnih tokova) su dokazala da danas voda Uviraljke teče podzemno prema jugoistoku te izvire na izvoru Veličanke. Na taj način vode Uviraljke danas pripadaju bazenu porječja Orljave tj. porječju rijeke Save.
Najveći dio terena Papuka izgrađenog od karbonatnih stijena imaju obilježja arealnog fluviokrša. To podrazumijeva da se je to područje oblikovano procesima korozije i erozije. Takav reljef područja ima obilježja slična fluviodenudacijskom reljefu (aktivne doline i jaruge), ali u njegovom razvoju važnu ulogu ima i proces korozije. Takve fluviokrške doline su npr. nizvodni dijelovi dolina Dubočanke, Veličanke i Radovanke (koja je ponornica) sjeverozapadno od Velike te dijelovi dolina Tisovac i Hercegovac kod Orahovice, a odlikuju se povećanom vertikalnom raščlanjenošću reljefa.


Sl. 8: Topografska snimka špilje Uviraljke (snimili: D. Basara, N. Bočić, D. Reš)

Osim površinskih na Papuku su zabilježeni i podzemni krški oblici. Za sada je poznato tridesetak ulaza u špilje i jame Papuka, a istraženo ih je 21 (Bedek, 2008). Najduža špilja PP Papuk je ponor Uviraljka (sl.8). Nalazi se na kraju istoimene ponorske doline u vršnom dijelu Papuka. Duljina ove špilje je 204 m, a dubina je 36 m. Špilja je nastala korozijskim i erozijskim radom vode potoka ponornice Uviraljke. Na njen nastanak veliki utjecaj su imale tektonske pukotine pružanja SI-JZ i SSZ-JJI. Po duljini se još ističe i jama Kovačica duljine 181 m, a po svojoj ljepoti je poznata i Antina špilja. Najdublja jama Papuka je jama Suhodolka duboka čak 101 m. Istraživanja ovih speleoloških objekata organizirana su posebno sa svrhom istraživanja bogate podzemne faune. Utvrđeno je da je krško podzemlje Papuka stanište brojnih podzemnih vrsta od kojih su  neke i endemske. Špilja Uviraljka je poznato zimovalište čak 11 vrsta šišmiša. Za posjetitelje su pristupačne neke male (sl. 9), ali zanimljive špilje: špilja Grofa Jankovića, Maksimova špilja te izvor-špilja Jankovačkog potoka koja se nalaze u dolini Jankovca nedaleko poznatog izletišta Jankovac.


Sl. 9: Špilje u području park-šume Jankovac: 1 – špilja grofa Jankovića, 2 – špilja u sedrenoj barijeri Jankovačkog slapa, 3 – u unutrašnjosti Maksimove špilje, 4 – izvor-špilja Jankovačkog potoka

Dolina Jankovca je kontaktna dolina na granici krškog i nekrškog područja (sl.7-2). Izvorišni dio doline se nalazi na krškom području (karbonatne stijene trijaske starosti). Niz većih ponikava predstavlja okršeno dno nekadašnjeg aktivnog dijela doline (sl.7-1). Na kontaktu s nepropusnim stijenama pojavljuje se krški izvor i spomenute manje špilja. Jedna od najvećih zanimljivosti izletišta Jankovac, a i čitavog Parka prirode Papuk je Jankovački slap. Nastao je na ušću potoka Jankovca u veći potok Kovačicu. Kako voda potoka Jankovca potiče iz krškog područja ona je zasićena otopljenim karbonatima koji se na povoljnom mjestu ponovo talože u obliku sedrenih formi. Sedra tako stvara visoku barijeru preko koje se obrušava voda potoka Jankovca niz 30 metara visoki Jankovački slap tj. vodopad (sl. 10). Dolina Jankovca je prirodnim (osedravanje) i antropogenim (nasipavanje i pregrađivanje) procesima promijenila svoj primarni uzdužni profil. Nasipima su stvorena umjetna jezera, a procese erozije i usijecanja zamijenili su akumulacijski procesi i usporeno otjecanje.

Sl. 10: Jankovački slap

Područje doline Jankovca s Jankovačkim slapom još je 1955. godine zaštićeno kao park-šuma te je uređeno za posjetitelje. Ovdje se nalaze uređene staze s brojnim poučnim pločama kojima se obilaze najvažnije prirodne ali i povijesne znamenitosti tog područja. Stoga je Jankovac poznato i lako pristupačno izletište koje svake godine mami sve više posjetitelja. Jedna od značajki Jankovca je da se na malom području mogu vidjeti i brojni elementi krškog reljefa i hidrografije poput izvora, špilja, jama, ponikva, aktivnih i suhih dolina, te njihov kontakt s fluviodenudacijskim reljefom.

Literatura i izvori
  1. Bedek, J. (2008): Podzemlje Papuka. 9. Skup speleologa Hrvatske, Zbornik sažetaka, SD Karlovac, Karlovac, 18-20
  2. Bognar, A. (2001): Geomorfološka regionalizacija Hrvatske. Acta Geographica Croatica 34 (1999.), 7-29
  3. Jamičić, D., Brkić, M. (1987): Osnovna geološka karta 1:100.000, list Orahovica, Geološki zavod Zagreb, SGZ, Beograd .
  4. Jamičić, D., Brkić, M., Crnko, J., Vragović, M. (1987): Tumač za Osnovnu geološku kartu 1:100 000, list Orahovica, SGZ, Beograd, 72 str.
  5. Jamičić, D. (1995): The Role of Sinistral Strike-Slip Faults in the Formation of the Structural Fabric of the Slavonian Mts. (Eastern Croatia). Geologia Croatica 48/2, 155-160
  6. Jamičić, D. (2003): Osnovne geološke značajke Slavonskih planina. Priroda 6-7, 20-27
  7. Pamić, J., Radonić, G., Pavić, G. (2003): Geološki vodič kroz Park prirode Papuk. JU PP Papuk, Velika, 67 str.
  8. Stroj, A., Kuhta, M. (2007): Hydrogeological explorations of Mt. Papuk karst aquifer, NE Croatia. 15th Inernational Karstological school “Classical Karst” – Management of transboundary karst aquifers, Postojna, Slovenia, 18.-22. 06. 2007., Karst Research Institute ZRC SAZU, Zbornik kratkih znanstvenih radova, CD, Postojna, 4 str.
  9. Turistička karta Parka prirode Papuk, JU PP Papuk, 2004.
  10. www.duzp.hr
  11. www.pp-papuk.hr
  12. www.papukgeopark.com