Hrvatsko zagorje

15. veljače 2007. |
Pogledajte sve članke na karti
Definiranje, smještaj i položaj

Prostor koji se u stručnoj i u nestručnoj literaturi tradicionalno naziva Hrvatskim zagorjem, smješten je u Središnjoj Hrvatskoj, između Maceljskoga gorja, Ivanščice, Varaždinskotopličkog gorja, Kalničkog gorja, Medvednice, rijeke Save i rijeke Sutle.


Sl. 1.: Geografski položaj Hrvatskoga zagorja unutar Hrvatske

Ovako omeđen prostor ima površinu od oko 1880 km2 gdje živi otprilike 207 000 stanovnika. Prema sadašnjem teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske, Hrvatsko zagorje zahvaća Krapinsko-zagorsku u cijelosti, jedan dio Zagrebačke i jedan dio Varaždinske županije. U fukncionalnom smislu, jedan, veći, dio Zagorja spada u Zagrebačku, a jedan u Varaždinsku regiju.

Prirodnogeografska obilježja

Reljef Hrvatskog zagorja vrlo je raznolik. Najviši dijelovi (500 – 1 000 m) su hrptovi koji u osnovi ili na površini imaju mezozojske karbonate ili čak paleozojske metamorfite i eruptive. Osim navedenih gorja koja omeđuju Hrvatsko zagorje, tu su još i Kuna gora, Brezovica, Strahinčica i druge. Postoji nekoliko gorskih nizova koji se pružaju na pravcu istok-zapad. Maceljsko gorje i Ravna gora produžetak su Karavanki, a niz Rudnica – Desinićka gora – Kuna gora – Strahinčica – Ivanščica nastavak je Kamničkih Alpa. Ovi su dijelovi najvećim dijelom pokriveni šumom – uglavnom gorskom bukovom. Uz gore se s obje strane nalaze predgorske stepenice.

Veći dio Hrvatskog zagorja građen je od tercijarnih sedimenata (konglomerata, pješčenjaka, lapora) istaloženih uglavnom u jezerskom okolišu, koji su zbog svoje mekoće tekućicama znatno disecirani tako da je vertikalna raščlanjenost reljefa dosta velika.


Sl. 2. Velika vertikalna raščlanjenost reljefa (snimio M. Biruš)

No, činitelj vertikalne raščlanjenosti ponajprije je velik broj rasjeda uvjetovanih neotektonskom aktivnošću, koji su uz vulkansko i postvulkansko djelovanje uvjetovali i velih broj termalnih izvora. Najpoznatiji i gospodarski najiskorišteniji termalni izvori su Krapinske, Tuheljske, Stubičke i Varaždinske toplice. Zbog neotektonskih pokreta duž rasjednih linija česta je i seizmička aktivnost.

U Hrvatskom zagorju ima i ruda. U gorskim dijelovima postoje određena ležišta smeđeg ugljena oligocenske starosti (s 4 500 – 5 800 cal) te naslage lignita. Međutim, početkom 1960-ih gotovo svi su ugljenokopi zatvoreni zbog nedovoljne energetske vrijednosti, često rasjedima poremećenih ležišta i neodgovarajuće mehanizacije. Prestalo je i korištenje cinkove i olovne rude (s primjesom srebra) te limonita.

Najniži dio Hrvatskog zagorja predstavljaju aluvijalne ravni tekućica: Krapine, Krapinčice, Sutle i njihovih pritoka. Ti nekad močvarni i stoga neprivlačni dijelovi danas su atraktivni stanovništvu jer njima prolaze najvažnije prometnice.

Na brežuljcima i u aluvijalnim ravnima prevladava antropogena vegetacija uvjetovana agrarnim korištenjem, a inače je primarni biljni pokrov ovdje šuma hrasta kitnjaka i običnoga graba, hrasta bjeloduba i lipe, pitomog kestena, crne johe, hrasta lužnjaka i drugih vrsta – ovisno o vlažnosti, vrsti tla i temperaturi zraka, koja je uvjetovana nadmorskom visinom i ekspozicijom (na prisojnim stranama temperatura zraka i tla znatno je viša nego na istoj nadmorskoj visini na osojnim stranama). U novije se vrijeme smanjuje udio agrarno korištenih površina pa se zbog socijalnog ugara na njih vraća primarna vegetacija.

Na klimi Hrvatskoga zagorja osjeća se utjecaj i Jadranskoga mora, i Panonske nizine. Zime su relativno blage, ljeta umjereno topla, a jeseni su toplije od proljeća. Zimi je česta temperaturna inverzija. Zbog blizine Jadranskog mora padalina ima dovoljno za razvoj poljoprivrede. Godišnji kišni faktor ima vrijednost blizu 100, a to znači da je Hrvatsko zagorje humidno područje (Dugački, 1974.). Relativno oblačne su samo kasna jesen i dvije trećine zime, dok je ostatak godine vedar, osobito ljeto. Česta je ljetna vrućina. Takva klima pogoduje vinogradarstvu. Poljoprivredi, međutim, ne pogoduje relativno česta pojava tuče koja nastaje za ljetnih mjeseci nakon velikih vrućina. Kasnoproljetne i ljetne kiše pogoduju uzgoju žitarica od kojih je najzastupljenija kukuruz.

Glavni vodotoci su Krapina, njezin pritok Krapinčica te Sutla, pritok Save, koja se usjekla u gorski niz Rudnica – Ivanščica. Sutlanska sutjeska Zelenjak dijeli i Cesarsko brdo od hrpta Orlice. Najveći dio Zagorja odvodnjava rijeka Sava, a manji, sjeverni dio preko rijeke Bednje odvodnjava Drava.

Hrvatsko zagorje kroz prošlost

Prvi zabilježeni tragovi naseljenosti u Hrvatskom zagorju sežu još u starije kameno doba – poznato je nalazište neandertalca u Krapini. Iz antičkog doba potječu arheološki nalazi rimskih termi Aquae Jasae (Varaždinske toplice), a o starohrvatskom razdoblju svjedoči nedavno pronađen uzorak pletera kod Lobora na Ivanščici, najsjeverniji nalaz tog starohrvatskog ukrasa.

Međutim, sve do 12. stoljeća nije postojala znatnija stalna naseljenost. Ona je započela krajem toga stoljeća gradnjom obrambenih utvrda na vrhovima strmih reljefnih uzvišenja. Uz te tvrđave vezala su se i naselja pa je težište tada bilo u višoj zoni, na dodiru gora i njihovih predgorskih stepenica. Od kraja 15. stoljeća naseljava se niža, prigorska zona, koja je dotad bila pod šumom.

Hrvatsko je zagorje kao sigurniji prostor djelovalo kao refugium u vrijeme kad su drugi hrvatski prostori bili ugroženi Osmanlijama – ovamo je iz okupiranih ili nesigurnih krajeva doselilo stanovništvo predvođeno plemstvom koja tu gradi brojne dvorce. Tada su se oblikovala mala raštrkana naselja, brojni zaseoci, a uz ceste su nastala nizna naselja.

U drugoj polovini 19. stoljeća naseljavaju se najniže zone, aluvijalne ravni tekućica, koje su sve dotad bile nenaseljene. Naseljavanju tih zona najviše je doprinjela izgradnja željezničkih pruga koje su izgrađene upravo u dolinama.

Zbog guste naseljenosti uvjetovane velikim prirodnim priraštajem i usitnjavanjem ionako malih posjeda javila se agrarna prenaseljenost. Tako se Hrvatsko zagorje od imigracijskog pretvorilo u emigracijski prostor. Iseljavalo se u Zagreb, ali i poljoprivredne krajeve Središnje i Istočne Hrvatske. No, broj stanovnika sve se do sredine 20. stoljeća ipak povećavao, zbog velikog nataliteta, pa je tako 1948. dosegao maksimalnih 273 000. Tada počinje depopulacija, koja traje sve do danas.

Društvenogeografska obilježja

Bez obzira na depopulaciju, Hrvatsko zagorje s oko 110 st./km ipak spada u najgušće naseljene dijelove Hrvatske. Od gotovo 600 naselja, najveće je 2001. imalo samo oko 5 400 stanovnika (Ivanec), a najvažnije oko 4 600 (Krapina). Samo osamnaest naselja ima više od 1 000 stanovnika, a samo devet  više od 80% ukupnog broja naselja ima manje od 500 stanovnika.

 Ivanec  5 400 st.
 Krapina  4 600 st.
 Lepoglava  4 100 st.
 Bedekovčina  3 500 st.
 Oroslavje  3 400 st.
 Zlatar  2 900 st.
 Zabok  2 900 st.
 Jakovlje  2 600 st.
 Donja Stubica  2 500 st.

Tabl. 1.: Naselja Hrvatskog zagorja s više od 2 000 stanovnika (približan broj stanovnika) (Izvor: Veliki atlas Hrvatske)

Samo u najizoliranijim naseljima zadržala se tradicionalna ruralna društvena struktura, dok je veći dio naselja više ili manje urbaniziran pod utjecajem lokalnih središta te Varaždina i Zagreba. Poljoprivredu sve više zamjenjuju druge djelatnosti.


Sl. 4. U Zagorju se puran već tradicionalno uzgaja (snimio M. Biruš)

Zbog velike gustoće naseljenosti osnovana su brojna industrijska postrojenja, ponajprije radnointenzivnih grana (tekstilna industrija i dr.), ali i drugih.

Prelaskom na kapitalistički sustav gospodarenja krajem 20. stoljeća mnoga su od poduzeća došla u krizu zbog čega se povećala nezaposlenost. No, zahvaljujući dobrom prometnom položaju Zagorja kao cjeline, koji je izgradnjom autocesta dosta i iskorišten, za nadati se da će se loše gospodarsko stanje popraviti. U prilog tome govore i primjeri oporavka nekih i osnivanja novih poduzeća.

Literatura

1. Borovac, I. (ur.) 2002.: Veliki atlas Hrvatske. Mozaik knjiga. Zagreb. 483 str.
2. Čečura, Ž. i Križovan, Z. (ur.)2000.: Školski atlas. Alfa. Zagreb. 214 str.
3. Dugački, Z. 1972.: Geografija SR Hrvatske, knj. 2. Školska knjiga. Zagreb. str. 63.-87.
4. Njegač, D. (1989.): Oblici i značenje decentralizacije industrije Zagreba u Hrvatsko zagorje. Radovi Geografskog odjela PMF-a Sveučilišta u Zagrebu vol. 24. Zagreb. Geografski odjel, Prirodoslovno-matematički fakultet. 101.-110.
5. Obad-Šćitaroci, M. 2005.: Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja. Školska knjiga. Zagreb. 361 str.
6. www.krapina.com
7. www.krapina.hr
8. www.kumrovec.hr
9. www.pregrada.hr
10. www.zabok.hr
11. www.zagorje.hr

Izvori

1. http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis20001.htm – Popis stanovništva RH 2001.
2. http://www.dzs.hr/Hrv/poljoprivreda/Popis2003.htm – Popis poljoprivrede RH 2003.