Naslovna Hrvatska Je li Hrvatskoj potrebno povjerenstvo za geografska imena?

Je li Hrvatskoj potrebno povjerenstvo za geografska imena?

urednik
Uvod

Geografska imena ili toponimi jesu vlastita imena različitih fizičko-geografskih i socio-geografskih objekata u prostoru. Proučavanjem geografskih imena bavi se ponajprije toponomastika, grana lingvistike, ali i brojne druge znanosti, primjerice geografija, povijest, arheologija i dr. Geografska imena su baština materijalne i duhovne kulture određenog naroda, a skup svih toponima čini baštinu cijeloga čovječanstva.

Toponimi su važan sadržaj geografskih karata, a u geografskom informacijskom sustavu čine jedan od najznačajnijih elemeneta prostorne baze podataka. S geografskog je aspekta iznimno važno poznavati toponime koji imenuju, ali često i tumače pojedine države (teritorionimi), regije (regionimi), reljefne oblike (oronimi), prostorne jednice svjetskog mora (mareonimi), kopnene vode (hidronimi), naselja i dijelove naselja (domicilonimi ili ojkonimi), prometnice (hodonimi), otoke (nesonimi) i dr.

Suvremeni procesi globalizacije društva i gospodarstva nameću poznavanje velikog broja toponima iz cijeloga svijeta. Pri tome se javljaju problemi pisanja i čitanja geografskih imena, koji se izvorno bilježe na brojnim jezicima i na velikom broju različitih pisama. Geografska imena potrebno je pravilno pisati i čitati u različitim političkim tijelima, u pisanim i elektronskim medijima, u nastavi geografije, pri izradi karata (posebno atlasa svijeta) i sl. Mogli bi se reći kako poznavanje geografskih imena čini važan dio opće uljudbe u funkciji međunarodne komunikacije i suradnje.

Problemi transkripcije i transliteracije geografskih imena

Prema svim hrvatskim pravopisima (Hrvatski pravopis F. Cipre, P. Guberine i K. Krstića iz 1941., Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša iz 1990.-2002. i Pravopis hrvatskoga jezika V. Anića i J. Silića iz 2001.) geografska imena je po mogućnosti potrebno pisati izvorno, a to je moguće samo u slučaju da se izvorno ime piše na latinskom pismu (latinici). Međutim, izvorni način pisanja toponima sužava krug korisnika na one koji znaju čitati (izgovarati) riječi na različitim jezicima (npr. Bordeaux, Brusellex, Chicago i sl.). Ali, što je s toponimima u Kini, Japanu, arapskom svijetu i drugim zemljama gdje se piše “nelatiničnim” pismima? Transkripciju tih geografskih imena tijekom prošlosti nametale su pojedine kolonijalne sile (Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Njemačka i dr.) pa su imena na geografskim kartama i u različitim drugim dokumentima anglizirana, romanizirana, germanizirana i sl., a mali su europski narodi, pa tako i hrvatski, preuzimali te transkribirane oblike. Za neke istaknutije objekte u prostoru (gradove, rijeke, planine,…) postoji više transkribiranih inačica. Primjerice, službena kineska transkripcija milijunskoga grada u južnoj Kini je Chongqing, engleska inačica je Ch’ungch’ing, njemačka Tschungking, francuska Tch’ong-k’ing, talijanska Chungking, srpska Čunking i sl. Koju će inačicu koristiti hrvatski nastavnici i učenici ili hrvatska diplomacija? Prednost se daje službenoj transkripciji zemlje u kojoj se nalazi imenovani objekt. Tako se postupa, primjerice u Atlasu svijeta (Mladinska knjiga, Zagreb, 1985), Atlasu svijeta 2000 (Mozaik knjiga, Zagreb, 1999), The Times Atlas of the World (London, 2001), Merriam-Webster’s Geographical Dictionary (Springfield, Mass., 2001) i dr.

Posebno je pitanje dekliniranja, odnosno sklanjanja stranih geografskih imena. Ti se toponimi moraju deklinirati prema pravilima hrvatskoga jezika, bez dodataka crtica ili drugih rješenja, primjerice “…časopis je izdan u New Yorku”, a ne “…časopis je izdan u New York-u, “…doselio se iz San Pedra.” i sl.). Kada se iz starnih toponima izvode ktetici dopušteno je koristiti fonetizirane oblike, primjerice štokholmski, njujorški, lajpciški i sl. (usp. Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1999.). Čini se da primjena različitih pravila prilikom tvorbe riječi od nominativa geografskog imena dodatno pridonosi dvojbama oko pisanja stranih toponima.

Posebno su česte pogreške u čitanju i pisanju geografskih imena kada nema službene inačice transkripcije imena u zemlji u kojoj se nalazi imenovani objekt. Uz to, geografska se imena mijenjaju, a nastaju i nova geografska imena jer se grade nova naselja i prometnice, mijenjaju se unutrašnji državni teritorijalni ustroji i sl. Potrebno je zbog toga kontinuirano pratiti te promjene i izvoditi standardiziranu transkripciju toponimije.

Hrvatska, ali i brojne druge zemlje, služe se rezultatima povjerenstva za standardizaciju geografskih imena, koja su utemeljile vlade vodećih svjetskih zemalja, među kojima se ističu The Permanent Committee on Geographical Names (PCGN; UK), United States Board on Geographical Names (BGN) i Ständiger Ausschuss für geographische Namen (StAGN; Njemačka). U brojnim zemljama povjerenstva za geografska imena sudjeluju u izradi informatičke baze geografskih imena. Ponajbolji su primjeri Geographic Names Information System (GNIS) za područje SAD-a, kojega je izradio Ured za geografska imena SAD-a u suradnji s U.S. Geological Survey te GEOnet Names Server (GNS), velika online baza geografskih imena svih zemalja svijeta koju je izradila National Geospatial-Intelligence Agency (NGA).

Od 1959. djeluje pri Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a United Nations Group of Experts on Geographical Names (UNGEGN; http://unstats.un.org/unsd/geoinfo/ungegn.htm). Cilj je stručnog vijeća UN-a poticati službeno transkribiranje geografskih imena, permanentno pratiti nastanak novih geografskih imena i promjene postojećih imena te standardizirati geografska imena na svjetskoj razini, posebno za dokumente (pa i karte) koji imaju međunarodno značenje.

Promjene geografskih imena

Promjene geografskih imena vrlo su česte. Najviše ih je bilo tijekom 1990-ih kada su raspadom višenacionalnih zajednica SSSR-a i SFRJ nastale nove države. Istom su se geografska imena mijenjala i u drugim zemljama tzv. komunističkog bloka. Brojni su komunistički ideolozi u toj čistki skinuti su s povijesno-geografske scene. Tako je primjerice Leningrad promijenio ime (ponovno dobio staro ime) u Sankt Peterburg, Sverdlovsk u Yekaterinburg, Shevchenko u Aktau, Titograd u Podgorica, Titova Korenica u Korenica i sl. Znakovit je slučaj Volgograda, koji se do 1925. nazivao Tsaritsyn (Цари́цын), od 1925. Stalingrad, a potom je ime u okviru Hruščovljeve destaljinizacije SSSR-a 1961. promjenjeno u današnji oblik (Volgograd). Geografska su imena, naravno, mijenjana i ranije. Poseban je slučaj glavnog grada Norveške koji se do razaranja u velikom požaru 1624. nazivao Oslo. Nedaleko od stare lokacije podignut je novi grad Christiania (prema kralju Kristijanu IV.), čije je ime, u skladu s pravopisom norveškog jezika, 1878. preinačeno u Kristiania. Godine 1925. norveškoj prijestolnici vraćeno je staro ime Oslo.

Promjene imena gradova zabilježene su i drugdje, primjerice u Indiji gdje je domicilonim Bombay službeno zamjenjen imenom Mumbai, a domicilonim Madras imenom Chennai. Osebujna je promjena imena grada Krasnovodska (Красноводск) na obali Kaspijskog jezera u Turkmenistanu. Grad se do 1869. nazivao Kyzyl-Su, a potom je preimenovan u Krasnovodsk, što je u biti ruski prijevod izvornika. Ime grada ponovno je promijenjeno 1993. kada je dobio ime Türkmenbaşy (Turkmenbashi; Otac Turkmena) prema aktulanom (i doživotnom) predsjedniku Saparmuratu Niyazovu.

U posljednjih desetak godina imena su promijenile i neke države: Burma u Myanmar, West Samoa u Samoa, Zair u Republique Democratique du Congo, Belorussia u Belarus, Kirghizia u Kyrgyzstan i Moldavia u Moldova.

Na žalost, nerijetko su geografska imena predmet različitih političkih prepucavanja. Dovoljno se prisjetiti grčkog zahtjeva da se Republika Makedonija u međunarodnim relacijama mora koristiti imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (Former Yugoslav Republic of Macedonia). To je doista, koliko mi je poznato, jedinstven primjer u svijetu. Grci objašnjavaju takav zahtjev potrebom diferenciranja nekadašnje federalne članice SFR Jugoslavije od grčke povijesne pokrajine i države Makedonije, čije je ime u povijesti, uz ostalo, poznato po velikom osvajaču Aleksandru Makedonskom (Velikom).

Što s egzonimima?

Standardizacija geografskih imena nema zadaću “pomesti” sve starije oblike geografskih imena, odnosno egzonime, koji se stoljećima koriste u različitim jezicima. Te se inačice mogu navoditi na geografskim kartama u zagradama nakon izvornoga ili općeprihvaćenog transkribiranog ili transliteriranog (za alfabetska pisma) oblika toponima. U tom slučaju nisu potrebne dvojbe treba li koristiti toponime Beč ili Wien, Venecija (Mleci) ili Venezia, Rim ili Roma, Napulj ili Napoli, Kairo ili El Qâhira, Suez ili El Suweis i sl. Primarno je obvezno koristiti izvorni oblik ili službeni transkribirani oblik (Wien, El Qâhira i sl.), ali moguće je, a zbog očuvanja jezičnoga blaga hrvatskoga naroda čak i poželjno, na sekundarnom mjestu koristiti i tradicionalni hrvatski oblik toponima. Egzonimi su u svakom slučaju, dio živoga jezika, pa neki postupno iščezavaju iz hrvatskoga jezika. Sve je manje onih koji znaju što znače toponimi Jakin, Požun, Željezno i sl. (Ancona, Bratislava, Eisenstadt).  Uz to, čini se da neki egzonimi u hrvatskom jeziku više nisu ni funkcionalno primjereni, npr. domicilonim Carigrad, stari hrvatski naziv današnjeg Istanbula. U tom gradu više ne stoluje car ili sultan pa je ta identifikacija srednjovjekovnog Contantinopolisa danas neodrživa.

Toponimske stranputice hrvatskih karata

Na kartama Hrvatske, odnosno njezinih pojedinih dijelova, nerijetko su pogrešno upisani toponimi, odnosno zabilježeni su toponimi koje ne poznaju (ne koriste) stanovnici koji žive i djeluju u prostoru ili neposrednoj blizini imenovanoga objekta. Najčešće su greške nastajale prilikom geodetske izmjere i topografskih snimanja kartografiranog prostora. Propusti i greške posebno su izraženi na edicijama koje su izdavali Vojno-geografski institut iz Beograda i druge savezne ustanove bivše Jugoslavije. Izvorni toponimi prilagođavani su tobožnjem standardu književnog jezika. U nekim se slučajevima ne smije potpuno odbaciti mogućnost namjernoga iskrivljivanja kako bi se nekim toponimijskim oblikom sugerirala jezična, vjerska ili nacionalna pripadnost kartografiranog prostora. To je bilo najlakše uraditi u slučajevima složenijih toponima, koji su u sastavu imali i neku opću imenicu, primjerice, zaljev (gotovo se redovito koristila inačica zaliv i sl.).

Evo i nekih konkretnih primjera: crkvica Sv. Mihovila na Šolti i istoimena uvala na Lastovu zabilježene su hagionimom Sv. Mihajlo, franjevački samostan Sv. Duje na Pašmanu zabilježen je kao Samostan Sv. Franciske, otočić Glavoč kraj Žuta imenovan je nesonimom Glamac i sl. Neka imena koja su zapisana pogrešno na topografskim kartama postupno ulaze u živi jezik pa ih koriste nove generacije stanovništva, a istodobno se zaboravaljaju izvorni toponimi. Rijetki su primjerice, stanovnici sela u Općini Marina koje svoje naselje nazivaju starim imenom Vinišća, a uvriježen je, naprotiv, oblik Vinišće. Složeniji je problem imena otoka Drvenika i Ploča u trogirskom akvatoriju za koje se na kartama i u službenim dokumentima redovito koriste imena Drvenik Veli i Drvenik Mali, a da ih tako ne nazivaju sami otočani. Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera, a svi oni ukazuju na potrebu sustavnih terenskih, arhivskih i kabinetskih istraživanja stručnjaka različitih znanstvenih disciplina koja bi trebala pridonijeti standardizaciji hrvatskih geografskih imena.

“Kovanje” novih toponima

Jedna od zadaća hrvatskoga povjerenstva za standardizaciju geografskih imena trebalo bi biti i aktivno sudjelovanje u “kovanju” novih toponima. Na to upozorava i posljednji primjer nestručno obavljenog posla pri imenovanju hrvatskih županija pri čemu se, očito, nije dosljedno vodilo računa o važnim geografskim i povijesnim čimbenicima već su prevladali neki aktualni politički kriteriji. Znanstveno su upitna, a geografski gotovo neprihvatljiva imena Splitsko-dalmatinske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske županije. Povijesne regije Dalmacija i Slavonija svedena su samo na teritorij jedne županije. Iz tih bi imena proizašlo da Zadarska i Šibensko-kninska županija nisu “dalmatinske”, odnosno da je samo Požeška (sub)regija slavonska. Osim toga, stječe se dojam da općenito nije bilo ujednačenog kriterija pri oblikovanju imena županija jer su neke imenovane prema središtima, a neke prema imenima (povijesnih) regija. Ovdje se, dakako, ne problematizira s brojem i granicama županija, o čemu dovoljno govore brojne izmjene i dopune Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Jednostavniji, iako možda ne i bolji, kriterij koristi Katolička Crkva pri imenovanju crkvenih pokrajina (biskupija, dijeceza) i provincija (nadbiskupije, arhidijeceza) jer se za njhova imena koriste ktetici izvedeni iz imena (nad)biskupskog središta. U slučaju da se (nad)biskupija proteže na teritoriju više aktualnih i povijesnih biskupskih središta onda se primjenjuju složena imena (npr. splitsko-makarska nadbiskupija, gospićko-senjska biskupija). Iznimku čini jedino otočna hvarsko-bračko-viška biskupija, u čijem se imenu opet jasno očituje njezin teritorijalni obuhvat.

Primjer pisanja stranih geografskih imena u Ujedinjenom Kraljevstvu

Dakako, nema samo hrvatski jezik problema s geografskim imenima. Velike se nacije teško odriču svojih egzonima, odnosno teško usvajaju originalna geografska imena, čak i u slučajevima kada nema potrebe za transkribiranjem ili transliteriranjem izvornika. Tako su primjerice, u govornom engleskom jeziku prepoznatljivi toponimi Florence, Naples, Turin, Venice, Munich, Cologne, Lisbon, a opravdano je pitanje koliko Britanaca zna da su izvorna imena tih gradova Firenze, Napoli, Torino, Venezia, München, Köln i Lisboa? U ovom slučaju ima i jedna zanimljivost: naime, jedan od dvaju vodećih nogometnih klubova grada Milana zove Milan (u ovoj nas prilici ne zanima Inter). Neupućeni navijač mogao bi se zapitati gdje je nestalo slovo “o” iz imena jednoga od najboljih talijanskih i europskih nogometnih klubova?! Odgovor je jednostavan: nogometni klub grada Milana osnovao je Englez Alfred Edwards, a Britanci ovaj talijanski grad nazivaju Milan.

Engleska, ili Velika Britanija, ili…

Poseban problem čini (uvriježeno) pogrešno imenovanje nekih država imenom neke njene pokrajine ili federalne jedinice. Najčešće se Holandijom naziva cijela Nizozemska iako je Holandija tek jedna od nizozemskih pokrajina. Isto tako, Engleskom se naziva cijela Velika Britanija, odnosno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Te se dvije države nazivaju prema najvažnijim dijelovima, iz kojih je i inicirana i provedena politička integracija. Problem je osobito istaknut na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva jer su njegovi pojedini dijelovi tijekom prošlosti činili zasebna kraljevstva (npr. Engleska i Škotska) pa je i danas snažno izražena nacionalna svijest Engleza, Velšana i Škota. Slučaj je Sjeverne Irske (Ulstera) još složeniji (a o tome drugom prilikom). Kada se u govornom jeziku koristi etnik “Britanac” ili ktetik “britanski” treba imati na umu na što se točno te riječi odnose. U Ujedinjenom Kraljevstvu nema nacionalne odrednice “Britanac” kao što je, primjerice, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, FNR Jugoslavije i SFR Jugoslavije postojala (sve)nacionalna odrednica “Jugoslaven”. Stvar je opće kulture da se, primjerice, Škota ne nazove Englezom ili Britancem. On tada neće biti sretan.
Potrebno je, k tome, u službenim dokumentima teritorionime koristiti cjelovito pa tako, primjerice, pisati United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland ili República Federativa do Brasil, a u govornom jeziku, a tako i u nastavi geografije u osnovnim i srednjim školama dovoljno je koristiti skraćene ili hrvatske tradicionalne oblike (ili prijevode): Ujedinjeno Kraljevstvo (samo iznimno Velika Britanija), Brazil i sl.

Umjesto zaključka

U članku je tek bačeno svijetlo na neke probleme u vezi pisanja i korištenja geografskih imena s kojima se susrećemo u različitim prilikama i u različitim sferama društvenoga i gospodarskog života. Nameće se stoga potreba da se i u Hrvatskoj osnuje tijelo koje bi se bavilo standardizacijom geografskih imena, za potrebe politike, uprave, školstva, znanosti, gospodarskih subjekata i sl. U takvom tijelu svakako bi, uz jezikoslovce, istaknuto mjesto trebali imati geografi i kartografi. Poučan je primjer susjedne Slovenije koja je ustrojila Komisiju za standardizacijo zemljopisnih imen Vlade Republike Slovenije (www.sigov.si/kszi), koja, uz slična tijela vlada brojnih drugih svjetskih zemalja, aktivno sudjeluje u svim relevantnim svjetskim konferencijama o geografskim imenima. Posljednji takav skup bio je 22. radni sastanak UNGEGN-a (United Nations Group of Experts on Geographical Names) u New Yorku 2004.

Literatura

ANIĆ, V., SILIĆ, J. (2001.): Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber i Školska knjiga, Zagreb.
BABIĆ, S., FINKA, B., MOGUŠ, M. (2002.): Hrvatski pravopis, VI. izdanje, Školska knjiga, Zagreb.
CIPRA, F., GUBERINA, P., KRSTIĆ, K. (1998.): Hrvatski pravopis, pretisak priredio B. Marotti, Artesor naklada, Zagreb.
Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1999.
LOVRIĆ, P. (1988.): Opća kartografija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
PAVIĆ, R. (1980.): Geografski aspekt toponimije, Spomen zbornik o 30. obljetnici Geografskog društva Hrvatske, Zagreb, 121-134.
ROGLIĆ, J. (1972.): Uvod u geografsko poznavanje karata, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb.
ŠIMUNOVIĆ, P. (1983.): Zemljopisna imena kao spomenička baština, Rasprave Zavoda za jezik, br. 8-9, Zagreb.
ŠIMUNOVIĆ, P. (2005.): Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb.
WOODMAN, P. (2004.): Man, his Terrain, and his Toponyms, UNGEGN Working Group on Exonyms, Ljubljana.
(http://www.zrc-sazu.si/wge/Documents/Man%20Terrain%20Toponyms.pdf)

Internet izvori podataka

http://www.pcgn.org.uk
http://geonames.usgs.gov
http://unstats.un.org/unsd/geoinfo/ungegn.htm
http://www.bkg.bund.de/Kartographie/Stagn/stagn.htm
http://gnswww.nga.mil/geonames/GNS/index.jsp
http://www.sigov.si/kszi

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content