Kratak prikaz razvoja hrvatske geografije

6. studenoga 2006. |
Pogledajte sve članke na karti

Do sada nije napisana sveobuhvatna sinteza o razvoju hrvatske geografije. Kraće prikaze u različitim su publikacijama dali su D. Feletar (1993.), Z. Pepeonik (1996.) i D. Magaš (2003.), a razmjerno kratko poglavlje o razvoju geografije u Hrvatskoj napisao je M. Vresk u zapaženom sveučilišnom udžbeniku Uvod u geografiju (1997.).

Ovim prikazom daje se sažeti pregled razvoja geografije u Hrvatskoj, s namjerom da se hrvatski geografi za ovu temu zainteresiraju i po mogućnosti timski istraže osnovna razdoblja, ideje i smjernice razvoja te metodologiju i znanstvena postignuća geografije u Hrvatskoj. U tom je smislu dobrodošla najava da se leksikografski obrade i na web stranici www.geografija.hr objave bio-bibliografije značajnijih hrvatskih geografa.

Prikaz je napisan na temelju raspoložive literature i različitih izvora podataka dostupnih na internetu. Za geografe koji su djelovali ili djeluju tijekom druge polovice 20. st. i u prvim godinama 21. st. nisam navodio njihova značajnija djela jer su ti podatci lako dostupni u relevantnim bazama biobliografskih podataka, primjerice u Online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (http://www.nsk.hr), Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji – CROSBI (http://bib.irb.hr) i dr. Do nekih se podataka nije moglo doći (primjerice iz životopisa pojedinih geografa) pa se ispričavam za nenamjerne propuste koji su iz toga proizašli. Rad je otvoren za raspravu pa su primjedbe i možebitne dopune dobrodošle.

1. Razvoj geografije u Hrvatskoj do institucionalizacije

1. 1. Antika i srednji vijek

U početcima razvoja geografske znanosti, tijekom staroga i srednjega vijeka, nije bilo poznatih geografa koji su djelovali na tlu današnje Hrvatske. Međutim, to nije iznimka za geografiju već je to znakovito i za sve druge, ponajprije egzaktne, znanosti. Ovaj je prostor ipak bio poznat europskim kulturnim krugovima iz djela antičkih i srednjovjekovnih autora, među kojima treba istaknuti Strabona, Plinija Starijeg i posebno Klaudija Ptolemeja, koji sredinom 2. st. daje jasnu geografsku viziju ovog dijela Europe, a svoja znanja grafički konceptualizira na kartama. Današnji hrvatski prostor redovito je prikazivan na Ptolemejevoj V. karti Europe.

Tijekom srednjeg vijeka nije bilo značajnijeg djela u kojemu je opisan hrvatski etnički i državni prostor. Djelovanje Hermana Dalmatinca (oko 1110. – poslije 1143. st.), astronoma i filozofa rodom iz Istre, tek je dijelom važno i za geografsku znanost u Hrvatskoj. Proučavao je i prevodio djela Abu Maš’ara, (astronomsko-astrološko djelo koje razmatra i plimu i oseku, kasnije poznato pod imenom Introductiorium in astronomiam Albumasaris Abalachi, oko 1140.), Ptolemeja (Planisphaerium, 1143.). Pretpostavlja se da je H. Dalmatinac autor djela Liber ymbrium, jednog od najranijih meteoroloških rasprava o pretskazanju vremena, napisane prema arapskim podatcima o indijskom postupku vremenske prognoze. Napisao je i djelo De essentis (1143.), raspravu o postanku svemira, svijetu, planetima, Zemlji i životu na njoj.

Zadranin Grgur, nadbiskup barski, napisao je u 12. stoljeću djelo Sclavorum Regnum poznato pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina, u kojem se iznose važni geografski podaci i toponimi prostora današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Geografska percepcija hrvatskih zemalja ipak ne zaostaje za onom ostalih područja zapadne i južne Europe. To se ponajprije odnosi na hrvatski jadranski prostor, što je, uz ostalo, razvidno iz portulanskih karata od kraja 13. st. Izradi portulanskih karata svakako su prethodili geografski opisi hrvatske obale i odgovarajuća astronomska opažanja.

U razvoju geografije, tada sveobuhvatne discipline koja se bavila različitim aspektima proučavanja prostora, na prijelazu s 13. na 14. st. posebno se ističu aktivnosti obitelji Polo, posebice Marka Pola (1254.-1323.), za koje postoji vjerojatnost da su građani Venecije podrijetlom iz Korčule (pa prema tome Dalmatinci). Oni su svojim putovanjima ostvarili značajna geografska otkrića. Ukoliko se polazi od pretpostavke da su svojim obiteljskim korijenima doista vezani uz Hrvatsku, to bi značilo da bi im se u pregledu razvoja hrvatske geografije trebalo pridati iznimno mjesto. Bez obzira na te spekulacije, djelo Marka Pola (Livre des merveilles du monde, 1298.) ima veliko značenje za razvoj kasnosrednjovjekovne geografije u Europi i upoznavanje regionalno-geografskih obilježja Azije. Sasvim je očit utjecaj putovanja M. Pola na razvoj tadašnje kartografije, primjerice za izradu tzv. Katalonskog atlasa, zbirke portulana iz 1375., i Laurentinskog portulana iz 1351.


Sl.1. Putovi braće Polo i Marka Pola na istok

1. 2. Razvoj geografije tijekom novog vijeka

Razvoj geografske misli potaknut je općim razvojem prirodnih i humanističkih znanosti početkom renesanse. Od tada se sve više javljaju i hrvatski geografi (i kartografi), čija su djela nerijetko nadmašila granice Hrvatske. Osnovno je obilježje prvih geografskih radova deskripcija pojedinih prirodnih i društveno-gospodarskih pojava i procesa u prostoru, s time da su pojedine teme obrađivane i primjenom znanstveno-istraživačke metodologije egzaktnih prirodnih znanosti, posebno one koje se ne nalaze u fokusu istraživanja moderne geografije (npr. oblik i dimenzije Zemlje, geozifički modeli plime i oseke i sl.).

Prvim poznatim hrvatskim geografom, premda je istaknutiji kao filozof i liječnik, može se smatrati zadarski znanstvenik Federik Bartolačić Grisogono (1472.-1538.). Taj je svestrani renesansni mislilac i studentski kolega Nikole Kopernika zaslužan za ukupni razvoj znanosti o Zemlji dajući prve kvantitativne odnose morskih mijena te predviđajući postojanje tzv. nadirne plime i oseke. Grisogonovo je djelo Tractatus de occulta causa fluxi et refluxi maris bilo korišteno diljem zapadne Europe, a njegov su rad na proučavanju morskih mijena nastavili filozof i kozmolog Franjo Petrić s Cresa (1529.-1597.), posebno u djelu Pancosmia (1593.) te filozof, prirodoslovac i svećenik Markantun de Dominis s Raba (1560.-1624.), čije se zasluge u poznavanju geografije i fizike mora ponajprije odnose na rezultate objavljene u djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (1624.). Ivan Polikarp Severitan (Barbula) (1472.- prije 1526.), rođen u Šibeniku, napisao je djelo (na žalost izgubljeno) o središtu Zemlje. Njegov stariji sugrađanin, Šibenčanin Juraj Šižgorić (1420.-1509.), poznatiji javnosti kao pjesnik, u rukopisnom djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (1487.) deskriptivnom metodom iznosi geografske spoznaje o prostoru hrvatskih zemalja.

Uz značajne doprinose, uvjetno rečeno, “zadarskog” i “šibenskog” kruga, posebno istaknuto mjesto za razvoj geografske misli u renesansnom razdoblju imaju znanstvenici Dubrovačke Republike. Tako je u prvoj polovici 16. st. Grgur Budislavić (oko 1485.-1551.) iz Dubrovnika napisao rasprave De astrologia i De sphera, koje, premda više s astrološkog i geofizičkog aspekta, sadrže i odgovarajuće matematičko-geografske spoznaje. Tijekom 16. st. istakao se i Dubrovčanin Lujo Gjurašević (oko 1520.-1565.). U svom je djelu Cosmographiae commentaria s 22 poglavlja geografije i astronomije, raspravljao o obliku i veličini Zemlje, a u dijelu o klimi prvi je dao i hrvatske nazive za vjetrove. Poznato je da je napisao i djelo o geografiji Europe, ali ono je na žalost izgubljeno.

Razvoj geografije, kao i ostalih geoznanosti bio je usko povezan s razvojem prirodnih znanosti u Europi, posebice u vrijeme velikih geografskih otkrića,  pa su se različite geografske teme očitovale i u djelima hrvatskih matematičara i fizičara. Marin Getaldić (1568.-1626.) je velik dio svojih matematičkih i fizikalnih opservacija koristio za rješavanje problema određivanja veličine Zemlje, važnoga geografskog problema tog doba. Nikola Sagroević (oko 1500.-1573.), sa Šipana, izradio je praktični priručnik o plimama i osekama, odnosno lučkom zakašnjenju za zapadni Atlantik, za potrebe sredozemnih pomoraca (Ragionamenti sopra le varieta dei riflussi del mare oceano occidentale, objavljeno posmrtno 1574.).

Uz navedene geografske tekstove, dobar su pokazatelj postojanja i razvoja geografske znanosti u Hrvata geografske karte, koje imaju posebnu važnost u geografskoj interpretaciji i poznavanju prostora. Izradi geografskih karata prethodila su geografska opažanja u prikazivanom prostoru, ali do danas je sačuvano malo geografskih tekstova koji su savim izgledno bili priređeni kao rezultat geografskih opservacija. Među najstarijim geografskim i kartografskim djelima nastalim na području današnje Hrvatske treba istaknuti radove De toto orbe, Summa totius orbis, Portolano i Del sito de Istria čiji je autor Pietro Coppo, odnosno Petar Kopić (1469.-1555.), Istranin, koji se školovao kod Marka Antonija Sabellica u Veneciji.

Posebno intrigantna osoba u 16. st. je Vinko Paletin (1508.-1573.) s Korčule, koji je bio uključen u španjolska osvajanja u Latinskoj Americi. Paletin je dao geografski opis Yucatana u raspravi o pravu rata i pokrštavnja američkih domorodaca (protiveći se miroljubivim prijedlozima biskupa Bartolomea de las Casasa) te iznio povijesna i geografska opažanja o Meksiku (u prijevodu pomorskog priručnika L’arte del navegar autora Pedra de Medina). Važan kartografski doprinos mu je karta Španjolske koju je izradio 1550. godine.

Za razvoj geografije u Hrvatskoj veliku važnost imaju renesansni kartografi koji su doprinosili spoznajama o hrvatskim krajevima izrađujući karte pojedinih dijelova hrvatskih zemalja. Ističu se kartografi iz šibenskoga kartografskog kruga, i to Natal Bonifacio, odnosno Božo Bonifačić (1538.-1592.), autor većeg broja zemljovida ilirskih pokrajina, posebno istaknutih regionalnih karata  (npr. Zarae et Sebenici descriptio, 1575. i dr.), objavljivanih u atlasima Bertelija, Camocia, Pinargentija, Rosaccia, Franca i Orteliusa te Martin Rota Kolunić (1532.-1583.), koji je izradio karte zadarskog i šibenskog prostora Zarra et contado… i Sebenico et contado…, objavljene u Camocijevu atlasu iz 1571. Važan je i Vicko Dimitrije Volčić (1563.-1607.) iz Dubrovnika koji je autor vrijednih rukopisnih pomorskih karata te atlasa Sredozemlja, atlantske obale Europe i Jadrana, koji se čuvaju u Italiji, Parizu, Stockholmu, Chicagu i Cambridgeu. Djelovao je u Messini, Napulju, a zatim u Livornu gdje je nastala i njegova poznata Carta nautica (1601.). Umro je u Napulju, gdje je već prije izradio portulan Sredozemlja i Crnog mora 1593.

Posebno mjesto u razvoju hrvatske kartografije ima Ivan Klobučarić (1550.-1605.) iz Dubašnice na Krku. Njegovo djelo čini respektabilan broj (oko 500) topografskih skica primorske i kontinentalne Hrvatske te Štajerske, Koruške, Kranjske, Gorice i dr., izrađenih ponajprije za potrebe austrijskog dvora.

Varaždinac Stjepan Glavač (1627.-1680.) je prvi hrvatski autor karte Hrvatske: Nova hactenus…Partium Regni Sclavoniae et Croatiae a Christianitate etiam non possessarum Confiniumque descriptio… (1673.). Na karti užeg dijela Hrvatske Glavač je prikazao iscrpan geografski sadržaj koji odaje vrsnoga poznavatelja osnovnih geografskih obilježja nacionalnog prostora.

Stoljeće kasnije Frane Zavoreo (oko 1750.- oko 1830.), mletački službenik i inženjer, izrađuje za potrebe uprave u Dalmaciji više topografskih karata i katastarskih prikaza (Nuova carta topografica di provinzia di Dalmazia…, Venecija 1787. i dr.). Tim je kartama u prostoru hrvatskih primorskih regija pod mletačkom upravom prethodio proces parcijalnih geodetskih izmjera, posebice u kontekstu regulacije zemljišno-pravnog ustroja u novim stečevinama do kojih je Venecija došla poslije iscrtavanja novih granica prema Otomanskom Carstvu i Austrijskom Carstvu (Katastar Grimani i dr.). Pukovnik Danijel Orešković za potrebe austrijske vojske izradio je nekoliko karata pukovnija.

Marko Lovre Ruić (1736.-1808.) s Paga, autor je karte Krbave i Like iz 1780. godine te kartografskih prikaza Paga, koja je dio njegova rukopisa o historijsko-geografskom razvitku otoku Pagu.


Sl.2. Karta Krbave i Like Marka Lovre Ruića (1780.)

Među pisanim djelima tijekom 17. st. razvoju geografije i geografskih spoznaja u Hrvatskoj, posebice u primorskom dijelu, značajno je pridonijelo voluminozno povijesno-geografsko djelo De regno Croatiae et Dalmatiae (1666.) Ivana Lucića iz Trogira (1604.-1679.). Premda je prema mišljenju povjesničara Lučić utemeljitelj kritičke historiografije u Hrvatskoj, svakako je i nezaobilazno ime u razvoju geografskih spoznaja, posebice povijesno-geografskih, u Hrvatskoj, što se ponajviše očituje kroz autorstvo vrijednih priloga koji značajno dopunjuju razvojne tijekove prvobitne hrvatske geografije. Lucić povijesni tijek razvitka hrvatskog prostora veže uz geografsku osnovu, a osim toga kasnije inačice njegovog djela prate i karte koje sadržavaju vrijedne prikaze hrvatskih zemalja.


Sl.3. Karta Illyricum Hodiernum Ivana Lucića i W.  J. Bleaua (1669.)

S prijelaza iz 17. u 18. st. djeluje i Božo Antica, dubrovački kartograf rodom s Lastova koji je izradio dvije karte Dubrovačke Republike (1687.). Posebno je značajno djelo Pavla Rittera Vitezovića (1652.-1713.) Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno Caesare (1700.). Na temelju geografskih opažanja tijekom aktivnog sudjelovanja u povjerenstvu za razgraničenje Habsburške Monarhije s Turskom 1699. Vitezović je izradio i 4 geografske karte gorskog i primorskog dijela Hrvatske.

Prvi udžbenik iz geografije u Hrvatskoj, tiskan na latinskom jeziku (Veteris et Novae geographiae, Compendiosa Congeries, 1714.), objavio je Jakob Pejačević, profesor na isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu. Taj je udžbenik važan povijesni doprinos metodici nastave geografije, dakako, primjeren tadašnjem stupnju razvoja geografske i pedagoške znanosti.

U razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj svakako izuzetno i nezaobilazno mjesto ima Dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711.-1787.), suvremenik Ferdinanda Konščaka iz Varaždina (1703.-1759.) i Baltazara Adama Krčelića (1715.-1778.) koji su zaslužni pojedinci iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Boškovićevo djelo obuhvaća brojna postignuća s područja matematike, fizike (osobito optike), filozofije, ali i geoznanosti, posebice geofizike, geografije i geodezije. Zajedno s Christopherom Mairom, na zahtjev pape Benedikta XIV., obavio je mjerenja duljine meridijanskog luka od Riminija do Rima kako bi se dobila osnova za računanje dimenzija i oblika Zemlje (kartografsko-geografska ekspedicija 1750.-1752.), te proveo geodetsku izmjeru koja je rezultirala zemljovidom Papinske države (1755.). Priklonio se Newtonovom mišljenju o polarnoj spljoštenosti Zemlje, a osim toga, tvrdio je da Zemlja nema pravilan oblik elipsoida, već da je njezin oblik nepravilan (što je kasnije J. B. Listing imenovao geoidom, dajući prikladno geodetsko objašnjenje).

U drugoj polovici 18. i u 19. st. težište razvoja geografske misli u Hrvatskoj prelazi u kontinentalni prostor, što je logično s obzirom na značenje i veličinu Austrijskog Carstva i nove gospodarske tokove u kojima je Središnja Hrvatska prednjačila u odnosu na ostale hrvatske regije. Boškovićev suvremenik, isusovac i misionar Ferdinand Konšćak iz Varaždina (1703.-1759.), od 1729. stalno u Americi, dao je prvi geografski opis Kalifornije te izradio prvu geografsku kartu meksičkog poluotoka California. U ekspedicijama 1746., 1751., i 1753. sustavno je istraživao taj poluotok (do ušća Rio Colorada) i dokazao da je Baja California poluotok, a ne otok. Treba svakako spomenuti i djelo povjesničara Baltazara Adama Krčelića (1715.-1778.) De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae, S.a. (1770.) koje ima i odgovarajuće značenje za razvoj historijsko-geografskih i političko-geografskih misli o hrvatskom povijesnom prostoru.

Razvoj je geografije kod Hrvata populariziran od kraja 18. i početka 19. st. Ističu se pisci nekoliko značajnijih geografskih djela, primjerice franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.) iz Osijeka (Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum…, 1790. i Istri adcolarum Illyrici geographia vetus, I i II, 1791.), a u vremenu prelaženja s posvemašnje upotrebe latinskoga, njemačkog i talijanskog na upotrebu hrvatskog jezika, pojavljuje se Antun Rožić, varaždinski profesor, s prvim “zemljopisnim” udžbenikom na hrvatskom jeziku Kratek zavjetek zemaljskoga izpisivanja horvatske i vugerske zemlje… (1823.), koji je zapravo prijevod njegovog udžbenika na latinskom iz 1821. Ujedno, u Zadru geograf  F. Peter izdaje 1834. Compendio geografico della Dalmazia.

U skladu s napretkom postignutim u geografiji i kartografiji javljaju se i prva tiskana kartografska djela na hrvatskom jeziku: Zemljovid carevine Austrijanske Dragutina Seljana (1810.-1848.) iz 1847., dvojezična karta Krajobraz krunovinah Hervatske i Slavonie…, iz 1851. (hrvatski i njemački) Josipa Bermanna te karte Zemljovid stare cjelokupne Kraljevine Hervatske (1862.) prirodoslovca Josipa Partaša (1820.-1865.) i Zemljovidi svih zemalja, u kojima prebivaju Hrvati Franje Kružića. Posebno se ističe Ivan Steklasa (1846.-1921.), kartograf, koji je izradio zemljovide više hrvatskih županija u ediciji Zemljovid županija Kraljevine Hrvatske i Slavonije (Budimpešta, 1870.), a svoj doprinos dali su i Janko Tomić (1842.-1902.), Vjenceslav Zaboj-Marik (1835.-1895.; Zemljopis austrijskih zemalja: za mladež narodnih učionah, Zagreb 1868.), Franjo Bradaška (Sravnjivajući zemljopis: za više razrede srědnjih učionah, Zagreb, 1867.) i drugi.

U geografskim djelima kod Hrvata iz prve polovice 19. st. prvi se put uz “geografiju” upotrebljava i istoznačni hrvatski narodni pojam “zemljopis”. Osobito su značajna zemljopisna djela Dragutina Seljana: Početak, napredak i vrijednost Literature Ilirske. S kratkim geografičko-statističkim opisom Ilirskih deržavah (1840.) i Zemljopis pokrajinah ilirskih iliti ogledalo zemlje… (1843.) te putopisca i ilirca iz Banjaluke fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.) koji je napisao više djela: Zemljopisno-povjesno opisanje Bosne (1841.), Putovanje po Bosni  (1842.), Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu (1842.) te Zemljopis i poviestnica Bosne (Zagreb, 1851.).

Sredinom 19. stoljeća osnivaju se mnoge obrazovne ustanove i u primorskom dijelu zemlje, obavljaju se geodetsko-katastarske izmjere (kojima prethode prva hidrografska izmjera hrvatske obale 1806. te 1808.-1809. i detaljna katastarska izmjera u Dalmaciji i ostalim prijadranskim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije između 1820. i 1830.), popisuje se stanovništvo (prvi suvremeni popis bio je 1857.) i dr. Suvremeno popisivanje stanovništva te katastarsko i topografsko snimanje označili su nov statističko-geografski pristup i opsežno hipsometriranje. Ističu se djela Vinka Sabljara (Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, 1866.), Ivana Steklase (Zemljopis i statistika Austro-Ugarske Monarhije za srednja učilišta) i dr.

Geografija u Hrvatskoj od druge polovice 19. st. koristila se rezultatima njemačke, a u odreženoj mjeri i francuske geografske škole. Postupno se nadilazi razdoblje deskriptivne geografije čija je osnovna zadaća bila opisati pojedine dijelove Hrvatske, najčešće bez objašnjavanja uzročno-posljedičnih veza među strukturama i procesima različitih čimebnika prirodno-geografske i socio-ekonomske osnove prostora. Tome je svakako pridonijela institucionalizacija geografije u zapadnoeuropskim školskim sustavima te definiranje predmeta i metodologije israživanja tzv. moderne geografije, ponajprije zaslugom Alexandera von Humboldta i Carla Rittera.

Važna osoba u razvoju hrvatske geografije u 19. st. bio je dr. sc. Petar Matković iz Senja (1830.-1898.). Geografiju je studirao u Beču, Pragu, Berlinu i Göttingenu. Važna djela su mu: Statistički nacrt Trojedne Kraljevine  (1864.), Orografska razredba južno-hrvatske visočine i njezina hipsometrijska razmjera  (1872.), Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i društvenih odnošajih (1873.), Geografsko-statistički nacrt austrijsko-ugarske monarhije  (1874.) i druga. P. Matković dao je hrvatskoj geografiji tzv. povijesno-topografski smjer koji je rezultirao mnogim geografsko-književnim djelima. Slušao je predavanja C. Rittera, jednog od osnivača moderne geografske misli i bio je pod njegovim utjecajem. Bavio se razvojem geografske znanosti, kao i povijesnom geografijom. Smatra se osnivačem suvremene geografske znanosti u Hrvatskoj. Prvi je sveučilišni profesor geografije u Hrvatskoj. U isto vrijeme djeluju i neki drugi znanstvenici čija su djela pridonijela razvoju geografije. Tako je 1879. objavljen rad prirodoslovca, akademika Živka Vukasovića (1829.-1874.) Pabirci za zemljoslovje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a isticao se i Mijo Brašnić (1849.-1883.) s djelima Županije u današnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Vojnoj krajini od g. 1102.-1301. (1873.), Močvare izmedju Murse (Osijeka) i Cibala (Vinkovaca) (1978.) i Iz narodopisa Hrvatske (reprint, Vinkovci 1994.).

Značajan doprinos razvoju hrvatske geografije dao je dr. sc. Vjekoslav Klaić (1849.-1928.), prije svega djelima Prirodni zemljopis Hrvatske (1878.) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati I-IV (1880.-83.), te kao autor složenih geografsko-povijesnih, kulturno-povijesnih, etnografsko-statističkih radova i nekoliko geografskih atlasa. Širi pristup upoznavanju i interpretiranju geografske stvarnosti u cijelom tom razdoblju upućuje na činjenicu da se pojam zemljopis upotrebljavao kao hrvatska istoznačica za geografiju, sadržavajući izvorno i deskriptivno, ali i znanstveno-istraživačko obilježje. Slično je i kod drugih slavenskih naroda, pa se kod Slovenaca često upotrebljava također pojam zemljopis, kod Rusa zemljopisanie, a kod Srba zemljopisanije.

Neki od geografa bavili su se i drugim znanostima posebice poviješću (V. Klaić i dr.). Potrebno je istaknuti i da su se mnogi povjesničari bavili geografskom problematikom, posebice u povijesno-zemljopisnim raspravama, baveći se geografskim značajkama pojedinih prostora u prošlosti (F. Rački, F. Šišić i dr.) tako da su i oni dali odgovarajući doprinos razvoju geografske misli kod Hrvata.

Neki su hrvatski istraživači, osobito tijekom 19. st., dali značajan doprinos svjetskim geografskim otkrićima. U istraživanjima zavale Konga posebno se istakao Dragutin Lerman iz Požege (1863.-1918.), koji je svoja geografska opažanja, kao član Stanleyevih ekspedicija i politički predstavnik Belgije u istočnom Kongu, pomno zabilježio u djelima Listovi iz Afrike (Požega 1891.), Novi listovi iz Afrike (Požega, 1894.) i Afrički dnevnik 1888.-1896. (Zagreb, 1989.). Velike su zasluge braće Mirka (1871.-1913.) i Steve Seljana (1875.-1936.) koji su, pošavši na put oko svijeta, istraživali prostor Etiopije u Africi (za vrijeme Mirkove službe, kao guvernera južne provincije Etiopije, obavili su geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja oko Rudolfova i Stefanijina jezera i osnovali Seljanville) te područja Amazonije u Latinskoj Americi (slapovi Sete Quedas i dotad neistraženi tok rijeke Aguapei). Od 1911. istražuju ležišta salitre u Čileu, a radili i na projektu spajanja Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom. Stevo je u Brazilu istraživao ležišta manganove rude. Brojni putopisni napisi i geografski prilozi braće Seljan zanimljivi su ponajprije s aspekta geomorfologije, klimatologije i etnografije.

2. Razvoj geografije u Hrvatskoj nakon institucionalizacije

2. 1. Razdoblje do kraja Prvoga svjetskoga rata

Nedugo nakon početaka institucionalizacije geografije u Europi, pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu dr. sc. P. Matković osnovao je god. 1883. Katedru za geografiju čiji je bio prvi profesor i predstojnik (1883.-93.). Tako institucionalizacija geografije u Hrvatskoj započinje upravo radom dr. P. Matkovića. Obnašao je i dužnost glavnog tajnika JAZU (1884.-1892.), a s M. Zoričićem osnovao je Statistički ured za Hrvatsku i Slavoniju. Njegov rad nastavljaju uglavnom geografi iz kontinentalne Hrvatske što je i logično s obzirom na ulogu i značenje Zagreba i njegove katedre. Godine 1899. na mjestu predstojnika katedre Matkovića je zamijenio dr. sc. Hinko Hranilović (1860.-1922.), koji je studirao u Grazu, Beču, Berlinu i Oxfordu, a doktorirao u Grazu. Hranilović se bavio teorijom geografije, regionalnom geografijom i kršem. Bio je predstojnik katedre  od 1893.do 1918., a profesor od 1908. Napisao je više djela među kojima valja izdvojiti Prilozi sintetičko-analitičkom postupku – Geografske metode (1893.), Uvod u metodiku znanstvene geografije (1896.), Geomorfološki problemi iz hrvatskoga krša (1901.), prvi osvrt na hrvatsku geografiju Novi smjer naše geografije (1902.) i Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1905.). Zajedno s botaničarem dr. sc. Antunom Heinzom osnovao je Hrvatsko geografsko društvo 1897., kao dio Hrvatskog prirodoslovnog društva, što je imalo posebno značenje za razvoj geografske struke i znanosti u Hrvatskoj. Ova je znanstvena i strukovna udruga nastavila s djelovanjem uz kraće prekide sve do danas, posebice od 1947. kada je nastojanjima akademika Josipa Roglića obnovljena i osamostaljena.

Osim što su bili priznati sveučilišni nastavnici, profesori geografije bili su i plodni znanstvenici. Prirodoslovac dr. sc. Dragutin Hirc (1853.-1921.) objavio je djelo Lijepa naša domovina. Zemljopisne slike (1891.-93.). H. Hranilović je s D. Hircem objavio ediciju Zemljopis Hrvatske, osobito značajni Zemljopisni i narodopisni opis kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1900.) i Prirodni zemljopis Hrvatske (1905.), a priredio je i hrvatsko izdanje Kozennovoga geografskog atlasa (više izdanja od 1900.). Geografskim se radovima istakao dr. sc. Ivan Hoić iz Samobora (1850.-1921.) koji je studirao u Innsbrucku i Beču, a doktorirao u Heidelbergu. Hoić je, uz ostalo, napisao višesveščanu ediciju Slike iz obćega zemljopisa I-V (1888.-1900.). Dr. sc. Milan Šenoa (1869.-1961.), koji je studirao i doktorirao u Zagrebu, bio je predstojnik Odsjeka za geografiju od 1918. do 1940. Objavio je djelo Pontsko-jadranska razvodnica, 1900, a priredio je i udžbenike Prirodni zemljopis (1903.), hrvatski prijevod izvornika A. Geikiea i Astronomija (1905.), hrvatski prijevod izvornika J. N. Lockyera.  E. Jahnz napisao je Mjestopisni rječnik kraljevina Hrvatske i Slavonije. Početkom 20. st. isticao se i Adolf Vuković koji je napisao metodički priručnik Zemljopisna obuka u nižim i višim pučkim školama (1901.).


Sl.4. Naslovna stranica djela “Otkrivanje zemalja” A. Gavazzija

Među geografima iz Primorske Hrvatske koji se od kraja 19. st. mahom školuju u Zagrebu, značajan doprinos hrvatskoj geografiji u tom razdoblju daje dr. sc. Artur Gavazzi (1861.-1944.) koji je rođen u Splitu, a studirao u Zagrebu i Beču, gdje je i postigao doktorat znanosti. Bavio se fizičkom geografijom, posebice hidrogeografijom. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za fizičku geografiju od 1927. do 1944. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Važnija su mu djela do kraja Prvoga svjetskog rata Rijeke Hrvatske (1905.) i Zemljopis Hrvatske (1909.), a u razdoblju između dva svjetska rata nastavio je znanstvenu djelatnosti objavljujući djela Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922.), Geografijska osnovica hrvatskoga naroda (1925.), Astronomska geografija (1929.), Nekoliko riječi o cilju i podjeli geografije (1930.), O dubinama Jadranskog mora (1936.), Otkrivanje zemalja (1939.) te Zemljopisni i geopolitički položaj Hrvatske u ediciji Zemljopis Hrvatske (1942.).

Geograf, povjesničar i teolog Filip Lukas, rođen u Kaštel Starom (1871.-1958.) studirao je u Zadru, Grazu i Beču. Do 1918. napisao je više geografskih djela Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije (1906.), Ekonomska geografija I. i II., Jadran (1911.) i prvi veliki Gospodarski zemljopis (1913.), a znastvenu djelatnost još je više razvio nakon 1918. Povjesničar i političar iz Varaždina Stjepan Srkulj (1869.-1951.) napisao je djelo Današnja Hrvatska – njezin teritorijalni razvitak (1916.).

Dolazak M. Šenoe na Sveučilište 1910. godine, označio je daljnju fazu antropogeografskih istraživanja (Prilog k poleografiji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 1916.). Posebno treba istaknuti rana djela Ive Jurasa iz Zadra (1886.-1948.), koji je studirao u Zagrebu, Beču i Grazu: Pregled gospodarstva i trgovine u Dalmaciji (Zadar, 1910) i udžbenik Zemljopis Austro-Ugarske (1916.). Geopolitičar dr. sc. Ivo Pilar (1874.-1933.) napisao je Politički zemljopis Hrvatskih zemalja (1918.) i Die Südslawische Frage (1918.). Alfons Alois Pavić (Pavich) von Pfauenthal, rođen u Poljicima (1839.), a živio u Makarskoj, objavio je u Zadru 1907. monografiju Mosor.

2. 2. Razdoblje između dva svjetska rata

U razdoblju između Prvoga i Drugog svjetskog rata svojim znanstveno-istraživačkim radom, objavljivanjem velikog broja udžebnika i atlasa te radom na sveučilištu i ostalim visokim školama ističu se brojni hrvatski geografi. Poradi toga geografija definitivno stječe status i afirmaciju važne i zasebne znanstvene discipline. Potrebno je istaknuti djelovanje spomenutih dr. sc. M. Šenoe (Tipovi naših gradova, 1930.) i dr. A. Gavazzija (Nekoliko riječi o cilju i podjeli geografije, 1930., O dubinama Jadranskog mora, 1936., Otkrivanje zemalja 1939.). Njima se pridružuju i dr. sc. Otto Opitz i prof. Filip Lukas. Dr. sc. Otto Opitz (1903.-1979.), koji je studirao i doktorirao u Zagrebu, napisao je više djela (Raspored padalina na Balkanskom poluotoku…, 1936., Obličje površine, u ediciji Zemljopis Hrvatske, 1942.) i enciklopedijskih natuknica različite geografske tematike. Prof. F. Lukas u međuratnom je razdoblju  napisao više djela, među kojima treba izdvojiti Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922.), Geografijska osnovica hrvatskoga naroda (1925.), Zemljopisni i geopolitički položaj Hrvatske (u Zemljopisu Hrvatske, 1942.). Dr. sc. A. Gavazzi je osnovao i predvodio Zavod za fizičku geografiju 1927., a pokrenuo je i prvi hrvatski geografski znanstveni časopis Hrvatski geografski glasnik, te uredio prvih 10 brojeva tog časopisa u razdoblju od 1929. do 1939.

Hrvatski geografi razvijaju plodnu istraživačku djelatnost. Znanstvene radove objavljuju u HGG-u te u radovima JAZU, a između dva svjetska rata napisani su i novi visokoškolski udžbenici iz geografije. Vid Balenović (1883.-1970.) napisao je Opću geografiju (1923.), a spomenuti F. Lukas Ekonomsku geografiju (1923./24.). A. Gavazzi napisao je Astronomsku geografiju (1929.),  a dr. sc. Zvonimir Dugački (1903.- 1975.) Prometnu geografiju (1936.) i sl. U stručnom radu ističe se i spomenuti I. Juras koji je napisao Zemljopis Jugoslavije (1922.), Jadransko more i njegove obale, (1925.) te Naše more i primorje (1938.). Važna geografska djela napisao je Lucijan Marčić (1891.-1940.), koji se rodio u Benkovcu, a djelovao u Dubrovniku, Beogradu i Splitu. Uz ostalo napisao je Antropogeografska ispitivanja po sjevernodalmatinskim ostrvima /Rab, Pag, Vir/ (1926.), Zadarska i šibenska ostrva (1928.), Stanovništvo Zadra (1928.), Doseljavanje i iseljavanje na zadarskim i šibenskim ostrvima (1929.), Zadar i okolica (1933.).

Posebno istaknutu ulogu imao je dr. sc. Ivo Rubić (1897.-1961.), rođen u Sumartinu na Braču, koji je istraživao Jadran i Sredozemlje, bavio se antropogeografijom, regionalnom i ekonomskom geografijom te teorijskim pristupom geografiji. Redoviti je profesor na katedri za geografiju u Zagrebu od 1953., a djelovao je i u Ljubljani. Važnija djela do Drugoga svjetskog rata su mu Naši otoci na Jadranu (1927.), Split i njegova okolica (1930.), Međe našeg Primorja (1936.), Mali oblici na obalnom reljefu istočnog Jadrana (1937.). Poslije Drugoga svjetskog rata I. Rubić je nastavio plodonosan znanstveno-istraživački rad koji je rezultirao brojnim sintezama (npr. Naši otoci na Jadranu, 1952., Evropsko-azijsko-afrički Mediteran, 1959.), udžbenicima i znanstvenim radovovima.

Unutar jedinstvene geografije razvijaju se posebne discipline. M. Šenoa posebno razvija antropogeografiju, tj. socijalnu geografiju, I. Pilar političku geografiju i geopolitiku (Politički zemljopis Hrvatskih zemalja, 1918.), A. Gavazzi fizičku geografiju i regionalnu geografiju s geografskim otkrićima (Otkrivanje zemalja, 1939.), F. Lukas ekonomsku, političku i regionalnu geografiju, O. Oppitz fizičku geografiju i sl. To se odrazilo i na razvoj geografske katedre s osnivanjem dvaju  zavoda: Geografski zavod, 1922. (predstojnik M. Šenoa) s pretežno antropogeografsko-regionalnogeografskim usmjerenjem i Zavod (katedra, kasnije institut) za fizičku geografiju, 1927. (predstojnik A. Gavazzi) koji se fokusirao na znanstveno-istraživački rad s fizičkogeografsko-regionalnom tematikom. Posebno treba izdvojiti značenje spomenutog F. Lukasa, dugogodišnjega predsjednika Matice hrvatske (1929.-1945.), koji je poticao izdavačku djelatnost. S Nikolom Peršićem objavio je 1935. urbano-geografski rad Prirast i kretanje gradskog stanovništva s naročitim obzirom na grad Zagreb, a zatim udžbenike Geografija Kraljevine Jugoslavije za više razrede srednjih i viših škola (izdanja 1939. i 1940.) i Zemljopis NDH (1941.). F. Lukas i N. Peršić uredili su i Minervin Svjetski atlas (1938.) i sl.

Dr. sc. Stjepan Ratković (1878.-1968.), jedan je od pokretača lista Narodni učitelj u Zadru 1913. godine, napisao je zanimljive rasprave Kako da pišemo geografijska imena, (1929.) i Što je narod, narodnost, nacija, pleme, rasa? (1939.) te priručnik Zemljopis Banovine Hrvatske (1940.).

U međuratnom razdoblju svoj rad započinje i jedini kasniji hrvatski akademik, redoviti član JAZU, geograf dr. sc. Josip Roglić, rođen u Župi Biokovskoj (1906.-1987.). J. Roglić studirao je u Strasbourgu, Montpellieru, Berlinu, Beču i Beogradu, gdje je i doktorirao. Postao je redoviti sveučilišni profesor 1945., a  akademik 1968.  U početcima svojega znanstvenog djelovanja napisao je djela Biokovo – Geomorfološka istraživanja (objavljena disertacija, 1935.) i Imotsko polje – fizičko-geografske osobine (1938.), radove Eustatički i glacioeustatički pokreti (1935.), O broju i uzrocima glacijacija (1939.) kao i brojne druge znanstvene rasprave.

S područja antropogeografije i medicinske geografije različita djela objavio je dr. Branimir Gušić (1901.-1975.), koji je studirao i doktorirao u Zagrebu. Ističu se njegovi radovi Antropogeografska istraživanja (1931.), Dinarske planine (1932.) i O geografskoj terminologiji (1933.).

Od velike je važnosti činjenica da razvoj geografije nije prestao ni tijekom Drugoga svjetskog rata. Premda je nastavna aktivnost zamrla, godine 1942. izdano je kapitalno djelo Zemljopis Hrvatske glavnog urednika Z. Dugačkog. U Zemljopisu je dan do tada najcjelovitiji pregled geografskih obilježja prostora tadašnje hrvatske države. Različite su geografske teme na znanstveno i stručno primjeren način obrađene i u brojnim natuknicama Hrvatske enciklopedije, velikom leksikografskom poduhvatu kojega je predvodio Mate Ujević, a koji je kasnije nastavljen objavljivanjem više izdanja Opće enciklopedije i Pomorske enciklopedije te drugih leksikografskih djela. U ratnom je razdoblju objavljeno i djelo Poviestni zemljopis Europe, hrvatsko izdanje knjige G. Easta An historical geography of Europe s dodatkom Zemljopisni uvjeti hrvatske države Josipa Horvata.

2. 3. Razvoj moderne geografije u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskoga rata

Razvoj geografije u Hrvatskoj poslije 1945. obilježava organizacijska i strukturna konsolidacija. Podjelom Filozofskog fakulteta 1946. godine, geografija prelazi na Prirodolsovno-matematički fakultet.  Dr. sc. J. Roglić vodio je Geografski odsjek od 1945. do 1963. te na različite načine poticao razvoj geografskog studija u okviru novoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (koji je predvodio kao dekan  akad. god. 1947./48.) i osnivanje Geografskog instituta 1961. (od 1959. Geografskog zavoda, kasnije Geografski odjel). Jača i rad knjižnice geografskog odsjeka (osnovana 1910., ima oko 10.000 knjiga, 15.000 karata i 2.000 časopisa). Godine 1950. obnovljeno je izlaženje znanstvenog časopisa Geografski glasnik, a 1955. pokrenuto je stručno-metodički časopis Geografski horizont. O značenju koje je akademik Roglić pridavao geografiji jasno govori njegova rečenica koju je izrekao tijekom obnove djelovanja Geografskog društva Hrvatske 1947.: Geografija je kosturni element opće kulture, a geografsko znanje je prijeko potrebno u praktičnom životu (prema dr. D. Feletaru, 1993.). Svoj svestrani znanstveni interes J. Roglić je materijalizirao objavljivanjem velikog broja (preko 200) znanstvenih i stručnih radova iz područja geomorfologije i geografije krša, a prvi je postavio i teze o litoralizaciji na hrvatskom Jadranu: Neki osnovni problemi krša (1956.), Geografsko izučavanje reljefa (1964.), Litoralizacija i njeno značenje (1967.), Osnovi kartografije (1967.), Prilog hrvatskoj krškoj terminologiji (1974.) i dr. Akademik J. Roglić bio je, uz brojne druge hrvatske geografe, angažiran i na projektu Geografija SR Hrvatske, koji je rezultirao višesveščanom publikacijom u kojoj su obrađena kompleksna geografska obilježja pojedinih hrvatskih regija (Zagreb, 1974.-1975.).


Sl.5. Akademik Josip Roglić

Uz akademika Roglića na Geografskom odsjeku je djelovao dr. sc. I. Rubić, a potom brojni zaslužni hrvatski geografi i sveučilišni profesori, koji su svojim nastavnim i znanstveno-istraživačkim radom te objavljivanjem velikog broja znanstvenih i stručnih članaka, knjiga, udžbenika i enciklopedijskih natuknica udarili temelje hrvatskoj geografiji druge polovice 20. st.: emeritus dr. sc. Ivan Crkvenčić (r. 1923., na odsjeku 1950.-1994., red. prof od 1971., bavi se ekonomskom i regionalnom geografijom), emeritus dr. sc. Veljko Rogić (r. 1925., djeluje 1951.-1999., red. prof od 1972., emeritus od 2000., bavi se regionalnom i povijesnom geografijom), emeritus dr. sc. Mladen Friganović (r. 1927., na Odsjeku 1954.-1999., red. prof. od 1973., bavi se demogeografijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Josip Riđanović (1929., na Odsjeku 1955.-2000., red. prof od 1978., bavi se regionalnom geografijom i hidrogeografijom), emeritus dr. sc. Tomislav Šegota (r. 1929., na Odsjeku 1961.-2000., red. prof. od 1978., bavi se klimatologijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Ivo Baučić (r. 1929., na Odsjeku 1956.-1977., bavio se karstologijom, utemeljitelj Centra za migracije 1971. u koji prelazi 1977., kasnije prelazi na Ekonomski fakultet u Splitu, 1984., i Pomorski fakultet u Dubrovniku – Odjel u Splitu 1988.; bavi se regionalnom geografijom, pomorskom geografijom i demogeografijom), dr. sc. Sven Kulušić (r. 1930. na Odsjeku je djelovao šezdesetih godina, bavi se regionalnom geografijom), dr. sc. Zlatko Pepeonik (1934.-2004.; na Odsjeku od 1960., red. prof. 1988., bavio se regionalnom i turističkom geografijom), dr. sc. Petrica Novosel-Žic (r. 1931., na Odsjeku 1961.-2000., izv. prof. od 1988., bavi se kartografijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Milan Vresk (1937.-2004.; na Odsjeku od 1965., red. prof. od 1988., bavio se urbanom i regionalnom geografijom te teorijom geografije), dr. sc. Miroslav Sić (r. 1932., na Odsjeku 1958.-2005., red prof. 1989., bavi se regionalnom i prometnom geografijom), akademik dr. sc. Andrija Bognar (r. 1937., urbanist planer od 1964., na Fakultetu političkih znanosti 1968.-75., na Odsjeku od 1975., red. prof. 1991., red. član Mađarske akademije znanosti od 1998; bavi se geomorfologijom i geoekologijom), dr. sc. Dragutin Feletar (r. 1941., na Odsjeku 1983.-2006., red. prof. 1992., bavi se ekonomskom, industrijskom i regionalnom geografijom te izdavačkom djelatnosti), dr. sc. Mirko Brazda (r. 1924., na Odsjeku 1978.-1997, doc. 1984., bavi se regionalnom geografijom i metodikom nastave geografije) i dr. sc. Adolf Malić (r. 1941., na Odsjeku 1980.-1999., red. prof. 1992., od 1999. na Fakultetu prometnih znanosti, bavi se agrarnom i prometnom geografijom).

Među mlađim zaslužnim geografima na geografskom odsjeku PMF-a, koji implementiraju nove znanstvene metode i definiraju suvremene teorijske pristupe geografiji treba istaknuti sljedeće: dr. sc. Dane Pejnović (r. 1950., na Georafskom Odsjeku od 1976., bavi se regionalnom geografijom i ruralnom geografijom), dr. sc. Ivo Nejašmić (r. 1948., 1976.-1984. u Centru za istraživanje migracija, 1984.-1987., u Republičkom zavodu za statistiku, pa na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, a od 2002. red. prof. na Geografskom odsjeku, bavi se demogeografijom), dr. sc. Borna Fürst-Bjeliš (r. 1960., bavi se historijskom geografijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Zoran Stiperski (r. 1962., bavi se ekonomskom i regionalnom geografijom), dr. sc. Zoran Curić (r. 1963., bavi se metodikom nastave geografije i turističkom geografijom), dr. sc. Aleksandar Toskić (bavi se kartografijom, GIS-om i regionalnom geografijom), dr. sc. Dražen Njegač (r. 1964., bavi se regionalnom i urbanom geografijom), dr. sc. Anita Filipčić (bavi se klimatologijom i regionalnom geografijom), dr. sc.  Danijel Orešić (bavi se hidrogeografijom i geografijom mora),  dr. sc. Milan Ilić (bavi se prometnom, ekonomskom i regionalnom geografijom te GIS-om), dr. sc. Sanja Lozić (bavi se geomorfologijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Sanja Faivre (bavi se geoekologijom i geomorfologijom), dr. sc. Laura Šakaja (bavi se urbanom, kulturnom i regionalnom geografijom), dr. sc. Ksenija Bašić (bavi se demogeografijom) i dr.

I izvan zagrebačkog Geografskog odsjeka djelovali su ili djeluju brojni geografi pridonoseći razvoju geografske struke i znanosti u Hrvatskoj. Napoznatiji su: dr. sc. Zvonimir Dugački (doc. na Geografskom odsjeku u Zagrebu, 1934.-1945., zatim u Nadbisk. klas. gimnaziji, i 1949.-1974. u Odjelu za kartografiju “Učila” u Zagrebu), Nikola Peršić (Ekonomska geografija FNR Jugoslavije , Zagreb, 1949.), dr. sc. Otto Oppitz (na Odsjeku za geografiju u Zagrebu 1933.-1946., u Leksikografskom zavodu 1949.-1979.), dr. sc. Andro Jutronić (1895.-1977., red. prof., 1945.-53., na VPŠ u Splitu), dr. sc. Radovan Bošnjak (1900.-1978., na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu 1946.-1970., bavio se fizičkom geografijom), dr. sc. Vladimir Blašković (1901.-1990., 1951.-1971. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, bavio se ekonomskom i regionalnom geografijom), dr. sc. Pavao Kurtek (1912.-1995., 1961.-1966. na Višoj ekonomskoj školi, 1966.-1981. na Visokoj školi za vanjsku trgovinu u Zagrebu), Alfonso Cvitanović, prof. (1914.-2005., 1962.-1975. urednik u Školskoj knjizi, bavio se metodikom nastave zemljopisa, autor prvoga velikog Geografskog rječnika, Zadar, 2002.), dr. sc. Ratimir Kalmeta (r. 1916.-2005., asistent na Geografskom odsjeku u Zagrebu 1947.-1950., 1950.-1961. na PA u Zagrebu, 1961.-1972. na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, izv. prof. od 1964., bavio se općom i ekonomskom geografijom), dr. sc. Ivan Jelen (r. 1922., 1957.-1992. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, red. prof. od 1979., bavi se ekonomskom geografijom i regionalizaciom), dr. sc. Klement Derado (r. 1924.-2004., 1957.-1974. na PA u Splitu, zatim do 1992. na Ekonomskom fak. u Splitu, bavio se ekonomskom i regionalnom geografijom i demogeografijom), emeritus dr. Nikola Stražičić (1924., 1978.-1999. na Pomorskom fakultetu u Rijeci, red. prof., bavi se pomorskom i regionalnom geografijom), dr. sc. Mirko Marković (r. 1929., u HAZU od 1975., bavi se kartografijom, etnografijom, član suradnik HAZU), dr. sc. Radovan Pavić (r. 1933., 1960.-1963. na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, 1963.-2002. na Fakultetu političkih znanosti, red. prof., bavi se geopolitikom i političkom geografijom), dr. sc. Hrvoje Turk (1937.-2004.; na Visokoj školi za ugostiteljstvo i turizam odnosno Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji 1978.-2000., bavio se turističkom geografijom), dr. sc. Zoran Vučak (1932.-1997., 1954.-1990. u Hidrografskom institutu u Splitu, znanstveni savjetnik od 1986., bavio se fizičkom oceanografijom), dr. sc. Stanko Žuljić (bavi se ekonomskom geografijom), dr. sc. Ivan Malkoč (bavi se metodikom nastave geografije), dr. sc. Tonko Žabica (na Fakultetu za turizam u Dubrovniku, bavi se turističkom geografijom), dr. sc. Mate Matas (r. 1942., od 1998. na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, bavi se metodikom nastave  geografije i regionalnom geografijom), dr. sc. Ivan Blažević (Ekonomski fakultet u Puli, bavi se turističkom geografijom), dr. sc. Vesna Mikačić (r. 1944., 1970.-1976. u knjižnici Odsjeka za geografiju PMF-a u Zagrebu, 1978.-1986. u Centru za istraživanje migracija, Zagreb i od 1986. u Institutu za turizam, Zagreb, bavi se turističkom geografijom), dr. sc. Rade Knežević (Fakultet za turistički i hotelski menadžment u Opatiji, bavi se turističkom geografijom), dr. sc. Mirko Bilen (r. 1943., od 1986. prof. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, bavi se ekonomskom geografijom), dr. sc. Zoran Klarić (1959., 1999.-2003. na Pomorskom fakultetu u Rijeci, u Institutu za turizam, bavi se turističkom i pomorskom geografijom), dr. sc. Dražen Živić (r. 1968., radi u Institutu za društvena istraživanja “Ivo Pilar” u Zagrebu, bavi se demogeografijom), dr. sc. Nenad Pokos (r. 1965., Institut za društvena istraživanja “Ivo Pilar”, bavi se demogeografijom), dr. sc. Rebeka Mesarić Žabčić (Institut za migracije i narodnosti, bavi se demogeografijom), mr. sc. Mladen Klemenčić (r. 1957., na Geografskom odsjeku PMF-a 1981.-1992., od 1992. urednik u Leksikografskom zavodu M. Krleža, bavi se političkom geografijom), dr. sc. Tomislav Jelić (r. 1959., 1989.-1991. u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, 1991.-2000. urednik u “Školskoj knjizi”, od 2000. urednik u izd. kući “Alfa”), dr. sc. Nenad Buzjak (r. 1968., bavi se geomorfologijom i speleologijom), dr. sc. Darko Mihljević (r. 1960., bavi se geomorfologijom), Ivan Bertić (urednik u “Školskoj knjizi” do 2000.), Mirza Prcić i brojni drugi. U inozemstvu djeluje nekoliko hrvatskih geografa, primjerice, dr. sc. Vera Pavlaković Koči, u Tucsonu (Arizona, SAD),  dr. sc. Maja Saletto-Janković, u Ottawi (Kanada) i dr..

U novijem razvoju geografije u Hrvatskoj posebno je važno osnivanje i djelovanje Odsjeka za geografiju Filozofskog fakulteta u Zadru 1994., koji je osnivanjem Sveučilišta u Zadru prerastao u Odjel za geografiju. Ideja za osnivanje i pripreme za utemeljenje zadarskoga Odsjeka za geografiju zasluge su njegovoga prvog predstojnika dr. sc. Damira Magaša (r. 1953., 1976.-1993. u Zavodu za urbanizam Zadar, od 1993. na Filozofskom fakultetu u Zadru, od 1994. na Odsjeku za geografiju FF u Zadru, tj. Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru od 2002., red. prof. 2001., bavi se regionalnom, urbanom i historijskom geografijom). U radu Odsjeka/Odjela sudjeluju ili su sudjelovali: dr. sc. Ante Kalogjera (r. 1931., 1962.-78. na Pedagoškoj akademiji u Šibeniku i Splitu, 1988.-94. na PMF u Splitu, 1978.-88. i 1994.-2001. na Odsjeku za geografiju Filozofskog fakulteta u Zadru, red. prof. 1988., bavi se metodikom nastave geografije i fizičkom geografijom), dr. sc. Martin Glamuzina (r. 1941., izv. prof. od 2002., na Odsjeku za geografiju FF u Zadru, tj. Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru od 2002.; bavi se demogeografijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Željka Šiljković (r. 1961., izv. prof. od 1997., na Odsjeku za geografiju FF u Zadru, tj. Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru od 2002., a od 2006. i na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, bavi se agrarnom, prometnom i geografskim aspektima ekologije), dr. sc. Marica Mamut (r. 1970., od 1995. na Odsjeku/Odjelu, bavi se geomorfologijom i regionalnom geografijom), dr. sc. Nikola Glamuzina (r. 1970., 1996.-2005. na Odsjeku/Odjelu, bavi se turističkom geografijom), dr. sc. Dražen Perica (r. 1960.; 1990.-2002. na Odsjeku za geografiju PMF u Zagrebu, 2002.-2005. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, od 2005. na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru, bavi se geomorfologijom), dr. sc. Snježana Mrđen (r. 1956., od 1997. na Odsjeku/Odjelu u Zadru, bavi se političkom geografijom i demografijom), dr. sc. Josip Faričić (r. 1976., od 1999. na Odsjeku/Odjelu za geografiju u Zadru, bavi se kartografijom, historijskom geografijom i regionalnom geografijom) i dr.

3. Ostale suvremene aktivnosti

Geografski se znanstveni i stručni rad ogleda se kroz objavljivanje publikacija te radova u znanstvenim časopisima Hrvatski geografski glasnik, Acta Geographica Croatica, Geographical Papers, Geoadria, Podravina te u stručnom časopisu Geografski horizont. Uz sveučilišni geografski odsjek na PMF-u Zagreb, god. 1961. osnovan je Geografski institut. Brojni geografi svojim prilozima surađuju s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža (Opća i pomorska enciklopedija, Atlas svijeta, Atlas Europe i dr.). Od važnosti je i rad geografa u drugim ustanovama, prije svega u zavodima za prostorno uređenje i planiranje, pedagoškim fakultetima, ekonomskim i pomorskim fakultetima i dr. Godine 1997. proslavljena je stota godišnjica Geografskog društva i 50. godišnjica njegove obnove.

Posebni vid djelovanja Geografskog odsjeka PMF-a u Zagrebu je Poslijediplomski studij Geografske osnove prostornog planiranja i uređenja, studij na kojem se mogu steći akademski naslovi magistra i doktora geografije (prirodnih znanosti). Međutim, svojim je ustrojem te specifičnim usmjerenjem ovaj poslijediplomski studij nedovoljan za potrebe stručnog i znanstvenog usavršavanja diplomiranih geografa pa ta činjenica nalaže potrebu osuvremenjenja i uvođenja drugačijih programa u geografske poslijediplomske studije u Hrvatskoj, i to u skladu sa suvremenim stremljenjima geografije u Europi i svijetu.

Godine 1994. osnovan je Odsjek za geografiju Filozofskog fakulteta u Zadru. S time je počela s radom druga hrvatska geografska visokoškolska jezgra. Uspješno djelovanje potvrđeno je ustrojem jednog od istaknutijih odsjeka Filozofskog fakulteta u Zadru. Odsjek je kadrovski ekipiran (12 stalnih djelatnika i nekoliko vanjskih suradnika), opremljen je knjižničnim fondom od nekoliko tisuća naslova, što čini drugu po veličini geografsku knjižnicu u zemlji. Godine 2002. osnovan je i poslijediplomski studij Geografske osnove litoralizacije Hrvatske. U suradnji s Hrvatskim geografskim društvom – Zadar osnovanim 1989. zadarski geografski odsjek izdaje znanstveni časopis Geoadria, čiji je renome, uz već etablirane i u svijetu prepoznatljive geografske časopise iz Zagreba, potvrđen referiranjem u relevantnim sekundarnim publikacijama te razmjenom s geografskim časopisima i časopisima geografiji srodnih znanosti iz zemlje i inozemstva.

Uspjeh zagrebačkoga i zadarskog geografskog odsjeka očituje se i u velikom broju diplomiranih studenata, koji se zapošljavaju u osnovnim i srednjim školama, ali i viskoškolskim institucijama diljem Hrvatske.

Najnoviji doprinos razvoju i promociji geografije u Hrvatskoj čini projekt www.geografija.hr, internetski portal sa različitim prilozima iz geografije i srodnih znanosti. Na ostvarenju toga permanentnog internetskog pročelja hrvatske geografije prema domaćoj i inozemnoj javnosti zajednički rade mlađi geografi s Geografskog odjeka PMF-a Sveučilišta u Zagrebu te Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru.

4. Doprinos drugih struka i znanstvenika izvan Hrvatske

Doprinos poznavanju geografskih obilježja hrvatskog prostora u prošlosti dali su u pojedinim djelima i brojni domaći arheolozi, povjesničari, paleontolozi, geolozi, geodeti, ekonomisti, urbanisti (Mavro Orbini, dr. sc. Miho Barada, dr. sc. Josip Lučić, akademik Mate Suić, akademik Stjepan Antoljak, dr. sc. Eduard Peričić, akademik Dragutin Gorjanović-Kramberger, dr. sc. Zvonimir Jelinović, dr. sc. Ante Marinović-Uzelac, dr. sc. Paško Lovrić, dr. sc. Ivo Šimunović, dr. sc. Ivan Lajić, akademik Petar Šimunović, dr. sc. Petar Skok, dr. sc. Mithad Kozličić i brojni drugi).

Posebno je potrebno spomenuti geografe, kartografe, putopisce, geologe i sl. iz drugih zemalja koji su proučavali hrvatski prostor te time dali doprinos razvoju hrvatske geografije i općem znanju o prostoru Hrvatske. Njih je neizmjerno mnogo, a ovdje se navode samo neki: Skilak, 6. st. pr. Krista, Marcijan, 5. st. pr. Krista, Herodot, 5. st. pr. Krista, Eratosten, 3. st. pr. Krista, Skimno, 2. st. pr. Krista, Polibije, 2. st. pr. Krista, Diodor Sicilski, 1. st. pr. Krista, T. Livije, 1. st. pr. i posl. Krista,  Strabon, 1. st. pr. i posl. Krista, Pomponije Mela, 1. st., G. Plinije Stariji, 1. st., Apijan, iz 2. st., K. Ptolemej, 2. st., Geograf iz Ravene iz 7. st., Pavao Đakon, 8. st., K. Porfirogenet, 10. st., M. Al Idrizi (prvi na karti spominje ime Hrvatska), 12. st., G. Mercator u 16. st., W. J. Blaeu, 16.-17. st., V. M. Coronelli, 17.-18 st., J. V. Valvasor, 17. st., D. Farlati, 17. i 18. st., G. Albrizzi, 18. st., A. Fortis, 18. st., F. Fras, 18. st.,  B. Hacquet i A. Boue, 19. st., J. Čaplovič, 19. st., J. G. Wilkinson, 19. st., A. Penck, A. Grund, N. Krebs, E. Titze, R. Schubert, F. Kossmat, F. Kerner, K. Terzagi, J. Cvijić u 19.-20. st., B. Milojević u 20. st. i mnogi drugi.

Literatura

  1. Feletar, D. (1993.): Pregled razvoja geografije u Hrvatskoj uz 110. obljetnicu katedre za geografiju u Zagrebu, Acta Geographica Croatica 28, 1-21.
  2. Magaš, D. (2003.). Deset godina geografskog studija u Zadru i osvrt na razvoj geografske misli u Primorskoj Hrvatskoj, u: Treći hrvatski geografski kongres – Zbornik radova, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 82-105.
  3. Pepeonik, Z. (1996.): Razvoj geografije u Hrvatskoj od njene institucionalizacije do danas, u: Prvi hrvatski geografski kongres – Zbornik radova, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 7-18.
  4. Hrvatski biografski leksikon
  5. Hrvatski bibliografski rječnik
  6. Hrvatski leksikon
  7. Pomorska enciklopedija
  8. http://www.geografija.hr