Najdublje jame Hrvatske

7. siječnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

O speleološkim istraživanjima najdubljih jama Hrvatske već je dosta pisano u domaćoj i stranoj literaturi pa ćemo ovdje na jednom mjestu dati pregled najznačajnijih dubokih jama Hrvatske posebno u svijetlu njihovog geomorfološkog značaja. U Hrvatskoj su poznate 44 jame dublje od 250 metara. Najveći broj ih se nalazi na Velebitu i Biokovu. Dvije su jame dublje od 1000 metara, jedna je dubine između 700 – 800 m, jedna je dubine između 600 – 700 m, a čak deset ih je dubine između 500 – 600 metara.

Sustav Lukina jama – Trojama

Lukina se jama nalazi u sjeveroistočnom dijelu Hajdučkih kukova na sjevernom Velebitu u području NP Sjeverni Velebit. Otvor Lukine jame su 1991. godine otkrili speleolozi iz Slovačke koji su istraživali na tom području. Tada se još nije zvala Lukina jama već joj je radni naziv bio Ledenica. Zahvaljujući velikom otvoru (22,5 x 5 m) u jami se nakuplja snijeg i led sve do dubine od oko 320 m. Istraživanje jame najvećim je dijelom provedeno u okviru ekspedicija «Lomska duliba ’93», «Lukina jama ’94» i «Lukina jama ’95» koje je organizirala Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza. Do dubine od 1355 m je istražena 1993. godine. Tada je postala najdublja jama u Hrvatskoji. Prozvana je u čast Ozrena Lukića – Luke, jednog od najaktivnijih predratnih hrvatskih speleologa koji je kao hrvatski branitelj poginuo 14.7.1992. na južnom Velebitu. Istraživanje je nastavljeno 1994. godine kada je istražena susjedna Trojama (ima tri ulaza u nizu) koja se na dubini od preko 500 m spaja s Lukinom jamom te stoga govorimo o jamskom sustavu Lukina jama – Trojama. Ulaz Trojame (1475 mNV) viši je od ulaza u Lukinu jamu (1438 mNV), a kako se dubina jamskog sustava računa od najvišeg ulaza njegova je nova dubina 1392 m. U tom trenutku to je bila 9. jama po dubini u svijetu. Vrlo je značajan i uron u sifonima na dnu jame. Speleoronioci Zoran Stipetić i Teo Barišić su zaronili u jednom sifonu 50 m u dužinu, a u drugom 10 m u dužinu. Ronilo se s malim bocama (veće je teško transportirati na ovakvu dubinu) i u mokrim odijelima (temperatura vode bila je samo  4°C !). Bio je to uron na najvećoj dubini u nekom speleološkom objektu u svijetu. Tlocrtna dužina svih kanala u ovom sustavu  je 1078 m. U jami je pronađena i do tada nepoznata vrsta podzemne pijavice, kasnije nazvane Croatobranchus mestrovi.

Sl.1. Nacrt jamskog sustava Lukina jama – Trojama (priredili: B. Jalžić i D. Bakšić)

Jama je prilično jednostavne morfologije. Sastoji se od niza velikih vertikala od kojih su najveće 320 m i 228 m. Prilikom spuštanja u jamu speleolozi se mogu otpustiti s užeta na svega nekoliko mjesta. Zbog dugotrajnog spuštanja i penjanja iz jame postavljena su prilikom istraživanja dva bivka za odmor na dubinama od 750 i 950 m. Ovaj jamski sustav predstavlja najdublji speleološki objektu Hrvatskoj. Trenutno se nalazi na 14. mjestu na listi najdubljih jama svijeta. Ulazi se nalaze u karbonatnim brečama paleogenske starosti tzv. Jelar brečama. One izgrađuju ulazni dio jame do 200 m dubine. Breče (neutvrđene starosti) se u jami pojavljuju ponovno na dubinama od cca 500 – 700 m te cca od 800 do 950 m, a između njih su vapnenci i dolomiti (još neutvrđene starosti, vjerojatno jurske). Nastanak jame je tektonski predisponiran pukotinama pružanja sjeverozapad – jugoistok. U gornjem dijelu se sastoji od dvije jame koje se spajaju na dubini od 550 m (Lukina jama i Trojama). Ovaj jamski sustav je nastao korozijskim i erozijskim radom vode koja je protjecala vertikalno u vadoznoj zoni. Veći dio jame ima meandarske karakteristike što upućuje na veću količinu vode od današnje. S povećavanjem dubine ( i količine vode) rastao je udio erozije u ukupnom denudacijskom procesu te su vidljive brojne erozijske forme, posebno vrtložni lonci. Na samom dnu su razvijeni i horizontalni kanali nastali u freatskoj i subfreatskoj zoni. Najizrazitija makro-morfološka karakteristika je koljenast oblik glavnog kanala. Iako je ovaj sustav u osnovi razgranat ta je razgranatost vrlo slabo izražena jer dominira glavni kanal. Nadmorska visina dna jame je samo 83 mNV, a udaljenost od mora je 10,5 km. Taj najniži dio jame se može smatrati dijelom sustava koji odvodi ponorsku vodu iz Ličkog polja prema moru.

Sl.2. Speleolog ulazi u Lukinu jamu (Foto: N. Bočić)

Slovačka jama

Nalazi se u Malom kuku na Sjevernom Velebitu (također u području NP Sjeverni Velebit), s nadmorskom visinom ulaza od 1520 mNV. To je druga jama po dubini u Hrvatskoji i 19. na svijetu. Ulaz u ovu jamu su 1995. godine također pronašli slovački speleolozi. Jama je istraživana sve do 2002. godine u okviru 5 ekspedicija u organizaciji SO PDS Velebit iz Zagreba. Dubina Slovačke jame je 1320 m, a tlocrtna dužina svih njenih kanala iznosi 2519 m. Za razliku od Lukine jame ima izrazitu razgranatost kanala, izmjene horizontalnih i vertikalnih djelova (najveća vertikala je dubine 213 m), koljenastu te djelomično i etažnu morfologiju. Zato ovu jamu smatramo speleološkim objektom kompleksne morfologije. Veći dio jame je također nastao korozijom procjedne vode u vadoznim uvjetima, ali su na nekim mjestima istraženi i freatski kanali. U geološkom smislu jama je još nedovoljno istražena. Ulazni dio (do 300 m) također je izgrađen od karbonatnih breča. Vertikalne dijelove jame izgrađuju vapnenci s malim udjelom netopivih nečistoća. Položitij, uski i vijugavi “meandri” nastali su u karbonatima s većim udjelom netopivih i slabotopivih primjesa (dolomiti i/ili klastične primjese). Nekoliko uzoraka siga je analizirano kako bi im se odredila starost metodom C14. Neki uzorci su se pokazali starijim od 37 000 godina, što je granično za ovu metodu. U Slovačkoj jami je isto pronađena endemska pijavica Croatobranchus mestrovi, koja je zatim pronađena i u jami Olimp u Begovačkim kukovima. Stoga su danas poznata tri staništa ove troglobiontne pijavice.  Kao i kod Lukine jame, najdublji dijelovi jame su horizontalni kanali od kojih su neki hidrološki aktivni.

Amfora

Amfora je treća jama po dubini u Hrvatskoj. Nalazi se na Biokovu, nedaleko od vrha Sv. Jure na 1590 mNV u području PP Biokovo. To je ujedno i najdublja jama Biokova. Ulaz Amfore su pronašli članovi SAK «Extrem» iz Makarske 1998. godine. Usljedio je niz istraživanja koji je zaključen ekspedicijom 2002. u organizaciji SO PDS Velebit. Jama je tada istražena do dubine od 788 m. Amfora je jama koljenastog morfološkog tipa. Obilježena je smjenjivanjem prostranijih vertikalnih kanala (najveće vertikale su 88,5 m, 82 m i 73 m) i nešto položitijih, uskih meandara. Jama je nastala korozijskim djelovanjem vode koja se cijedila pretežito vertikalno u vadoznoj zoni, a oblikovana je u stijenama (pretežito vapnencima) gornjokredne starosti. Na dnu jame Amfore je urušena dvorana dimenzija 25 x 10 m. Iz nje se uskim kanalom koji je dobrim dijelom umjetno proširen dolazi na najdublju točku (-788 m). Daljnje napredovanje nije moguće zbog opasnosti od urušavanja kamenih blokova, ali jako strujanje zraka indicira nastavak jamskih kanala iza ovog urušenog suženja.


Sl.3. Nacrt jame Amfore (priredio D. Bakšić)

Meduza

Ova se jama nalazi na području Rožanskih kukova na sjevernom Velebitu, također u prostoru NP Sjeverni Velebit. Ulaz su pronašli (1999.) i jamu istražili (2001.) slovački speleolozi. Jama je tada istražena do dubine od 707 m, a u njoj je izmjerena vertikala od čak 450 m – najveća unutarnja vertikala na svijetu. Radi detaljnijeg istraživanje te novog premjera i izrade nacrta 2003. godine su članovi SO PD Dubovac iz Karlovca organizirali novu ekspediciju. Nova mjerenja pokazala su ipak nešto manju dubinu jame od 679 m, a u veću dubinu se nije uspjelo prodrjeti. Jama ima mali, jedva zamjetljiv, pukotinski ulaz. Dno je velika urušena dvorana s kršjem i kamenim blokovima. Jama je karakteristična po nekoliko velikih vertikala, a na dubini od otprilike 200 do 250 m kanali su gotovo horizontalni i uski, meandarskog oblika.

Sl.4. Nacrt jame Meduze (priredio B. Šmida)

Najdublji speleološki objekti u kršu Hrvatske nalaze su u područjima visokog krša na vršnim dijelovima najviših planina (Velebit, Biokovo). Mogu biti razgranate, ali i jednostavne morfologije te mogu, ali i ne moraju biti sustavi jama. Razvijene su u jurskim i krednim vapnencima te paleogenskim vapnenačkim brečama. Glavna morfološka karakteristika im je nizanje vertikalnih kanala nastalih pretežitim korozijskim radom vode koja ima vertikalno otjecanje u vadoznoj zoni. Njihova velika dubina je među ostalim i posljedica kompenzacije izdizanja terena zbog vršenja drenažne hidrogeološke funkcije. Nagib kanala u pravilu se smanjuje sa smanjivanjem udjela otopive komponente u stijenskoj masi. Nastanak ovih objekata dirigiraju hidrogeološki uvjeti (odnos barijera i propusnih stijena), tektonika i povoljni klimatski uvjeti (velika količina padalina). Zasigurno je veliki utjecaj postglacijalnih uvjeta na speleogenezu što nije još dovoljno istraženo. Slijedom ovakvih obilježja može se predvidjeti daljnji veliki speleološki potencijal vršnih dijelova sjevernog i južnog Velebita, Biokova, ali i Dinare. Vršno područje planine Dinare ima geološke i klimatske karakteristike pogodne za razvoj dubokih jama, ali je dosad ovdje vrlo malo istraživano. Jedan od uzroka je i Domovinski rat te velika opasnost od mina. Također treba nastaviti istraživanje u već otkrivenim i istraživanim objektima. Za razliku od dužine špilja, dubine jama u Hrvatskoj visoko kotiraju u svjetskim mjerilima. Dvije se nalaze na listi najdubljih jama svijeta na 14. i 19. mjestu. Dubine jama na listi najdubljih jama svijeta svakim su danom sve veće i imaju tendenciju prelaza 2000 m dok jame u hrvatskom kršu imaju teoretski potencijal od maksimalno 1500 – 1600 m dubine.