Općina Dobrinj na Krku – može li se razviti turizam u uvjetima otočne periferije?

26. listopada 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Otok Krk primjer je prostora u kojem je turizam jedan od najznačajnijih faktora suvremene socioekonomske transformacije; Turizam na otoku nije ravnomjerno raspoređen, što proizlazi iz njegovih prirodnogeografskih, ali i iz društveno-gospodarskih karakteristika; Općina Dobrinj dugo je bila “po strani” od glavnih turističkih impulsa na otoku; Posljednjih godina sve se više počela ostvarivati ideja o turizmu kao nositelju razvoja i djelatnosti kojom bi se pokušali usporiti, a možda i zaustaviti, negativni trendovi depopulacije – glavnoga demografskoga procesa u općini, te svekolikog zaostajanja gospodarstva kao posljedice razvoja u uvjetima periferije.

Osnovna obilježja geografske osnove
Središnja flišna zona, u kojoj su smještene najvrednije poljoprivredne zone na otoku, uvelike je u prošlosti određivala gospodarsku osnovicu općine Dobrinj. Naime, veći dio općine, a to je Dobrinjsko polje s tekućicom Velim potokom, pogodan je za obrađivanje. Stoga ne čudi tradicionalna orijentacija na poljoprivredu. Rubne, više zone općine Dobrinj dijelovi su blago izraženih  antiklinalnih oblika, građenih od vapnenca s nešto dolomita, što se u pejsažu manifestira kao zeleni krš, tj. krš prekriven bujnom vegetacijom.


Sl. 1. Općina Dobrinj nalazi se u središnjem dijelu otoka Krka

Posebnu važnost u turističkoj valorizaciji svakoga primorskoga prostora ima obala. Krajnji sjeveroistočni dio općine Dobrinj izbija na more vapnenačkom obalom između uvala Slivanjske i Lončarice, nepovoljnom za turističku valorizaciju. Suprotnih je karakteristika duboko uvučeni, plitki zaljev Soline (3 – 7 m dubine), potopljeni nastavak središnje flišne zone, koji se ističe pristupačnim obalama te pješčanim dnom. Općini Dobrinj pripada i uvala Stipanja, s najvećim općinskim naseljem Šilom, glavnim turističkim središtem općine. Na ovom prostoru obala mijenja svoje karakteristike, jer dolazi do kontakta vapnenca i fliša (zaljev Soline) te naslaga pijeska (Šilo), što se ogleda u naizmjeničnim šljunčanim i pješčanim plažama, pogodnim za turističku valorizaciju.

Iako na promatranom prostoru postoje uvjeti za bavljenje poljoprivredom, treba istaknuti da je ovdašnja poljoprivreda na bazi vrlo skromnih prirodnih potencijala (relativno plitak sloj obradiva tla, usitnjeni zemljišni posjed, male površine na kršu itd.) oduvijek stanovništvu osiguravala tek puko preživljavanje. Kao posljedica toga, ali i opće izoliranosti, već nakon Prvog svjetskog rata javlja se emigracijom uvjetovana depopulacija kao glavni demografski proces u općini. Zaostala, autarkična poljoprivreda na usitnjenom zemljišnom posjedu ne samo da nije mogla zaustaviti populacijsko pražnjenje nego je dobrim dijelom morala svoje mjesto prepustiti perspektivnijim tercijarnim i sekundarnim djelatnostima.One se, međutim, nisu značajnije razvile na području općine Dobrinj, pa je stanovništvo napuštajući poljoprivredu bilo prisiljeno iseljavati.

Sl. 2. Političko-teritorijalno ustrojstvo otoka Krka; podjela općine Dobrinj po naseljima;1 – sjedište općine/grada, 2 – granica općine/grada, 3 – granica naselja općine Dobrinj

Važno je naznačiti i problem usitnjene naseljenosti u općini Dobrinj, koja ne pogoduje razvoju  tercijarnih djelatnosti. U općini Dobrinj smješteno je 20 naselja (1 je izumrlo), ili 29,4% svih naselja otoka Krka, što upućuje na  disperznu naseljenost s prevlašću malih naselja prosječne veličine od 98,5 stanovnika 2001. godine. Osim toga, većina naselja općine Dobrinj nalazi se u unutrašnjosti otoka (16), dok su samo 4 naselja (Šilo, Klimno, Čižići, Soline) smještena uz more, što je u današnjim uvjetima razvoja također  nedostatak.Općinsko središte Dobrinj, prema tipu, može se svrstati u okupljeno naselje akropolskoga tipa, pa ga se često naziva “gradićem”, iako više iz fizionomskih nego iz funkcionalnih razloga. Ostala su naselja disperznoga tipa, što upućuje na seoski karakter.


Sl. 3. Dobrinj se zbog fizionomije često naziva gradićem iako je u njemu 2001. godine živjelo tek 122 stanovnika.

Jedan od najvećih problema općine Dobrinj, te jedan od ključnih razloga njezinog zaostajanja, svakako je nedovoljna prometna dostupnost, kako u odnosu na glavnu otočnu prometnicu Krčki most – Omišalj – Krk – Baška, tako i prema susjednom kopnu s kojim su oslabjele veze ukidanjem trajektne linije Šilo – Crikvenica 1992. godine.

Iz svega navedenog može se konstatirati da iz nepovoljne fizičko-geografske i socijalno- geografske osnove proizlaze potrebe prestrukturiranja gospodarstva općine s jačim naglaskom na turizmu, kako bi se omogućili bolji uvjeti za život lokalnom stanovništvu.

Važnost turizma
Za razliku od turističkih mjesta na zapadnoj i južnoj obali otoka (Baška, Malinska, Krk, Punat), u kojima se razvoj turizma može pratiti više od sto godina, u općini Dobrinj počeci turizma datiraju između dva svjetska rata. Ipak, treba spomenuti da je prvi hotel u Šilu otvoren još za Austro-Ugarske, ali je ubrzo zatvoren. Između dva svjetska rata u Šilu je osnovana turistička zadruga te je uređeno i kupalište s hotelom Pećine.

Nakon ovih pionirskih nastojanja u razvoju turizma kao gospodarske grane uslijedio je period razvoja u socijalističkoj Jugoslaviji. U godinama nakon Drugog svjetskog rata poticao se razvoj sindikalnog, nekomercijalnog turizma, sa svrhom rekreacije radničke klase. U Šilu je tako 1956. godine radilo radničko, dječje, sindikalno i vojno odmaralište. Istodobno se sve više starih napuštenih kuća pretvara u kuće za odmor i rekreaciju. Nakon “zauzimanja” gotovo svih takvih raspoloživih objekata u općini Dobrinj (faza adaptacije), pogotovo nakon 1970. godine, pristupilo se pojačanoj izgradnji vikendica (povoljni krediti).


Sl. 4. Brojne napuštene stare kuće, poput ove u Rudinama, adaptirane su i prenamijenjene u vikendice

Veliku ulogu u razvoju komercijalnih i nekomercijalnih oblika turizma (vikendice) dobrinjskoga kraja odigralo je otvaranje trajektne linije Šilo – Crikvenica (1959.), čime je prostor općine Dobrinj postao ulaznim vratima cijelog otoka s većim mogućnostima razvoja. Zbog loše prometne infrastrukture u prvim godinama nakon navedenoga događaja uočljiva je bila i jača razvojna usmjerenost priobalnog dijela općine Dobrinj na susjedno razvijenije Crikveničko-vinodolsko područje nego na matični otok, što se odrazilo i u povećanom interesu za kupnju kuća za odmor i građevinsko zemljište. Navedeno propulzivno razdoblje završava već 1964. godine kada je u promet puštena kraća trajektna linija Voz-Črišnjeva koja je uvelike preusmjerila prometne tokove, te se od tada ovaj dio otoka Krka nalazi izvan glavnih otočnih prometnih tokova.

Kao glavna turistička područja općine mogu se izdvojiti: a) Šilo, b) zaljev Soline, c) Dobrinj.
Šilo svoju brzu preobrazbu iz ribarske lučice i središta (paro)brodarstva ovoga kraja u najveće naselje i centar kupališnog turizma općine može zahvaliti nekadašnjoj trajektnoj liniji s Crikvenicom, koja mu je dala ulogu ulaznih vrata otoka. Strukturu smještajnih kapaciteta čini auto-kamp u vlasništvu građevinskog poduzeća “Tiha” te privatni smještaj. Bitno je istaknuti i relativno velik broj vikendica u samom naselju, kao i u zaleđu (naselja Polje, Žestilac itd.).

Zaljev Soline s naseljima Klimno, Soline i Čižići zona je velike gustoće stanova za odmor i rekreaciju. Komercijalni segment smještajnih kapaciteta predstavljen je auto-kampom i marinom u Klimnu te privatnim smještajem. Na ovom području uočljiv je konflikt masovnoga kupališnog i nautičkog turizma, a s druge strane ekoloških zahtjeva, jer dubina zaljeva iznosi samo 3 – 7 metara. Kao potencijal u turističkoj ponudi treba istaknuti špilju Biserujku pokraj Rudina, otvorenu za posjet prije nekoliko godina.


Sl. 5. Pogled iz Dobrinja na zaljev Soline

U ostalim dijelovima općine, stacionarni segment turizma predstavljen je kroz prisutnost vikendica i relativno malobrojnu ponudu privatnog smještaja u njima ili u kućanstvima domicilnoga stanovništva.
Općinsko središte, Dobrinj, tek se u najnovije vrijeme pokušava afirmirati kao centar kulturnoga turizma općine na bazi bogate kulturno-povijesne baštine (ambijentalna jezgra srednjovjekovnoga kaštela, središte glagoljaštva, folklor, izložbe). Smještajni kapaciteti za sada su jedino privatne sobe. Prisutna je i znatna koncentracija kuća za odmor  i rekreaciju, nastalih adaptacijom napuštenih objekata.


Sl. 6. Smješten na markantnom brežuljku iznad zaljeva Soline, Dobrinj se od davnina afirmirao kao sjedište župe te lokalni centar okupljanja prostora Dobrinjštine o čemu svjedoči i današnja funkcija sjedišta općine

Prema pokazateljima receptivnoga segmenta turističke ponude, općina Dobrinj znatno zaostaje za turistički razvijenijim općinama/gradovima na otoku. Naime, od svih otočnih općina/gradova, jedino u općini Dobrinj nisu evidentirani osnovni smještajni kapaciteti (hoteli, pansioni, moteli itd.), tako da se sav turistički promet odvija u komplementarnim kapacitetima i relativno brojnim kućama za odmor. Osim privatnoga smještaja, u općini Dobrinj registrirana su i 2 auto-kampa – u Šilu i u Klimnu. Najveći broj postelja nalazi se u privatnom smještaju, što je odlika i svih ostalih općina na otoku, uključujući i grad Krk. Zanimljiva je činjenica da na općinu Dobrinj otpada tek 6,6% postelja otoka Krka 2004. godine, pa se prema tom pokazatelju  nalazi na pretposljednjem – šestom – mjestu, od 7 općina/gradovana otoku. Za njom zaostaje samo susjedna općina Vrbnik, tradicionalno orijentirana na poljoprivredu.


Sl. 7. Pogodnost duboko uvučenog, plitkog zaljeva Soline Klimno je iskoristilo izgradnjom marine

Tab. 1. Broj postelja po vrstama smještajnih kapaciteta po općinama/gradovima otoka Krka 2004. godine  (u prilogu na dnu teksta)

Znakovit je pozitivan trend promjene broja postelja, prema kojemu je općina Dobrinj imala najveći porast na otoku u razdoblju 1988.-2004. U promatranom razdoblju nakon prvotnoga smanjenja broja ležaja početkom 90-ih godina, u općini Dobrinj došlo je do brzoga porasta broja ležaja te se on više nego udvostručio u odnosu na rekordnu 1988. godinu. Sličan, ali usporeniji, trend porasta bilježe i ostale općine/gradovi otoka Krka, što je dokaz sve veće uloge turizma u otočnom gospodarstvu.

Tab.2. Promjena broja postelja i noćenja po općinama/gradovima otoka Krka (1988.=100)  (u prilogu na dnu teksta)

Još je izraženije povećanje turističkoga prometa u općini promatrano kroz broj turističkih noćenja u istom razdoblju. Broj noćenja 2004. godine, u odnosu na prijeratnu 1988. godinu, povećao se za 272%, što se može pripisati proširenju kampova, ali i značajnom porastu smještajnih kapaciteta u privatnom smještaju. Iako su navedeni podaci vrlo znakoviti, valja imati na umu i to da je riječ o relativnim pokazateljima koji djelomično zamagljuju malen apsolutni broj noćenja (tek 5% od ukupnog broja noćenja na otoku 2004. godine; samo općina Vrbnik bilježi manji broj).

Tab.3. Promet turista prema vrstama smještajnih kapaciteta u općinama/gradovima otoka Krka 2004. godine   (u prilogu na dnu teksta)

Nasuprot svojevrsnom zaostajanju općine Dobrinj za vodećim turističkim centrima na otoku u pogledu brojnosti smještajnih kapaciteta, ako se gleda brojnost kuća za odmor situacija je drukčija. Naime, prema broju stanova za odmor i rekreaciju 2001. godine područje grada Krka, kao i općine Malinska-Dubašnica i Omišalj bile su ispred općine Dobrinj (1303, odnosno 12,8% svih stanova za odmor i rekreaciju na otoku), dok su iza nje mjesto zauzele «turistički» razvijenije općine Punat i Baška te turistički slabije razvijena općina Vrbnik.

Od ukupno evidentiranih 1303 vikendica u općini, čak 754 (57,9%) smješteno je u naseljima u unutrašnjosti općine – najviše u Polju (193), Hlapi (113) i Dobrinju (87). Dio razloga za ovakvu pomalo neočekivanu distribuciju stanova za odmor sigurno leži u brojnosti (80% svih naselja općine smješteno je u unutrašnjosti) te u prometnoj dostupnosti naselja u unutrašnjosti. Ipak, najveća koncentracija stanova za odmor i rekreaciju evidentirana je u Šilu (282 ili 21,6% od ukupnog broja u općini). U početku je velika većina stanova za odmor i rekreaciju bila smještena u obalnim naseljima (Šilo, Klimno, Čižići, Soline), a paralelno s izgradnjom i asfaltiranjem cesta te ravnomjernijim širenjem komunalne infrastrukture broj vikendica počeo se znatnije povećavati i u naseljima u unutrašnjosti (Polje, Dobrinj, Kras, Hlapa, Žestilac).


Sl. 8. Izgradnja vikendica transormirala je nekadašnje “unutrašnje” naselje Čižiće u obalno. Na slici se može vidjeti smještaj jezgre naselja iznad zaljeva Soline te novoizgrađene vikendice uz more.

Na vlasnike iz Hrvatske otpadaju otprilike dvije trećine, dok su stranci vlasnici jedne trećine stanova za odmor i rekreaciju u općini. Ne iznenađuje prevlast vlasnika iz Grada Zagreba i Primorsko-goranske županije. Na vlasnike sa stalnim prebivalištem u županijama Središnje Hrvatske otpada čak 41,5% vikendica u općini, dok su ostale makroregije Hrvatske – osim, naravno, Sjevernoga hrvatskog primorja – vrlo slabo zastupljene. Razlog leži u većoj udaljenosti od Krka i u pojačanom interesu za posjedovanje kuća za odmor u drugim hrvatskim područjima.

U strukturi stranih vlasnika uvjerljivo dominiraju Slovenci, koji su vlasnici čak više od trećine stanova za odmor i rekreaciju u općini. Najveća je koncentracija slovenskih vikendica u naseljima: Hlapa, Soline, Žestilac, Županje i Polje, a posebno treba naglasiti njihovu prisutnost u zaljevu Soline, gdje je za vrijeme bivše Jugoslavije bio smješten znatan broj radničkih odmarališta slovenskih poduzeća, pa i u tome leži razlog velikog broja slovenskih vikendaša na ovom području i njihovoj najvećoj koncentraciji na otoku.

Potrebe i perspektive daljnjeg razvoja turizma
Nameće se pitanje treba li se u budućem razvoju turizma općine Dobrinj staviti naglasak na intenzivno korištenje ograničenih prostornih resursa tj. na masovni turizam, ili bi se, vodeći računa o suvremenom održivom razvoju turizma, trebalo promatrani prostor iskoristiti za promicanje elitnoga nautičkog, rekreacijskog (s terenima za golf) i kulturnog turizma. Dakle, glavni konflikt u daljnjem razvoju turizma općine Dobrinj leži u nedoumici da li se orijentirati na turistički rast na bazi masovnosti, čime bi se otvorilo više sezonskih, a vjerojatno i stalnih radnih mjesta, ili razvijati model skupljeg turizma i pružiti turistima većih platežnih mogućnosti alternativu u odnosu na afirmirana središta masovnog kupališnog turizma na otoku (Malinska, Njivice, Punat, Baška).

Predloženi prostorni plan općine Dobrinj predviđa znatno proširenje kapaciteta za smještaj turista i daljnju orijentacija prije svega na masovni turizam. Predviđena je izgradnja apartmanskog naselja u predjelu Sulinj – poluotoku na sjevernoj strani zaljeva Soline te izgradnja u predjelu Meline između Čižića i Solina, gdje bi se pokušao razvijati lječilišni turizam na bazi ljekovitoga blata. Također se planira proširenje kapaciteta marine u Klimnu, što govori u prilog intenzivnoj turističkoj valorizaciji zaljeva Soline. Treba znati da se na taj način dovodi u opasnost vrlo osjetljiv tamošnji ekosustav (čisto more, tradicionalna marikultura), čijim bi se narušavanjem vrlo brzo mogle dogoditi neželjene posljedice jer je zaljev vrlo plitak i zatvoren, sa slabim dotokom morske vode iz Vinodolskoga kanala.


Sl. 9. Budući da je zaljev Soline dubok tek 3-7 m, svaka pretjerana gradnja turističke ili rekreacijske infrastrukture ekološki je vrlo osjetljiva. Na tu činjenicu valja obratiti pozornost prilikom daljnjeg planiranja turističkog razvoja

Već duže se planira izradnja suvremene prometnice Čižići – Omišalj, čime bi se općina Dobrinj izravnije povezala s Krčkim mostom. To bi pogodovalo razvoju masovnoga turizma u uvali Soline, uz stvaranje rekreacijske zone riječke aglomeracije. Osim toga, uz spomenuti zaljev planira se i izgradnja terena za golf.

Kontradiktorne ideje o isprepletenosti dvaju potpuno različitih oblika turizma, s potpuno različitom klijentelom (i po platežnim mogućnostima i po motivima dolaska), svjedoče o nepostojanju dugoročne, jasno definirane koncepcije razvoja turizma. S jedne strane, planira se masovni oblik turizma – apartmansko naselje, izgradnja velikih hotela, a  druge strane se razmišlja o proširenju marine i gradnji terena za golf kao atributima elitnoga turizma, što je nespojivo na tako malom prostoru. O razvoju ruralnoga i kulturnoga turizma, alternativnih oblika turizma sa sve više poklonika u svijetu, govori se  vrlo malo ili ništa.

Prema autorovu mišljenju, trebalo bi na području općine jasno diferencirati zone masovnog i zone eventualnog elitnog turizma. Područje Šila trebalo bi se obogatiti manjim, danas popularnim hotelskim objektima, koji se svojom pojavom ne bi previše isticali u pejsažu. U zaljevu Soline  mogao bi se također izgraditi hotel manjega kapaciteta ili neka vrsta depandanse (npr. u Klimnu), uz neznatno proširenje, ali znatno poboljšanje ponude postojeće marine. Za planiranje terena za golf treba provesti detaljniju ekološku studiju; generalno bi se takve ideje mogle poticati, ali nikako u blizini velikoga broja turista. Tereni za golf, kao i uređenija marina, višestruko su korisni jer bi i izvan sezone mogli zaposliti nešto lokalne radne snage na održavanju.

Veliku pozornost trebalo bi posvetiti razvoju ruralnoga turizma u adaptiranim autohtonim seoskim kućama u naseljima u unutrašnjosti općine, čime bi se afirmirali domaći poljoprivredni proizvodi uz djelomičnu obnovu poljoprivrede i jačanje malog obiteljskog poduzetništva. Razvoj ekoturizma trebalo bi pratiti i širenje mreže pješačkih putova i biciklističkih staza. U svakom slučaju glavnina turističkih kapaciteta trebala bi biti u vlasništvu lokalnog stanovništva – privatnih poduzetnika.

Daljnje povećanje broja kuća za odmor također bi moglo nepovoljno utjecati na osjetljiv otočni ekosustav. Zato bi se trebala zaustaviti daljnja izgradnja, a poticati adaptacija napuštenih starih kuća i gospodarskih objekata u tradicionalnom stilu, pogotovo u naseljima u unutrašnjosti općine.

Sama ambijentalna povijesna cjelina Dobrinj trebala bi se također obnoviti u autohtonom stilu, čime bi se moglo mnogo starih kuća pretvoriti u apartmane za smještaj zahtjevnijih turista većih platežnih mogućnosti. Time bi se stvorili uvjeti i za razvoj kulturnoga turizma, izuzetno važnog za očuvanje autohtonog identiteta u uvjetima ekspandirajuće globalizacije.


Sl. 10. Galerija Infeld u Dobrinju – lijep primjer početka kulturnoga turizma u ambijentalnoj jezgri srednjovjekovnoga kaštela. Austrijski ljubitelj umjetnosti kupio je i u tradicionalnom stilu obnovio nekoliko starih gradskih kuća te ih pretvorio u galeriju

Iz svega navedenoga jasno je da bi općina Dobrinj moga poslužiti kao ilustrativan primjer kako gospodarska («turistička») nerazvijenost, tj. pretjerana neizgrađenost, uz racionalna ulaganja i promišljene smjernice razvoja održivoga turizma, može postati i prednost u budućoj turističkoj valorizaciji. Ostaje samo pitanje hoće li se, po tko zna koji put kada govorimo o hrvatskom priobalnom prostoru, i u ovom slučaju pogriješiti i time joj oduzeti možebitni slogan: «Dobrinjština – otok Krk kakav je nekada bio». Nadajmo se da neće.