Pag – otok na dodiru geografskih mikrosvijetova

24. ožujka 2003. |
Pogledajte sve članke na karti

Otok Pag jedan je od najvećih hrvatskih otoka s površinom od 284,56 km2. Pruža se u pravcu NW-SE u duljini od 58,25 km. S morfološkog aspekta Pag čini produžetak Ravnih kotara prema kvarnerskoj otočnoj skupini, u koju se “uvlači” poput klina. Prirodna granica prema kontinentalnoj unutrašnjosti Gorske Hrvatske je izrazitija. Čini je hrbat Velebita čije se padine strmo spuštaju prema Velebitskom kanalu.

Na oblikovanje krajolika značajno je utjecala prirodnogeografska osnova prostora, ponajprije krški reljef modeliran u karbonatnim stijenama te bura, prevladavajući vjetar koji je utjecao na razvoj biljnog pokrova ali i tijek svakodnevnih društveno-gospodarskih aktivnosti otočana. O subinskom značenju bure za život otočana dobro govori stara uzrečica kako je bura Pažanima “dana od Boga i vraga”, što ukazuje na pozitivne i negativne učinke tog vjetra.

Otok Pag na razmeđi rapske, zadarske i paške komune

Kontaktni položaj na granici Dalmacije i Kvarnera nadasve se očituje u kompleksnom historijsko-geografskom razvitku, koji se stoljećima odvijao u različitim administrativnim okvirima. Od ranoga srednjeg vijeka otok je bio u posjedu hrvatskih vladara o čemu svjedoči i povelja kralja Petra Krešimira IV. kojom zadarskom samostanu Sv. Krševana daruje otočić Maun u paškoj otočnoj skupini. Nakon propasti hrvatskoga kraljevstva otokom je zavladala zadarska komuna uz naizmjeničnu promjenu ugarsko-hrvatske i mletačke velevlasti. Tijekom kasnoga srednjeg vijeka, usporedno s gospodarskim jačanjem grada Paga (prvotno na položaju Stari grad), isticale su se težnje za upravno-političkim i crkveno-teritorijalnim osamostaljenjem u odnosu na zadarsku komunu i nadbiskupiju. U istom razdoblju zadarska komuna bila je prisiljena sjeverni dio otoka s Lunom, Novaljom i Caskom ustupiti rapskoj komuni. Rapske pretenzije rječito potvrđuje ime otoka (insula Loni), koje se spominje u dokumentima rapske općine (Insula Loni mogao bi biti i domicilonim, ime naselja Lun, jer se u povijesnim dokumentima nerijetko riječju insula imenuje i otočno naselje). Nakon što je Venecija trajno zagospodarila otokom i najvećim dijelom Dalmacije početkom 15. st., Pag je razdijeljen na dva dijela. Rapskoj komuni i rapskoj biskupiji pripao je sjeverni dio otoka, dok je paškoj komuni i zadarskoj nadbiskupiji pripao središnji i južni dio otoka.

Otočni prostorno-funkcionalni dualizam današnjice

Prostorno-funkcionalni dualizam, unatoč povremenim političkim i upravno-teritorijalnim mijenama, traje do danas. Prema suvremenoj teritorijalnoj podijeli Hrvatske otok Pag podijeljen je između Ličko-senjske i Zadarske županije, a granica se dobrim dijelom podudara sa srednjovjekovnom granicom rapske i paške komune. Naselja sjevernog dijela otoka (Novalja i Caska) funkcionalno često preskaču regionalna i subregionalna središta te ponajvećma gravitiraju Rijeci. Nakon izgradnje Paškog mosta središnji i južni dio otoka prirodno su tom prometnom kopčom još više povezani uz Zadar. O aktualnom jedinstvenom primjeru diobe otoka među dvjema županijama moguće je problematizirati s više stajališta. Pitanja naviru iz svakodnevice stanovnika otoka Paga. Gdje će, primjerice, stanovnici otoka potražiti žurnu i potpunu zdravstvenu skrb. Da bi stigli do regionalne bolnice u Gospiću potrebno je u idealnim meteorološkim uvjetima putovati najmanje sat i pol dok putovanje do Zadra u gotovo svim vremenskim uvjetima traje optimalno oko 40 min. Trajektna veza Prizna – Žigljen važna je spona otoka s kopnom, međutim, nadasve je ovisna o lokalnim vremenskim uvjetima, posebno za vrijeme bure, čimbenika s kojim uvijek treba računati. Priključenje cijelog otoka početkom 1990-ih, a od 1997. njegovog sjeverenog dijela Ličko-senjskoj županiji više je politički odraz logičnih nastojanja Gospića da ojača središnjo-mjesnu funkciju u ličkom i podvelebitskom prostoru. Važno je međutim, napomenuti da tijekom povijesno-geografskog razvoja ovog dijela Hrvatske političke i središnjo-mjesne silnice nikada nisu bile usmjerene iz Like prema primorju i otocima već upravo obrnuto. Arheološki ostatci, povijesni dokumenti i stare karte svjedoče o uključivanju podvelebitskog prostora u krčku, rapsku, pašku, ninsku i zadarsku gospodarsku sferu.

Crkveno-teritorijalna podjela, koja je nekad imala znatno veće značenje za tijek društvenih aktivnosti na otoku, ostala je nepromijenjena, osim što je sjeverni dio otoka koji je pripadao rapskoj biskupiji nakon ukinuća iste bulom pape Lava XII. 1828. god. pripojen krčkoj biskupiji.

Suvremena crkveno-teritorijalna podjela otoka Paga

Oblikovanje paškog krajolika

   Paški je krajolik oblikovan stoljećima međudjelovanjem prirodne osnove i čovjeka. Ako se otok dijeli po dužoj osi od NW do SE općenito se može razlikovati sjeveroistočni dio otoka, posebno padine prema Velebitskom kanalu, koji je izložen razornom djelovanju bure te središnji i jugozapadni dio otoka s većim hidrološkim pojavama i razvijenim biljnim pokrovom. Ogoljavanju krša na sjeveroistoku otoka pridonijeli su posolica te razorna mehanička snaga bure. Proces dezertifikacije paškog krša predisponiran je karbonatnim sastavom stijena i s tim u vezi nedostatkom površinskih voda. Naglašena stočarska valorizacja i sječa šuma sinergetski su djelovali s navedenim prirodnim značajakama i procesima tako da je sjeveroistočni dio otoka postao pedološki ogoljen, stjenovit i najvećim dijelom fitogeografski sterilan prostor, kako to oštroumno primjećuju još prosvjetiteljski pisci 18. st. (Albrizzi, Fortis, Ruić i dr.). Suprotno, najveći dio središnjega i jugozapadnog dijela otoka pitomi je krajolik obrastao šumom i makijom u kojoj prevladavaju hrast crnika i hrast medunac te pripadajuće eumediteranske i submediteranske vrste. U središnjoj zoni, ispunjenoj velikim dijelom flišnim naslagama, nalaze se brojni izvori, povremeni vodotoci te močvarni-jezerski krajolici Velog i Malog blata kraj Povljane te Kolanskog blata kraj Kolana. Taj je dio otoka agrarno najznačajniji prostor, posebno područje Novaljskog polja. Plitko podmorje uvale Soline u Paškom zaljevu i uvale Dinjiška idelan su prostor za proizvodnju soli. To se područje počelo vrednovati i preoblikovati još tijekom starog vijeka. U srednjem vijeku na otoku se razvila prava “industrija” soli za čije su se vlasništvo i monopol trgovine borile susjedne gradske komune (Zadar, Rab, Pag), a potom i jadranske velevlasti, posebno Venecija.

Stanovite razlike postoje i između krajnjeg sjevernog i preostalog dijela otoka. Rapska je komuna stoljećima pažljivo gospodarila rijetkim i dragocjenim šumama hrsta crnike, osobito u području poluotoka Luna. Istom je poticala i maslinarstvo. Na tom dijelu otoka oblikovan je znakoviti pejzaž suhozidima ograđenih obradivih površina s velikim stablima maslina i šumarcima crnike. Na središnjem i južnom dijelu otoka, uz solarstvo, prevladavajuća je gospodarska djelatnost bilo stočarstvo (uzgoj ovaca i koza) što je neizbježno vodilo degradaciji biljnog pokrova, a u konačnici i mjestimičnom potpunom ogoljavanju krša. Stari su kartografi zorno prikazivali pejzažne raznolilosti otoka iako ih je reljefna raščlanjenost i izrazita razvedenost obalne crte otoka često zbunjivala pa kvaliteta kartografskih prikaza otoka sve do 19. st. nije bila na očekivanoj razini.

Rosacciov kartografski prikaz otoka Paga, 1606.

Posljednjih desteljeća uzgoj sitne stoke, ali i poljoprivreda uopće  dobrim su dijelom napušteni pa se biljni pokrov postupno počeo obnavljati. Upravo taj proces reforestacije, nasuprotan višestoljetnim procesima dezertifikacije paškog krša, upućuje na važnu ulogu mijena gospodarskih aktivnosti na oblikovanje krajolika.
U svakom slučaju, velike razlike krajolika na pojedinim dijelovima otoka Paga čine ovaj prostor iznimno zanimljivim za geografska i druga istraživanja, ali i atraktivan sve brojnijim turistima. Promišljanjem održivog razvitka turizma, ali i svih drugih društveno-gospodarskih aktivnosti na otoku, trebalo bi izbjeći možebitno novo “preoblikovanje” krajolika koje bi nepovratno narušilo višestoljetni mozaični otočni ambijent.

O otoku Pagu možete više pročitati u:
FARIČIĆ, J. (2003.): Otok Pag na starim kartografskim prikazima, Geoadria, br. 8/1, Zadar, 47-126.
MAGAŠ, D. (2000.): Contribution to the Knowledge of the Geographical Characteristics of the Pag Island, Geoadria, br. 5, Zadar, 5-48.
OPPITZ, O. (1981.): Pag – Građa i reljef, Obala, Klima, Vode, Stanovništvo i naselja, Pomorska enciklopedija, vol. 5, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 660-662.
PERIČIĆ, Š. (2001.): Proizodnja i prodaja paške soli u prošlosti, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 43, Zadar, 45-83.
ROGIĆ, V. (1972.): Regionalno-geografski aspket paške komune, Geografski glasnik, br. 33-34, Zagreb, 141-157.
SUIĆ, M. (1953.): Pag, Općina Pag, Zadar.
SUIĆ, M. (1981.): Pag – Povijest, Pomorska enciklopedija, vol. 5, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 662-663.
SUIĆ, M. (2001.): Grad Pag – Tipološka osobitost uz našu obalu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 43, Zadar, 13-28.
VIDAS-POSEDEL, Z. (1960.): Pag – Prilog poznavanju probelmatike otočnih naselja, Geografski glasnik, br. 22, Zagreb, 67-78.

i potražiti na web stranicama:
www.otokpag.com
www.pag.hr

100-105  ,
MB6-703  
70-410  
EX200  
70-486  
70-488  
ICBB  
070-461  
200-101  
c2010-657  
500-260  
c2010-657  
1Y0-201  
101-400  
000-104  
9L0-012  
100-101  
CCA-500  
MB2-707  
9A0-385  
EX300  
JN0-102  
1Z0-803  
70-243  
70-417  
CRISC  
1Z0-061  
ADM-201  
JK0-022  
210-065  
70-270  
350-060  
JN0-102  
100-105  ,
MB6-703  
ITILFND  
350-030  
220-902  
210-060  
70-483  
200-125  ,
2V0-621  
CRISC  
220-802  
000-106  
101-400  
000-080  
70-532  
700-501  
1Z0-051