Pomorske karte

26. lipnja 2006. |
Pogledajte sve članke na karti
Uvod

Pomorske karte (eng. charts) važan su izvor za geografska istraživanja, a mogu se koristiti i u nastavi geografije kao nastavno sredstvo. Prema klasifikaciji tematskih karata s obzirom na sadržaj pomorske karte pripadaju skupini tehničkih karata, namijenjenih ponajprije pomorcima za rješavanje različitih navigacijskih zadaća.

Razvoj pomorskih karata uvelike je utjecao na razvoj kartografije uopće. Brojni su impulsi razvoja u opću kartografiju stigli upravo iz pomorske kartografije. Pomorske su karte bitan element brodske opreme, ali i važan izvor za upoznavanje površine Zemlje, ponajprije morskih prostora te obalne crte. Pomorstvo i karte nedjeljivo su povezani. Uz ostalo, i putem pomorskih karata pomorstvo se prožima s geografijom.

Povijesni pregled razvitka pomorske kartografije

Prvi zamah u izradi pomorskih karata znakovit je za razdoblje portulanskih karata (naziv potječe od lat. portus, odnosno tal. porto, što znači luka), od kraja 13. do 17. stoljeća. Portulanske karte izrađivale su se na temelju terestričkih opažanja, bilješki iz brodskih dnevnika te na temelju orijentacije s pomoću kompasa. Na kartu se se najprije unosile kompasne linije ili rumbi, tj. zrakasti sustavi ravnih crta, koji su imali sjecište u vjetrulji. Vjetrulja se dijelila obično na 32 smjera (kut od 11° i 15′). Portulanske karte se poradi toga nazivaju još i kompasne karte. Na temelju rumba te opisa obalne plovidbe unosili su se podatci o lukama, otocima i cijeloj obalnoj crti. Praktičnu upotrebu u pomorstvu olakšavale su kompasne linije koje su približno odgovarale loksodromama (međutim, rumbi na portulanskim kartama nisu loksodrome jer su one ravne crte samo na Mercatorovoj uspravnoj cilindričnoj konformnoj projekciji!). Premda nisu imale stupanjsku mrežu, portulanske karte su omogućavale povidbu cijelim Sredozemljem pa i šire. Prvi su portulani izrađeni već oko 1270. Najstariji sačuvani portulan je tzv. Pisanski portulan, koji je izrađen krajem 13 st. Prvi datirani portulan izradio je Petrus Vesconte u Veneciji 1311. Općenito, portulanske su karte kvalitetom prikaza obalne crte i otoka uvelike su nadilazile istovremene općegeografske karte.

Sl.1. Portulanska karta Sredozemlja portugalskog kartografa D. Homema, oko 1570.

Vodeća su središta izrade portulana bile Genova, Venecija, Barcelona i Mallorca (Baleari), dakle, najvažnija središta pomorske trgovine Sredozemlja. Među katalonskim i talijanskim portulanima postojala je bitna razlika. Na talijanskim portulanima prikazivani su isključivo obalna crta i luke Sredozemnog mora te atlantske obale zapadne Europe. Kartografiran je dakle, samo sadržaj potrebit za navigaciju. U zaleđu je ostavljan nepopunjen prostor ili bi se ucrtao neki ukras, grb ili zastava neke važnije luke i sl. Na katalonskim portulanima prikazivani su, osim obalne crte, najvažniji geografski sadržaji u kopnenom zaleđu, i to za širi geografski prostor. Uz Sredozemlje, kartografirane su i atlantske obale Afrike te cijele zapadne i sjeverne Europe, a od 15. st. i novootkrivena područja istočne Afrike, Indije, Amerike pa čak i Kine. Uz brojne kartografe koji su izrađivali vrhunske portulanske karte (A. Dulcert, D. Homem, B. Agnese, M. Prunes, A. Millo i dr.), ističe se i Dubrovčanin Vicko Dimitrije Volčić (1563.-1607.). Prema dosadašnjim spoznajama, Volčić je izradio 21 portulansku kartu istočnog Atlantika, Sredozemlja i Jadrana.

Sl.2. Karta otoka Chiosa u izolaru C. Buendelmontea, 1420.

Od 15. st. izdavači su objedinjavali velik broj portulanskih karata u zbirke koju su nazivane izolari (otočnici) jer su u njima prevladavali prikazi otoka (tal. isolario, od isola = otok). Prve izolare izradili su Cristoforo Buondelmonte (Liber insularum archipelagi, 1420.), Bartolommeo Zamberti Dalli Sonetti (Isolario, 1485.) i Benedetto Bordone (Libro de… tutte l’isole del mondo, Venezia, 1528.), a tijekom 16. i 17. st. isticali su se izolari koje su objavili mletački kartografi F. Camocio, S. Pinargenti, A. Degli Oddi, G. Rosaccio i V. M. Coronelli i dr. U tim izolarima objavljivane su i brojne karte hrvatskih autora, ponajprije dvojice Šibenčana, Bože Bonifačića (Natale Bonifacio) i Martina Rote Kolunića. Na osobit se način ističe izolar Kitab-i Bahriye turskog kartografa Pîrî Reisa (1526.), u kojemu su karte znatno kvalitetnije i detaljnije u usporedbi s istovremenim, ali i kasnijim izolarima talijanskih autora. Očito je izrađen u svrhu detaljnog upoznavanja mediteranskih obala u vrijeme vrhunca osmanlijske vojne i političke moći (vrijeme Sulejmana Veličanstvenog) te njihove penetracije u prostor Europe, ali i cijeloga Sredozemlja.

Sl.3. Coronellijeva karta Jadranskog mora, 1688.

Godine 1516. njemački kartograf Martin Waldseemüller tiskao je kartu Carta marina, čime je započelo razdoblje tiskanih pomorskih karata. Nedugo zatim, 1539. mletački tiskar Giovanni Anderas Vavassore izdao je prvu plovidbenu drvoreznu tiskanu kartu istočnog Sredozemlja. Tiskanjem tih karata prekinuta je stoljetna praksa izrade rukopisnih plovidbenih karata na pergamentu.

Sl.4. Carta marina M. Waldsemuellera, 1516. (1517.)

Iz sredozemnih portulana tijekom 16. st. razvijaju se prave pomorske karte, ponajprije u Nizozemskoj, a potom i u Engleskoj (od početka 18. st.Velikoj Britaniji) i Francuskoj. Težište se svjetskog pomorstva poslije velikih geografskih otkrića premješta na Atlantski ocean pa zapadnoeurospke zemlje postaju nove pomorske sile. U tom kontekstu posebno je značenje imala  Waghenaerova tradicija pomorske kartografije od kraja 16. st. Nizozemski pomorac i kartograf Lucas Janszoon Waghenaer (1534.-1605.) objavio je u Leidenu 1584. i 1585. pomorski priručnik Spieghel der Zeevaerdet. Uz upute za plovidbu, u djelu su objavljene i dotad najbolje plovidbene karte. Waghenaerove su karte bile u upotrebi širom Europe i prevedene su na više jezika (engl. The Mariner’s Mirror). Anglizirano ime tih karata, Waggoner, prema njihovom autoru, kasnije je postalo sinonim za sve vrste pomorskih karata.

Sl.5. Waghenaerova karta dijela La Manchea (Engleskog kanala), 1585.

Od 17. st. primat u izradi pomorskih karata preuzele su Engleska i Francuska. Godine 1651. engleski je Parlament na prijedlog O. Cromwella donio Navigation Act kojim su postavljeni temelji uspona engleskog pomorstva i stvaranja engleskoga (a zatim britanskog) kolonijalnog carstva. Dakako, snažan razvoj pomorstva i širenje kolonija pratila je i pomorska kartografija. Do tada su se Englezi uglavnom služili pomorskim kartama nizozemskih, španjolskih, portugalskih i francuskih autora, posebice Waghenaerovim The Mariner’s Mirror koji je priredio Anthony Ashley. Među najistaknutijim kartografima koji su izrađivali pomorske karte britanskog akvatorija, a potom cijeloga Atlantika i poznatog svijeta, bili su Robert Dudley, John Seller, John Thornton i Greenvile Collins. R. Dudley objavio je u Firenci 1661. djelo Arcano del Mare, koji je uključivalo i zbirku pomorskih karata izrađenih u usparvnoj cilindričnoj konformnoj projekciji, koja je po njezinom autoru kasnije prozvana Mercatorova projekcija. Dudleyevo djelo promoviralo je upotrebu te projekcije u pomorskoj kartografiji, što se zadržalo sve do danas. J. Seller je na temelju nizozemskih originala izradio Atlas Maritimus 1670., a zatim The English Pilot 1671. Godine 1685. objavio je veliko djelo New System of Geography, a oko 1690. Hydrographia Universalis. Za ta je djela dobio priznanje kralja Charlesa II. Pomorske karte izdavali su i J. Thornton (Atlas Maritimus, 1685. i English Pilot, 1689.) i G. Collins (Great Britain’s Coasting Pilot, 1693.). Thornton je dugo bio službeni hidrograf dviju kompanija koje su pridonijele usponu britanskoga kolonijalnog imperija – East India Company i Hudson Bay Company. Collinsov atlas označio je pravu prekretnicu u razvoju britanske pomorske kartografije, a poradi visoke kvalitete njegovih pomorskih karata publicirano je više reprint izdanja tijekom 18. st.. Kartografskom aktivnošću isticali su se i brojni drugi engleski, odnosno britanski kartografi, a na poseban način i kapetan James Cook. On je na svojim putovanjima 60-ih i 70-ih godina 18. st. kartografirao Novi Zeland, obale Australije i drugih pacifičkih otočnih skupina. Cook se za navigaciju te za potrebe izrade karata među prvima koristio kronometrom.

U razdoblju širenja kolonijalnog imperija i Francuska je postigla velike rezultate u razvitku pomorske kartografije. Posebno se ističe veliki znanstveni i izdavački poduhvat koji je od 1693. do 1700. predvodio Jean Dominique Cassini Tim geografa, hidrografa i pomorskih časnika na čelu s Cassinijem izradio je veliki pomorski atlas Le Neptune française. Francuski su kartografi izradili, uz brojne karte Francuske, Sredozemlja i Europe, prve vjerne prikaze obala Sjeverne Amerike (S. de Champlain, N. Sanson, G. de L’ Isle i dr.).

Za potrebe sigurne pomorske navigacije bilo je potrebno vrlo precizno snimati obalnu crtu te istraživati reljef podmorja, osobito uz samu obalu. I u tome su prednjačili nizozemski, a zatim francuski i britanski kartografi. Pomorske karte koje je tijekom 19. st., u doba procvata parobrodarstva, koristila većina svjetskih brodara izrađivala je britanska kartografska služba, a to je, uz ostalo, utjecalo na konvencionalno prihvaćanje meridijana Greenwicha za početni meridijan.

Razvoj izrade pomorskih karata imao je značajan utjecaj i na razvoj kartografiranja hrvatskih zemalja, ponajprije primorskog dijela Hrvatske. Na starim  geografskim  kartama Hrvatske uvijek je kvalitetnije prikazivan obalni prostor u odnosu na preostali dio povijesnih hrvatskih zemalja. Prvi su put vrijednosti dubina u hrvatskom dijelu Jadrana označene na “hidrografskoj” karti Jadranskog mora Willema Barentsa iz 1595. Prvu obalnu izmjeru Jadranskog mora tijekom kratkorajne francuske vladavine na hrvatskoj obali predvodio je francuski hidrograf Charles Beautemps-Beaupre od 1806. do 1811., a nastavio ju je Vojnogeografski institut iz Milana od 1820. do 1822. Rezultat tih izmjera bile su prve prave pomorske karte Jadranskog mora u sklopu edicije Carta di Cabottagio del Mare Adriatico disegnata ed incisa sotto la direzione dell’ I. R. Stato Maggiore, objavljene u Milanu 1822.-1824. godine. Uz preglednu kartu Jadranskog mora ta zbirka pomorskih karata sadrži ukupno 20 listova (foglio I-XX) s isto toliko karata u mjerilu 1 : 175 000 te pratećih veduta i pomorskih karata luka i važnijih morskih prolaza u krupnijem mjerilu. Hrvatska obala i otoci prikazani su na listovima III, V, VII, IX, X, XI, XII i XIII (uz karte nalaze se i planovi 33 najvažnije luke i prolaza). Pomorske karte u Hrvatskoj danas izrađuje Hrvatski hidrografski institut u Splitu (http://www.hhi.hr).

Suvremene pomorske karte

Značenje pomorskih karata nadilazi potrebe komercijalnog pomorstva. Pomorske karte koriste se za potrebe ribarstva, oceanografskih istraživanja, rudarsko-geološko-naftnih istraživanja i sl. Globalizacija pomorstva nameće međunarodnu suradnju u snimanju morskih i priobalnih prostora te izradi karata. Središnja je svjetska pomorsko-hidrografska ustanova Hidrografski institut Kneževine Monaco. Vodeće svjetske pomorske sile izrađuju karte za sve dijelove svijeta, ponajprije UK, SAD, Francuska pa i Rusija. Ostale zemlje izrađuju pomorske karte tek za obalna područja svojih država, a iznimno i za veća plovna područja. Hrvatska izrađuje pomorske navigacijske karte za Jadransko i Jonsko more te pregledne pomorske karte za cijelo Sredozemno more. Vodeće pomorsko-hidrografske ustanove objavljuju redovito kataloge s popisom svih svojih izdanja. Objavljuju se i povezane kolekcije karata, pomorski atlasi.

Sl.6. Isječak batimetrijske karte Jadrana, HHI, Split, 1994.

U pomorstvu se primjenjuju detaljne i pregledne pomorske karte. Pomorske karte ne dijele se na tipizirane listove strogo razgraničene mrežom paralela i meridijana kao što je to slučaj pri izdvajanju listova topografske karte. Na jednom listu prikazane su cjelovito pojedine geografsko-navigacijske cjeline, npr. luke, zaljevi, morski prolazi i sl.

Glavna posebnost pomorskih karata proizlazi iz činjenice da su na njima detaljno prikazani priobalni prostori dok je geografski sadržaj u unutrašnjosti kopna značajno reduciran. Na kopnu se prikazuju naselja, prometnice, važniji vrhovi, svjetionici i drugi uređaji za sigurnost plovidbe, koji su važna geografska osnova terestričke navigacije. Posebno su detaljno prikazani morski prostori uz obalu (plićaci, hridi, uvale, morski prolazi i dr.). Ekvidstanca je među izobatama manja uz priobalje, dok se prema otvorenom moru povećava. Preciznost je prikaza dakle, različita u plitkim i dubokim predjelima podmorja.
Generalizacija ili uopćavanje na pomorskim karatama ima određene specifičnosti u odnosu na uopćavanje sadržaja na općegeografskim kartama. Bez obzira na smanjenje mjerila, neki se elementi sadržaja na pomorskim kartama uvijek prikazuju. To su oni elementi koji su važni za navigaciju, primjerice oznake svjetionika, hridi, pličina i sl.

Za potrebe navigacije potrebno je na kartama sačuvati vjeran prikaz kutova (konformnost). Zbog toga se pomorske karte izrađuju u konformnim projekcijama, ponajviše u Mercatorovoj projekciji. Mjerilo pomorskih karata nije tipizirano kao kod topografskih karata već je ovisno o potrebi detaljnog prikaza za pojedini dio svjetskog priobalja i svjetskog mora. Na britanskim i američkim kartama dubine su označene u hvatima (1 fathom = 1,852 m), koji su sumjerljivi s nautičkim miljama (1 NM = 1 852 m). Na hrvatskim kartama dubine su označene u metrima.

Sistematizacija pomorskih karata

Pomorske se karte prema sadržaju i namjeni dijele na navigacijske (pomorske u užem smislu), informativne i pomoćne karte. U pomorskoj praksi najvažnije su navigacijske karte. Prema mjerilu navigacijske se karte dijele na:
a) generalne karte – u mjerilu od 1 : 750 000 do 1 . 2 500 000. To su zapravo pregledne pomorske karte sa zaokruženim prikazom neke prostorne jedinice svjetskoga mora, tj. odgovarajućega navigacijskog bazena (npr. karte Sredozemnog mora, karte Jadranskog mora i sl.)
b) kursne karte – u mjerilu od 1 : 150 000 do 1 : 300 000. Na kursnim kartama prikazana su pojedina plovidbena područja za potrebe duge, a rjeđe i obalne plovidbe.
c) obalne karte – u mjerilu 1 : 50 000 do 1 : 100 000 (specijalne, detaljne navigacijske karte) namijenjene su prije svega navigaciji pri obalnoj plovidbi. Na obalnim kartama rješavaju se svi navigacijski problemi (određuju se pozicije nanose se kursevi i sl.). Za manje brodove izrađuju se u istom mjerilu i tzv. male karte (u Hrvatskoj to su MK u mjerilu 1 : 100 000), koje su manjeg formata i praktične za planiranje navigacije u nedostatku postora na manjem brodu.
d) planovi – karte u mjerilu od 1 : 3 000 do 1 : 50 000. Planovi krupnijeg mjerila nazivaju se lučki planovi (do mjerila 1 : 20 000), a karte u mjerilu od 1 : 20 000 do 1 : 50 000 pomorski planovi. Na planovima su detaljno prikazane važnije luke, lučice, uvale i morski prolazi te neki drugi prostori opasni za navigaciju. Na njima su podrobno prikazani svi relevantni elementi lučkih uređaja.

U skladu s razvitkom suvremene elektroničke tehnologije uz tradicionalne analogne karte (pojednostavljeno, karte na papiru) sve više se koriste i elektronske pomorske karte. Mogućnost je aplikacije eletronskih karata izvanredna, to više što se u modernim uvjetima u pomorstvu koristi satelitska orijentacija i navigacija pa je transfer podataka znatno lakši. Brojni navigacijski zadatci mogu se na elektronskim kpomorskim kartama rješavati brzo i kvalitetno (precizno). Međutim, analogni će se oblik pomorskih karata još uvijek zadržati, i to poradi više razloga. U slučaju otkazivanja brodske elektronike ili izrazito nepovoljnih meteoroloških uvjeta niti najbolji informacijsko-kartografski paketi ne mogu funkcionirati. Osim toga, kad se želi steći uvid u veće plovno područje na pomorskim kartama velikog formata to je lako moguće bez posebnog napora, dok je preglednost na elektronskim kartama ovisna o veličini zaslona (ekrana), a s time i o smanjenoj čitljivosti i razlučivosti prikaza velikog prostora.

Informativne pomorske karte sadrže neke podatke važne za plovidbu, ali i za druge struke određenih prostornih jedinica svjetskoga mora. Neke su informativne karte:
a) batimetrijska karta – karta s detaljnom prikazom dubina, npr. batimetrijska karta Jadranskog mora u mjerilu 1 : 1 000 000.
b) sedimentološke karte – u mjerilima 1 : 100 000, 1 : 750 000 i 1 : 1 000 000. Na sedimentološkim kartama prikazane su pojedine vrste naslaga na morskom dnu.
c) klimatološke karte pojedinih mora – prikazuju meteorološke i oceanografske parametre relevantne za pomorsku navigaciju, ali i za druga istraživanja. U klimatološkim su atlasima pojedinih mora uvrštene karte učestalosti i smjera vjetra, učestalosti vrste, smjera i visine valova, količine padalina, temperature zraka i površinske temperature mora i sl.

Pomoćne karte prikazuju djelove pojedinih morskih prostora i služe za grafičko rješavanje pojedinih navigacijskih zadataka. Informativne i pomoćne karte nisu za navigaciju.

Uz pomorske karte za potrebe navigacije koriste se i druge navigacijske publikacije, tj.  priručnici za plovidbu. U priručnicima za plovidbu opisno se daju podatci važni za plovidbu nekim područjem koji se ne mogu dati na pomorskoj karti. Priručnici mogu biti povremeni (peljari, popisi svjetala i signala za maglu, nautičke tablice  sl.) te periodočni (nautički godišnjak, tablice morskih mijena, oglasi za pomorce i sl.).

Zbog sigurnosti plovidbe pomorske je karte potrebno stalno ažurirati unošenjem ispravki i nadopuna na kartu. Pomorske se karte održavaju i ispravljaju u skladu s Oglasom za pomorce (OZP), koji se izdaju jednom mjesečno. Ispravke se unose na kartu ljubičastom (ili crvenom) bojom. Za svaki je ispravak, koji se numerira, potrebno na karti označiti datum ispravke. Na taj se način održava i ispravlja pomorska karta do novog službenog izdanja.

Zaključak

Da bi se pravilno koristila pomorska karta potrebno je poznavati njezina temeljna obilježja te sredstva kartografskog izražavanja na pomorskim kartama. Osnovna su kartografska izražajna sredstva topografski znakovi te osnovni grafički elementi (točka, linija i površina).

Važna je grafička varijabla na pomorskim kartama boja. Pomorske se karte izrađuju u četiri osnovne boje: plava, žuta, ljubičasta, smeđa i crna. Plavom bojom označeni samo plitki dijelovi mora, pa plava boja zapravo upućuje na osobitu pozornost (opasnost) pri plovidbi. Ostali se morski prostori ne boje. Žutom bojom obojeni su otoci i kopno. Smeđom su bojom ucrtani elementi reljefa (izohipse), a ljubičastom svi uređaji važni za navigaciju (svjetionici, plutače i sl.) te upozorenja i objašnjenja. Ljubičastom bojom se unose i naknadne ispravke i nadopune sadržaja. Crnom bojom ispisana su geografska imena, iscrtana je obalna crta, izobate, brojčane oznake dubina, urednički podaci te stupanjska mreža.  Na pomorskim kartama koriste se i specifične slikovne signature te alfanumeričke signature kojima se nastoji prikazati prostorni raspored važnih objekata podmorja i obale.

Budući da je u suvremenim okolnostima intenzivnog okupljanja društvenih i gospodarskih aktivnosti uz obale porastao raznovrsni pristak na to atraktivno područje, pojačan je i znanstveni interes za različita istraživanja obalnoga i morskog prostora. Pri tome su pomorske karte značajna nadopuna topografskim i različitim tematskim kartama jer omogućuju terenski istraživački rad, a koriste se i kao izvor mnoštva različitih geografskih podataka koje je potrebno korelirati s drugim bazama prostornih podataka.

Literatura

BAGROW, L, SKELTON, R. A. (1964.): History of cartography, Harvard University Press, Cambridge, Mass.
BLACK, J. (1997.): Maps and history: Constructing images of the past, Yale Univesity Press, New Haven.
CRONE, G. R. (1968.): Map and their Makers – An Introduction to the History of Cartography, Hutchinson University Library, London.
HARRIS, N. (2002.): Mapping the World – Maps and their History, Brown Partworks Limited, London-San Diego.
KOZLIČIĆ, M. (1995.): Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana. Monumenta cartographica Maris Adriatici Croatici, AGM, Zagreb.
LAGO, L. (1996.): Stare karte Jadrana, C.A.S.H., Pula.
LOVRIĆ, P.  (1988.): Opća kartografija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
MARKOVIĆ, M. (1993.): Descriptio Croatiae, Naprijed, Zagreb.
RACETIN, F. (1983.): Pomorski atlas istočne obale Jadrana, Pomorska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, svezak 6, Zagreb, 281-282.
WIGAL, D. (2000.): Historic Maritime Maps used for Historic Exploration 1290-1699, Parkstone Press, New York.