Preimenovanje ulica i trgova Grada Rijeke (I. dio)

10. lipnja 2011. |
Pogledajte sve članke na karti
1. Uvod

Rijeka je grad koji je u svojoj povijesti bio pod upravom raznih državnih tvorevina, što se posebno istaklo u burnom 20. stoljeću. U tom vremenu grad je, ovisno o dogovorima suprotstavljenih sila, bio podijeljen na dva dijela, da bi od 1945. postao cjelovit kao Grad Rijeka. Tijekom vlasti Austro-Ugarske cijeli je grad bio pod mađarskom upravom, što mu je omogućilo industrijski i prometni razvoj jer je u vrijeme razvoja pomorstva Mađarska većinu svoje trgovine usmjeravala upravo na riječku luku. Raspadom Austro-Ugarske 1918. godine dijelove grada počeli su svojatati država SHS (kasnije Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija) i njoj suprotstavljena Kraljevina Italija, koja se pozivala na tajno potpisani Londonski ugovor. Nakon pregovora i vojnih upada u sam grad, odlučeno je da zapadni dio Rijeke pripadne Kraljevini Italiji, a istočni dio zvan Sušak Kraljevini SHS. Granica je uspostavljena na rijeci Rječini i upravo je most preko rijeke, ujedno i granični prijelaz, postao simbol podijeljenosti grada (sl. 1). Zapadni dio Rijeke ostat će pod Italijom sve do 1945. godine, dok će Sušak nakon Kraljevine Jugoslavije kratko vrijeme biti dijelom Banovine Hrvatske, a tijekom Drugog svjetskog rata Nezavisne Države Hrvatske. Nakon pada sila Osovine i završetka rata, granica na Rječini više ne postoji i grad je ujedinjen pod okriljem nove države – SFR Jugoslavije. U tih gotovo pola stoljeća druge Jugoslavije izvršen je velik utjecaj na urbanu strukturu grada te je poticana izgradnja stambenih zgrada. Time su prošireni urbani utjecaji na okolicu i sustavu ulica i trgova pridodani novi segmenti. Stvaranjem Republike Hrvatske nije bilo bitnih promjena u izgradnji i proširenju sustava ulica. Svaka od ovih državnih tvorevina i društvenih uređenja ostavila je trag u krajoliku grada. Ideologije koje su se mijenjale kroz povijest ostavile su pečate koji se mogu primijetiti u arhitekturi, urbanoj strukturi, a jedan od načina potvrđivanja svoje prisutnosti i ubrizgavanja svojih ideja u „malog čovjeka“ svakako je imenovanje ulica i trgova.

Sl.1. Most preko Rječine 1920-ih
Izvor: http://www.braneweb.net/rijeka2.html

2. Simbolično značenje imena ulica i trgova

Imena ulica naizgled nemaju važno značenje, osim što služe za lakše obilježavanje urbanog prostora i olakšavaju orijentiranje po gradu. Međutim, samo jedan pogled na kartu grada s imenom ulica i trgova može nam dati važne smjernice o upoznavanju socijalnih aspekata grada, odnosno može nam reći kakvo je društveno uređenje te države. Primjerice,  je li ‘desna’ ili ‘lijeva’ politička opcija na vlasti, ili pak razinu nacionalnog naboja čiji se stupanj može postaviti u vezu sa starosti državne tvorevine. Naime, nazivlje ulica i trgova odličan je instrument za nametanje najvažnijih vrijednosti koje se u nekom društvu trebaju poštovati, a određene su od strane vlasti koja upravlja državom ili gradom. Takvim suptilnim načinom ističu se i nameću ličnosti te događaji koji pobuđuju osjećaj povezanosti s državnom tvorevinom i njezinom organizacijom, a presudne su u njenom stvaranju i prekidanju konstante prethodnog političkog sustava koji je vladao tim prostorom. Ako se povijesne ličnosti i procese, koji su se odigrali tijekom društveno-povijesnog obrata, predstavi narodu koji ih prihvati i počne veličati, dobiva se podloga za stvaranje nacionalnog identiteta koji se može na razne načine koristiti u propagandne svrhe. Politička vlast brinut će o tim pojedinostima, jer ima mogućnost birati koje povijesne osobe ili događaje vratiti iz zaborava i iskoristiti ih za vlastite ciljeve. Sukladno tome, brisat će ličnosti i događaje nositelje poštovanja prema bivšem sustavu, te će time pokušati postići općedruštveno zaboravljanje i privikavanje stanovnika na novo društveno uređenje ili političku opciju. Takvi postupci imaju svrhu prikazivanja vladajuće opcije kao najboljeg izbora za daljnji napredak. Mlada država ima potrebu isticati nacionalni identitet upravo političkim i povijesnim imenima ulica i trgova kako bi se u prvih nekoliko desetljeća, ili čak i više, povezao prostor teritorija s njegovim stanovništvom kao jedna prepoznatljiva zaokružena cjelina. Sve političke organizacije koje su bile formirane u 20. stoljeću na prostoru današnje Hrvatske nisu imale dovoljno vremena za ostvarivanje tih ciljeva, već su morale kretati ispočetka, stvarajući nacionalni identitet i jačajući povezanost unutar društvenog sastava praktički od nule. Nakon odabira ideje te s njom povezanih ličnosti i povijesnih zbivanja, slijedi odabir lokacije čije bi imenovanje najbolje koristilo u poticanju i podizanju nacionalnog identiteta. Ovisno o važnosti pojedinih ulica i trgova, njihovog položaja u samoj urbanoj strukturi, duljini te frekventnosti prometa i ljudi određuje se ulično nazivlje. Stoga je lako zaključiti kako će ulicu ili trg s najboljim položajem u gradu dobiti osobe koje su najzaslužnije za stvaranje trenutne političke organizacije, ili su u povijesti bile zapamćene kao idejni začetnici čije su zamisli pomogle u dosezanju političkog ostvarenja.

3. Promjena imena ulica i trgova u Rijeci u 20. stoljeću

Nazivlje ulica nakon Prvog svjetskog rata

Nakon raspada Austro-Ugarske, zapadni dio Rijeke pripao je Kraljevini Italiji. Talijanska vlast imenovala je glavne ulice i trgove prema talijanskoj kraljevskoj obitelji kako bi se stvorio dojam dugovječne pripadnosti i naklonjenosti tog prostora talijanskoj strani (Korzo Vittoria Emanuelle III., Ulica regine Elene, Pristanište Emanuelle Filiberta, Trg princa Umberta). Budući da je to granični grad, trebalo je potaknuti vojni moral imenima talijanskih junaka u povijesnim bitkama i ratovima, najčešće iz vremena borbe za ujedinjenje Italije u 19. st. ili Prvog svjetskog rata (Trg Cesare Batista, Trg d’Annunzio, Stefano Turr), a vrednuju se i događaji i važni datumi iz talijanske povijesti (Ulice XXX listopada i XXVII studenog, Ulica Piave). Ostale ulice dobivaju imena poznatih i zaslužnih riječkih ličnosti, uglavnom iz 19.st. i talijanskog podrijetla, koji su pridonijeli gospodarskom razvoju Rijeke i okolice (Ulica Fiorella La Guardie, Ciottina ulica, Ulica Grossich, Scarpin trg, Koblerov trg). Rijeka kao razvijena luka koju su izgradili Mađari imala je pomorsku infrastrukturu i gatove koji su imena dobivali po povijesnim talijanskim moreplovcima i pustolovima (Gat Marco Polo, Columbov gat, Riva Nazario Sauro). Manje značajne ulice dobivaju imena poznatih talijanskih književnika i znanstvenika (Marconi, Petrarca, Goldoni, Da Vinci, Galvani, Volta, Machiavelli), talijanskih gradova (Rim, Bolzano, Trst, Trento, Gorica), hrvatskih gradova koji su Rapallskim ugovorom pripali Italiji (Buzet, Lovran, Cres, Lošinj, Zadar) te dalmatinskih gradova koje je talijanska strana svojatala (Šibenik, Trogir, Dubrovnik, Split).

Sl. 2. Imenovane ulice u vrijeme Drugog svjetskog rata
Izvor: www.googlemaps.com

Istočni dio grada, Sušak, nakon završetka Prvog svjetskog rata pripao je Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanoj u Kraljevina Jugoslavija. Nova vlast htjela je naglasiti pripadnost slavenskoj državi na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Središnje ulice i najvažnije lokacije u luci dobivale su nazive s političkim konotacijama u cilju veličanja vladajuće dinastije (Bulevar kralja Aleksandra, Prijestolonasljednikovo šetalište, Karađorđevo pristanište, Bulevar kralja Petra I). Ipak, većina imenovanja porijeklo vuku iz hrvatske povijesne i jezične baštine, te su uglavnom imena kraljeva, političara i književnika koji su igrali ulogu u očuvanju hrvatskog jezika. Davanjem imena ulica po srednjovjekovnim hrvatskim vladarima (Tomislavova ulica, Ulica kneza Domagoja), političarima i braniteljima hrvatskog identiteta kroz povijest (Kvaternikova ulica, Derenčinova ulica, Jelačićev trg, Mažuranićeva ulica, Frankopanski trg, Starčevićeva ulica) te zagovarateljima ilirske ideje i književnicima (Gajeva, Gundulićeva, Kumičićeva, Nugentova i Mihanovićeva ulica, Prešernov prijelaz), vidljivo je promicanje nacionalne ideje kako bi se stanovništvo ujedinilo protiv agresivne talijanske politike. U Kraljevini Jugoslaviji postojale su jake slavenske struje koje su Čehe i Slovake smatrale prijateljskim narodima te su se zalagale za što bolje političke i kulturne odnose s njima što se između ostaloga naglašavalo davanjem imena ulica upravo po njihovim poznatim ličnostima (Masarykovo šet., Tyrševa ulica). Kraljevina Jugoslavija se raspala, a Sušak 1941. postaje dijelom Nezavisne Države Hrvatske. Prvi potezi nove vlasti bili su uklanjanje imena vezanih uz velikosrpske ideje i onih koja su podsjećala na bivšu državu i proslavenske ideje. Kako je vrijeme NDH bilo ujedno i ratno razdoblje, nazivlje ulica imalo je zadatak naglasiti politički zaokret u odnosu na dotadašnju politiku te potaknuti nacionalističke težnje. Stoga su uz spomenike Aleksandru, uklonjena i imena ulica dobivena po članovima dinastije Karađorđević, a na njihovo mjesto stavljaju se imena ličnosti koje su trebale potaknuti nacionalni duh. To se postiglo davanjem počasti političarima koji su najviše ugradili u borbu za hrvatsku samostalnost tijekom diktature u Jugoslaviji (Ulica Ante Trumbića, Ulica Vladka Mačeka, Ulica Stjepana Radića), ali i još ponekim osobama ili vojnim organizacijama koje su u povijesti dali veliki obol u očuvanju jezika ili teritorija (Ulica biskupa Dobrile, Pristanište Vuković Podkapelski, Uskočko pristanište). Osim imenovanja ulica prema zagovornicima ustaštva (Ulica Jure Francetića), željelo se u ratno vrijeme naglasiti i tko su saveznici NDH (Trg Münchenskih žrtava).