Razvoj turizma na Biokovu

3. studenoga 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Biokovo je sa svojim 1762 m visokim vrhom Sv. Jurom najviša planina hrvatskog primorja, a treća po visini u Hrvatskoj (nakon Dinare – 1831 m i Kamešnice – 1809 m). Najljepši dio planine 16. lipnja 1981. proglašen je parkom prirode, ponajviše zaslugama dr. fra Jure Radića, makarskog franjevca, ali i znanstvenika – biologa. Park prirode obuhvaća 19 550 ha, odnosno 195,5 km2, a u njega je uključen najznačajniji dio planine od prijevoja Dubci (Vrulja, Vruja – 298m) do prijevoja Staza (897m), dužine 25 kilometara. Poučni ekološki put s tablama na kojima su citati dr. fra Jure Radića podsjeća na njegov rad, jednako kao i botanički vrt Kotišina (površine 16,5 ha) kojeg je Radić osnovao s namjerom da na jednom mjestu skupi biokovsko, prije svega endemično bilje. Botanički vrt je smješten tri kilometra od Makarske na primorskim padinama Biokova, na visini od 350 do 500 metara, a također je dio parka prirode.

Iako pri prvom pogledu planina ostavlja dojam da je «gola» odnosno siromašna biljnim, a tako i životinjskim vrstama situacija je sasvim suprotna. Na Biokovu raste preko 1500 različitih biljnih vrsta, s više od 40 endema. Među njima su najpoznatiji Biokovsko zvonce (Edraianhtus pumilio), Uskolisna zečina (Centaurea cuspidata) i Slava klisura (Centaurea gloriosa). Šumska vegetacija je posebno zanimljiva: pod Vošcem (1421m) na samo dva kilometra zračne udaljenosti od Makarske je primorska šuma bukve. Područje od drugog vrha Biokova, Velikog Troglava (1658 m) i najvišeg Sv. Jure te zone Kaoci i Kimet-Sutvid bogati su šumom bukve i jele. Između područja Borovac-Šibenik i Sv. Ilije (1641m), trećeg vrha Biokova, na primorskoj padini od 800 do 1200 m raste šuma autohtonog crnog dalmatinskog bora  (Pinus nigra subsp. dalmatica), jednako kao i na lokacijama Bukovac i Borovik.  Uz botaničke rezervate Sv. Ilija-Šibenik-Štropac i Veliki Troglav ističu se i geomorfološki rezervati Kuranik-Vošac te Nevistina stina-Ovčje polje.
Uz poskoka, najotrovniju europsku zmiju, najpoznatije članice biokovske faune su divokoze. Divokozu možete vidjeti na gotovo svim putokazima za park prirode, ona je s vremenom postala simbol Biokova. Međutim, zbog preklapanja državnog lovišta u nekim dijelovima s parkom prirode, broj divokoza se smanjio. Uz divokoze,  živi još mali broj muflona, a od ostalih životinja ističu se divlje svinje, šišmiši, puhovi te vukovi, a povremeno se pojavljuju i medvjedi. Na planini se gnijezde i suri orao i orao zmijar. Nekad su se gnijezdili i bjeloglavi supovi, ali ih već dugo nema na Biokovu.
Posebno je zanimljiv podzemni svijet Biokova koji živi u brojnim jamama i pećinama (među jamama se ističe Amfora koja je sa svojih – 788 m treća najdublja jama u Hrvatskoj). U podzemnom svijetu Biokova brojni su endemi, a jedna skupina kukaca dobila je ime i po fra Juri Radiću – radići. Podzemnom biokovskom faunom intenzivno se posljednjih godina bavi Roman Ozimec. Tome treba kao posebnu atraktivnost pridodati i jame ledenice iz kojih se još do prije tridesetak godina vadio led i prodavao ribarima pa čak i makarskim hotelima dok još nije bilo ledomata..

Spomenuta prirodnogeografska, botanička, zoološka i geomorfološka (posebno zanimljiva uz popratni stručni tekst na Poučnoj geološkoj stazi) raznolikost, a uz to i predivni vidici s Biokova (nakon kiše, kad zapušu bura ili tramontana (na Makarskom primorju koristi se naziv tramuntana) moguće je vidjeti i talijansku obalu) privlače sve veći broj turista na Biokovo.
Dolazak turista ne bi pak bio moguć bez biokovske ceste, koja vodi od ulaza u park prirode na području Gornje Podgore sve do Sv. Jure. Dugačka je 23 kilometra, a ujedno je i najviša cesta u Republici Hrvatskoj. Početak gradnje seže u 19. stoljeće. Najprije su vojnici austro-ugarskog cara Franje Josipa 1878. g. probili makadamski put do prijevoja Staza (897 m) pa dalje prema Zabiokovlju. Cesta je imala vojnu funkciju, a napravljena je radi lakšeg zauzimanja Bosne i Hercegovine, tada pod turskom vlašću. Radovi se nastavljaju 1964. godine. Tadašnja Televizija Zagreb trebala je postaviti televizijski odašiljač na Sv. Juru, a za to je bilo potrebo i sagraditi cestu do najvišeg vrha Biokova. Cesta je prema prvim planovima trebala krenuti iz Zagvozda sa sjeverne strane, ali je plan promijenjen pa su građevinari nastavili cestu od Staze do Sv. Jure.  Cesta je probijena, a 1978. i asfaltirana, a toranj je izgrađen prema planu. Na mjestu gdje je je sada odašiljač bila i je mala kapelica Sv. Jure koja zbog potreba njegove izgradnje srušena te ponovno izgrađena stotnjak metara dalje od mjesta na kojem je nekad bila. Svake posljednje subote u mjesecu srpnju veliki broj vjernika tamo već tradicionalno odlazi na hodočašće.

Šezdesetih godina kada se gradila cesta nitko tada nije niti slutio da će tridesetak godina kasnije ona dobiti još jednu funkciju – turističku.A tu počinje i glavni problem Biokova danas. Promet. Cesta je u najvećem dijelu široka samo za jedno vozilo, tako da se svakih 300 metara nalaze proširenja nužna za mimoilaženje. Upravo zbog takvih specifičnih uvjeta postoji ograničenje brzine (20 ili 30 km/h ovisno o vrsti vozila), ali i ograničenje broja vozila koja  mogu u jednom trenutku biti na biokovskoj cesti, a u skladu s Pravilnikom o unutarnjem redu u parku prirode Biokovo (“Narodne novine”, 66./2001.) Broj vozila naveden je na internet-stranicama parka prirode  (www.biokovo.com), a limitiran je na 80. Međutim, on je često veći od tog graničnog iznosa, premda na stranicama Javne ustanove park prirode Biokovo piše da svako preopterećenje kapaciteta dovoditi do problema: «gužve u parku, narušavanja prirodnog sklada što onemogućava potrebitu zaštitu prirode». Apsurdno, upravo Javna ustanova na istim web-stranicama preporučava razgledavanje parka prirode osobnim vozilima da bi u prigodnim brošurama koje tiska na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku dodatno naglasila da se «biokovskom turističkom cestom prometuje na vlasitu odgovornost». Ova sintagma «biokovska turistička cesta» lako može nekog zavarati jer i jadranska magistrala se zapravo službeno naziva jadranska turistička cesta. Biokovska cesta je zapravo šumarski i televizijski put koji ne udovoljava kriterijima za dvosmjerni promet. Veliki broj turista odlučuje se na preporuku na vožnju privatnim automobilima ili rent-a-carom, a budući da su najvećim dijelom prvi put u žuvotu na takvoj cesti to dodatno otežava situaciju. Naime, pri mimoilaženju česte su panične reakcije vozača pa je dovoljna i minuta da se stvori čep od dvadesetak vozila. Dodatni problem su i kvarovi automobila, tako da ponekad moraju intervenirati i vozila šlep-službe.

Posljednjih šest godina od kada turisti masovnije posjećuju park prirode problemi se nagomilavaju, a svako ljeto svjedočimo pravom prometnom kaosu. Zasada, na sreću, bez posljedica. No ako se nastavi ovakav trend, sigurnost posjetitelja bit će još više ugrožena.
Stoga je jedino razumno rješenje raspisivanje koncesije, kao što je to slučaj i u svijetu, ali i drugim dijelovima Hrvatske (a i u skladu sa spomenutim pravilnikom te Zakonom o zaštiti prirode). Najlogičnije bi bilo proširenje parkirališta na ulazu u park prirode od kuda bi kombiji organizirano prevozili goste u pratnji vodiča. Takav prijevoz i takvi izleti već postoje, međutim uz osobne automobile i gužve oni gube na kvaliteti. Prema tom prijedlogu, osobni automobili ne bi imali pravo prometovanja po cesti, osim onih s posebnim dozvolama. U to skupinu su uključeni vlasnici i ovlaštenici zemlje (vrtača) i pastirskih kućica, koji i sada imaju pravo dolaska automobilima na svoje posjede unutar parka prirode uz izdavanje jednogodišnje iskaznice. Tome treba pridodati i službena vozila Odašiljača i veza, Parka prirode i Hrvatskih šuma te sve one koji s dopuštenjem provode znanstvena i stručna istraživanja u parku. No broj vozila koja s tom svrhom prometuju po biokovskoj cesti je zanemariv.
Koncesijom bi profitirali svi. Javna ustanova imala bi veću godišnju zaradu nego sadašnjim naplaćivanjem ulaza (sada se naplaćuje ulaznica po vozilu, a ne po putniku i vozilu kao na trajektima, tako da je svejedno da li je u vozilu npr. jedan ili dvanaest posjetitelja). Svi turisti bi konačno organizirano i stručno posjećivali park prirode, sigurnost posjetitelja se ne bi dovodila u pitanje, a ono što je najvažnije- priroda bi bila zaštićenija.

Nakon prvih pokušaja krajem 80-tih kada su se gosti prevozili na Biokovo u otvorenim kamionima, prva prava agencija za razvoj turizma na Biokovu osnovana je 1994. Drago Erceg, voditelj makarskog GSS-a, dugogodišnji predsjednik i član planinarskog društva “Biokovo” iz Makarske osnovao je agenciju “Biokovo Active Holidays”. Pripremao je i priprema različite programe, od jednodnevnih izleta kombijem  na Biokovo, do programa hodanja u kombinaciji s kanjonom Cetine ili Vidovom gorom na Braču.
Ponudu je upotpunila još jedna mala agencije iz Makarske, VTA Milana Raiča koja se specijalizirala za jednodnevne izlete na Biokovo. Uz pratnju stručnog vodiča te predivne vidike s naše najviše primorske planine nudi se domaća hrana pripremljena u jednoj od brojnih obnovljenih vrlo atraktivnih starih pastirskih kuća (kuće su se u javnosti spominjale i uz problem bespravne izgradnje, no znatan dio ih je dosta dobro uklopljen u okoliš na mjestima gdje su i prije bile stare nastambe). Uz pastirske kuće vrlo su atraktivni i male ponikve (vrtače) gdje u planinskoj crnici (rendzine) uspjevaju ponajviše krumpir i kupus.
Fleksibilnije i bolje za organizaciju turizma i turističke ponude pokazale su se tako manje agencije iz Makarske dok su one veće uključene u prodaju izleta odnosno booking.

U posljednje tri godine uređen je ulaz u park-prirode, u suradnji s Hrvatskim šumama organizirana služba nadzora i naplate na ulazu, a postavljene su i drvene ploče s nazivima vrhova i vidikovaca i njihovom nadmorskom visinom. Tijekom ovog ljeta radila se i suvenirnica na vidikovcu Ravna Vlaška (1228 m). Pomaci su vidljivi, no spori su i nedovoljni.
Na prostoru parka prirode nalazi se i veliki dom (sagrađen je još 1934., a do 1965. bio je uknjižen na planinarsko društvo “Biokovo”) na predjelu uz vrh Vošac, no on već petnaestak godina ne radi, prije svega zbog nerješenih imovinsko-pravnih odnosa. Poseban je problem uknjižba zemljišta, a problemi su počeli još 1964. godine. Na samom vrhu Vošcu (1421m) speleološko-alpinistički klub “Ekstrem” iz Makarske preuredilo je staru kućicu u mali dom, gdje se planinarima i turistima po povoljnim cijenama nudi piće i spavanje. Od prikupljenjih sredstava društvo namjerava dovršiti dom. Ostale planinarske domove i kuće (najpoznatiji su Planinarska kuća pod Sv. Jurom i dom na Lokvi “Slobodan Ravlić”)  koristi planinarsko društvo “Biokovo”.
Jedini objekt prmarno ugostiteljsko-turističke namjene je kuća seoskog turizma “Vrata Biokova”, na prijevoju Staza. Objekt je u privatnom vlasništvu, tako da Javna ustanova nema nadzor nad njim. Vlasnik tako brani pravo svima koji ne koriste usluge objekta da se parkiraju na prostoru ispred njega, iako je to parkiralište službeno navedeno kao jedno od četiri parkirališta u parku prirode. Budući da se stotinjak metara od ugostiteljskog objekta nalazi vidikovac s kamenom maketom Biokova i srednjodalmatinskih otoka , mnogi nažaost nemaju pristup maketi, postavljenoj u spomen na značaj Biokova tijekom antifašističke borbe.
Usprkos brojnim problemima turizam na Biokovu ima perspektivu. Uostalom, zahvaljujući programima malih agencija turizam na našoj navišoj primorskoj planini već je počeo funkcionirati kao kvalitetni dodatak ponudi Makarske rivijere. Specifičnost je u tome što na samo nekoliko kilometara od mora turisti mogu uživati u seoskom turizmu i to onom s okusom Mediterana. Međutim, ako se održi ovakva kaotična prometna situacija na Biokovu, nećemo moći razvijati turizam, a niti štititi planinu. Ljudski vijek je uostalom kratak, planina će nas sve nadživiti, a generacije nakon nas pitat će se što smo im ostavili. Nepreglednu gomilu automobila s putnicima koji ne znaju što zapravo gledaju ili mogućnost da uživamo u očuvanoj prirodi.

Tekst: Tvrtko Josip Čelan
Fotografije: Romana Buzuk, Tomislav Marinković