Ribarsko naselje Piškera

23. siječnja 2006. |
Pogledajte sve članke na karti
Hrvatska sezonska ribarska naselja

Stanovništvo se na današnjem području hrvatskoga dijela Jadrana počelo baviti ribolovom još u prapovijesti. Premda Jadransko more, kao i druga mora umjerenoga geografskog pojasa, nije bogato biomasom, u njemu živi preko 400 vrsta riba i ostalih morskih organizama, od kojih se preko 100 vrsta koristi(lo) za prehranu. Riba  i drugi morski organizmi (glavonošci, školjkaši i rakovi) bili su važan izvor hrane za otočno i obalno stanovništvo, a s vremenom su se razvili i različiti jednostavni načini konzerviranja (soljenje, sušenje, dimljenje i mariniranje), koji su omogućavali stvaranje zaliha i njihovu konzumaciju ili prodaju u vrijeme kada se nije moglo ribariti, posebice kada to nisu dopuštale vremenske prilike ili sezonska kretanja morskih organizama.

Jedno od najbogatijih ribolovnih područja na Jadranu jest dugootočko-kornatski akvatorij. Arheoloških tragova o prvim oblicima iskorištavnja mora u tom prostoru ima mnogo, primjerice, ostatci solana na Lavsi, ostatci bazena za čuvanje ulovljene ribe na Svršati, ostatci lučkih instalacija u Piškeri, ostatci villae rusticae u prolazu Mala Proversa i dr. U najstarijem dokumentu u kojem se spominje ribolov u Hrvata, koji se datira u razdoblje između 995. i 1000. (Državni arhiv u Zadru, Spisi bivšeg Samostana sv. Krševana u Zadru, Kaps. XIV, br. 256), zabilježeno je, uz ostalo, ime prostrane uvale Telašćice na krajnjem jugoistočnom dijelu Dugog otoka, što dodatno potvrđuje veliko značenje tog prostora u prilikama rane pomorske orijentacije prve hrvatske države.

http://croatia.hr/Images/t900x600-8106/ACI-Piskera-005.jpgSl.1. Piškera u zaštićenoj uvali koju zatvaraju otoci Jadra i Panitula vela (http://croatia.hr/Images/t900x600-8106/ACI-Piskera-005.jpg)

Središnji položaj u kornatskom arhipelagu te smještaj uz zaklonjenu uvalu Piškeru koju zatvaraju otoci Jadra (Piškera) i Vela Panitula, omogućio je razvoj najistaknutijega hrvatskoga sezonskog ribarskog naselja na Jadranu. Slična su naselja postojala i u uvali Muna na otoku Žirju te na otočiću Sušac u viško-lastovskom akvatoriju. Zajedničko je obilježje tih naselja da su ona funkcionirala uglavnom kao periodično nastanjivan prostor, ponajviše u vrijeme glavne ribolovne sezone, odnosno u razdobljima ljetnih mrakova (mlađaka), a samo povremeno tijekom ekstenzivnijega ribarenja tijekom jeseni, zime i proljeća. Za razliku od tih naselja, na hrvatskim otocima i obali ima mnoštvo stalnih naselja čiji su se stanovnici bavili ribolovom, ali samo kao jednom od gospodarskih djelatnosti (uz poljoprivredu, obrt, pomorstvo i dr.).

Uz žirajsku Munu se kasnije vezala i trajnija naseljenost pa je, u uvjetima suvremene maritimizacije otočnih naselja, u tom prostoru smješten najveći dio jedinstvenoga otočnog naselja Žirja. Na Sušcu su postojala dva manja sezonska ribarska naselja uz uvale Duga i Portić. Jedno su koristili podanici mletačke Dalmacije (Komižani), a drugo Dubrovačke Republike (Lastovci), s time da su se obje ribarske skupine služile zajedničkom crkvicom Sv. Blaža (Sv. Vlaha).

Ribarsko naselje Piškera

Kornatska Piškera bilo je najveće hrvatsko sezonsko ribarsko naselje. Procvat je doživjelo u 16. st. Naselje se razvilo u Piškeri poradi povoljnoga geografskog položaja i topografskog smještaja, ali i zbog dragocjenih pojava vode (četriri izvora bočate vode na Piškeri i jedan, najkvalitetniji, na Panituli). Budući da ni te zalihe vode nisu bile dostatne, ribari su prikupljali i kišnicu koju su čuvali u tzv. kuserbama (tal. conserva d’aqua), natkrivenim spremnicima sličnim cisternama.

Sl.2. Gironcijev plan Piškere, 1783. (Državni arhiv u Zadru)

Naime, od početka 16. st. primjenjuje se noćni lov na malu plavu ribu (ponajviše srdele), a to je zasluga Zadranina Š. Cedolinija, koji je taj izum patentirao 1524. (stariji oblik noćnog ribolova spominje se u dubrovačkom statutu još 1272.). U tome su prednjačili Saljani, koji su dugo imali isključivo pravo ribolova na malu plavu ribu u dugootočko-kornatskom akvatoriju, za što su zadarskoj komuni bili obvezni velika podavanja u obliku soljene (rjeđe svježe) ribe. Na bogato kornatsko ribolovno područje pretendirali su i ribari ostalih otočnih naselja Sjeverne Dalmacije, ponajviše Maloižani, Zlarinjani, Prvićani, Vrgadini, Žirajci, a od 17. st. sve više i Murterini. Ti su ribari sa Saljanima vodili dugotrajne sporove s promjenjivim intenzitetom sve do 20. st. Zanimljivo je da su se ribari koji su lovili u dugootočko-kornatskom akvatoriju morali nazivati “Saljanima” da bi dobili pravo slobodnoga pristupa najboljim lovištima (poštama). Poradi toga zadarski su građani kupovali ili gradili magazine u ribarskom naselju Piškera na saljskom teritoriju kako bi i sami na taj način postali “Saljanima”. Među takvima osobito se isticala bogata zadarska trgovačka obitelj Guerrini (Gverini). Saljani su zadržavali isključivo pravo na lov male plave ribe, jer je ona donosila najveće prihode (ponajprije srdela), dok su ostali otočani koji su raspolagali boljom ribolovnom opremom mogli loviti drugu ribu (lokarde, palamide, tonide, gire i dr). Ribolovom su se u manoj mjeri, koristeći skromnija ribolovna sredstva (manje mreže, vrše, parangale, osti) bavili i stanovnici ostalih sjevernodalmatinskih otoka, ali isključivo za osobne potrebe.

U naselju je bila podignuta crkvica Porođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe) te kaštel na susjednoj Panituli, u kojemu je bila posada za obranu naselja te mjesto u kojemu je poseban činovnik zadarske komune (dacijer) bilježio količinu ulovljene ribe na temelju čega su se određivali porezi. U Piškeri se tijekom ribolovne sezone (za ljetnih mrakova) znalo zateći i više od 150 ribara, trgovaca i vlasnika ribarske opreme. Tu se riba solila, čuvala do prodaje i oporezivala.

Uskočki napad na Piškeru

U teškim vremenima mletačko-turskih sukoba povremeno je ribarsko naselje i cijeli akvatorij čuvalo mletačko ratno brodovlje. Zabilježena je i jedna tragična epizoda početkom 17. st. Naime, godine 1617. senjski su uskoci, vjerojatno u očaju, izveli pljačkaški pohod u kornatskom akvatoriju. Tom su prilikom zarobili 150 ribara i trgovaca ribom te pokrali i uništili usoljenu ribu, brodice i ribarske magazine (skladišta opreme i usoljene ribe) u Piškeri. Taj brutalan čin nije do tada nikad zabilježen u odnosima uskoka i otočana već su, naprotiv otočani nerijetko s uskocima tijesno surađivali. U Salima i na Ižu dugo je ostao spomen o toj zgodi u jadikovci: Senjani su porobili Vranu i Piškeru našu ljutu ranu. To je ujedno bio i posljednji veći uskočki “podvig” jer je u rujnu iste godine sklopljen Madridski mir kojim je okončan tzv. Uskočki rat, što je označilo kraj uskočkim aktivnostima.

O ribolovu na sjevernodalmatinskim otocima postoje brojna pisana i kartografska svjedočanstva u kojima se najčešće spominje i Piškera (Peschiera, Pischera). Samo ime, sasvim izgledno, potječe od tal. riječi pesce, što znači riba, odnosno pescare, što znači ribariti. Mletački geograf i kartograf V. M. Coronelli upisao je na karti Contado di Zara (1688.) u prostoru Vele Sestrice bilješku Pesche di Zara, označavajući tako glavno zadarsko ribolovno područje. Vrijedan kartografski dokument s prikazom cijeloga kornatskog i šibenskog arhipelaga izradio je javni mjernik Francesco Gironci u Zadru 1783. (Državni arhiv u Zadru, Spisi Pomorske vlade u Trstu o sporu ribarenja u kornatskom otočju, Fond Miscellanea CXVIII, Svezak 124, Pozicija 1-2, list 1.). Na karti Disegno Topographico di una porzione d’Isole e Scogli apettanti rispettivamente alla giurisdizione di Zara e Sebenico u donjem desnom rubu dao je i deteljan plan ribarskog naselja Piškera.

S vremenom je značenje Piškere slabilo, posebice poslije odluke francuskih vlasti da glavni poreznik za ribu svoje sjedište ima u Portu u Salima na Dugom otoku, ali i općenito poradi sve manjega ulova srdele, glavne lovine. Postupno je tijekom 19. i 20. st. sve manji broj ribara trajnije boravio u Piškeri, premda je i tada u Piškeri sigurno zaklonište u slučaju nevremena moglo naći više desetaka ribarskih brodica.

Suvremeno značenje Piškere

Danas Piškera ima sasvim drugačiju funkciju. Na sjevernoj obali otočića Panitula Vela sagrađena je marina (ACI Piškera) sa 150 vezova i popratnim reciptivnim sadržajima. Uz sličnu marinu na Žutu to je suvremeno središte nautičkog turizma u kornatskom akvatoriju.

Sl.3. ACI marina Piškera (http://peljar.cvs.hr)

O bogatoj ribarskoj tradiciji, koja sve više blijedi u sjećanju otočana zadarskoga i šibenskog arhipelaga, svjedoče ostatci magazina, kaštela i pristaništa, ali i godišnja fešta kada otočani iz Sali i drugih okolnih naselja u zadnju nedjelju u srpnju s brodicama stižu na misu u crkvicu Male Gospe.

Sl.4. Lučki plan piškerske marine (http://peljar.cvs.hr)

Literatura

BASIOLI, J. (1962.): Razvitak ribarstva Dugootočana, Radovi Instituta JAZU, br. 9, Zadar, 391-446.
BASIOLI, J. (1974.): Ribarstvo na zadarskom otočju u prošlosti, Zadarsko otočje – Zbornik radova, Narodni muzej Zadar, Zadar, 485-521.
BASIOLI, J. (1978.): Kornatski otoci, Pomorska enciklopedija, vol. 4, JLZ, Zagreb, 68-70.
BASIOLI, J. (1983.): Piškera, Pomorska enciklopedija, vol. 6, JLZ, Zagreb, 55.
BASIOLI, J. (1984.): Ribarstvo na Jadranu, Nakladni zavod Znanje, Zagreb.
FARIČIĆ, J., SIMIČIĆ, Z. (2005.): Kornati na starim geografskim i pomorskim kartama, Kartografija i geoinformacije, br. 4, Zagreb, 58-77.
FILIPI, A. R. (1964.): Senjski uskoci i zadarsko otočje, Pomorski zbornik, br. 2, Zadar, 579-632.
FILIPI, A. R. (1968.): Ribarsko naselje Piškera na kornatskom otoku Jadri, Pomorski zbornik br. 6, Zadar, 971-1004.
FILIPI, A.-R. (1972.): Kornati, Turistički savez općine Biograd n/m i Turistički savez općine Zadar, Zadar.
FILIPI, A.-R. (1976.): Iz prošlosti kornatskog ribarstva, Radovi Centra JAZU u Zadru, sv. 22-23, Zadar, 181-259.
FRIGANOVIĆ, M. (1987.): Nacionalni park Kornati, Turističke monografije, br. 3, Privredni vjesnik, Zagreb.
KULUŠIĆ, S. (1965.): Kornatska otočna skupina, Geografski glasnik, br. 27, Zagreb, 215-245.
KULUŠIĆ, S. (2000.): Naseljenost i vrednovanje Kornatskih otoka od drevnih vremena do danas, Hrvatski geografski glasnik, br. 62, Zagreb, 43-65.