Ribarstvo na zadarskim otocima

15. rujna 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Rani razvoj ribarske djelatnosti na zadarskom prostoru omogućili su i povoljni prostorno-geografski uvjeti. Brojni otoci, otočići, hridi, brakovi i uvale bili su idealni za ribarenje alatom i tehnikama koje su se koristile u to vrijeme. Lovila se uglavnom mala plava riba, najčešće skuše i srdele. Ove vrste javljale su se gotovo redovito u velikim količinama pa su time bile i gospodarski najisplativije, a mogle su se lako konzervirati na različite načine, najčešće soljenjem u malim drvenim bačvama (“barila”).

Slika 1. Naselje Molat i dio prostrane uvale Molašćice (Brguljksog zaljeva)

Ribolov je redovito obavljan u blizini obale, nerijetko u samim uvalama koje su pružale sigurnu zaštitu od vremenskih nepogoda. Izlazak na otvoreno more nisu dopuštala tadašnja plovila, krhke drvene brodice s pogonom na vesla i jedra u kojima se ribari nisu mogli oduprijeti jakim vjetrovima i velikim valovima. Broj ribara bio je relativno velik, a najbolja lovišta ograničena, pa se raspored ribara na pojedinom lovištu određivao ždrijebom odnosno “brušketom”.

Već od 20-tih godina 16.st ribolov se obavljao i noću uz uporabu umjetnog svjetla. Za rasvjetu je služila borovina koja se palila na nosačima koji su bili ugrađeni na pramac leuta i gajete, najčešće korištenih ribarskih brodova . Početkom 20. st. za rasvjetu se počeo upotrebljavati plin, zatim bezinski agregati i, konačno, električne baterije.

Od 1820. razvija se i tunolov, ali u manjoj mjeri nego, primjerice, na Kvarneru, jer je pojava jata tuna bila izrazito nestalna. Tunolov je bio najrazvijeniji na Dugom otoku i Ižu.
Ribarstvo je na zadarskim otocima, kao i na većem dijelu naše obale, bilo jedan od ključnih elemenata opstanka lokalnog stanovništva. Dakako, ribarstvo samo nije moglo, osim u ribom najbogatijim godinama, osigurati sigurnu egzisteciju stanovništva. Osim ribarstvom stanovništvo se moralo baviti i poljoprivredom i ponekim sitnim zanatom kako bi se izbjegla ovisnost o nesigurnim ribarskim prihodima. Ipak, svježa, a naročito usoljena riba, donosila je lokalnom stanovništvu velike prihode jer je postizala dobru cijenu na mletačkim ribarnicama. Važnost ribarstva za stanovništvo možda se najbolje ogleda u tome što je prekršitelju ribarskih propisa sudila čitava zajednica na mjesnom trgu.

Suvremeni razvoj ribarstva počeo je nakon Prvoga svjetskog rata. Već potkraj 1920-tih uvode se motorni ribarski brodovi s kružnim mrežama plivaricama, a od 1938. ribari iz mjesta Kali na Ugljanu počinju loviti tune na otvorenom moru. Težište ribarstva seli se s vanjskog niza zadarskih otoka prema unutrašnjem. Otok Ugljan s naseljima Kali i Kukljica postaje središte, ne samo zadarskog, već i sveukupnoga istočnojadranskog ribolova. Modernizacijom ribolovnih sredstava i tehnike otvorila su se nova lovišta na otvorenom moru koja su do tada iskorištavali uglavnom talijanski ribari.

Od početka 20. st. razvija se i prerada ribe. Godine 1905. u Salima na Dugom otoku otvara se tvornica ribljih konzrevi, a 1911. otvara se slična tvornica i na otoku Silbi. Ove tvornice omogućile su zapošljavanje otočnog stanovništva te su u određenim razdobljima onemogućavale snažniju depopulaciju otoka. Pomanjkanje riblje sirovine često je dovodilo do smanjenja proizvodnje pa čak i do potpunog prestajanja s radom ovih tvornica.

Poseban oblik ribarske djelatnosti po kojoj su danas prepoznatljivi zadarski otoci jest marikultura. Zadarska tvrtka Cenmar bila je jedan od pionira kaveznog uzgoja kvalitetne bijele ribe, najviše orade i brancina, na Sredozemlju. Tvrtka je s istraživačkim radovima počela djelovati 1972. a 1979. krenula je i proizvodnja. Uzgajališta Cenmara nalaze se u uvali Mala Lamjana na Ugljanu te kod otoka Pašmana. Osim Cenmara postoji još 15-tak manjih tvrtki koje se bave uzgojem ribe.

Uzgoj tuna, kao posebni vid marikulture, privukao je u posljednjih destetak godina pažnju šire javnosti. I u ovoj djelatnosti zadarski otoci prednjače u hrvatskim okvirima. Kaljski i drugi ribari prenijeli su iskustva izlova i dohrane tuna s Pacifika (Australije, Novog zelanda, Mikronezije i dr.). Sredinom 90-tih godina osnovano je poduzeće “Kali tuna d. d.” u Kalima na o. Ugljanu koje je prvo započelo s uzgojem tuna u kavezima. Nedugo zatim osnovano je i poduzeće “Jadran tuna d. d.” na Pašmanu. Danas postoje 4 tvrtke na ovom prostoru koje se bave uzgojem tuna.  Oko ove djelatnosti postoji mnogo kontroverzi uglavnom vezanih za štetno djelovanje uzgoja na okolne ekosustave. S druge strane tunogojilišta zapošljavaju lokalno stanovništvo i ostvaruju značajne prihode. Samo u 2003. ove tvrtke sudjelovale su u izvozu Zadarske županije s 40 milijuna dolara.

Veliki prihodi utječu na socio-geografsku transformaciju otočnoga prostora, posebno naselja Kali, koje je postalo brojem stanovnika vodeće naselje na zadarskim otocima (izuzev o. Paga) s relativno povoljnom dobno-spolnom strukturom stanovništva, demografskom vitalnošću i gospodarskom propulzivnošću. Mijenja se fizionomija stare seoske jezgre izgradnjom brojnih višekatnica, pokrenut je čitav niz različitih obrta, djeluju brojna kulturna društva, a oživljava i razvoj turizma.

U budućnosti na zadarskim otocima može se očekivati daljnji razvoj marikulrure dok će klasični oblici ribarstva vjerojatno polako nestajati ili će se nadopunjavati s uzgojem riba, posebice tuna. Zapošljavanje lokalnog stanovništva u novim oblicima ribarstva znači i povoljan demogrfaski trend koji će, bar donekle, spriječiti depopulaciju. To zadarskim otocima, za razliku od većine ostalih hrvatskih otoka, ipak daje određenu razvojnu perspektivu.