Split – grad doseljenika?

7. svibnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Položaj na Mediteranu dao je biljeg društvenom identitetu grada, utjecao na temperament i otvorenost po kojima su Splićani poznati. Osim intenzivnog društvenog života grad se ponosio i svojim urbanističkim identitetom. Međutim, masovna poslijeratna izgradnja, djelomice i nekontrolirana, narušila je fizionomiju nekadašnjeg grada, a veliki broj došljaka utječe na promjenu mentaliteta stanovnika.

Prvi suvremeni popis stanovništva 1857. zabilježio je 10.358, a posljednji 2001. 175.140 stanovnika u Splitu. Grad je u 144 godine porastao 17 puta tj. za 164.782 stanovnika ili 1.144 stanovnika prosječno godišnje. U istom razdoblju broj stanovnika Hrvatske se povećao dva puta, a Dalmacije tri puta.

Sve do razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata Split je imao sporo povećanje broja stanovnika. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj su se odvijala intenzivna migracija te su gradovi s ubrzanom industrijalizacijom postali izrazito imigracijska područja, u kojima se naglo povećavao broj doseljenih osoba, prvenstveno kao rezultat preseljavanja selo-grad.

Najintenzivnije doseljavanja u Split bilo je u razdoblju između 1961-1970. kada je doselilo 28,3% od ukupno doseljenih osoba i 1971-1980. kada je doseljeno 25,7%. U ovim razdobljima Split je iznad prosjeka Hrvatske, ali i ostalih makroregionalnih centara Osamdesetih godina sve je izraženija gospodarska kriza, i slabi demografska moć sela koje prestaje biti izvorište jeftine, mlade radne snage, pa se intenzitet migracija smanjuje. U razdoblju od 1981. do 1991. u Split je doselilo 15,4% svih doseljenika.

Ukupan broj stanovnika rezultat je prirodnog priraštaja i migracijske bilance. Međutim porast broja stanovnika Splita u poslijeratnom razdoblju ponajprije je rezultat pozitivne migracijske bilance, a manje prirodnog priraštaja. U Splitu je zadnjih desetljeća ojačao trend smanjenja broja živorođenih što je, uz blago povećanje smrtnosti dovelo do smanjenja prirodnog priraštaja. U razdoblju 1981-1990. Split je imao umjereni prirodni priraštaj, stopa se kretala između 5 i 10‰, ali sa stalnom tendencijom smanjenja, da bi 2000. iznosila svega 2,4‰.

U međupopisnom razdoblju 1991-2001., prvi put od vremena suvremenih popisa stanovništva Split ima smanjenje broja stanovnika, točnije izgubio je 14.248 stanovnika ili 7,5% od populacije iz 1991. godine. Jedan od razloga je raspad Jugoslavije i Domovinski rata, kada su iz Splita iselili aktivni, ali i umirovljeni oficira JNA i njihove obitelji koji su u velikom broju živjeli u Splitu, vojno-pomorskom centru bivše države. U tom razdoblju imigracija prema Splitu i dalje je u tijeku, samo što najveći dio imigranata naseljava prostor oko samog grada, tj. prigradski prsten koja bilježe stalni porast broja stanovnika.

U cijelom poslijeratnom razdoblju udio doseljenika u Splitu kretao se između 50 i 60%. Tek popis 2001. je zabilježio nešto više rođenih u Splitu 88.725 ili 50,8% u odnosu na 86.113 doseljenika ili 49,2%.

Istraživanje provedeno u odabranim gradskim četvrtima Splita pokazalo je da je najveća koncentracija doseljenika u četvrtima individualne izgradnje, tako primjerice na Sirobuji 77,5% su doseljenici, a na Visokoj 76,5%. Doseljenici su velikim dijelom koncentrirani u naseljima individualne izgradnje koja su djelomično bespravno izgrađena – Visoka, Brda, Mejaši, Dragovode, Neslanovac, Sirobuja, Šine. U početku su gotovo svi objekti u ovim naseljima bili bespravni, ali su s vremenom većim dijelom legalizirani.

Kada razmatramo autohtono stanovništvo u tzv. doseljeničkim četvrtima, uglavnom je riječ o mlađim generacijama, što pokazuje da postoji izrazita prostorna koncentracija doseljenog stanovništva u pojedinim dijelovima grada. Veliki broj doseljenika u razmjerno kratkom razdoblju nije omogućio integraciju autohtonog i alohtonog stanovništva. Osim toga unutar grada dolazi do grupiranje doseljenika iz istoga kraja po pojedinim kvartovima tako da možemo govoriti o svojevrsnoj prostornoj segregaciji. Dvije trećine ispitanika u odabranim doseljeničkim četvrtima ima rodbinu u istoj četvrti u kojoj živi. Primjerice, u četvrti Visoka većina je stanovnika iz Dalmatinske zagore. Takvo grupiranje doseljenika po pojedinim četvrtima potencira svojevrsno izdvajanje naselja iz cjeline gradskog načina života i izaziva pojavu ruralizacije grada. Naime, doseljenici iz seoskih naselja pokušavaju zadržati stari način života, ne prihvaćajući gradska pravila ponašanja. Grad ne uspijeva asimilirati svoje nove građane, već oni mijenjaju način života grada. Kod Splita dolazi do izražja lančana migracija, doseljenici, zadovoljni svojim životom i mogućnostima koje im Split pruža, služe kao izvor informacija rodbini i prijateljima u zavičaju i »dovlače« ih u grad.

Po podacima popisa iz 2001. godine nešto više od pola doseljenih (51,7%) je s područja Splitsko-dalmatinske županije. Iz drugih županija je doselilo 28,7% doseljenika, a s područja bivše Jugoslavije 16,9%. Od 14.519 doseljenih iz drugih krajeva bivše SFRJ 9.439 ili 65,0% doselilo je iz Bosne i Hercegovine, a 3.950 ili 27,2% iz Srbije i Crne Gore. Iz inozemstva je doselilo 1,3%.

Prema istraživanju iz 2002. godine 49,7% doseljenika je iz Dalmatinske zagore, 10,2% s otoka, 8,5% iz obalnih mjesta splitske aglomeracije, 9% iz Bosne i Hercegovine, 16,2% iz ostalih dijelova Hrvatske i 6,4% ostalo.

Dalmatinska zagora je prostor koji je u poslijeratnom razdoblju dao najviše doseljenika Splitu. Prema istraživanju najviše ih je iz bivših općina Imotski, Sinj i Drniš. To je prostor tradicionalnog načina života, dugi niz godina prometno izoliran od većih centara, pa je iseljavanje počelo tek 1950-ih godina. Ova kretanja iz zagorskog pojasa izazvana su prvenstveno impulzivnim privrednim i urbanim rastom susjednog priobalja Splita. Agrarna reforma i kolektivizacija gotovo su uništile poljoprivredu, a industrijski razvoj je zaobišao ovo područje.

Migracije otočnog stanovništva počele su znatno ranije, nego migracije iz drugih dijelova Dalmacije, prvenstveno zbog propasti vinogradarstva – glavne gospodarske grane otoka. Otočani svakako ulaze u najstarije imigranate u Split. Najviše ih je sa srednjodalmatinskih otoka (Brača, Hvara, Visa, Korčule, Šolte i sl.), koji se već krajem 19. stoljeća javljaju kao emigracijska područja Hrvatske. Intenzitet ovih migracija u poslijeratnom razdoblju slabi prvenstveno zbog oslabljene biodinamike otoka uzrokovane dugotrajnim iseljavanjem.

Na primjeru Splita vidljiv je čitav niz negativnih karakteristika razvoja industrijskog grada. Tako u Splitu uočavamo koncentraciju kao urbani porast stanovnika grada, ali i stihijsku prostornu ekspanziju grada, socijalnu segregaciju u prostoru na osnovu porijekla i imovinskog statusa, stambenu oskudicu i nepovoljne uvjete kulturnog prilagođavanja životu grada od strane došljaka sa sela.


Slika 1. Stambeno naselje Sirobuja

Splitska organizirana stambena izgradnja bila je gotovo isključivo ograničena na društveno usmjerenu kolektivnu izgradnju, a posve je zapostavila druge oblike stanovanja. Međutim na periferiji grada zbog jeftinijeg zemljišta odvijala se izgradnja individualnih naselja, koja su velikim dijelom bila bespravno izgrađena. S ovim problemom Split se suočio već 1950-ih godina i do danas ga nije uspio riješiti. Devedesetih godina nekontrolirana izgradnja postala je dominirajući oblik stambene izgradnje u Splitu. Umjesto da su postojeći planovi usmjeravali izgradnju, izgradnja je usmjeravala planove tj. prilagođavani su stanju na terenu.