Tko radi taj i griješi

19. rujna 2006. |
Pogledajte sve članke na karti

U današnje vrijeme, kada se sveukupno znanje čovječanstva zahvaljujući snažnom razvitku znanosti i tehnologije višestruko uvećava, izloženi smo, u različitim prilikama, golemoj količini različitih informacija na temelju kojih stvaramo svoju sliku o svijetu u kojem živimo; Neke su među tim informacijama, na žalost, pogrešne; Najveća šteta nastaje u prilikama kada se pogreška ponavlja putem različitih pisanih i elektronskih medija jer se tada može očekivati apsorpcija neistinite informacije kod velikog broja korisnika.

Velik dio pogreški i propusta učini se, uz ostalo, i u različitim geografskim temama. Primjerice, kada hrvatski gledatelji pažljivo prate najavnu “špicu” središnje informativne emisije Dnevnik na 1. programu HTV-a uvidjet će da se Zemlja oko svoje osi okreće od istoka prema zapadu, a ne obrnuto. Koliko muke imaju nastavnici geografije, pa čak i na sveučilišnoj razini, da svoje učenike razuvjere od te pogrješne percepcije jednoga od temeljnih gibanja Zemlje. Njezino “kotrljanje” autoru špice HTV-ovog Dnevnika možda je svojevrsni umjetnički izričaj (možda “mi kontra cilog svita”), ali on u biti ima potpuno negativne obrazovne posljedice. Druga česta greška nastaje prilikom informiranja o potresima. U medijima se gotovo redovito jačina potresa u hipocentru (žarištu) izražava u “stupnjevima Richterove ljestice”. U stupnjevima se zapravo izražava jakost potresa u epicentru, i to najčešće prema Mercalli-Cancani-Siebergovoj ljestvici, modificiranoj Mercallijevoj ljestvici te tzv. UNESCO-ovoj ili Medvedev-Sponhauer-Karnikovoj ljestvici. Jačina potresa u hipocentru prema Richteru izražava se magnitudom, odnosno vrijednošću količine oslobođene energije (npr. potres magnitude 8,9 po Richteru znači da je u hipocentru oslobođena energija od oko 1023 J). Uz ostalo, učestale su i pogrješke pri čitanju geografskih imena. Tako je, primjerice, jedna ugledna novinarka s HTV-a, koja obično izvješćuje o različitim događajima iz inozemstva, javnost informirala o nekom događaju u “Sjevernoj Karolajni” (North Carolina; ili je Sjeverna Karolina ili je no:θkærә’lainә). Na Hrvatskom radiju imali smo priliku čuti o državnom udaru koji se dogodio “na Tajlandu”. Zna li novinar koji je vijest pripredio ili novinarka koja je tu vijest pročitala da je Tajland država na kontinetu? Ispravno bi trebalo reći “u Tajlandu”. Tajland naime, nije otok (kao primjerice Island, Grenland) i ne može se koristiti priložna oznaka mjesta “na”.

Na pogreške nisu imuni niti znanstvenici pa se i njima kadšto potkradu pogrješke koje nenamjerno plasiraju u javnost, a koje, u odgovarajućim prilikama, mogu uhvatiti korijen i uvriježiti se u literaturi, postajući nešto što je samo po sebi razumljivo i, dakako, “istinito”. U svijetu znanosti pitanje istine je vrlo važno. Ono, dakako,  nije samo retoričko pitanje koje su svojedobno postavljale neke povijesne osobe opravdavajući svoje (ne)znanje, a s time i oklijevanje pri donošenju važnih odluka. U retcima koji slijede nastojat ću ukazati na neke propuste u hrvatskoj geografskoj literaturi. Namjera mi je podastrijeti neke činjenice i izložiti svoja razmišljanja koja su otvorena raspravi.

Naime, u okviru obilježavanja 100. obljetnice rođenja akademika Josipa Roglića, znamenitoga hrvatskoga geografa, izdavač Školska knjiga i udruga Geografsko društvo – Split objavili su treću knjigu Roglićevih sabranih djela pod naslovom Uvod u geografsko poznavanje karata s prilozima iz uvoda u geografiju. Knjiga se sastoji od dva glavna dijela: Uvod u geografsko poznavanje karata i O geografiji općenito.

Prvi dio knjige, kako je navedeno u bilješki uz Predgovor, zapravo čini reprint skripta iz 1977., napisanih za studente geografije Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je akademik J. Roglić prvi put priredio još 1963.. Drugi dio knjige čine članci (Neki osnovni problemi geografije, Geografija i geografi u suvremenom odgoju, Geografija u Hrvatskoj /1945.-1959./, Jugoslavenska geografija između dva kongresa, Prirodne znanosti u JAZU, Prinos geografije misli našeg vremena, Ovdje u svemiru – Naša domovina, Globalni aspekt u nastavi geografije i Geografski aspekt degradacije okoliša) objavljivani u različitim geografskim publikacijama. U oba dijela knjige razvidna je oštroumnost Roglićeve geografske misli, koja je aktualna i pola stoljeća nakon objavljivanja njegovih izvornih znanstvenih i stručnih priloga. Akademik Roglić bio je erudit, osoba širokoga znanstvenog i kulturnog pogleda koji je izvrsno poznavao funkcioniranje geografskog prostora, a nerijetko i vizionarski predviđao pojedine socio-ekonomske procese koji se odvijaju u fizičko-geografskom kompleksu, kako na globalnoj razini, tako i u domovini. Prilozi o kartografiji i geografiji objavljeni u trećoj knjizi sabranih djela jasno svjedoče o činjenici da je J. Roglić, s metodološkoga gledišta, bio sklon sveobuhvatnim sintezama koje su zatim desetljećima činile temelj razvoja geografije u Hrvatskoj.

U ovom članku pozornost je usmjerena prema prvom dijelu knjige, posvećenom kartama i kartografiji. Sve do udžbenika Opća kartografija P. Lovrića (1988.) to je bio jedini cjeloviti tekst objavljen u Hrvatskoj o kartografiji, odnosno kompleksnoj problematici razvoja kartografije i o načinu izrade i upotrebe karata te ostalih kartografskih prikaza. Međutim, treba istaknuti da su tijekom druge polovice 20. st. brojni autori (uglavnom geodeti i povjesničari kartografije; I. Kreiziger, B. Borčić, P. Lovrić, N. Frančula, F. Racetin, M. Marković i dr.) napisali više desetaka različitih studija, znanstvenih i stručnih članaka, skripta, udžbenika, monografija i opsežnih enciklopedijskih natuknica o različitim kartografskim temama. U njima su objavljivani izvorni znanstveni rezultati, a interpretirana su i dostignuća iz kartografske znanosti u svijetu što je znatno pridonijelo razvitku i afirmaciji kartografije u sustavu znanosti u Hrvatskoj. Hrvatski kartografi, geografi i geodeti koristili su se i opsežnom sintezom Kartografija koju je više autora, od kojih neki i iz Hrvatske, priredilo u nakladi Vojno-geografskog instituta iz Beograda 1974.

Osnovnu ulogu karte (i kartografije) u geografiji J. Roglić je objasnio sljedećim mislima: Da bi se tim temeljnim sredstvom (kartom – op. JF) dobro koristili u stjecanju znanja i vlastitom izražavanju, geografi moraju poznavati glavna obilježja karata i kritički ih upotrebljavati. Na taj će se način najbolje osposobiti da sudjeluju u izradi karata, što je značajno polje primjene geografskog znanja. Na drugom mjestu dodaje: Karte su pomagalo u geografskom izobražavanju, izvor u izučavanju i sredstvo u istraživanju. “Poznavanje karata” je organski uključeno u geografsku kulturu: ne stječe se definitivno već se mora stalno, kao geografija uopće, dopunjavati.

Prof. Roglić s geografskog je aspekta obradio složenu problematiku karata, dajući ponajprije uvodni pregled osnovnih matematičko-geografskih značajki Zemlje, glavnoga objekta prikazivanja na kartama te prostora u kojem se odvijaju različiti oblici orijentacije u funkciji odgovarajućih društvenih i gospodarskih aktivnosti. Zanimljivo je da akademik Roglić odbacuje pojam kartografija kao neprimjeren (kadšto ga piše u navodnicima), objašnjavajući podužim tekstom takav stav doslovnim prijevodom (“pisanje karata”) koji je s gledišta suvremene znanosti o kartama te tehnologije njihove izrade irelevantan. Međutim, na sličan bi se način mogli dovesti u pitanje i pojmovi geografija, geologija, oceanografija i sl. jer ni njihovi doslovni prijevodi ne odgovaraju objektima i suvremenoj metododologiji istraživanja tih znanstvenih disciplina. J. Roglić je, dakle, doveo u pitanje pojam kartografija, općeprihvaćen u svijetu od 1849. kad ga je prvi upotrijebio portugalski povjesničar geografije Manuel Francisco de Barros e Sousa (vikont de Santerém) u svom djelu Essai sur l’histoire de la cosmographie et de la cartographie. Autor skripta nije predložio “zamjenski” pojam. Očito su priređivači reprinta skripta poradi navedenoga, po ocjeni dolje potpisanog prikazivača sasvim nepotrebno, izbacili riječ kartografija. S današnjeg gledišta čini se da je Roglićevo nespretno taktiziranje oko pojma i, što je još važnije, mjesta kartografije u sustavu znanosti, uz ostalo, bio jedan od razloga višedesetljetnog procesa kidanja tradicionalnih, sasvim logičnih, čvrstih veza između geografije i kartografije u Hrvatskoj. Bez obzira na vrlo važnu ulogu geodezije, koja je u suvremenim uvjetima, poglavito s tehničkog aspekta, izrazito naglašena, nikako se ne smije previdjeti ili zaboraviti da je kartografija zapravo nastala i razvila se u okrilju geografije! Dovoljno je navesti da su vodeće europske kartografe 17. i 18. st. (primjerice N. Sanson, G. De L’Isle, J. B. Homann, G. M. Seutter i dr.) suvremenici nazivali geografima (čak su imali i titule kraljevskih i carskih geografa), da su topografske karte od 18. st. izrađivali vojno-geografski instituti, a izmjeru predvodili službeni državni geografi (npr. Thomas Hutchins /1730.-1789./ imao je službenu titulu Geographer of the United States of America).

Matematičko-geografski uvodnik skripta temelji se ponajprije na reinterpretaciji pisane građe i reprodukciji grafičkih prikaza iz različitih publikacija objavljenih do Drugoga svjetskog rata koje uglavnom nisu referirane (primjerice, Opća geografija Vida Balenovića objavljena u Zagrebu 1923.). Na žalost u tom se dijelu skripta, a tako i ovoga reprint izdanja potkrao velik broj pogrješaka i propusta na što priređivači nisu obratili odgovarajuću pozornost. Budući da su se generacije geografa obrazovale koristeći, uz ostalo, i ta skripta, pogrješke su se utkale i u relevantne udžbenike geografije (zemljopisa) za osnovne i srednje škole, što je izložilo geografiju u Hrvatskoj dijelom opravdanoj kritici drugih znanstvenih disciplina (astronomije, geodezije, fizike i sl.).

Izvor: http://www.biosurvey.ou.edu/oese/Flat_Earth_Geography.jpg (19.9.2006.)

Evo nekih primjera. Na 26. stranici autor navodi da je putovanje Magellanove ekspedicije oko svijeta “uvjerljiv dokaz” sfernog oblika Zemlje. To naime, nije točno jer su kružna putovanja moguća i oko tijela drugih oblika (npr. oko cilindra i sl.). To ne umanjuje značenje Magellanove ekspedicije jer su njezini sudionici dokazali sposobnost čovjeka da i u nepovoljnim uvjetima slabe tehničke opremljenosti poduzmu i u konačnici, unatoč brojnim ljudskim žrtvama  i materijalnim štetama, ostvare velika postignuća na globalnoj razini. Na 29. stranici navodi se francuski znanstvenik “Clairant” koji je sudjelovao u ekspediciji u Latinskoj Americi (Peru) čija je zadaća bila izmjeriti duljinu luka meridijana koji odgovara vrijednosti od 1° geografske dužine. U prezimenu francuskog znanstvenika potkrao se “tipfeler”. Njegovo je pravo ime Alexis Claude Clairaut. Na 30. stranici J. Roglić navodi da je geofizičar Lisnac prvi upotrijebio pojam geoid (pojam je pri tome nejasno objašnjen). Pojam geoid zapravo je prvi upotrijebio i objasnio njemački geofizičar Johann Benedict Listing. Na stranici 56 navodi se pokus koji je pokazao istočno skretanje tijela pri padu, što je bio prvi konkretni dokaz rotacije Zemlje. Autor navodi da je to uradio Guglielmi pri čemu je pogrješno napisao ime talijanskog znanstvenika. Zapravo se radi o svećeniku i znanstveniku čije je ime Giovanni Battista Guglielmini, koji je s gradskog tornja Asinelli u središtu Bologne obavio pokus s kojim je dokazao rotaciju Zemlje. Guglielmini je rezultate objavio u djelu De diuturno terræ motu experimentis physico-mathematicis confirmato opusculum koji su korjenito izmijenili uvriježenu sliku o (ne)gibanju Zemlje. Na istoj stranici skripta u kojima se objašnjava istočno skretanje tijela pri padu slika je (kao i u originalu) tiskana zrcalno pa (prema uobičajenom geografskom orijentiranju sa sjeverom uz gornji rub) ispada da je skretanje zapadno, a ne istočno. U istom poglavlju o dokazima rotacije Zemlje nedostatno je i za studente nedovoljno objašnjen Foucaultov pokus. U poglavlju o revoluciji Zemlje nije naveden najstariji dokaz koji je slučajno otkrio engleski astronom J. Bradley, a to je aberacija svjetlosti. Uz razmjerno dugo objašnjenje mjerenja visina s pomoću različitih naprava, pa tako i aneroidnoga barometra, odnosno hipsometra, nedovoljna je pažnja posvećena aerofotogrametriji, koja je i u vrijeme pisanja prvoga izdanja Roglićevih skripta, dakle u prvoj polovici 60-ih godina 20. st., bila već znatno razrađena, tehnološki i znanstveno jasno definirana i u praksi često primjenjivana (posebice od Prvoga svjetskog rata). U poglavlju o izdvajanju listova topografske karte koristi se pojam Gauss-Krügerova mreža, a nigdje se ne navodi da je to “mreža” Gauss-Krügerove projekcije, u Europi najčešće korištene projekcije za potrebe geodetskih izmjera i izrade topografskih karata. Način preslikavanja u Gauss-Krügerovoj “mreži” Roglić poistovjećuje s “transverzalnom Mercatorovom koordinatom”. Dakako, nije moguće “način” poistovjećivati s “koordinatom”. Budući da matematička konstrukcija Gauss-Krügerove i Mercatorove projekcije ima iste osnove (obje pripadaju skupini konformnih cilindričnih projekcija), to se u britanskoj i američkoj literaturi Gauss-Krügerova kartografska projekcija još naziva i poprečna (transverzalna) Mercatorova projekcija.

Problematičnih sadržaja ima i u objašnjavanju i sitematizaciji različitih metoda geodetske izmjere prostora, a posebno u poglavlju o kartografskim projekcijama. O Roglićevim pogrješkama, propustima i često proturječnim navodima u razradi tih tema u prvom izdanju skripta podrobno je pisao A. Salihović u prikazu objavljenom u sarajevskom časopisu Geografski pregled (br. VI., 1962., i. e. 1963., str. 163-173). Roglić je, očito potaknut tom iscrpnom ocjenom svoga rada dio teksta i grafičkih priloga izmijenio i dopunio, ali, na žalost, nije u cijelosti prihvatio objektivne i dobronamjerene Salihovićeve primjedbe. Primjerice, u skupinu horizontskih ili azimutnih projekcija i u sljedećim je izdanjima uvrštavao i one projekcije koje toj skupini projekcija zapravo ne pripadaju. Autor skripta u popisu literature navodi Borčićevu Matematičku kartografiju, objavljenu u Zagrebu 1955., u kojoj su savim jasno sistematizirane sve najčešće korištene kartografske projekcije, ali Roglić se te podjele nije držao. Bez obzira na veze generaliziranja, odnosno uopćavanja geografskog sadržaja na kartama s kartografskim projekcijama, nije logično što je autor kartografske projekcije obradio u poglavlju Generaliziranje. Kartografske su projekcije dio matematičke osnove karte (uz mjerilo, i geodetsku osnovu, odnosno referentni elipsoid te geodetsku i hidrografsku bazu za mjerenje visina) pa je obrada tih matematičko-kartografskih sadržaja trebala biti vezana uz poglavlje o razvoju spoznaja o dimenzijama i obliku Zemlje i mjerilu karte.

U prilozima su navedeni podatci o “dužini meridijanskih stupnjeva” i “dužine stupnjeva na usporednicama”. Premda se u zagradama uz naslov tih priloga navodi izvor (A. H. Robinson), trebalo je navesti za koji se referentni elipsoid ti podatci navode. Osim toga, s matematičkog gledišta nije dobro reći dužina stupnja. Ponajprije, dužina nije mjerna veličina već dio pravca omeđen dvjema točkama. Duljina je mjerna veličina koja se može izražavati u različitim mjernim jedinicama (metrima, laktima, stopama, stadijima, miljama, ligama i dr.), ali ne i u stupnjevima. Stupanj i radijan su mjerne jedinice za mjernu veličinu kut. Dakle, ispravno bi bilo reći (a) duljina luka meridijana koja odgovara vrijednosti kuta od 1° geografske širine te (b) duljina luka paralele (usporednice) koji odgovara vrijednosti kuta 1° geografske dužine. Akademik Roglić na žalost nije dao definicije pojmova geografska dužina i geografska širina, kao ni odgovarajuća objašnjenja meridijana i paralele, što je kasnije dovodilo do brojnih pojmovnih nesuglasja.

Bez obzira na navedene propuste, dio sadržaja skripta Uvod u geografsko poznavanje karata i danas se može uspješno primjenjivati u nastavi kartografije na studijima geografije na hrvatskim sveučilištima (posebice, poglavlja o geografskom aspektu karata, o tematskim kartama, uopćavanju geografskog sadržaja te o aspektima upotrebe analognih topografskih karata) ali s obveznom dopunom novije domaće i inozemne literature o toj znanstvenoj problematici, koja je posljednjih desetljeća u skladu s razvojem znanstvene misli i informatičke tehnologije doživljava korjenite promjene. Dakako, najbolje bi rješenje bilo priređivanje novoga sveobuhvatnog udžbenika (ili neke druge odgovarajuće publikacije) iz kartografije prilagođenog potrebama geografa, a potencijalno i stručnjaka iz geografiji srodnih znanstvenih disciplina, koje se na različite načine bave istraživanjem karata (analogno udžbeniku Klimatologija za geografe T. Šegote i A. Filipčić). Uz geografe u izradi takvoga sveučilišnog priručnika u svakom bi slučaju trebali biti angažirani i geodeti (posebice za poglavlja o obliku i dimenzijama Zemlje, geodetskoj izmjeri i kartografskim projekcijama). Još važniji epilog gore ispisanih redaka jest preporuka da se što prije iz temelja redefinira odnos geografije i kartografije te podrobno razjasni i istakne aktivna ulogu geografa u procesu izrade te korištenja karata i kartama srodnih prikaza, temelja suvremene geokumunikacije.

Ovom prilikom pohvalio bih prof. dr. sc. Matu Matasa i Marija Mimicu, prof., koji su pokrenuli inicijativu za obilježavanje 100. obljetnice rođenja akademika Josipa Roglića i odradili najveći dio posla u prikupljanju i objedinjavanju njegove pisane riječi u obliku knjiga sabranih djela i priređivanju znanstvenog skupa koji se održao u proljeće 2006. S time su uvelike zadužili sadašnju i buduće generacije hrvatskih geografa, koji će imati priliku brzo i jednostavno doći do temeljnih geografskih djela stvaranih u okrilju zagrebačke geografske škole prevođene njezinim nestorom J. Roglićem. Brojna kvalitetna znanstvena postignuća akademika J. Roglića hrvatski bi geografi trebali slijediti i dalje razvijati, a evidentne pogrješke i propuste odbaciti i što prije novim djelima ispraviti i nadopuniti.