Tršćanska kriza kroz odjeke u tisku

22. studenoga 2004. |
Pogledajte sve članke na karti
Korijeni krize

Iako tršćanska kriza izbija potkraj Drugoga svjetskog rata, korijeni ovoga problema mogu se pronaći još ranije. Naime, Trst i okolica su, kao i ostali dijelovi Slovenije i Hrvatske, kraj Prvoga svjetskoga rata dočekali u istoj državi – Austro-Ugarskoj. Raspad te velike heterogene državne zajednice označio je i kraj mirnoga suživota triju naroda koji su živjeli u Julijskoj krajini – Talijana, Slovenaca i Hrvata. Italija u Trst, Istru i u ostale teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) ulazi nakon raspada austrijske fronte. Uslijedilo je više od dvadeset i pet teških godina za slavensko stanovništvo koje se našlo pod talijanskom vlašću.

Susjedne su države, Italija i Jugoslavija, početak Drugoga svjetskoga rata dočekale na zaraćenim pozicijama. Slavenskom se stanovništvu u Julijskoj krajini, a zatim i novom jugoslavenskom rukovodstvu, pružila dobra prilika da isprave nepravdu nanesenu prije četvrt stoljeća. Rat se bližio kraju, a budući da do savezničkoga napredovanja od juga prema sjeveru Apeninskoga poluotoka nije došlo prije travnja 1945. godine, jugoslavenskom se vođi Titu pružila mogućnost da sudbinu Like, Gorskoga kotara, Hrvatskoga primorja, Koruške, Istre i teritorija do Soče odredi upravo njegova vojska. Danas je poznato da je u borbama za Trst poginulo oko osam tisuća boraca. Pripadnici Jugoslavenske armije ušli su u Trst, Goricu i Tržič 1. svibnja 1945., samo nekoliko sati prije dolaska novozelandskih i britanskih divizija.

Savezničko traženje pravde

Ipak, jugoslavenska se uprava u Trstu održala tek četrdesetak dana. Iako je postojala ideja da se Trst uredi kao sedma jugoslavenska republika, ta se ideja nije ostvarila, jer su na inzistiranje savezničkih sila pripadnici jugoslavenske vojne i civilne uprave bili prisiljeni napustiti grad i okolicu. Beogradskim i Devinskim sporazumima iz lipnja 1945. godine sporni je teritorij – Julijska krajina – podijeljen na dvije okupacijske zone. Zona A, pod savezničkom vojnom upravom, obuhvaćala je gradove Pulu, Trst, Tržič i Goricu, kao i istočne dijelove Beneške Slovenije i Kanalske doline, dok je preostali dio Istre i slovenskoga teritorija, koji je u međuraću pripadao Italiji, tvorio Zonu B pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije. Tako podijeljena Julijska krajina živjela je dvije godine. U tom se razdoblju pokušavalo naći najpravednije rješenje za sve zainteresirane strane.


Sl. 1. Dvije zone Julijske krajine (1945.-1947.)

Kao najpravedniji prihvaćen je francuski prijedlog, koji je predvidio da Beneška Slovenija, Kanalska dolina, Gorica i Tržič pripadnu Italiji, da veći dio Istre pripadne Jugoslaviji, dok bi se između dvije države – na prostoru od rijeke Timavo na sjeveru do ušća rijeke Mirne na jugu – formirala zasebna državica. Te su pretpostavke potvrđene 10. veljače 1947. godine u Parizu, kad je službeno osnovan Slobodni Teritorij Trsta (STT). Ta je državica bila podijeljena na dvije zone (A i B), koje je razdvajala tzv. Modra ili Morganova linija. Na području manje, Zone A, živjelo je oko 300 000 stanovnika (od toga 280 000 u Trstu), a civilna i vojna uprava nalazila se u savezničkim rukama. S druge strane, u Zoni B pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije živjelo je oko 65 000 stanovnika. STT je s Jugoslavijom imao granicu dugu 84 kilometra, dok je s Italijom granica bila duga samo 4 km. Iako takvo rješenje nije zadovoljilo nikoga, oba su parlamenta ratificirala Pariški sporazum.


Sl. 2. Podjela Slobodnog Teritorija Trsta na zone A i B (1947.-1954.)

No od samih početaka STT nije imao sretnu budućnost. Obje su države željele reviziju silom potpisanoga mirovnog ugovora, pri čemu je talijanska strana to glasnije isticala. Italija je, pak, htjela iskoristiti činjenicu da pripada zapadnome svijetu, za razliku od Jugoslavije, koja je tih godina zahladila odnose sa sovjetskim partnerom. No, s druge strane, Italija se pribojavala da će se Jugoslavija, nakon Rezolucije Informbiroa (1948.) približiti Zapadu, odnosno da će je Zapad pokušati izvući iz komunističkoga bloka. Ipak, niti je Jugoslavija pomaknula granicu željezne zavjese niti je Italija izgubila dobre pozicije u tršćanskoj krizi. Štoviše, saveznici su u proljeće 1948. godine sastavili Tripartitnu deklaraciju, dokument kojim zbog «beznadne situacije u kojoj se našao STT bez guvernera» predaju upravu nad čitavim teritorijem STT-a Italiji. Bio je to prvi incident, a na žučne reakcije nije trebalo dugo čekati.

Dvije usporedne bitke – diplomatska i medijska

Od toga se događaja, čije odredbe ipak nisu realizirane, mogu pratiti dvije paralelne bitke za Trst. Uz diplomatsku, koja se zbog nepopustljivosti glavnih aktera vrtjela u krug, vodila se i medijska bitka, u kojoj su se na svaku – makar i privremenu – odluku koja nije odgovarala pojedinoj strani mogle u tisku pročitati burne reakcije. Odjeci u tršćanskome listu Il Piccolo nisu se mnogo razlikovali od početaka krize pa sve do njezinih posljednjih dana. Talijanski su novinari bili bliži «lirskom» načinu opisivanja zategnutih odnosa, pri čemu je važno mjesto imalo isticanje – često promijenjene – povijesti i tradicije.

Reakcije u jugoslavenskom tisku nisu se međusobno mnogo razlikovale, što je i razumljivo uzme li se u obzir da su tadašnji vodeći dnevni listovi uglavnom prenosili službene stavove partijskoga rukovodstva. Nije se, dakako, zaboravljala ni činjenica da su Nijemce iz Trsta početkom svibnja 1945. godine istjerali upravo pripadnici jugoslavenskih korpusa i divizija. Za razliku od formalno liberalnih tršćanskih novina, u kojima su objavljivani komentari brojnih komentatora, u jugoslavenskim listovima nije bilo previše slobodnoga prostora za članke koji bi bili u kakvoj-takvoj suprotnosti s onime što bi objavio partijski vrh.

I dok se u tadašnjim jugoslavenskim novinama često mogla pronaći samo jedna veća fotografija (obično s nekog Titova govora ili s nekog njegovog putovanja), tršćanski list obiluje raznoraznim fotografijama. Tehnički i financijski nedostatak jugoslavenski su listovi nadomjestili jednim drugim oblikom slikovnoga materijala – karikaturama. Upravo te ilustracije, koje na šaljiv – ali isto tako i ciničan i ironičan – način prikazuju političare i političke događaje sadrže, ako ne opširniju, onda nedvojbeno zanimljiviju reakciju od uobičajenih verbalnih napada. Na meti Vjesnikova karikaturista Otte Reisingera najčešće se nalazio tadašnji talijanski premijer Alcide de Gasperi. Na većini karikatura prikazan je kao lešinar ili grabežljivac koji otima tršćanski teritorij. Mjesta na karikaturama našlo se i za “klerofašiste Vatikana”, kako se tada u jugoslavenskom tisku opisivalo svećenike koji se nisu slagali s državnom politikom.


Sl. 3. Grabežljivi talijanski premijer De Gasperi

Sl. 4. “Stomatolog” De Gasperi

Najnapetije razdoblje u tršćanskoj krizi nedvojbeno je bila jesen 1953. godine. Prethodila joj je promjena na čelu talijanske vlade; demokršćanin Giuseppe Pella naslijedio je De Gasperija. Dovlačenje pedeset tisuća vojnika duž jugoslavensko-talijanske granice očekivano bi bio povod karikaturistima da reagiraju onako kako najbolje znaju. No, iznenađujuće, karikature u kojima bi novi talijanski premijer bio u glavnoj ulozi nisu se mogle lako pronaći u domaćem tisku. Očito je situacija bila toliko napeta i nepredvidiva da nikomu u tom trenutku nije bilo do šale. Ipak, žestoke reakcije na savezničku odluku od 8. listopada 1953. godine nisu izostale. Naime, zbog “pretežito talijanskog karaktera Zone A STT-a”, vlade SAD-a i Velike Britanije odlučile su ukinuti Savezničku vojnu upravu u toj zoni te upravu prepustiti talijanskoj vladi.

Ogorčenje u FNRJ moglo se osjetiti iz Titovih rečenica na skupovima u Leskovcu i Skopju, ali i s transparenata naroda koji se samoinicijativno okupljao po gradskim trgovima diljem bivše države. “Zona A i Zona B – bit će naše obadv’je!”, “Ako usreba, svi smo Armija!”, “Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta!”, “Neka znaju Talijani da Trst brane partizani!” – samo su neke od parola koje su se tih vrućih listopadskih dana mogle pročitati na ulicama i na zidovima kuća. Savezničkom diplomatskom intervencijom strasti su se privremeno stišale, no postalo je jasno da će se do konačnoga rješenja tršćanskoga problema moći doći tek kada obje strane pokažu bar malo želje za kompromisom. Čini se da je Jugoslavija, koja je stajala između dva bloka, prva počela pokazivati znakove miroljubive politike, po kojoj je bila toliko poznata sljedećih desetljeća diljem svijeta. U Italiji se to dogodilo tek početkom 1954. godine, kad je premijer postao Mario Scelba. Bio je to prvi talijanski političar koji je problem STT-a vidio kao “općeeuropski problem”, a ne kao “izrazito nacionalno pitanje”.

Mirno rješenje krize

Dolaskom Scelbe na mjesto predsjednika talijanske vlade otvorila su se vrata dvojnim trilateralnim pregovorima. Pregovori su trajali osam mjeseci, s tim da se posljednjih mjesec dana raspravljalo o teritorijalnom razgraničenju na Miljskom poluotoku. Zanimljivo je spomenuti da jugoslavenska javnost nije mogla iz tiska doznati da su u tijeku pregovori koji bi trebali rezultirati povlačenjem nove granice na zapadu, dok tršćanske novine ne samo da su pratile svaki korak londonskih pregovora nego su iznosile brojne “istine” o tome tko što dobiva, a tko što gubi. Kasnije se pokazalo da su to bila samo neutemeljena nagađanja. Nakon brojnih prijedloga, prihvaćanja i odustajanja od njih, 5. listopada 1954. godine u Londonu je konačno potpisan Memorandum o razumijevanju, kojim je Zona B s nekoliko sela na Miljskom poluotoku – koja su se dotad nalazila u Zoni A STT-a – potpala pod jugoslavensku civilnu upravu. Na ostatak Zone A, s gradom Trstom, proširila se talijanska civilna uprava.


Sl. 5. Naslovnica “Vjesnika”, 6. listopada 1954.

I dok se u jugoslavenskom tisku naglašavala žrtva koja je bila nužna da bi se došlo do mirnog rješenja dugogodišnje krize, tršćanski su odjeci bili prilično oprečni; od onih koji su slavili kraj krize do onih koji su isticali da je riječ tek o privremenom rješenju. Bilo kako bilo, svi sudionici ovoga spora napokon su mogli odahnuti. Formirana je mješovita jugoslavensko-angloamerička vojna komisija za razgraničenje, koja je završila svoj posao do kraja listopada 1954. godine. Nekoliko tjedana potom Sabor NR Hrvatske i Skupština NR Slovenije proglasili su kotare Buje i Kopar sastavnim dijelovima svojih republika. Time je i formalno ugašena povijest tampon-državice, Slobodnog Teritorija Trsta.

Gledajući danas, s odmakom, Italija je imala bolje pozicije tijekom čitave krize. Jugoslavija je 1948. godine doživjela potpunu izolaciju, koju talijanska tvrdoglava i nedovoljno spretna vanjska politika nije znala iskoristiti. Neutemeljena isticanja prava ne samo na prostor STT-a nego i na cijelu Istru, pa i Kvarner te Dalmaciju, kao i zatvaranje očiju pred bolnom realnošću, imala su za posljedicu bitno slabljenje talijanskih pozicija u ovom zamršenom slučaju. Zapravo, čini se da je u konačnici bolje prošla ona strana koja je pravodobno uskladila svoje teritorijalne pretenzije sa stvarnim stanjem na terenu i zamislima saveznika kako bi trebala izgledati vrlo osjetljiva kontaktna zona Zapada i Istoka. Međutim, žalosno je da ni u jugoslavenskom ni u talijanskom tisku očito nije bilo dovoljno prostora za životne priče i probleme “malih” ljudi iz obiju zona, nad čijim se leđima zapravo prelamala sudbina njihova životnoga prostora.

Više možete pročitati u:

Opačić, V. J. (2004): Bitka za Trst, Hrvatska revija, vol. 6, br. 4, 116-120