Veliki krš oko krša u jeziku

7. lipnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

gost autor (mate matas)

Prije par dana u Slobodnoj Dalmaciji objavljen  je kraći prilog o izgradnji Centra za gospodarenje otpadom u Splitsko-dalmatinskoj županiji u Kladnjicama. U ovom trenutku ne bih o toj Pandorinoj kutiji koja je zbog nespretnog otvaranja unijela nemir i svađe među lokalno stanovništvo,  političare te stručnjake i “stručnjake” na županijskoj i međužupanijskoj razini. Na pisanje me ponukala rečenica iz navedenog priloga koja glasi: “Ako rezultati istraživanja ne budu povoljni te pokažu da se radi o kraškom terenu…” (Treba li uopće za to trošiti silno vrijeme i novčana sredstva, jer je dobro znano da se prostor Kladnjica i općine Lećevica općenito ubraja u školske primjere krških područja?).

U istom listu, kao i u drugim sredstvima javnog priopćavanja, uz riječi kraš i kraški koriste se i drugi izrazi, tj. krš, kras, karst i sl. Sličnih primjera nedosljednog korištenja spomenutih izraza ima nažalost i u materijalima koji se razmatraju na sjednicama Hrvatskog državnog sabora, njegovih odbora i komisija. U jednom od njih, koji se nakon saborske procedure pretvorio u vrlo luksuzno opremljenu knjigu, nalazi se i posebno poglavlje “Kras”. U pojmovniku na kraju knjige stoji: “Kras (kraš, karst, carso) površinsko i podzemno obličje razvijeno u karbonatnim stijenama (najčešće vapnencima i dolomitima), … kamena golet, može i na krasu – krš na krasu – često i krč”. Najkraći komentar uz taj tekst mogao bi glasiti: “Sačuvaj nas Bože od takvog krša u struci i jeziku”. Razmišljao sam, naravno, i o krivcu ili krivcima za takve stručne i jezične propuste. Jesu li to lektori koji pregledavaju ili bi trebali pregledavati tekstove prije njihove objave u sredstvima priopćavanja ili službenim materijalima ili pak domaći “kršolozi” neosjetljivi za prividno manje važne pojmove te mišljenja uvaženih hrvatskih jezikoslovaca i stručnjaka raznolikih geoznanstvenih disciplina.

Premda osobno oko spornog nazivlja nemam dvojbi (rođen sam u krškom području splitske Zagore, na prisojnim padinama krševitog  Moseća gdje se od pamtivijeka koristi naziv krš, a tijekom studija geografije na PMF – u u Zagrebu dobio sam i potvrdu znanstvene utemeljenosti toga naziva), ipak sam pri pisanju ovog priloga posegnuo za dodoatnim izvorima.

U Hrvatskom jezičnom savjetniku (Zagreb 1999., str. 759.) piše; krš, krša = kras, a u Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika, dio V. (Zagreb 1898 – 1903, str. 464.) pojam kras tumači se kao mjesno ime i ime gore … na sjeveru od Istre. Riječi kraš i carso uopće se ne spominju, dok se riječ krč veže za krčevinu (iskrčena zemlja, prokrčeni put i sl.).

Akademik Josip Roglić (svjetski autoritet za pitanje krša) u ediciji Krš Jugoslavije / JAZU, Zagreb, 1974., knjiga 9/1, str. 29., uz hrvatsku riječ krš (m), navodi: “srpski i slovenski kras, makedonski karst, talijanski carso, internacionalno karst … riječ je indoeuropskog porijekla i značila bi kameni kraj što i jest glavna vizualna osobina krša”/.

O nazivu krš vođena je rasprava i na Stručnom savjetu za istraživanje krša (JAZU 26. veljače 1957. godine), a u raspravi su sudjelovali tadašnji uvaženi hrvatski jezikoslovci, geografi, geolozi, biolozi, hidrografi i dr.
Tom je prigodom zaključeno kako pojam krš obuhvaća sve fenomene krša bez obzira na to gdje su razvijeni. Iznesen je GENETSKI KRITERIJ jer je kršenje i lomljenje stijena bio prvi korak u stvaranju krša. Taj termin označuje dakle primarni akt tog fenomena … nasuprot pojmovima kras i karst koji genetski ne znače ništa. Iz riječi krš mogu se praviti i različite izvedenice kršni, krševit, okršiti. Nakon rasprave u stručnom savjetu prof. P. Rogić u 4. broju časopisa  Jezik za 1956/57. objavio je i poseban članak Kras (Kraš) – Krš – Karst u kojem je nakon detaljne analize naveo kako hrvatskom jeziku njaviše odgovara riječ krš.

O tome su nakon J. Roglića i P. Rogića vrlo detaljno pisali brojni drugi hrvatski autori. Tako primjerice akademik Milan Herak, hrvatski i svjetski priznati znanstvenik za problematiku krša, u svojim znanstvenim radovima i udžbenicima koje su koristile generacije i generacije studenata geologije, geografije i drugih geoznanosti u Hrvatskoj, koristi isključivo riječ krš (primjera radi ističem Petrografija i geologija, Školska knjiga, Zagreb, 1966., str. 228. do 232. i druge). I dr. Srećko Božičević, jedan od najpoznatijih hrvatskih speleologa u svojim brojnim radovima i usmenim nastupima zalaže se za riječ krš. Tako na primjer u časopisu Priroda br. 8/1991. u rubrici “Recenzije, prikazi, osvrti” u prilogu pod naslovom “Još o nazivu krš” upozorava na čudna prihvaćanja stranih izraza, citira mišljenja desetak hrvatskih “kršologa” i zaključuje: “Svi navedeni hrvatski znanstvenici u svojim radovima daju prednost izrazu krš”.

Izraz krš koristi se i u dokumentima Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i drugih upravnih institucija (vidjeti primjerice Strategiju prostornog uređenja Republike Hrvatske, časopis Okoliš, prosinac 2002., i druge dokumente). U aktualnim planovima i programima obrazovanja budućih geologa i geografa na PMF – u, te u planovima i programima Geološkog i svih građevinskih fakulteta u Hrvatskoj koristi se naziv krš.
Stanovnici hrvatskih krških područja (osim dijela Istre) također koriste naziv krš, krševit, kršan, jama, bezdanka i u pravilu ne znaju za karst, kras, krašku jamu, kraško polje i sl.

Osim toga, u svim hrvatskim školskim udžbenicima geografije/zemljopisa, geologije, biologije i sl. koristi se izraz krš. Sa sigurnošću se može tvrditi da su takve udžbenike, u svojoj učeničkoj dobi, koristili novinari i lektori hrvatskih sredstava javnog priopćavanja, pa čudi da i usprkos svemu navedenom propuštaju krive riječi: kraški, kras, karst i sl. Možda su se neki od njih kao i pojedini suvremeni hrvatski “kršolozi” školovali na drugim jezicima i možda su koristili neke druge udžbenike.
U tom bi slučaju zbog sebe samih i hrvatskih čitatelja trebali češće zavirivati u stručnu literaturu i jezične priručnike pisane na hrvatskom jeziku i za hrvatske čitatelje.

Mate Matas