Vjetrenica, podzemni univerzum u kršu

3. prosinca 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

gost autor (ivo lučić)

Vjetrenica je složen podzemni sustav nastao u dubokom i iznimno razvijenom kršu donjeg slijeva Trebišnjice. No slika koju iz takvih okolnosti može crpsti niz geo-znanosti, nije jedino čime obiluje Vjetrenica. Biologija ovdje zatječe najbogatiji rezervat podzemne faune na svijetu, paleontologija nekoliko osobitih nalaza, a kulturna povijest iznimno rijetku i neproučenu baštinu.

Vjetrenica danas:
– dužina 6230 m,
– nastanjuje je 87 životinjskih vrsta prilagođenih isključivo životu u podzemlju, po čemu je prva u svijetu,
– ostaci kostiju prethistorijskih životinja, od kojih je najbolje sačuvan cjelovit kostur leoparda,
– reljefi sa stećaka uklesani na ulaznu stijenu u Vjetrenicu i ostaci zidova koji su po starim izvorima pripadali dvorcu koji je hlađen vjetrom iz špilje.

Povijest istraživanja: od mita do bajke
Zahvaljujući pojavi snažnog vjetra na ulazu, koji je proizvodio zvukove kojima su pripisivan mitološka svojstva, Vjetrenica je bila privlačna cijelu povijest i to ne samo u lokalnim okvirima.

Tako, već Plinije Stariji u prvoj europskoj enciklopediji, Historia naturalis, izdanoj 77. godine poslije Krista, spominje pećinu u Dalmaciji sa snažnim vjetrom. Za takav opis nema boljeg kandidata od Vjetrenice, iako je naša povijesna znanost njegov opis situirala uglavnom na područje Senja – jednostavno ne znajući da Vjetrenica postoji. Znanstvena povijest potom preskače 15 stoljeća i bilježi korespondenciju stonskog kneza Jakova Sorkočevića s onodobnim istaknutim talijanskim prirodoslovcem Uliseom Aldrovandijem. U njoj ima nekoliko kraćih, bajkovitih opisa Popova polja, u čijem temelju leži jasan identitet koji nije opetovan ni do danas. Opis Vjetrenice, osebujan i pomalo fantazmagoričan, donio je «tragove» za istraživanja niza znanstvenih područja. U isto vrijeme, krajem 16. stoljeća, Vjetrenicu je istraživao i Nikola Gučetić. Bio je  knez Dubrovačke Republike na vrhuncu njezine moći, a njezine granice su bile udaljene od Vjetrenice svega nekoliko kilometara. U knjizi O Aristotelovim meteorima (1584. i 1585), on znanstveno vrednuje pojavu vjetra na ulazu u Vjetrenicu i njegovo odsustvo na ulazu u cavtatsku špilju Šipun, što se smatra temeljem znanstvene speleologije u Hrvatskoj i BiH.

Navedeni podaci iz povijesti istraživanja mahom su plod istraživanja drugih područja, pa se pretpostavlja da bi projekt koji bi se posvetio povijesti krša mogao donijeti mnogo više zanimljivih informacija. Taj problem više-manje podjednako muči sve pojave dinarskog krša.

Tokom 19. stoljeća poznato je nekoliko opisa koji uvažavaju i njeguju fizikalna objašnjenja prirodnih pojava u kršu, i koji su poput zublje pronijeli informacije do početka 20. stoljeća. Češki geograf, biolog i arheolog Karel Absolon, poduzeo je moderna istraživanja (1912-1914) i učinio Vjetrenicu svjetski slavnom. Ocijenio je kako je Vjetrenica najveća i najčudesnija pećina u svijetu, da sadrži najveće podzemno jezero na svijetu, te da je u toj špilji utvrdio kriterije za proučavanje krša na Balkanu.

Desetak-dvanaest godina potom, Jovan Cvijić je pokrenuo najsustavnije istraživanje južnog dijela dinarskog krša, te je na području Popova polja doveo nekoliko svojih najperspektivnijih suradnika. Oni su nakon istraživanja objavili niz prvenstvenih radova među kojima se ističe monografija Vjetrenica pećina u Hercegovini (1929) Mihajla Radovanovića. Ne znam je i jedna špilja u svijetu do tada imala takvu monografiju. Nekoliko godina potom počeli su je istraživati slovenski speleolozi, i nastavili tokom gotovo cijelog stoljeća. Zapravo, njihov interes je bila biologija, u čemu su postigli velike rezultate. U nekoliko epizoda istraživao ju je i Stanko Karaman, te su u povijest istraživanja Vjetrenice ubilježio kao sistematičar koji je opisao najviše njezinih podzemnih vrsta – 9 (Absolon 7) .

Krajem pedesetih godina sarajevski geografski dvojac Ratimir Gašparović (zagrebački student) i Orhan Zubčević (rođen i doktorirao na Trebišnjici) izradio je geodetsku snimku Vjetrenice. Zahvaljujući činjenici da je snimka izgubljena u zadnjem ratu, Vjetrenicu su početkom 21. stoljeća počeli istraživati speleolozi Velebita iz Zagreba, Mosora iz Splita i Dubovca iz Karlovca te klubova iz BiH, za potrebe monografije Vjetrenica – pogledu dušu zemlje (2003). Taj istraživački projekt sretno se nastavlja već četvrtu godinu i proširio se na biospeleologiju koju vodi Hrvatsko biospeleološko društvo iz Zagreba, uz posebne goste Gordana i Božanu Karaman te znanstveno mentorstvo Borisa Skete i suradnju njegovih mlađih slovenskih kolega kao i sudjelovanje drugih istaknutih inozemnih biospeleologa.

Zahvaljujući toj činjenici podaci o Vjetrenici su se proširili diljem svijeta i osobito dobro prihvaćeni u biološkim krugovima. Tako, na redovitom proljetnom simpoziju o zaštiti prirode Američkog društva za zaštitu prirode (2004), David Culver je predstavljajući podzemnu faunu istaknuo da koristi uglavnom slike iz Vjetrenice.

Tako, istraživanja Vjetrenice pribavljala su, s jedne strane, značajne novosti u znanosti o kršu, a s duge strane, postajala znanstvena baština svjetskog značaja. No, ta rečenica ne obuhvaća sve ono što je pratilo sliku Vjetrenice: u nedostatku podataka povremeno se oko Vjetrenice stvarala fama, a pojava znanstvenih rezultata nekada je ostavljala dojam kao da su iz bajke.

Krš i Vjetrenica
Za razumijevanje prilika oko Vjetrenice osobito je bitno nekoliko činjenica. Prvo, ona je nastala u dubokom i vrlo razvijenom kršu na završnom dijelu slijeva Trebišnjice. Debljina karbonatnih naslaga, u kojima su najzastupljeniji gornjokredni vapnenci i dolomiti, doseže pet najmanje tisuća metara. Vapnenci na nekim dijelovima Popova polja dosežu čistoću od 99,98 posto. Uz to, ta je regija seizmički najaktivnija na Jadranu i našim prostorima uopće. Prema najnovijim istraživanjima zagrebačkih geologa i geodeta, ondje je zabilježeno pomicanje zemljine kore do dva centimetra godišnje. Doda li se tome da naplavna ploha Trebišnjice počinje na padinama planine Leberšnik (1985), južnog susjeda Volujka i Maglića, krova Bosne i Hercegovine, te da na dijelove te plohe prosječno padne do 2500 mm oborina, vidljivo je da su okolnosti za okršavanje ondje izuzetne.

Popovo polje završna je od niza dolina prije utoka voda u erozijsku bazu – Jadransko more. Gornje u tom nizu, Gatačko polje nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od 930 metara a najniže, Popovo polje, 225-245 metara. U razlijevanju Trebišnjice od konavoskih vrulja i izvora preko Dubrovačkog primorja, pelješkog i neumskog područja, Donjoneretvanskog kraja te samog Hutova blata, Popovo polje ima središnje mjesto, a Vjetrenica je nekada, po svemu sudeći, bila prva podzemna drenaža njegove silne vode. O tome danas postoje brojni dokazi, premda ni danas nije do kraja raščišćena polemika je li Vjetrenica bila (prvo i uopće) ponor ili izvor Popova polja.

Njezin otvor nalazi se na zapadnom rubu Popova polja, oko 23,5 metra iznad njegove razine, i oko 300 metara daleko od Zavale, sela koje se ugnijezdilo na ulaz u dvanaestak km dugu Valu koja Popovo polje spaja s Jadranskim morem na području Slanog.

Prostire se prema jugu odnosno jugoistoku. U njoj se mogu razlikovati tri razine kanala: prvo – brojni neistraženi dimnjaci koji spajaju Glavni kanal s vrlo okršenom površinom iznad Vjetrenice, prepunom vrtača, pukotina, greda i sličnih oblika.

Drugo, Glavi kanal, koji se koljenasto i dosljedno vodoravno prostire u dužini od 2470 metara s nekoliko sporednih kanala. Njegov promjer kreće se od svega metar i pol visine i širine (na jednom mjestu u prvih 150 metara) do dvadesetak metara visine i više stotinu širine. Prvih 600 metara prekriven je kršjem i hidrološki povremeno aktivan samo u dijelu više desetaka metara koji je prekriven kalcitnim kamenicama – koji se tradicionalno zovu pjati (tal. tanjur). Drugi dio, nešto duži od tisuću metara, prekriven je glinom ili glinom s kamenim blokovima te je hidrološki znatno aktivniji. Na udaljenosti od 1250 metara od ulaza nalazi se trajno Veliko jezero, koje u dužini od oko 180 metara potpuno prekriva Glavni kanal. Ono se u kišnom dijelu godine proširi oko 450 metara na sjever, dakle sve do oko 700 metara od ulaza u Vjetrenicu, i pri tome potpuno potopi Sifon na udaljenosti od 1000 metara. Stoga je unutrašnjost iza Sifona veći dio godine nedostupna. Glavni kanal je na dva mjesta kataklizmički zarušen: na udaljenosti od oko 2000 metara, nakon što se pređe 200 metara dugo i 60 metara visoko Požovo brdo u Cvijićevoj dvorani. Ondje je Abosolonova ekipa pronašla uzak prolaz (Prkno) u nastavak od oko 500 metara Glavnog kanala (Skriveni glavni kanal), također prekriven glinom i kamenim blokovima. Današnji završetak Vjetrenice, tj. Skrivenog glavnog kanala također je rezultat tektonskih zarušavanja koji su potpuno zatvorili kanal sve do stropa. Glinom i ilovačom pokriveni dio Glavnog kanala podloga je za četiri stalna i najmanje dva povremena potoka.

Treću, najnižu razinu čine donji kanali poput Aboslonova kanala i Donje Vjetrenice. Oni su cijelu godinu vodoaktivni, s potocima i jezerima, znatno užim kanalima i iznimnim bogatstvom podzemnog živog svijeta. Oni su okupljeni u prvom dijelu Vjetrenice, i po svemu sudeći su povezani s izvorom Lukavac, koji se nalazi ispod Vjetrenice na rubu popovopoljske plohe.

Unutrašnjost Vjetrenice ispresijecana je desetinama dubokih i snažnih pukotina ili je optočena bogatim zbirkama korozivno-erozivnih oblika. Pukotine se mahom kanali drenaže kišnice, a ispod dijela njih nalaze se veliki kalcitni oblici, od kojih su najpoznatiji ogromni saljevi: Saljev nad Pjatima, Žuti saljev, Sigov dolac, Orgulje, Kameni buk, Saljev visećih jezera, Veliki kalcitni saljev, Bijeli saljev ili Vodjelnica.

Ovaj posljednji, udaljen od ulaza točno 1500 metara, zanimljiv je i po činjenici da predstavlja podzemnu granicu slivova u Vjetrenici. S njegova južnog boka voda otječe prema moru, a sa sjevernog – prema Popovu polju. (Speleo)Morfologija Vjetrenice, njezina razvijena i neistražena veza okolnim krškim ambijentom, te njezina hidrologija koja proširuje granicu morfološki poznatih činjenica, stvaraju obrise jednog podzemnog univerzuma, dostatnog da bude dom podzemnoj fauni s biodiverzitetom bez premca u svijetu.

Biološka slika Vjetrenice
Dinarsko gorje najbogatije je stanište podzemne faune u svijetu. Dinarski krš ima jednak broj podzemnih vrsta kao krš čitave sjeverne Amerike. Na njegovom sjevernom dijelu nalazi se Sustav Postojna-Planina s 86 podzemnih vrsta, višestoljetni korifej speleologije u svijetu uopće, a na južnom dijelu Vjetrenica, koja je novijim istraživanjima potvrdila pretpostavke znanstvenika da se radi faunističkom lokalitetu broj jedan u svijetu.

Stručnjaci smatraju da je nekoliko razloga doprinijelo tome: postojanje više biogeografskih provincija koje su razvojno-geološki čimbenici spajali na ovom terenu poput transgresija-regresija mora i kretanja ledenog pokrova te jako razvijenog krša koji je omogućio iznimno gustu mrežu podzemnih kanala s vodonosnicima u kojima su te vrste pronašle svoja staništa.

U njima su se oblikovala različita vodena i kopnena staništa. Posebno ističe tzv. higroprik, koji (ni)je (n)i (n)i drugo: to je tanak sloj vode koji curi niz saljeve, a prvi put je zapažen u Vjetrenici.

Podzemne vrste prilagodile su životu u podzemlju gdje su cikličke dnevne i sezonske promjene s površine ustupile mjesto stabilnim uvjetima u podzemlju. Obilježavaju ga stalna temperatura zraka, koje je obično srednja godišnja temperatura toga područja i kod nas kreće od oko 8 do 15 stupnjeva; visoka relativna vlažnost zraka i vječiti mrak. Zato su dobro prilagođene životinje organe vida zamijenile sustavom dodira putem ticala, izgubile kožni pigment, i sl. Na oskudicu hrane, izazvanu nedostatkom bilja, prilagodile su se sporijim i znatno ekonomičnijim metabolizmom. Jedan podzemni rakušac, kažu stručnjaci, živo pet puta dulje od svog površinskog rođaka. Zbog boravka u podzemlju, ti su organizmi ograničeni na uža ili šira područja, te su postali endemi, a dobar dio njih su reliktne vrste, dakle, starije vrste koje su na površini izumrle. Najpoznatija je čovječja ribica, vodozemac repaš, geneaološki vrlo usamljena životinja. Rođake ima samo u površinskim vodama sjeverne Amerike. Pravo je čudo od prilagodbi!

Do sada je u Vjetrenici zabilježeno 175 vrsta od kojih je 87 troglobionata. Među njima je najviše rakova – 37 (od kojih 12 rakušaca, a među njima čak 10 slijepih rakušaca) –  brojni puževi, kukci, pauci itd. Oko 35 vrsta pronađeno je i opisano iz Vjetrenice. Desetak vrsta ima obilježje stenoendema, dakle pronađene su samo u Vjetrenici, a još desetak samo na području Popova polja, što Popovo polje čini najznačajnijim rezervatom podzemne faune u svijetu.

Kulturna obilježja
Na živoj stijeni ulaza u Vjetrenicu aplicirana su dva plitka reljefa svojstvena srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima tipičnim za Bosnu i Hercegovinu, a koji se također mogu pronaći i u Dalmaciji. Uz podatke koje nam pruža arheologija, ima razloga posumnjati kako se radi o spomeniku nekom velikašu koji je imao dovoljno moći smatrati kako je Vjetrenica njegova stvar. Prema starim tekstovima, on je na ulazu bio sagradio ljetnikovac koji je hladio zrakom iz Vjetrenice. Od njega još postoje ostaci lijevo od ulaza u špilju. Takav slučaj naša etnologija još nije zabilježila.

Posljednja istraživanja i što s Vjetrenicom
Već četiri godine traju ljetni kampovi posvećeni istraživanju Vjetrenice. Oni su rezultirali detaljnom istraženosti unutrašnjosti Vjetrenice. Naredni kampovi usmjerit će se prema traženju prolaza u unutrašnjost krškog bila u kojem se nalazi Vjetrenica i na druge speleološke objekte koji se nalaze u njemu a mogli bi imati vezu s Vjetrenicom. Također, dvije godine vode se biološka istraživanja usmjerena na inventarizaciju faune i staništa u Vjetrenici.

Istraživanja, osobito biološka, obnovila su interes inozemnih stručnjaka za Vjetrenicu. U BiH nema stručnjaka za podzemnu faunu, a Zemaljski muzej, u kojem se nalazi  respektabilna faunistička zbirku, u kojoj je i veliki broj troglobionata, još boluje od posljedica rata te prolazi duboku institucionalnu, kadrovsku i financijsku krizu.
Međutim, daljnji nastavak istraživanja nema alternativu, posebno zbog činjenice da je entuzijastički održavani i iznimno jeftin.

Realno je pretpostaviti da će država jednog dana uvažiti te napore i popraviti uvjete za istraživanja popovopoljskog krša. Traži se barem uređenje jedne sobe s minimalnom laboratorijskom opremom, literaturom i smještajem istraživača. Pridoda li se tome izrada plana istraživanja – koji je u dobroj mjeri već markiran – i eto jedne znanstvene stanice.

Ima li se u vidu iznimna edukativna funkcija Vjetrenice, te njezina turistička povijest, a i budućnost zbog neposredne blizine Dubrovnika, te potrebe za uslugama iz zaštite okoliša, sve to zajedno moglo bi činiti jedan manji i učinkovit multifunkcionalan centar za krš.

Znanost bi trebala omogućiti da što više znamo o kršu; obrazovanje da to prenesemo na sve vrste publike i posjetitelja, od osnovne škole do postdoktorantskih studija; turizam i gospodarstvo omogućiti posjete turista bilo da se radi o običnim turistima, učenicima ili znanstvenicima koji bi boravili; gospodarstvo proizvodnju i plasman proizvoda održive poljoprivrede (proizvodnje koja uvažava ekološke kriterije, obnavlja etnološku povijest koja je puno pouzdaniji jamac identiteta od politike); a zaštita osiguravanje nadzora i davanje usluga iz zaštite okoliša.

Tu ideju Speleološke udruge Vjetrenice – Popovo polje podržali su općina Ravno i županijsko Ministarstvo građenja i zaštite okoliša iz Mostara, Akademija nauka i umjetnosti BiH te vodeći svjetski instituti za krš poput onoga iz Cluja (Rumnjska), Postojne te SIBIOS-a (Međunarodno društvo za podzemnu biologiju). Nastavak, nadajmo se, slijedi…

U tom pogledu u Vjetrenici težimo primjenjivati najveće svjetske standarde. Tako, ovoga ljeta u njoj je boravio australski stručnjak za dizajn turističkih pećina Neil Kell. Preporučio ga je voditelj skupine za krš IUCN-a dr. Elery Hamilton – Smith.

Kell treba dati novi plan turističkog osvjetljenja, koji će za 80 posto smanjiti unos energije. To je osobito važno za očuvanje prirodnih uvjeta u Vjetrenici. Tako, prema Kellu, buduća potrošnja električne energije za osvjetljenje Vjetrenice neće prelaziti 4.5 kilovata, koliko je trošilo samo pet rasvjetnih tijela u ranijem sustavu osvjetljenja. U Vjetrenici su boravili i zagrebački veterani speleologije – Hrvoje Malinar, Vlado Božić i Marijan Čepelak. Oni imaju iskustva na uređenjima i konzerviranju pećina, a domaćin ih je zamolio da ostvare dijalog s Kellom i što više ga familijariziraju s domaćim krškim standardima.

Ove jeseni u Vjetrenicu smo na osam mjesta ugradili meteorološku opremu za monitoring, i jednu vanjsku meteo-postaju. Oprema će za godinu dana mjerenja sakupiti podatke od kojih se nadamo novim informacijama ne samo o Vjetrenici nego i o širem području dinarskog krša. Tako, ulazeći u mrak krškog podzemlja najviše se oslanjamo da nas vode geoznanosti. Još preciznije: karstologija koja je u dinarskom kršu rođena, ali u većem njegovu dijelu nije nikada stekla zaslužujući status.

Ivo Lučić