Vransko jezero – jedinstven prirodnogeografski fenomen na otoku Cresu

13. lipnja 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Dubravka PSevec

Na količinu vode u nekom prostoru utječu hidrološka i geološka svojstva podloge. U geološkoj građi hrvatskih otoka većinom prevladavaju vapnenci, a na manjim površinama ima dolomita i tercijarnog fliša. Vapnenci su jako propusne stijene, što se odražava na posebnost hidrografskih prilika na našim otocima. Bez obzira na razmjerno velike količine padalina, voda se ne uspijeva dulje zadržati na površini, stoga nema stalnih površinskih vodenih tokova. Jezera (Krk, Dugi otok) i mlake (Pag) vrlo su rijetke pojave vode na površini otoka. Na rubovima većine otoka izbijaju jače ili manje zaslanjeni izvori. Voda se uglavnom zadržava nakon obilnijih kiša u lokvama. Zanimljivo je da se otočko stanovništvo stoljećima koristilo kišnicom koju je prikupljalo u cisternama. Tek se u novije vrijeme nekoliko većih otoka priključilo na vodovodnu mrežu s kopna. Do ne tako davno, ljudi su se vodom opskrbljivali iz izvora, bunara, lokava, što još uvijek čine na nekim našim manjim otocima.
Otok Cres nema stalnih površinskih vodenih tokova pa je suh, kao i ostali naši otoci. Ima oko 15-ak izvora, a najizdašniji su oni u Piskelu, na južnom rubu Creske luke, koji je u prošlosti vodom opskrbljivao grad Cres te vrelo Funtana, nedaleko uvale Jadrišćice na jugu otoka Cresa. U uvjetima pretežne bezvodnosti, izuzetno važnu ulogu u vodoopskrbi imalo je i desetak bunara, koji su danas uglavnom zapušteni, a većina preostalih lokava (njih oko 70-ak) koristi se za napajanje stoke. Lokve koje su u prošlosti služile za opskrbu stanovništva uglavnom su se nalazile u blizini naselja, a danas ih je u pejsažu lako prepoznati jer su bile ograđene da bi se spriječio pristup stoke. One su se nekad i redovito čistile. U kišnom razdoblju na otoku Cresu česta je pojava bujičnih tokova.

Sl. 1. Geografski smještaj Vranskog jezera na otoku Cresu (preuzeto iz: Riđanović, 1993.)

Cres, jedan od najkrševitijih naših otoka, razlikuje se od ostalih otoka postojanjem golemog prirodnog rezervoara pitke vode u središnjem dijelu – Vranskog jezera (sl. 1), koje već dugi niz godina opskrbljuje stanovništvo Cresa i Lošinja pitkom vodom. I prije izgradnje vodovoda, voda iz jezera koristila se za vodoopskrbu, ali i za napajanje stoke, ribolov i promet. Da je Jezero, kako ga još i danas zovu stanovnici okolnih otočnih naselja, bilo vrlo važno još od predpovijesnih vremena, svjedoče ostaci brojnih ilirskih gradina po okolnim uzvišenjima.
Vransko je jezero najveća kriptodepresija u Hrvatskoj, ukupne površine 5,75 km2. Dugačko je 5,5 km, a široko 1,5 km. Apsolutna dubina iznosi 74,5 metara. Srednja je razina jezera, prema novijem premjeru, na 13 metara nadmorske visine, a dno jezera (najdublji dio) leži 61,5 m ispod morske razine. Jedna od najvećih specifičnosti jezera jest postojanje goleme količine slatke vode; pri visini vodostaja od 12,31 m u jezeru ima 226 milijuna kubičnih metara vode. Porijeklo vode u jezeru odavno privlači pozornost domaćih, ali i stranih istraživača. Rezultati istraživanja su različiti, no mogu se svesti na dva objašnjenja. Prvo se zasniva na hipotezi da se jezero opskrbljuje vodom iz podzemlja, koja dotječe iz kopnenog zaleđa. Drugo se pak odnosi na činjenicu da je Vransko jezero autohtono jezero – dokazano je da nije povezano sa izvorima vode na kopnu, kao što se nekoć mislilo, već voda u jezeru potječe od atmosferskih padalina (kišnice). Tijekom vremena pokazalo se da srednje godišnje količine padalina od 976 mm otprilike odgovaraju količini vode koju jezero izdaje evaporacijom i otjecanjem vode u podzemlje. Najvažniji dokaz da je Vransko jezero uistinu autohtono jest činjenica da detaljna istraživanja jezerskog dna nisu nigdje pronašla izvor koji bi ukazivao na vodu porijeklom s kopna. Dokaz za otjecanje vode podzemnim putem u more jest i u činjenici da i pored prostranog okolnog površinskog sliva sa kojeg voda pritječe u jezero, razina vode u jezeru ne raste u skladu s tom količinom.
Postojanje slatke vode u jezeru uvjetovano je prirodnom ravnotežom između količine kišnice koja pada direktno na površinu jezera, ali i na okolni slivni prostor, te evaporacije i otjecanja vode.

Sl. 2. Vransko jezero na Cresu (foto: D. Spevec)

Raspodjela temperatura u jezeru ovisi o godišnjem dobu. Ljeti se površinski sloj vode zagrije do 26 °C. U zimskim mjesecima bura rashladi vodu jezera. Pri dnu su izmjerene najniže temperature vode (do 4,6 °C). Najniži vodostaji su najčešće u jesen, a najviši u zimskom periodu ili u proljeće. Prema dosadašnjim mjerenjima, razlika između najnižih i najviših vodostaja iznosi između 100 i 300 cm tijekom godine. Vransko se jezero ubraja u oligotrofna jezera, što znači da je siromašno hranjivim tvarima i ima malu organsku proizvodnju, te da su mu obale strme krševite. Voda u jezeru je plavozelene boje i velike prozirnosti. Karakterizira ga i bogatstvo otopljenog kisika u vodi (11 mg/litri).
Zbog slabe pristupačnosti i udaljenosti od većine creskih naselja, sve do sredine XX. stoljeća jezero je imalo ograničeno značenje za vodoopskrbu otočkog stanovništva. U prošlosti su za prijenos vode iz jezera na veće udaljenosti postojale teškoće. Do izgradnje vodovoda, voda se prenosila zemljanim loncima i drvenim bačvicama (“batalunge”). Na taj je način opskrba vodom iz Vranskog jezera bila moguća samo za naselja u središnjem dijelu otoka Cresa, dok su se udaljenija naselja na sjeveru i jugu otoka vodom opskrbljivala na druge načine (iz bunara, lokvi i sl.). U to vrijeme, budući da je upravo središnji dio otoka Cresa najizrazitije stočarsko područje, jezero je imalo važnu ulogu i u napajanju stoke. O tome svjedoče brojne tzv. “ograjice”, pašnjačke parcele ograđene kamenim “gromačama” (suhozidima), koje se spuštaju niz padine sve do jezerske razine.
Iako se o izgradnji vodovoda, za podmirenje potreba za pitkom vodom stanovništva otoka Cresa i Lošinja, razmišljalo još u razdoblju austrijske uprave, te kasnije u vrijeme talijanske vladavine (ali tada prvenstveno za potrebe turizma na Lošinju!), do realizacije ideje došlo je tek nakon II. svjetskog rata. Izgradnja je započela 1946. Prvo je sagrađen sjeverni krak vodovoda, dug 13 km, do grada Cresa na sjeveru, koji vodu dobiva 29. studenog 1953. godine. Zanimljivo je da prvo naselje na otoku Cresu koje je dobilo vodovod bilo Orlec 1952. godine. Južni krak vodovoda, dug 45 km, od naselja Vrane do Velog Lošinja na jugu, dovršen je 1963. Mali Lošinj je dobio priključak na vodovod 1960. godine. Novi krak cresko-lošinjskog vodovoda s odvojcima za Valun i Martinšćicu, naseljima na zapadnoj obali otoka Cresa, izgrađen je 1970., odnosno 1971. godine. Na taj su način Cres i Lošinj postali jedini naši otoci koji imaju riješeno pitanje vodoopskrbe iz vlastitih izvora. Kako se voda iz jezera koristi isključivo za piće, u njegovoj blizini nema većeg izvora zagađenja pa je voda vrhunske kakvoće i ubraja se u red najčišćih voda u Europi. Zbog svega toga pristup jezero je najstrože zabranjen, a područje oko jezera stavljeno je nakon izgradnje vodovoda pod zaštitu. Zabranjeno je zadržavanje i napajanje stoke, upotreba umjetnog gnojiva u poljodjelstvu, sječa šuma, kampiranje turista te ribolov.

Sl. 3. Vransko jezero na Cresu – najveći rezervoar pitke vode na našim otocima(foto: D. Spevec)

Vodoopskrba stanovništva, a i brojnih turista u ljetnim mjesecima još i danas predstavlja jedan od najvećih problema na našim otocima. Izgradnja vodovodne mreže na otocima Cresu i Lošinju označila je veliku prekretnicu u životnim uvjetima na ovim otocima, ali i osigurala nove mogućnosti u njihovoj turističkoj valoraziciji. Iako je područje oko Vranskog jezera danas zaštićeno, a svaki pristup i boravak blizu jezera strogo zabranjen, prisutna je zabrinutost otočana. Jedan od vidova zabrinutosti leži u činjenici da u neposrednoj blizini jezera prolazi otočna magistrala koja povezuje oba otoka sa trajektnim pristaništima (Porozina i Merag) te ostalim naseljima, a njome se prevoze, između ostalog, i naftni derivati. U želji za zaštitom ovog izvorišta pitke vode Mali Lošinj želi izgradnju nove trase, a Cres traži obnovu postojeće. Koje će “struje” prevladati treba vidjeti, no jedno je sigurno – zaštita ovog jedinstvenog prirodnog fenomena svima mora biti prioritet.

Korištena literatura:
1. Mavrović N., 1997: Cres i Lošinj – šetnja otocima, otočićima i hridima, Televrina d.o.o., Nerezine
2. Riđanović J., 1993: Hidrogeografija, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb
3. Stražičić N., 1980: Vransko jezero na Cresu – hidrološki, ekonomski i ekološki aspekt, Pomorski zbornik, 18, Rijeka
4. Stražičić N., 1997: Cresko-lošinjsko otočje – geografska obilježja, Geografski horizont, 2, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb