Odesa-multikulturalna luka na Crnom moru
Aleksandar Lukić 30.11.2010.Odesa je grad na obali Crnoga mora, u Ukrajini. Ova prometna luka broji oko 100 000 stanovnika i jedan je od..
Ostali putopisi ovog autora
Odesa je grad na obali Crnoga mora, u Ukrajini. Ova prometna luka broji oko 100 000 stanovnika i jedan je od najčešćih ciljeva turista u Ukrajini.
Ono što možda ponajviše ocrtava njezin karakter, jest multikulturalnost. Ovdje se primjećuju grčka, židovska, ruska i, naravno, ukrajinska prisutnost.
U ovome putopisu saznajte i kakav je životni standard, kako se ovdje bore Rusija i Zapad te osjetite dio ugođaja ovoga grada s bogatim kulturnim nasljeđem.
U starome vijeku na mjestu Odese bila je grčka kolonija Οδησσού (Odison). Grčka je kulturna sastavnica grada danas ponosna na tu činjenicu i obilno ju koristi. U srednjem vijeku ovdje su živjeli razni slavenski narodi, a u novome su cijeli taj prostor osvojili Osmanlije i tu je bilo njihovo naselje Hadžibej. Krajem 18. stoljeća ruska je vojska grad uključila u Rusko carstvo kojim je upravljala Katarina II.. Ruske je postrojbe vodio španjolski grof José de Ribas (rus. Осип Михайлович Дерибас). Carica je dokumentom od 27. svibnja 1794. osnovala grad, na zapadu novoosvojenog prostora (nazvanoga Novom Rusijom). Iako je naselje postojalo i ranije, može se reći da je ovo početak povijesti grada Odese.
Sl. 1. Osnivačica Odese, carica Katarina II., sa suradnicima
Carica, koja je i sama bila Njemica, u grad je pozvala ljude iz cijele Europe i tako je ovamo doselilo mnogo Nijemaca, Talijana, Nizozemaca, Francuza, Židova i, naravno, Rusa. U Odesi se tada govorilo talijanskim jezikom. Oko izgradnje grada, luke i tvrđave povjerenje carice imao je nizozemski inžinjer François Sainte de Wollant (rus. Франц Павлович де Воллан). Osim njega, u Odesi su i danas legendarni i njeni gradonačelnici (mahom stranci) s početka toga povijesnog 19. stoljeća - po njima su nazvane glavne ulice u gradu i postavljeni su im spomenici: Armand Emmanuel du Plessis, zvan duc (vojvoda) de Richelieu (rus. Дюк Де-Ришелье), Alexandre-Louis Andrault de Langeron (rus. Александр Федорович Ланжерон), Mihail Semjonovič Voroncov (rus. Михаил Семёнович Воронцов) i drugi. Kod ovog posljednjeg službovao je ruski književnik u progonstvu iz Sankt Peterburga Aleksandar Sergejevič Puškin. O njegovom višegodišnjem boravku u gradu uređen je bogati muzej. Muzej književnosti proučava boravak velikog broja domaćih i stranih književnika u ovome gradu.
Sl. 2. Skupltura po mnogima najvećeg ruskog pjesnika pred muzejem u kući u kojoj je proveo godinu dana, u Puškinskoj ulici – dugoj nekoliko kilometara i sasvim ravnoj, punoj zelenila. Paralelna i gotovo jednaka njoj je Rišeljejevska ulica.
U toj je prvoj polovini 19. stoljeća broj stanovnika Odese vrlo brzo rastao - na grafikonu kretanja broja stanovnika ne vidi se dovoljno dobro zbog mjerila osi Y da je 1750. g. u otomanskom gradu Hadžibej živjelo oko 2000 stanovnika, a pedeset godina kasnije, nakon što je carica osnovala grad, već oko 6000 – broj se utrostručio. Trideset je godina kasnije u gradu već bilo deset puta više stanovnika nego nakon trostrukog povećanja – 60 000. Grad je građen u stilovima zapadnoeuropskih država, a raspored ulica je pravilan – one su ravne i sijeku se pod pravim kutem: http://www.nord.com.ua/ukraine/en/odessa_map.gif.
Sl. 3. Kretanje broja stanovnika Odese od 1795. do 2010.. (izvor: Wikipedija)
Kako je spomenuto, u početku je u gradu živjelo mnogo stanovništva sa Zapada. Međutim,1920-tih godina nacionalni sastav se izmijenio.
Sl. 4. Nacionalni sastav Odese 1926. godine
Talijansko, Francusko i drugo zapadno stanovništvo početkom 20. stoljeća više ne postoji – pretpostavljamo da se asimiliralo ili izbjeglo nakon Oktobarske revolucije (što nagovještava veliki pad broja stanovnika 1920. u odnosu na 1910. godinu). Međutim, Odesa je ipak zadržala multinacionalnost.
Grafikon pokazuje da je 1920-tih godina udio ruskog i židovskog stanovništva bio podjednak. Židovi su od samog osnutka grada doseljavali ovamo – od kraja 18. stoljeća nakon diobe Poljske, pa nadalje. Privukle su ih multinacionalnost te gospodarski i kulturni polet grada. Tako je Odesa 130 godina kasnije, uz Vilnius, Solun i još neke gradove Europe, bila obilježavana kao ,,židovski grad“. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. g., što je omogućilo slobodno iseljavanje, golemi dio židovskoga stanovništva odselio je iz Odese u Izrael, što bi mogao biti razlog drugog pada broja stanovnika, onoga 2001. u odnosu na 1991. godinu. Kako židovskoga stanovništva u Europi danas ima samo ,,u tragovima'', Odesa je jedan od gradova gdje je ono najbrojnije – na ulici se mogu vidjeti ljudi odjeveni u odjeću ortodoksnih Židova. U gradu su dvije sinagoge – jednu zajednicu vodi rabin iz Izraela i ona subotom okupi oko 500 vjernika, a drugu, hasidsku, vodi rabin ,,Odesit'', u kojoj se okupi oko 300 vjernika.
Sl. 5. Na ulicama Odese moguće je sresti ljude u odjeći ortodoksnih Židova, što u većini europskih gradova nakon Drugoga svjetskog rata nije slučaj.
Dakle, nacionalni sastav stanovništva ponovno se izmijenio - 2001. godine židovskoga stanovništva nema među statistički značajnim nacionalnim skupinama. Međutim, znatno je porastao udio Ukrajinaca – s 18% na 62%. Usprkos tome, i natpisi u gradu najvećim su dijelom ruski, a govorni je jezik gotovo samo ruski.
Sl. 6. Nacionalni sastav Odese 2001. godine
Među ostalim su narodnostima prisutnima u Odesi Bugari, Moldavci, Židovi, Poljaci, Armenci, Bjelorusi i drugi.
Ukrajina je danas jezično i politički podijeljena država – jedan dio njenoga stanovništva govori ukrajinskim, dok drugi dio govori ruskim jezikom. Jedan je dio skloniji zapadnoj orijentaciji države (članstvu u Europskoj uniji i NATO-u), a drugi je sklon čvršćem povezivanju s Rusijom. Može se reći da je prvospomenuto stanovništvo koncentrirano na zapadu, a drugospomenuto na istoku zemlje. Iako je smještena u zapadnoj polovini i ima mnogo više ukrajinskoga od ruskog stanovništva, u Odesi se govori gotovo isključivo ruskim jezikom.
Upravo ovoga ljeta grad je posjetio ruski (moskovski) patrijarh Kiril. Dok su ranije ruski patrijarsi ovamo dolazili vrlo rijetko, u posljednjih nekoliko godina to je slučaj gotovo svake godine. U prigodnoj tiskovini objavljen je njegov govor o ,,ruskome svijetu'', gdje on kaže da njegovu ,,jezgru čine Rusija, Bjelorusija i Ukrajina''. Je li se patrijarh zabunio ili, osim ovih triju država (koje veže golemim dijelom zajednički identitet), zaista smatra da je ,,ruski svijet'' onda puno širi (ako mu je ovo tek jezgra)?
Bilo kako bilo, patrijarh Kiril ovoga je ljeta boravio u Kijevu, Dnjepropetrovsku i Odesi. Pretpostavljamo da je Odesu izabrao zato što je ona ugledni grad Ukrajine, koji je uz to ''u ruskim rukama''. Ruska pravoslavna crkva novoosnovanu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu (na čelu koje je patrijarh Filaret) smatra raskolničkom. Patrijarh je u Odesi ovoga ljeta blagoslovio novosagrađenu crkvu koja je sada najveća u gradu, a čiju je prethodnicu srušio Staljinov režim. Središnja crkva u Odesi samo je jedna u vrlo dugom nizu obnovljenih crkava Ruske pravoslavne crkve što ukazuje na materijalni polet ove vjerske zajednice nakon terora proživljenoga u SSSR-u. Crkve su i vrlo posjećene.
Drugoga dana patrijarh se susreo s predstavnicima crkvene, kulturne, gospodarske i političke javnosti u zgradi kazališta. Zgradu kazališta projektiralo je arhitektonsko poduzeće ,,Fellner & Helmer“, koje je gradilo kazališne zgrade u većini gradova Austro-Ugarske monarhije (i onu u Zagrebu) i šire te je i tako ojačao ovu kulturnu sastavnicu Odese.
Sl 7. Zgrada kazališta rad je poduzeća ,,Fellner & Helmer“, koje je projektiralo kazališne zgrade u gotovo svakom austro-ugarskom gradu, tako i u Zagrebu.
Sl. 8. U golemoj novootvorenoj crkvi (prethodnu je dao srušiti Staljin) vjernici čelom dodiruju postolje na kojem je stajao moskovski patrijarh Kiril – vjerski običaj ili dramatična ,,glad“ ruskoga stanovništva za ruskim patrijarhom u ,,tuđoj zemlji''?
Iako u gradu živi vrlo malo Grka, grčka je kulturna i gospodarska prisutnost vidljiva. Ovdje su grčki konzulat, poslovnice ,,Banke Pireja'', a jedan od glavnih trgovačkih centara nosi naziv ,,Atena''. U njezinom je predvorju velika skulptura božice Atene, izrađena od kamena iz Grčke, s natpisima na grčkom i na ukrajinskom jeziku.
Sl. 9. Novi trgovački centar ,,Atena'' – skulptura grčke božice izrađena je od grčkog kamena, a natpisi su na ukrajinskom i grčkom jeziku.
Trgovački centar ,,Atena'' ima restoran samoposluživanja s vrlo kvalitetnom i relativno jeftinom uslugom. Ondje možete dobiti primjerice sok izrađen pred Vašim očima od voća ili povrća po želji – ako naručite sok od mrkve, konobar će u sokovniku samljeti desetak mrkvi i pit ćete čisti mrkvin sok, bez vode! Tako je i s drugim vrstama povrća ili voća.
U razgovoru s posljužiteljicom saznali smo da je ona na poslu od 7 do 22 sata, gdje stalno stoji i poslužuje hranu. Tako radi dva dana zaredom! A onda je dva dana slobodna (ako izdrži do tada!). Za to navodno dobije 200-tinjak eura mjesečno. Cijene su u trgovinama oko 25% niže nego u Hrvatskoj. To bi onda mogao biti razlog poslovične neljubaznosti djelatnika na šalterima, blagajnama i sličnim radnim mjestima. Mnogo ljudi je siromašno, a u trgovinama i na tržnicama vrlo je često varanje. Životni standard u Odesi i Kijevu natprosječan je u Ukrajini. Sve to privatno saznajemo od jednoga novinara. On nam kaže i da je novac za novoigrađenu crkvu u središtu, koju je blagoslovio patrijarh, prikupljan tako da se od gospodarstvenika tražio novac, a da nisu pristali dati, gradska bi ih uprava (koja je navodno u velikoj mjeri korumpirana) uklonila s tržišta. Dojam o nesređenosti države dobivate i u hostelu, gdje ne možete dobiti račun, a zaposlenici vam kažu da je to stoga što ste u Ukrajini. Većina hostela su preuređeni stanovi, mahom bez reklame na ulici (što ukazuje da rade nelegalno), ali s detaljnim objašnjenjnima na posjećenom internetskom portalu kako naći hostel – možda državna uprava ne zna ,,surfati''. Međutim, mora se reći da smo u hostelima u Kijevu, dobili račun.
U gradu je prisutno mnogo kršćanskih zajednica i tradicija: tu je rimokatolička crkva (s obredima na ruskom i poljskom jeziku), grkokatolička crkva te ,,grčka'' crkva Svetoga Trojstva koja je nekada bila pri Grčkoj pravoslavnoj, a sada je pri Ruskoj pravoslavnoj crkvi i u koju na određene blagdane dolazi grčki konzul. Odesa ima i islamski kulturni centar, koji ima samo džamiju. Ispred njega su natpisi o islamskom doživljavanju drugih religija, koji izražavaju toleranciju i poštivanje.
Ugledno sveučilište i desetak vrhunskih muzeja ukazuju na njegovanje kulture i obrazovanja u ovome gradu. Brojni znanstvenici i umjetnici ostavili su ovdje svoj trag.
Pročelja zgrada u središtu grada najvećim su dijelom obnovljena i izgledaju jako lijepo. Međutim, zavirili smo i u dvorišta – ondje je stanje sasvim drugačije.
Sl. 10. Na ulici gradskoga središta jedan je svijet, a u dvorištima sasvim drugi.
Odesa je, kao i Kijev, grad socijalnih kontrasta. Autor ovog rada još nigdje nije vidio tako stare automobile, a ni takve nove, kao u ova dva ukrajinska grada. Saznajemo da Odesiti (kako se na ruskom nazivaju stanovnici grada) imaju mentalitet kakvog nema ni jedan drugi dio stanovništva Ukrajine. Oni su specifični. Važan dio toga mentaliteta čini i specifični ,,odesitski'' humor.
U gradu je, uz caricu Katarinu, prisutan i njezin čuveni ,,iluzionist'' – Grigorij Aleksandrovič Potemkin. Jedna od najvećih atrakcija grada su Potemkinove stepenice – omiljeno mjesto javnoga okupljanja i priredbi. One vode u luku, koja je površinom i aktivnošću vrlo velika i time zasjenjuje sve hrvatske luke. Na Crnome moru je i gradska plaža Arkadija, koja je infrastrukturno vrlo uređena i ondje je masovni turizam.
Sl. 11. Luka je velika i prometna.
Odesa je, dakle, grad bogate carskoruske i manje bogate socijalističke prošlosti, koji se obnavlja, uzdiže i vraća stari sjaj. Čitava je država, nažalost, još nesređena te nema definiranu političku strategiju, ali Odesa spada u njezine razvijenije dijelove. U svakom slučaju, upečatljiva je multikulturalnost ovoga grada na obali Crnoga mora.
Tekst i fotografije: Marijan Biruš
Literatura i izvori:
1. Wikipedija (ru i de)
Više fotografija:
www.marijan-birus.iz.hr
Ono što možda ponajviše ocrtava njezin karakter, jest multikulturalnost. Ovdje se primjećuju grčka, židovska, ruska i, naravno, ukrajinska prisutnost.
U ovome putopisu saznajte i kakav je životni standard, kako se ovdje bore Rusija i Zapad te osjetite dio ugođaja ovoga grada s bogatim kulturnim nasljeđem.
U starome vijeku na mjestu Odese bila je grčka kolonija Οδησσού (Odison). Grčka je kulturna sastavnica grada danas ponosna na tu činjenicu i obilno ju koristi. U srednjem vijeku ovdje su živjeli razni slavenski narodi, a u novome su cijeli taj prostor osvojili Osmanlije i tu je bilo njihovo naselje Hadžibej. Krajem 18. stoljeća ruska je vojska grad uključila u Rusko carstvo kojim je upravljala Katarina II.. Ruske je postrojbe vodio španjolski grof José de Ribas (rus. Осип Михайлович Дерибас). Carica je dokumentom od 27. svibnja 1794. osnovala grad, na zapadu novoosvojenog prostora (nazvanoga Novom Rusijom). Iako je naselje postojalo i ranije, može se reći da je ovo početak povijesti grada Odese.
Sl. 1. Osnivačica Odese, carica Katarina II., sa suradnicima
Carica, koja je i sama bila Njemica, u grad je pozvala ljude iz cijele Europe i tako je ovamo doselilo mnogo Nijemaca, Talijana, Nizozemaca, Francuza, Židova i, naravno, Rusa. U Odesi se tada govorilo talijanskim jezikom. Oko izgradnje grada, luke i tvrđave povjerenje carice imao je nizozemski inžinjer François Sainte de Wollant (rus. Франц Павлович де Воллан). Osim njega, u Odesi su i danas legendarni i njeni gradonačelnici (mahom stranci) s početka toga povijesnog 19. stoljeća - po njima su nazvane glavne ulice u gradu i postavljeni su im spomenici: Armand Emmanuel du Plessis, zvan duc (vojvoda) de Richelieu (rus. Дюк Де-Ришелье), Alexandre-Louis Andrault de Langeron (rus. Александр Федорович Ланжерон), Mihail Semjonovič Voroncov (rus. Михаил Семёнович Воронцов) i drugi. Kod ovog posljednjeg službovao je ruski književnik u progonstvu iz Sankt Peterburga Aleksandar Sergejevič Puškin. O njegovom višegodišnjem boravku u gradu uređen je bogati muzej. Muzej književnosti proučava boravak velikog broja domaćih i stranih književnika u ovome gradu.
Sl. 2. Skupltura po mnogima najvećeg ruskog pjesnika pred muzejem u kući u kojoj je proveo godinu dana, u Puškinskoj ulici – dugoj nekoliko kilometara i sasvim ravnoj, punoj zelenila. Paralelna i gotovo jednaka njoj je Rišeljejevska ulica.
U toj je prvoj polovini 19. stoljeća broj stanovnika Odese vrlo brzo rastao - na grafikonu kretanja broja stanovnika ne vidi se dovoljno dobro zbog mjerila osi Y da je 1750. g. u otomanskom gradu Hadžibej živjelo oko 2000 stanovnika, a pedeset godina kasnije, nakon što je carica osnovala grad, već oko 6000 – broj se utrostručio. Trideset je godina kasnije u gradu već bilo deset puta više stanovnika nego nakon trostrukog povećanja – 60 000. Grad je građen u stilovima zapadnoeuropskih država, a raspored ulica je pravilan – one su ravne i sijeku se pod pravim kutem: http://www.nord.com.ua/ukraine/en/odessa_map.gif.
Sl. 3. Kretanje broja stanovnika Odese od 1795. do 2010.. (izvor: Wikipedija)
Kako je spomenuto, u početku je u gradu živjelo mnogo stanovništva sa Zapada. Međutim,1920-tih godina nacionalni sastav se izmijenio.
Sl. 4. Nacionalni sastav Odese 1926. godine
Talijansko, Francusko i drugo zapadno stanovništvo početkom 20. stoljeća više ne postoji – pretpostavljamo da se asimiliralo ili izbjeglo nakon Oktobarske revolucije (što nagovještava veliki pad broja stanovnika 1920. u odnosu na 1910. godinu). Međutim, Odesa je ipak zadržala multinacionalnost.
Grafikon pokazuje da je 1920-tih godina udio ruskog i židovskog stanovništva bio podjednak. Židovi su od samog osnutka grada doseljavali ovamo – od kraja 18. stoljeća nakon diobe Poljske, pa nadalje. Privukle su ih multinacionalnost te gospodarski i kulturni polet grada. Tako je Odesa 130 godina kasnije, uz Vilnius, Solun i još neke gradove Europe, bila obilježavana kao ,,židovski grad“. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. g., što je omogućilo slobodno iseljavanje, golemi dio židovskoga stanovništva odselio je iz Odese u Izrael, što bi mogao biti razlog drugog pada broja stanovnika, onoga 2001. u odnosu na 1991. godinu. Kako židovskoga stanovništva u Europi danas ima samo ,,u tragovima'', Odesa je jedan od gradova gdje je ono najbrojnije – na ulici se mogu vidjeti ljudi odjeveni u odjeću ortodoksnih Židova. U gradu su dvije sinagoge – jednu zajednicu vodi rabin iz Izraela i ona subotom okupi oko 500 vjernika, a drugu, hasidsku, vodi rabin ,,Odesit'', u kojoj se okupi oko 300 vjernika.
Sl. 5. Na ulicama Odese moguće je sresti ljude u odjeći ortodoksnih Židova, što u većini europskih gradova nakon Drugoga svjetskog rata nije slučaj.
Dakle, nacionalni sastav stanovništva ponovno se izmijenio - 2001. godine židovskoga stanovništva nema među statistički značajnim nacionalnim skupinama. Međutim, znatno je porastao udio Ukrajinaca – s 18% na 62%. Usprkos tome, i natpisi u gradu najvećim su dijelom ruski, a govorni je jezik gotovo samo ruski.
Sl. 6. Nacionalni sastav Odese 2001. godine
Među ostalim su narodnostima prisutnima u Odesi Bugari, Moldavci, Židovi, Poljaci, Armenci, Bjelorusi i drugi.
Ukrajina je danas jezično i politički podijeljena država – jedan dio njenoga stanovništva govori ukrajinskim, dok drugi dio govori ruskim jezikom. Jedan je dio skloniji zapadnoj orijentaciji države (članstvu u Europskoj uniji i NATO-u), a drugi je sklon čvršćem povezivanju s Rusijom. Može se reći da je prvospomenuto stanovništvo koncentrirano na zapadu, a drugospomenuto na istoku zemlje. Iako je smještena u zapadnoj polovini i ima mnogo više ukrajinskoga od ruskog stanovništva, u Odesi se govori gotovo isključivo ruskim jezikom.
Upravo ovoga ljeta grad je posjetio ruski (moskovski) patrijarh Kiril. Dok su ranije ruski patrijarsi ovamo dolazili vrlo rijetko, u posljednjih nekoliko godina to je slučaj gotovo svake godine. U prigodnoj tiskovini objavljen je njegov govor o ,,ruskome svijetu'', gdje on kaže da njegovu ,,jezgru čine Rusija, Bjelorusija i Ukrajina''. Je li se patrijarh zabunio ili, osim ovih triju država (koje veže golemim dijelom zajednički identitet), zaista smatra da je ,,ruski svijet'' onda puno širi (ako mu je ovo tek jezgra)?
Bilo kako bilo, patrijarh Kiril ovoga je ljeta boravio u Kijevu, Dnjepropetrovsku i Odesi. Pretpostavljamo da je Odesu izabrao zato što je ona ugledni grad Ukrajine, koji je uz to ''u ruskim rukama''. Ruska pravoslavna crkva novoosnovanu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu (na čelu koje je patrijarh Filaret) smatra raskolničkom. Patrijarh je u Odesi ovoga ljeta blagoslovio novosagrađenu crkvu koja je sada najveća u gradu, a čiju je prethodnicu srušio Staljinov režim. Središnja crkva u Odesi samo je jedna u vrlo dugom nizu obnovljenih crkava Ruske pravoslavne crkve što ukazuje na materijalni polet ove vjerske zajednice nakon terora proživljenoga u SSSR-u. Crkve su i vrlo posjećene.
Drugoga dana patrijarh se susreo s predstavnicima crkvene, kulturne, gospodarske i političke javnosti u zgradi kazališta. Zgradu kazališta projektiralo je arhitektonsko poduzeće ,,Fellner & Helmer“, koje je gradilo kazališne zgrade u većini gradova Austro-Ugarske monarhije (i onu u Zagrebu) i šire te je i tako ojačao ovu kulturnu sastavnicu Odese.
Sl 7. Zgrada kazališta rad je poduzeća ,,Fellner & Helmer“, koje je projektiralo kazališne zgrade u gotovo svakom austro-ugarskom gradu, tako i u Zagrebu.
Sl. 8. U golemoj novootvorenoj crkvi (prethodnu je dao srušiti Staljin) vjernici čelom dodiruju postolje na kojem je stajao moskovski patrijarh Kiril – vjerski običaj ili dramatična ,,glad“ ruskoga stanovništva za ruskim patrijarhom u ,,tuđoj zemlji''?
Iako u gradu živi vrlo malo Grka, grčka je kulturna i gospodarska prisutnost vidljiva. Ovdje su grčki konzulat, poslovnice ,,Banke Pireja'', a jedan od glavnih trgovačkih centara nosi naziv ,,Atena''. U njezinom je predvorju velika skulptura božice Atene, izrađena od kamena iz Grčke, s natpisima na grčkom i na ukrajinskom jeziku.
Sl. 9. Novi trgovački centar ,,Atena'' – skulptura grčke božice izrađena je od grčkog kamena, a natpisi su na ukrajinskom i grčkom jeziku.
Trgovački centar ,,Atena'' ima restoran samoposluživanja s vrlo kvalitetnom i relativno jeftinom uslugom. Ondje možete dobiti primjerice sok izrađen pred Vašim očima od voća ili povrća po želji – ako naručite sok od mrkve, konobar će u sokovniku samljeti desetak mrkvi i pit ćete čisti mrkvin sok, bez vode! Tako je i s drugim vrstama povrća ili voća.
U razgovoru s posljužiteljicom saznali smo da je ona na poslu od 7 do 22 sata, gdje stalno stoji i poslužuje hranu. Tako radi dva dana zaredom! A onda je dva dana slobodna (ako izdrži do tada!). Za to navodno dobije 200-tinjak eura mjesečno. Cijene su u trgovinama oko 25% niže nego u Hrvatskoj. To bi onda mogao biti razlog poslovične neljubaznosti djelatnika na šalterima, blagajnama i sličnim radnim mjestima. Mnogo ljudi je siromašno, a u trgovinama i na tržnicama vrlo je često varanje. Životni standard u Odesi i Kijevu natprosječan je u Ukrajini. Sve to privatno saznajemo od jednoga novinara. On nam kaže i da je novac za novoigrađenu crkvu u središtu, koju je blagoslovio patrijarh, prikupljan tako da se od gospodarstvenika tražio novac, a da nisu pristali dati, gradska bi ih uprava (koja je navodno u velikoj mjeri korumpirana) uklonila s tržišta. Dojam o nesređenosti države dobivate i u hostelu, gdje ne možete dobiti račun, a zaposlenici vam kažu da je to stoga što ste u Ukrajini. Većina hostela su preuređeni stanovi, mahom bez reklame na ulici (što ukazuje da rade nelegalno), ali s detaljnim objašnjenjnima na posjećenom internetskom portalu kako naći hostel – možda državna uprava ne zna ,,surfati''. Međutim, mora se reći da smo u hostelima u Kijevu, dobili račun.
U gradu je prisutno mnogo kršćanskih zajednica i tradicija: tu je rimokatolička crkva (s obredima na ruskom i poljskom jeziku), grkokatolička crkva te ,,grčka'' crkva Svetoga Trojstva koja je nekada bila pri Grčkoj pravoslavnoj, a sada je pri Ruskoj pravoslavnoj crkvi i u koju na određene blagdane dolazi grčki konzul. Odesa ima i islamski kulturni centar, koji ima samo džamiju. Ispred njega su natpisi o islamskom doživljavanju drugih religija, koji izražavaju toleranciju i poštivanje.
Ugledno sveučilište i desetak vrhunskih muzeja ukazuju na njegovanje kulture i obrazovanja u ovome gradu. Brojni znanstvenici i umjetnici ostavili su ovdje svoj trag.
Pročelja zgrada u središtu grada najvećim su dijelom obnovljena i izgledaju jako lijepo. Međutim, zavirili smo i u dvorišta – ondje je stanje sasvim drugačije.
Sl. 10. Na ulici gradskoga središta jedan je svijet, a u dvorištima sasvim drugi.
Odesa je, kao i Kijev, grad socijalnih kontrasta. Autor ovog rada još nigdje nije vidio tako stare automobile, a ni takve nove, kao u ova dva ukrajinska grada. Saznajemo da Odesiti (kako se na ruskom nazivaju stanovnici grada) imaju mentalitet kakvog nema ni jedan drugi dio stanovništva Ukrajine. Oni su specifični. Važan dio toga mentaliteta čini i specifični ,,odesitski'' humor.
U gradu je, uz caricu Katarinu, prisutan i njezin čuveni ,,iluzionist'' – Grigorij Aleksandrovič Potemkin. Jedna od najvećih atrakcija grada su Potemkinove stepenice – omiljeno mjesto javnoga okupljanja i priredbi. One vode u luku, koja je površinom i aktivnošću vrlo velika i time zasjenjuje sve hrvatske luke. Na Crnome moru je i gradska plaža Arkadija, koja je infrastrukturno vrlo uređena i ondje je masovni turizam.
Sl. 11. Luka je velika i prometna.
Odesa je, dakle, grad bogate carskoruske i manje bogate socijalističke prošlosti, koji se obnavlja, uzdiže i vraća stari sjaj. Čitava je država, nažalost, još nesređena te nema definiranu političku strategiju, ali Odesa spada u njezine razvijenije dijelove. U svakom slučaju, upečatljiva je multikulturalnost ovoga grada na obali Crnoga mora.
Tekst i fotografije: Marijan Biruš
Literatura i izvori:
1. Wikipedija (ru i de)
Više fotografija:
www.marijan-birus.iz.hr
