Naslovna TemePromet i energetika Svijet kao globalno selo – povodom Međunarodnog dana telekomunikacija

Svijet kao globalno selo – povodom Međunarodnog dana telekomunikacija

Martina Jakovčić

Telekomunikacijski promet možemo definirati kao djelatnost prijenosa različitih informacija koja se obavlja trenutno i na velike udaljenosti. Podrazumijeva prijenos riječi, zvuka, slike i podatak u obliku elektronskih i elektromagnetskih signala ili impulsa. U užem smislu telekomunikacije obuhvaćaju telegrafski i telefonski promet, a u širem smislu uključuju i sredstva masovne komunikacije te računalnu komunikaciju kao dio informatičke djelatnosti. U telekomuniakcijski promet obično se ubraja i poštanski promet kao djelatnost prijenosa pošiljki, vrijednosnih papira i novca.
Općenito, telekomunikacijski promet karakterizira nepostojanje izgrađenih puteva, promet se odvija radiosignalima i kablovima. Prometni čvorovi su telefonske centrale, tornjevi i sl.

17. svibanj obilježava se kao Međunarodni dan telekomunikacija. Povod za to bila je prva Međunarodna telegrafska konvencija održana 17.05.1865. u Parizu na kojoj je osnovana Međunarodna telegrafska unija (ITU). Unija će 1934. promijeniti naziv u Međunarodna telekomunikacijska unija a 17. svibanj postat će Međunarodni dan telekomunikacija.
Danas se općenito govori o telekomunikacijskom razdoblju, no razvoj i položaj svih grana telekomunikacija nije jednak. Neke grane se brže razvijaju, neke stagniraju, a neke gube na važnosti. U nastavku će biti riječi o pojedinim granama telekomunikacijskog prometa, njihovom povijesnom razvoju te sadašnjem stanju.

Poštanski promet

Poštanski promet je najstariji oblik komunikacijskog prometa i samo uvjetno se može ubrojiti u telekomunikacije. Poštanski promet postojao je još u starom Babilonu u kojemu su kuriri prenosili pisma stavljana u omotnice od sušene gline.
Osnivačem modernog poštanskog prometa u Europi smatra se Franz von Taxis koji je 1490. uspostavio kurirsku službu. Njegovi nasljednici do sredine 16. st. proširili su posao na prostor čitave Zapadne Europe. 1837. ravnatelj škole u Velikoj Britaniji Rowland Hill izumio je prvu poštansku marku. Istodobno je uveo praksu klasifikacije pošte i određivanja tarifa ovisno o težini paketa ili pisma
Sve do početka 20. st. slobodna dostava pošte do primatelj postojala je samo u većim američkim gradovima. U manjim ruralnim naseljima pošta je ostavljana u uredima te su primatelji morali sami dolaziti po nju.
Usprkos velikoj konkurenciji poštanski promet je i danas raširen oblik promet, a najčešće se izražava brojem pisama po stanovniku. No u usporedbi između pojedinih država treba uzeti u obzir specifičnosti poštanskih usluga pojedinih država. Tako npr. SAD ima čak 728 pisama po stanovniku dok Nizozemska koja je na drugom mjestu ima svega 460 pisama po stanovniku. Razlog tome je i činjenica da se u SAD-u veliki dio financijskih djelatnosti (dostava čekova) dostavlja poštom.
Za očekivati je da će sve veća raširenost e-maila pridonijeti stagnaciji poštanskog prometa. No nisu svi oblici poštanskog prometa jednako pogođeni razvojem elektroničke pošte. Tako je moguće očekivati daljnji razvoj tzv. B2C pošte (Business to consumer) koja obuhvaća dostavu prodajnih i reklamnih kataloga.
Narudžbu putem kataloga osmislio je još 1872. Aaron Montgomery Ward, a takav oblik prodaje prvo će se raširiti u udaljenim ruralnim područjima.

Zanimljivo je da je prva zračna pošta prevezena u Indiji. Povod je bio prikupljanje sredstava za izgradnju misionarskog centra. Kapetan Walter George Windham odlučio je organizirati zračni prijevoz pošte preko Gangesa iz Allahabada u Naini te prodajom maraka prikupiti sredstva. Prvi let odvezen je 18.02.1911., trajao je 27 minuta te je prevezeno 6 000 pisama.

Posljednjih nekoliko godina poštanski promet u Hrvatskoj karakterizira stagnacija. Rast bilježe usluge prijenosa paketa  te umanjoj mjeri pisama, dok pad bilježe usluge prijenosa brzojava te usluge novčanog prometa.

Radijska i televizijska mreža

Preduvjet za razvoj televizora ostvaren je otkrićem elektromagnetizma, no bit će potreban dugi niz godina i veliki broj istraživača do stvaranja prvog televizora. 1862. Abbe Giovanna Caselli prvi je pantelegrafom poslao slikovnu poruku putem kablova. Nakon toga uslijedio je niz pokusa s pretvaranjem slika u elektroničke signale. 1884. Paul Nipkow poslao je sliku putem kablova koristeći rotirajući metalni disk koji je nazvao električnim teleskopom.
Termin televizor prvi je upotrijebio Constantin Perskyi 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu. Nakon toga razvoj je krenuo u dva pravca. Prvi je bio razvoj mehaničkog televizora temeljen na rotirajućem disku, a drugi je bio razvoj elektroničkog televizora baziran na katodnim cijevima na kojima su paralelno radili engleski izumitelj A.A. Campbell – Swinton i ruski znanstvenik Boris Rosing. 1906. godine Boris Rosing izradio prvi mehanički TV sustav. 1923. Vladimir Zworkin patentirao je svoj uređaj koji je nazvao „električno oko“, a koji je postao preteća kasnijih televizora. 1946. godine Peter Goldmark iz CBS-a predstavio je prvi televizor u boji.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je 2003. godine 92.8% kućanstava imalo TV što predstavlja porast od 2.6% u odnosu na 2001. godinu.

Radio zahvaljuje svoj postojanje izumu dvaju naprava prije toga, a to su telegraf i telefon. Još 1860. škotski fizičar James Clerk Maxwell pretpostavio je postojanje radio valova a njihovo postojanje dokazao je 1886. Heinrich Rudolph Hertz.
1895. Guglielmo i Alfonso Marconi prvi su emitirali radio signal. Svoj su izum ponudili britanskoj mornarici 1902. poslan je prvi radio signal preko Atlantskog oceana između Poldhua u Engleskoj i St. Johna u Kanadi. Uz Marconia kao izumitelj radia često se spominje i Nikola Tesla.. Osnovu današnjeg emitiranja označili su izumi dioda (J. Ambrose Fleming) i pojačala (Lee DeForest) 1904. i 1906. godine.
Datum prvog emitiranja ljudskog glasa putem radija nije sigurno utvrđen. Nakon pojedinačnih pokušaja, 1906 emitiran je prvi eksperimentalni zabavni program u Brant Rocku Massachusetts, SAD. Zlatno doba radia trajalo je 1930-ih u doba velike gospodarske krize. Radio je bio sredstvo prenošenja informacija ali i sredstvo za provođenje slobodnog vremena, prisutno u sve većem broju kućanstava.
Upotreba radio prijenosnika je bila ograničena na frekvencije of 1,6 do 3 MHz što je zahtjevalo visoke antene te je često bilo podložno smetnjama. Domet pojedinih stanica je bio relativno mali.

Fraza „uživo putem satelita“ danas je uobičajena. Komunikacijski sateliti pridonijeli su bržem povezivanju svijeta te sniženju troškova prijenosa. Potencijal korištenja satelita u emitiranju prvi puta je demonstriran 1960. lansiranjem komunikacijskih satelita Echo I i Echo II. Ti sateliti omogućavali su prijenos radio signala preko Atlantika. Dvije godine kasnije lansiran je Telestar I koji je omogućavao emitiranje slike u boji, a 1963. lansiran je u orbitu komunikacijski satelit Syncom I. Zbog sve većih potreba za povezivanjem američki Kongres je 1962. godine dionio Akt o komunikacijskim satelitima kojim je odlučeno uspostavljanje Comsata, globalnog sustava komunikacijskih satelita. Prvi takav komercijalni komunikacijski satelit bioje Early Bird ili Intelsat I lansiran 1965 i postavljen u orbitu Zemlje na visini od oko 36000 km.

Telefonsko – telegrafski promet

Izum elekromagneta Williama Sturgeona 1825. te nadopuna izuma Josepha Henrya 1830. označili su temelj za razvoj elektronskih komunikacija. 1835. godine Samuel Finley Breese Morse doradio je dostignuće Josepha Henrya te je koristeći izvor struje polarizirao elektromagnet koji je pokretao iglu koja je vršila kodne zapise na papirnatoj podlozi. Morseov stroj nazvan je telegraf a kodni zapisi sastavljeni od točkica i crtica nazvani su Morseovom abecedom. Prvu poruku Morse je uputio 02.09.1837. no prvi telegraf pušten je u promet tek 24.05.1844. između Washingtona i Baltimorea.
Ubrzo je započelo širenje telegrafske mreže, no javio se i problem zagušenja mreže. 1914. uveden je sustav automatskog prijenosa koji je mogao poslati više od 100 riječi u minuti te koristeći samo jedan kabel istovremeno poslati veći broj poruka. 1925. godine izumljen je teleprinter a 1938. Western Union uvodi prvi automatski telefaks. S vremenom su se uz Morseov telegraf javili i drugi dorađeniji oblici poput Cook – Wheatstoneovog telegrafa s 6 žica ili kasnije dvoigličnog i jednoigličnog telegrafa koji je bio znatno jeftiniji za korištenje.

Širenje telegrafske mreže bilo je brzo, iako ne baš uvijek i uspješno. 1845. postavljen je prvi kabel preko Hudsonovog zaljeva, no kablovi nisu bili dovoljno kvalitetni i otporni na vremenske prilike. Nakon neuspješnog pokušaja postavljanja kablova ispod Atlantskog oceana 1858., prva telegrafska veza preko oceana uspostavljena je 1886.
Iako je širenje telegrafa bilo brzo postojala su različita ograničenja. Veliki problem u Europi predstavljala je činjenica da je svaka država imala svoju nacionalnu mrežu koje nisu bile međusobno kompatibilne. Zbog velike sporosti dekodiranja te ponovnog unošenja poruka u svakoj državi, javila se ideja o sklapanju ugovora te razvijanju zajedničkog sustava. Tako je 17.05.1865. održana prva Međunarodna telegrafska konvencija u Parizu na kojoj je dogovoren okvir međunarodne suradnje te je postignut dogovor o standardizaciji opreme koja je trebala omogućiti povezivanje mreža i uspostavu jedinstvenih tarifa.
Iako je telegraf danas u nazadovanju radiotelegrafija kao spoj radijske i telegrafske tehnologije i dalje se koristi u pomorstvu u komunikaciji između brodova te brodova i kopna.

1870-ih razvoj telefona započela su odvojeno dva znanstvenika Elisha Gray i Alexander Graham Bell. Prvi je patent dobio Bell, a prvi telefon upotrebljen je 10.03.1876. Ubrzo započinje izgradnja telefonskih kablova te rast broja telefonskih priključaka. Prvo tonsko biranje uvedeno je 1941. u Baltimoreu. Veliki pomak u razvoju telefonije uveden je primjenom optičkih kablova, zbog velike brzine i velikog kapaciteta prijenosa informacija.
Do kraja 1880. u SAD-u je bilo 47900 telefonskih priključaka.

Posljednjih godina broj telefonskih priključaka u Europi stagnira. U razdoblju od 2001. do 2003. čak 22 europske države zabilježile su pad broja fiksnih priključaka. Možemo pretpostaviti da je smanjenje rasta fiksnih priključaka vezano uz porast korisnika mobilnih telefona, no taj pokazatelj je teško kvantificirati. Usprkos tome fiksni operateri i dalje svoju prednost vide u brzom pristupu Internetu koja se posebno povećala razvojem DSL tehnologije.

Prosječno u Svijetu danas ima 41,41 telefonskih pretplatnika na 100 stanovnika. No među kontinentima postoje velike razlike. Najveći broj pretplatnika ima Europa, dok najmanji ima Afrika sa svega 8,66 pretplatnika na 100 stanovnika. Najmanji broj pretplatnika imaju Niger s 0,33 i Srednjoafrička Republika s 0,55 pretplatnika na 100 stanovnika.
Kako bi se smanjile razlike između pojednih država i kontinenata 1989. u Nici je održana konferencija na kojoj je utvrđena nužnost tehničke i tehnološke pomoći zemljama u razvoju te je osnovan BDT (Telecommunication Development Bureau) koji bi trebao omogućiti bolju komunikaciju u zemljama u razvoju.

Mobilna ili celularna telefonija oblik je bežične telekomunikacije. Naziv celularni telefon proizlazi iz načina funkcioniranja sustava koji koristi niz baznih stanica kojim dijeli prostor na više stanica (cell). Poziv se prebacuje iz jedna bazne stanice u drugu te se na taj način ostavruje veza.
Tvrtka AT&T Bell System osmislila je prvi moilni telefon, no taj izum nisu nikada ekonomski iskoristili. Prvi komercijalni mobilni operater počeo je s radom tek 1979. godine u Japanu (Nippon), no projekt je ubrzo propao. Prvu uspješnu uslugu pokrenuli su zajednički Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska 1981. pod nazivom NMT (Nordic Mobile Telephone).
Nakon toga uslijedio je brzi razvoj te pojava novih tehnologija. Prva generacija mreža bila je analogna, druga generacija digitalna. Analogni mobilni telefoni radili su po principu radio prijemnika, dok digitalni prijenos podrazumijeva kodiranje informacija koristeći binarne kodove 0 i 1. Većina mobilnih telefona danas radi na principu digitalne tehnologije. No i u sklopu digitalnog prijenosa postoje različite tehnologije među kojima je danas najznačajnija GSM tehnologija ili Global System for Mobile Communications. Od 1987. GSM je usvojen kao standard za Europu.

Posljednjih 15-ak godina mobilna telefonija bilježi sve veći porast te je broj korisnika u pojedinim državama premašio broj korisnika fiksne telefonije. Pojedine države danas imaju više mobilnih telefona nego stanovnika. No takav rezultat statistike može biti posljedica više faktora. Moguće je stvarno postojanje više korisničkih brojeva, no mogući su i različiti način praćenja broja aktivnih i neaktivnih brojeva. Pojedine statistike neaktivnim brojevima smatraju one koji se ne koriste više od godinu dana. No neke statistike popu npr. češke statističke službe ne prate takve podatke čime broj mobilnih korisnika značajno raste.

 

Broj telefonskih pretplatnika u Hrvatskoj prema procjenama ITU-a za 2000. godinu iznosio je 1700000, dok je broj pretplatnika na 100 stanovnika bio 38,87 što nas svrstava u skupinu država sa slabije razvijenim telefonskim uslugama u Europi. Broj mobilnih korisnika 2003. godine iznosio je 2 537 000 ili 58,37 mobilnih korisnika na 100 stanovnika.
Posljednjih 5 godina broj korisnika mobilnih telefona u Hrvatskoj porastao je 7 puta.

 

Internet

Razvoj Interneta započeo je 1969. razvojem ARPAneta, preteće današnjeg Interneta. ARPAnet je razvijen za vojne potrebe kako bi omogućio stvaranje mreže računala koja su mogla međusobno razmijenjivati podatke putem NCP-a ili Network Control Protocola. Oznaka ARPA bila je skračenica za Advanced Research Project Agency, ogranak vojske zadužen za razvoj sustava i oružja u razdoblju Hladnog rata. U originalnu mrežu u početku su bila povezana svega 4 računala. U sklopu ARPAneta javile su se mogućnosti korištenja usluga poput e-maila (elektroničke pošte).
1986. nastaje NSFnet (National Science Foundation Network). NSFnet predstavlja okosnicu današnjeg Interneta. Započinje širenje broja korisnika, uvedena je prva akademska mreža, javljaju se privatni Internet provideri. 1987. osnovana je prva komercijalna interent kompanija UUNET. 1990. razvijen je prvi pretraživač.
1991. u rad je pušten World Wide Web (www). WWW je mreža stranica koje je moguće otvoriti koristeći protokol poznat kao HTTP ili Hypertext Transfer Protocol. Protokol pojednostavljuje pisanje adresa te automatski pretražuje Internet. Koncept www-a osmislio je 1989. Time Berners-Lee.

Broj Internet korisnika posljednjih je  15 godina porastao za 7000 puta. 1989. godine na Svijetu je bilo 100 000 korisnika a 2003. godine prema podacima Međunarodne telekomunikacijske unije na Svijetu je bilo 693 426 400 Internet korisnika te 602 712 000 kompjutora. Prosječno, stupanj internetizacije u Svijetu iznosi 1133,79 korisnika Interneta na 10000 stanovnika. No među kontinentima postoje velike razlike. Najviši stupanj internetizacije imaju Australija i Oceanija s 4301,93 korisnika Interneta na 10000 stanovnika dok taj udio u Africi iznosi svega 156,18 internet korisnika na 10000 stanovnika.

Broj Internet korisnika u Hrvatskoj u razdoblju od 1999. do 2003. povećao se 6,3 puta. Stupanj kompjuterizacije u Hrvatskoj posljednjih godina također raste. 2001. godine 13.5% kućanstava imalo je osobno računalo dok je 2003. godine taj broj iznosio 20.9%.

Namjera ovog članka bila je upoznati čitatelje s razvojem pojedinih oblika telekomunikacijskog prometa te današnjim stanjem. Zbog ograničenog prostora nije bilo riječi o primjeni pojedinih oblika telekomunikacijskog prometa niti njihovoj ulozi u suvremenom društvu.

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content