Cipar – vječni dualizam?

3. lipnja 2008. |
Pogledajte sve članke na karti

Cipar je smješten na istoimenom otoku u istočnom dijelu Sredozemnog mora, 65 km  jugoistočno od Turske  i oko 100 km zapadno od sirijske obale. Taj brdoviti otok dugačak je 225 km, a širok 90 km. Jugozapadni dio obuhvaća gorje Troodos izgrađeno od magmatskih stijena (najviši vrh Ólimbos, 1951 m), a prema sjeveru i istoku se preko nižeg pobrđa spušta u središnju nizinu Mesaoria. Ona je prema nastanku tektonska udolina između Troodosa na jugu i Kirenijskoga gorja na sjeveru, te je ispunjena tercijarnim i kvartarnim nanosima. Sjevernim dijelom otoka proteže se 150 km dugačko Kirenijsko gorje, izgrađeno većinom od jurskih vapnenaca (najviši vrh Kiparisio,1023 m) koje se prema sjeveroistoku nastavlja na dugački poluotok Karpassos.

Cipar čini šest pokrajina: Famagusta, Kyrenia, Larnaca, Limassol, Nicosia i Paphos.

Sl. 1. Cipar

* površina otoka: 9251 km²
* stanovništvo: oko 800 000
* službeni jezici: grčki i turski
* valuta: euro ( € )
* BDP per capita: 31 522 $
* sredozemna klima s vrućima ljetima i blagim zimama
* najduža rijeka Pedieos (tur. Pediyas, 100km)

Demogeografska slika

Etnička struktura stanovništva je sljedeća: 78% Grci, 18% Turci i 4% ostale etničke manjine. Narodi žive potpuno odvojeno: u južnom dijelu je oko 95% Grka, a u sjevernom dijelu 99% Turaka. Dijeli ih linija razgraničenja (tzv. Atilina linija), oko koje su raspoređene mirovne snage UN (na otoku još od 1964.) Prema vjeroispovijedi Grci su većinom pravoslavci (autokefalna ciparska crkva), a Turci sunitski muslimani. Ovdje su i manje zajednice maronidskih  i  armenskih kršćana te anglikanaca. Glavni grad Nicosia je podijeljen. Južni grčki dio grada (oko 190 000 st.) ima 24 % ukupne populacije otoka, dok sjeverni turski dio (oko 39 000 st.) ima samo oko 5%.

Sl. 2. Nicosia

Državno uređenje

Cipar je predsjednička republika u sklopu Commonwealtha. Formalno je još uvijek na snazi Ustav od 16.8.1960., koji su prije proglašenja neovisnosti donijele druge države i prema kojem su ograničile ciparsku suverenost. Od turske invazije na sjeverni dio otoka (20.7.1974.) Cipar je de facto  podijeljen na dvije države.

Republika Cipar

Predsjednik republike koji se na općim izborima bira na 5 godina ujedno je i predsjednik vlade te imenuje i razrješava ministre. Jednodomni Zastupnički dom po Ustavu ima 80 članova koji se biraju na općim izborima na 5 godina; 56 zastupnika bira grčka zajednica, 24 turska, ali turski zastupnici još od 1963. ne sudjeluju u radu parlamenta. Pravo glasa imaju svi ciparski državljani stariji od 18 godina.

Prema Ustavu prihvaćenom na referendumu 5.5.1985., Turska republika sjeverni Cipar je predsjednička republika. Pravo glasa imaju svi državljani TRSC stariji od 18 godina. Predsjednika republike biraju na općim izborima na 5 godina, kao i 50 članova jednodomne Zakonodavne skupštine.

Problem podjele otoka

Glavni politički problem otoka je podjela na grčki i turski dio. U zadnjih tridesetak godina otok je konstantno bio u sukobima, te nije učinjen skoro nijedan ozbiljniji korak ka ujedinjenju, iako je u interesu i jednih i drugih ujedinjenje. Grcima jer bi se vratili živjeti na čitavom otoku, a Turcima jer bi izašli iz izolacije. Ipak, Turci su na otoku pod neprekidnom kontrolom vojske, tako da je njihov politički angažman ograničen. Bilo je nekih pokušaja pregovora, no nijedna strana nije odstupala od svojih zahtjeva. Turci traže konfederalnu zajednicu, dok Grci traže sasvim suprotno – unitarističku državu. Dakle, želje ima ali vizije se potpuno razlikuju.

Dana 15.7.1974. časnici Ciparske nacionalne garde, pristaše pokreta EOKA, uz potporu vojnog režima u Grčkoj, izveli su državni udar, a 20.7.1974.u Kireniji se iskrcala turska vojska, zauzela sjeverni dio otoka i omogućila osnivanje turske države, koja se 15.11.1983. preimenovala u neovisnu Tursku Republiku Sjeverni Cipar. Liniju razgraničenja između entiteta (tzv. Atilinu liniju) od tada osiguravaju mirovne snage UN.  Svi dosadašnji pokušaji ponovnog ujedinjenja Cipra bili su neuspješni, prije svega zbog ustrajanja predstavnika turskih Ciprana za neovisnom turskom državom; gospodarske i socijalne razlike među dijelovima također su sve veće.

Cipar i EU

Cipar je 4. 7. 1990. službeno zatražio primanje u punopravno članstvo EU.

Usprkos suprotstavljanju TRSC, koja zahtjeva jednako pravno sudjelovanje u pregovorima, Cipar je početkom 1998. uključen u skupinu 6 država kandidata s kojima su 31. 3. 1998. otpočeli službeni pregovori o ulasku u EU. Najozbiljniji pokušaj ujedinjenja bio je 2004. g. a sastavio ga je generalni tajnik UN – a Kofi Annan. Ako bi se prihvatio taj plan, cijeli otok bi ušao u EU, a ako ne, samo južni (grčki) dio. Grčki političari su zaključili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani, pa su ga odbacili i to iz razloga jer plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje im je prije pripadalo, te što bi Turci dobili previše mjesta u organima vlasti. Plan nije uključivao ni nestanak britanskih baza sa otoka. Tako je na referendumu na grčkom dijelu otoka 75 % građana odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64 % građana Sjevernog Cipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni dio, iako se službeno i Sjeverni Cipar računa kao dio Republike Cipar pa samim time i dio EU. No to je samo formalno i nije ni blizu pravom stanju. Veliki problem ujedinjenju otoka je stalna prisutnost 50 000 turskih vojnika na jednom malom teritoriju. Izborom novog ciparskog predsjednika Dimitrisa Christofiasa 24.2.2008. g. došlo je do oživljavanja mirovnog procesa. Nedavno otvaranje ulice Ledra ( Nicosia ) dio je povijesnog dogovora između ciparskog predsjednika Dimitrisa Christofiasa i čelnika ciparskih Turaka Mehmeta Alija Talata, koji su 21.3.2008.g. dogovorili da će do kraja lipnja obnoviti mirovne pregovore.

Literatura:

Calvocoressi, P. (2003): Svjetska politika nakon 1945., Nakladni zavod Cilobus Adamic, Zagreb
Natek, M. (2000): Države svijeta 2000, Mozaik knjiga, Zagreb

Izvori:

www.vijesti.net
www.wikipedija.com
www.javno.com
www.tportal.com

Marija Martinjak, Zlatka Matek i Ivana Matošević