Naslovna SvijetEuropa Eiffelov toranj – prvih 120 godina

Eiffelov toranj – prvih 120 godina

Nenad Buzjak

Iako će ga neki nazvati ružnom hrpom starog željeza, prvi susret s ovom zanimljivom građevinom rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Kada u Pariz dolazite zrakom (ako imate sreće da je dan i lijepo je vrijeme) njegova “špica” je ono što većina vaših suputnika traži pogledima kroz prozorčiće zrakoplova.


Vizualizacija Eiffelovog tornja iz zraka u Google Earthu

Ova je, i danas najviša građevina Pariza, završena nakon dvogodišnje gradnje 1889. godine na Champ de Mars kraj Seine kao ulaz za Svjetsku izložbu u godini obilježavanja 100 godišnjice Francuske revolucije. Bila je to realizacija projekta poduzetnika Gustava Eiffela, inžinjera Maurica Koechlina i Emile Nouguier, te arhitekta Stephena Sauvestra koji je pobijedio na natječaju među 107 pristiglih radova. U pripremama gradnje sudjelovalo je 50-ak inženjera i dizajnera koji su izradili 5 300 nacrta i crteža, a više od 100 radnika izradilo je oko 18 000 dijelova tornja na čijem je sklapanju radilo 132 radnika.

Ukupna masa građevine iznosi 10 100 tona. U nju je ugrađeno više od 18 000 dijelova spojenih s 2 500 000 zakovica. S ondašnjom visinom od 312 m toranj je bio najviša građevina svijeta do 1929. godine kada ga je “prerasla” Chrysler Building u New Yorku.


Detalj stepenica i metalne konstrukcije

Već u svojoj mladosti toranj je izazivao različite reakcije Parižana. Dok su ga neki smatrali simbolom napretka i industrijske budućnosti, drugi su ga smatrali vrhuncem neukusa. Jedan od njih bio je i pisac Guy de Maupassant koji je bio redoviti gost restorana na njegovom vrhu jer je to bilo jedino mjesto u Parizu s kojeg ga nije morao gledati. U veljači 1887. objavljeno je skupno pismo niza umjetnika koji su protestirali protiv “gradnje, u samom srcu glavnoga grada beskorisnog i monstruoznog Eiffelovog tornja, kojeg je javno mišljenje vođeno dobrim ukusom i duhom pravde već krstilo kao Kulu babilonsku”.


Do vrha tornja moguće je stići jednim od liftova

Od samih početaka Gustave Eiffel iznosio je brojne argumente kako bi obranio svoj projekt od napada javnosti.  S obzirom da je prva ideja bila da se toranj nakon 20 godina da srušiti, Eiffel je iznio niz argumenata s kojima mu je želio produljiti trajanje. Predvidio je da ga koriste kao meteorološki i astronomski opservatorij, za fizičke pokuse, kao komunikacijsku postaju – da postane mjesto kakvo znanost do tada nije imala na raspolaganju. Tako se i desilo – od 1889. toranj postaje laboratorij za različita istraživanja. Na njega se postavljaju termometri, barometri, istražuju se vjetar i munje. Eiffel je na 3. katu osnovao ured u kojem se bavio astronomijom i aerodinamikom. Od ljeta do zime 1909. na njemu je izveo čak 5 000 pokusa.  Danas je toranj, osim kao turistička točka, najiskorišteniji u telekomunikacijama. Na njega je postavljeno čak 120 antena za potrebe nekoliko desetaka radio i TV postaja.

Toranj je korišten i kao sportsko borilište. Godine 1905. organizirana je utrka stepenicama do 1. kata. Pobjednik Forestler je do cilja stigao za 3 minute i 12 sekundi i kao nagradu osvojio bicikl.
Istraživanja su pokazala da je konstrukcija tornja jako ovisna o atmosferskim prilikama. Tijekom jedne oluje 1999. vrh tornja se pomaknuo 13 cm od početnog položaja. Ljeti, kada postoji razlika u temperaturi zagrijanijeg vrha i podnožja (koje je u hladu), zbog razlika u širenju zagrijanog metala pomaci iznose i do 18 cm.


Pogled s 1. kata na konstrukciju i temelje tornja koji su u gradnji bile veliki
izazov

Koliko je toranj snažna turistička atrakcija najbolje pokazuju podaci o posjećenosti. Od 1999. godišnje ga prosječno razgleda nešto više od 6 milijuna posjetitelja. Godine 2002. zabilježen je 200-milijunti posjetitelj, a do kraja 2009. ta će brojka najvjerojatnije doseći 250 milijuna. Prema ovim podacima Eiffelov toranj je najposjećeniji spomenik za koji se naplaćuju ulaznice. Na raspolaganju im je više od 600 zaposlenih u restoranima, osiguranju, održavanju i suvenirnicama.


Pogled prema vrhu tornja iz reda za kupnju ulaznica

Ovakav promet turista traži golemu infrastrukturu i ulaganja. Toranj godišnje potroši električne energije dovoljne za opskrbu 100 obiteljskih kuća (oko 7,8 milijuna kWh). Struja prolazi kroz 80 km kablova. Svake godine potroši se 60 000 m3 vode i 2 tone papira za ulaznice. Da je toranj sa svojim turističkim prometom ozbiljna ekološka prijetnja, osim iznesenih, potvrđuju i sljedeći podaci: godišnje se potroši 4 tone krpa za čišćenje, 10 000 pakiranja različitih sredstava za čišćenje, 400 litara deterdženata i 25 000 vreća za smeće. Za bojenje kompletnog tornja potrebno je utrošiti 60 tona boje.


Lutka radnika koja dočarava težinu uvjeta u kojima se povremeno obavljaju
poslovi na održavanju metalne konstrukcije

Sa svih se dijelova tornja pruža veličanstveni pogled na Pariz. Na katovima se može odmarati (ako nije prejaki vjetar). Restorani nude svakojake delicije čija cijena raste s katom na kojem se restoran nalazi. No i samo posjet predstavlja veličanstveni doživljaj za koji svakako treba naći vremena.

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content