Etnički identiteti: crtica iz kolonijalnog života u Africi

8. svibnja 2008. |
Pogledajte sve članke na karti

Etnički i nacionalni identitet jedna je od sveprisutnih komponenti naše kulture. Pjesme koje pjevamo, jezik kojim govorimo, pa čak i karakterne osobine koje posjedujemo, sve to se na različite načine pridodaje „nama“ ili „njima“ u nastojanju da lakše razumijemo i uvedemo svojevrstan red u stvari koje nas okružuju. Bez obzira kada i kako je došlo do ovakvih podjela i na kojim temeljima su izgrađene, one se danas najčešće percipiraju kao trajna i nepromjenjiva činjenica koja se manifestira na različite načine, od izvora ponosa na utakmicama nogometne reprezentacije, preko lakoglazbenih natjecanja gdje se promatra koja nam je država dodijelila bodove, a tko nas ne voli pa nije, pa sve do ratnih sukoba u kojem se etnički i nacionalni identiteti koriste kao sredstvo manipulacije za postizanje najgorih ciljeva.Pitanjem nacija, etničkih grupa i nacionalnog identiteta bavili su se mnogi geografi, sociolozi, politolozi i drugi znanstvenici čije teorije više ili manje uspješno objašnjavaju ovakav vid ljudske organizacije. U literaturi se često mogu naći dvije osnovne teorije o postanku nacija, tzv. konstruktivistička ili funkcionalistička, te primordijalistička. Prema primordijalistima nacije su drevni i prirodni fenomen i jedan od prvih oblika ljudske organizacije, dok ih konstruktivisti smatraju stvorenim i «zamišljenim» zajednicama. Primordijalističke teorije većinom ne mogu objasniti društvene promjene jer promatraju nacije (i etničke grupe) kao statične, izolirane i homogene. Stoga su takve teorije uvelike napuštene nakon Drugog svjetskog rata, a mnogi znanstvenici priklanjaju se konstruktivističkom tumačenju prema kojima su društva i društveni identiteti u stalnom stanju promjene. No, korištenje pojmova „stvorene“ i „zamišljene“ ne implicira da su te zajednice fikcija ili laž, već da su socijalni konstrukt. Nakon što su stvorene i ukorijenjene u ljudima, postaju socijalno relevantne. Gotovo svi ljudi na svijetu smatraju se članovima ove ili one nacije ili etničke grupe. Nažalost, vlastitu „popularnost“ studije etničkog identiteta često duguju manje analizi lakoglazbenih natjecanja ili sportskih događaja, koliko genocidnim sukobima koji indirektno vuku svoje posljedice i iz ovakvih podjela. Jedna od takvih studija je povezana s narodima Hutu i Tutsi u Ruandi i njihovom sukobu devedesetih godina prošlog stoljeća.

Slika 1. Ruanda

Ruanda je država u u Srednjoj Africi, površinom dvostruko manja od Hrvatske (26 798 km2), a s dvostruko više stanovništva (oko 10 milijuna). Stanovništvo današnje Ruande sastoji se od tri glavne etničke (pod)grupe – Hutu (oko 84% stanovništva), Tutsi (oko 15%) i Twa (1%). Međuetnički brakovi su uobičajeni, a zajednički im je i jezik. Tutsi su bili vladajuća klasa u 15. stoljeću  kada je na snazi bio socioekonomski i politički sustav koji se bazirao na eksploataciji seljaka, većinom Hutua. Sustav je bio više klasni nego etnički. Status i bogatstvo (količina stoke) povezivani su s Tutsijima. Bogati Hutu mogao je postati Tutsi i obrnuto – Tutsi koji bi izgubio stoku i postao siromašan smatrao bi se Hutuom.
Za vrijeme kolonijalizma ova hijerarhijska struktura postupno se mijenjala i postala rigidnija, posebice za vrijeme belgijske vlasti. Kada su preuzeli upravljanje kolonijom od Njemačke 1916., Belgijanci su prepoznali da je politička moć u ruandskom društvu bila u rukama Tutsija. Odabrali su ih i za «svoje» vladare, dajući im znatne političke, ekonomske i obrazovne privilegije u zamjenu za njihovu lojalnost. Tokom godina belgijskog upravljanja Ruandom podjela između ove dvije grupe sve se više produbljivala i standardizirala. Tako su 1933. uvedene osobne iskaznice u kojima se jasno označavalo je li osoba Tutsi ili Hutu. Svatko tko je posjedovao više od 10 grla stoke označen je kao Tutsi.
Samo porijeklo razlike između Hutua i Tutsija bila je dugotrajna opsesija belgijskih kolonijalnih vladara. U raznim pseudoznanstvenim teorijama tako se nastojalo dokazati da su Tutsiji biološki superiornija rasa zbog svoje navodne veće sličnosti s bijelcima. Ponekad se išlo toliko daleko da se tvrdilo da su Tutsiji potomci Egipćana, Tibetanskih Magija ili narod koji je preživio potonuće Atlantide. U popisima stanovništva ponekad je veličina nosa ili boja očiju bila presudan faktor koji je odlučivao je li osoba Hutu ili Tutsi. Takav slijed događaja povećavao je razlike između grupa, a socijalna struktura postupno je postajala rasnom, da bi se naposljetku počela  smatrati trajnom i nepromjenjivom.

Slika 2 i 3 „Mjerenje“ fizičkih osobina za vrijeme popisa stanovništva u Ruandi
Izvor: American University Washington, http://www.wcl.american.edu/

 „Posijecite visoka stabla“
Nakon Drugog svjetskog rata pokreti za neovisnost proširili su se Afrikom. Jedinstvena belgijska kolonija Ruanda-Urundi podijeljena je u dvije države, Ruandu i Burundi koje su 1962. proglasile neovisnost. I dok su u Burundiju na vlasti uz pomoć vojske ostali Tutsiji, Ruanda je postala jednostranačka država pod snažnom dominacijom Hutua. Odnosi unutar i između dvije države nastavljali su se radikalizirati, a povremeno bi izbijali i sukobi kao što je tzv. Burundski genocid iz 1972. kada je vojska pod kontrolom Tutsija masakrirala preko 100 000 Hutua. Najgori sukob dogodio se 1994., nakon što je 6. travnja 1994. iznad Kigalija oboren zrakoplov koji je prevozio predsjednike Burundija i Ruande (oba Hutu). U sljedeća tri mjeseca u tzv. Ruandskom genocidu pripadnici ruandske Hutu-vojske i paravojnih jedinica Interahamwe ubili su između 700 000 i milijun Tutsija.