Grand Canyon – put u središte Zemlje

18. lipnja 2010. |
Pogledajte sve članke na karti
Zemlja Velikog kanjona

Sjedinjene Američke Države prva su zemlja svijeta u kojoj je proglašen neki nacionalni park, s ciljem zaštite prirodne i kulturne baštine – bio je to Yellowstone 1872. godine. Danas pak američka Služba nacionalnih parkova obuhvaća sustav od gotovo 400 različitih zaštićenih područja, ukupne površine preko 340 000 kvadratnih kilometara, koji godišnje ostvare preko 285 milijuna posjeta (Street, 2010: Statistical abstract, 2009).

Svaka od američkih saveznih država ima svoj nadimak, a jedna od njih izdvaja se baš kao Grand Canyon State – “Država Velikog kanjona”. U polupustinjski ravnjak Colorado u sjeverozapadnom dijelu američke savezne države Arizone u duljini od 446 kilometara toka rijeke Colorado usječen je Grand Canyon – širok od 180 metara do 29 kilometara, a dubok i preko 1800 metara. Sjeverni prsten (obod) kanjona na otprilike 2500 metara nadmorske visine oko 365 metara viši je od južnoga prstena.

Već 1882. pojavili su se prvi, iako neuspješni, pokušaji zaštite Grand Canyona statusom nacionalnog parka. Američki predsjednik Benjamin Harrison 1893. godine dio je područja označio kao šumski rezervat, a Theodore Roosevelt 1908. godine proglasio je Grand Canyon nacionalnim spomenikom. Napokon, 1919. godine američki Kongres proglasio je Nacionalni park Grand Canyon. Područje Parka naknadno je i prošireno, a danas zauzima površinu od 4 950 km2. Od 1979. on je dio i UNESCO-ve liste svjetske baštine (Grand Canyon Park Profile 2009). Ipak, proglašenje Parka i pretvaranje ovoga prostora u javno dobro imalo je i svoje naličje u odnosu prema indijanskom stanovništvu, ali o tome malo više kasnije.

Područje Parka okruženo je drugim zaštićenim područjima: nacionalnim rekreacijskim područjem Glen Canyon, šumskim rezervatom Kaibab, nacionalnim spomenikom Grand Canyon-Parashant, nacionalnim rekreacijskim područjem Lake Mead i dr., no zanimljivo je da graniči s čak tri indijanska rezervata, i to onima plemena Navajo, Havasupai i Hualapai (sl. 1.).


Sl. 1. Nacionalni park Grand Canyon smješten je na sjeverozapadu Arizone, a okružuju ga druga zaštićena i rekreacijska područja te tri indijanska rezervata
Izvor: Grand Canyon Area Map, National Park Service, U.S. Department of the Interior (29.04.2010.)

Priča o postanku

Priča o Grand Canyonu počela je prije dvije milijarde godine, koliko su stari najstariji slojevi stijena izloženi na njegovom dnu. Međutim, u ovoj priči dva su glavna čina: izdizanje ravnjaka Colorado i usijecanje rijeke Colorado.

Prije otprilike 70 milijuna godina započelo je stvaranje planinskih lanaca na zapadu Sjeverne Amerike – laramijska orogeneza, a u tom procesu za više od 3000 metara, bez većih deformacija slojeva stijena, izdigao se i ravnjak Colorado (Grand Canyon – The Guide, 2009). Ravnjak Colorado danas zauzima veliku površinu jugozapadnog dijela SAD-a, i prostire se na području četiri savezne države: Arizona, Utah, Colorado i New Mexico.

Usijecanje rijeke u ravnjak počelo je prije “samo” 5-6 milijuna godina, pojačano daljnjim općim izdizanjem ravnjaka. Sve većim usijecanjem rijeke, na stranama kanjona bile su izložene sve starije i starije stijene. Slojevi i slojevi različitih stijena (škriljavaca, vapnenaca, pješčenjaka, šejlova i dr.) crvenih, smeđih, zelenkastih nijansi koji su nam danas izloženi u Grand Canyonu, stari su od nekoliko stotina milijuna do preko milijardu godina. Točnije, na dnu unutrašnjeg klanca izložene su stijene prekambrijske starosti, blizu 2 milijarde godina, dok se prema vrhovima kanjona starost stijena smanjuje na 270 milijuna godina. Veliki dio slijeda zauzimaju stijene paleozojske starosti, posebno privlačne paleontolozima zbog niza fosilnih ostataka. Zanimljivo je i da u geološkom slijedu nedostaju stijene mezozojske starosti koje su u potpunosti erodirane.


Sl. 2. Južni obod Grand Canyon-a (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Odakle rijeci snaga za rezbarenje ovoga mozaika stjenovitih skulptura? Odgovor možemo potražiti u brzini njena protoka i velikoj količini materijala – mulja, pijeska, šljunka – koji je ona prenosila nizvodno. To nam govori i samo ime rijeke Colorado – “Crvena rijeka”. Istraživanja su pokazala da je rijeka do izgradnje brane Glen Canyon dnevno nosila u prosjeku 500 000 tona materijala (Encyclopædia Britannica Online, 2010). Izgradnjom brane taj materijal sada se uglavnom taloži u jezeru Powell.

Dubinskom erozijom rijeka Colorado tako se usijecala u stijene, no u tome nije bila usamljena – njen zasjek povlačio je i njene pritoke koje urezuju bočne kanjone stvarajući tako erozivnu mrežu. Neki slojevi stijena brže se erodiraju, i na taj način potkopavaju gornje, otpornije slojeve, koji se urušavaju. Između sjevernog i južnog oboda kanjona vidite tako mozaik glavnog i sporednih kanjona, vrhova, klanaca – od kojih zastaje dah.  Ipak, kada se pokušava objasniti nevjerojatna širina kanjona, treba imati na umu da su, uz fizičko i kemijsko oblikovanje tekućicama i padalinskom vodom, ulogu imali i rad vjetra te utjecaj temperaturnih razlika.

Nacionalni parkovi uvijek su područja višestrukih fenomena, a među one kojima se može podičiti Grand Canyon ubraja se i živi svijet. S obzirom na veličinu područja i dubinu kanjona, odnosno horizontalnu i vertikalnu zonalnost, ne iznenađuje bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta Parka – 373 vrste ptica, 91 vrsta sisavaca, 17 vrsta riba, 57 vrsta gmazova i vodozemaca, gotovo 8500 tisuća (poznatih) vrsta beskralješnjaka itd., te preko 2000 biljnih vrsta. Mnoge životinjske vrste ubrajaju se među ugrožene vrste (Grand Canyon Park Profile 2009).


Sl. 3. Stanovnik Parka (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Ukroćena rijeka

Put rijeke Colorado od izvora na području Stjenjaka prema ušću u Kalifornijskom zaljevu, dugačak je 2333 kilometra. Grand Canyon proteže se u dužini od 446 kilometara toka rijeke, od točke Lees Ferry na istoku do točke Grand Wash Cliffs na zapadu. Kanjon je zapravo omeđen dvjema velikim branama i pripadajućim umjetnim jezerima – to su brana Glen Canyon (izgrađena 1963.) i jezero Powell uzvodno, te brana Hoover (izgrađena 1936.) i jezero Mead nizvodno. Uzvodna brana kontrolira razinu vode u rijeci, koja se otpušta iz jezera Powell ovisno o potrebama za energijom.

Izgradnja brane Glen Canyon uvelike je ukrotila rijeku Colorado u svrhu poljoprivredne proizvodnje, proizvodnje električne energije i sprečavanja poplava. Tako je gotovo preko noći nekada zamuljena rijeka postala bistrija i hladnija, a manja količina vode, čije propuštanje kontrolira brana, prenosi neusporedivo manje količine materijala. Međutim, rijeka nema samo erozivnu moć, već i taloži materijal koji prenosi. Kako izgradnjom brane izostaju poplave, izostaje i proces taloženja mulja tijekom poplava, bez kojega se pješčani prudovi i plaže uz rijeku ispiru (Smith, 2009).

Izgradnja brana i umjetnih jezera na rijeci Colorado imala je za posljedicu poremećaj ekološke ravnoteže i vrlo negativan utjecaj na određene životinjske vrste. No opasnost se pojavila u još jednom pogledu. Tijekom 80-ih godina 20. stoljeća arheolozi su primijetili da se zbog izostajanja poplava rijeke i taloženja materijala, te, kao posljedice toga, ispiranja pješčanih prudova, erodiraju i vrijedna arheološka nalazišta uz rijeku, artefakti i ruševine koje je štitio taloženi materijal. To se pokušalo spriječiti gradnjom malih brana i sadnjom biljnog pokrova u cilju kontrole erozije, međutim, s malim uspjehom (Smith, 2009). Ispitivanje riječnog koridora 1990. i 1991. godine pokazalo je kako je pogođeno čak preko polovice od 475 zabilježenih nalazišta. 2006. godine Park je uložio 1,2 milijuna dolara u istraživanje i zaštitu devet najviše ugroženih nalazišta uz rijeku (Smith, 2009).

Na narušenu ekološku ravnotežu pokušalo se utjecati oponašanjem prirodne poplave pa je 1996., 2004. i 2008. godine puštena veća količina vode preko brane. Međutim, uz djelomičan uspjeh ovih pokušaja, prije svega se pokazalo kako je teško kontrolirati delikatni odnos između taloženja i erozije rijeke.

Čovjek u Kanjonu

Najstariji tragovi ljudske aktivnosti u Parku datiraju iz paleoindijanskog razdoblja i stari su oko 12 000 godina. Još od tih vremena pa sve do danas čovjek je kao lovac i sakupljač, poljoprivrednik, a u najnovije vrijeme istraživač i turist, prisutan na širem području Grand Canyona.

Brojni arheološki ostaci niza kulturnih grupa pronađeni su u Parku (na engleskom jeziku nazivaju se: Paleo-Indian, Archaic, Basketmaker, Ancestral Puebloan (Kayenta i Virgin), Cohonina, Cerbat, Pai, Zuni, Hopi, Navajo, i Euro-American (Grand Canyon Park Profile 2009)).

Indijanska plemena tako već tisućama godina žive s Grand Canyonom. Nakon dugog razdoblja u kojem im se bespravno oduzimala zemlja i postupalo prema njima na način koji se ne bi mogao okarakterizirati kao civiliziran, danas su rezervati koji graniče s Parkom na neki način uključeni u njegov život, primarno kroz dodatnu turističku ponudu u atraktivnim dijelovima rezervata. Tu su Havasupai (u prijevodu “Ljudi plavozelene vode”), Hualapai (“Ljudi visokog bora”) te Navajo ili Diné (“Narod”), kako sami sebe nazivaju. Havasupai su jedino pleme čije se glavno naselje – Supai – nalazi na dnu kanjona. Međutim, dok su nekada uzgajali poljoprivredne kulture u kanjonu i slobodno lovili  i sakupljali plodove na platou, njihov način života i tradicija bili su poremećeni najprije otkrićem srebra 1870. godine, a zatim pretvaranjem velikog dijela zemlje koju su koristili u državno vlasništvo 1882. godine, te bolestima koje su ih pokosile u kontaktima s doseljenicima. Sudski spor koji su vodili s Državom za povratak zemlje svojih predaka presuđen je u njihovu korist 1975. godine.

Veliki dio indijanskih plemena ulaže velike napore u očuvanje jezika i tradicije, no, naravno, nemoguće je izolirati se od tekovina modernog života koje se šire putem televizije, Interneta ili školovanjem van rezervata. Druga strana medalje pritom su droga, alkoholizam i maloljetnička delinkvencija, koji nažalost nisu rijetkost. U rezervatima je općenito prisutan veliki problem nezaposlenosti i manjka cijelogodišnjih poslova.


Sl. 4. Oznaka za rezervat plemena Hualapai (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Hualapai se u posljednje vrijeme oslanjaju na grandiozne projekte turističke infrastrukture na svojoj zemlji. Tako su (uz investitore iz Las Vegasa) uložili u izgradnju Grand Canyon Skywalk – šetnice u obliku potkove, sa staklenim dnom, učvršćene na rubu kanjona dok ostatak dug 21 metar “visi” nad kanjonom, a ispod se pruža bezdan od preko 1200 metara. Na taj način nastoje privući više turista u udaljeniji, zapadni dio kanjona. Za posjet ovom mjestu i 15-minutnu šetnju platit ćete ukupno oko 75 dolara. Ovaj projekt izazvao je kontroverze i među članovima plemena, ali činjenica jest da se moraju hvatati u koštac s velikom nezaposlenošću u rezervatu, pri čemu šansu vide u turizmu. Turističke aktivnosti otvaraju određene mogućnosti za razvoj, no kako je u svojoj srži to sezonska djelatnost, ponovno se otvara problem manje zaposlenosti i manje prihoda u zimskim mjesecima.

Još ponešto o turističkom kolaču…

Grand Canyon postao je naširoko poznat još mnogo prije osnutka Parka, a posjećivanje i razvoj turizma u počeku se temeljilo na željeznici: prvi vlak stigao je 1901. godine, kao dio poznate Santa Fe željeznice. U samoj godini utemeljenja Nacionalnog parka zabilježeno je nešto više od 44 000 posjetitelja; taj broj danas doseže gotovo 4,5 milijuna posjetitelja godišnje, što čini 40% svih posjeta u Arizoni. Kako je Južni prsten dostupniji, najveći dio posjetitelja u Park dolazi s južne strane.


Sl. 5. Jedan od vidikovaca na Južnom obodu (snimila: Petra Radeljak, 14.08.2009.)

Inače, cijena ulaznice u Park izuzetno je povoljna, pogotovo za američke uvjete – 25 dolara za osobni automobil (i sve osobe koje su u njemu), a ako ulazite individualno pješice, biciklom ili motorom, onda ulaznica košta 12 dolara. Tome treba dodati i da postoje posebno pogodne godišnje karte, pri čemu za 80 dolara možete kupiti godišnju ulaznicu koja vrijedi za četiri osobe za ulaz u sve nacionalne parkove i savezna rekreacijska područja u SAD-u. Za usporedbu, jednodnevni posjet tematskom parku Disneyland u Kaliforniji platit ćete oko 70 dolara po osobi, a  godišnju kartu od 300 dolara naviše.

S obzirom na višemilijunski broj posjetitelja i veliki raspon turističko-rekreativnih aktivnosti koje im se nude na širem području Grand Canyona (u samom Parku i njegovom susjedstvu), ostvaruju se značajni prihodi od kojih profitira gospodarstvo okolnih područja. U ponudi ćete naći svega: od kampiranja, planinarenja, raftinga, vožnje autobusom, vlakom do preleta helikopterom i avionom (ljeti je aerodrom Nacionalni park Grand Canyon jedan od najprometnijih u Arizoni).

Međutim, tako veliki broj posjetitelja, i njihovih automobila izaziva i probleme gužve i zagađenja. “Turistički kolač” vuče i stalne pritiske za novom gradnjom, razvojem i komercijalizacijom u neposrednoj blizini Parka. Na Park tako vreba niz opasnosti, a hoće li se i kako njima othrvati, i hoće li ljudi imati na umu više njegovu dobrobit i očuvanje, a manje vlastiti ekonomski interes, tek treba vidjeti.

Izvori i literatura

1.    Grand Canyon – The Guide, South Rim: May 24-September 7, 2009, Grand Canyon National Park i Grand Canyon Association.
2.    Grand Canyon, u: Encyclopædia Britannica Online (30.04.2010.)
3.    Grand Canyon Area Map, National Park Service, U.S. Department of the Interior (29.04.2010.).
4.    Grand Canyon Park Profile 2009, National Park Service, U.S. Department of the Interior (27.04.2010.).
5.    Smith, J., 2009: Expedition: Grand Canyon, Archaeology, 62 (6), 36-41.  (10.04.2010.).
6.    Street, B., 2010: Statistical abstract: 2009. Natural Resource Data Series, NPS/NRPC/SSD/NRDS—2010/039, National Park Service, Fort Collins, Colorado (29.04.2010.).

Članak je prethodno objavljen u: Radeljak, P., 2010: Grand Canyon – put u središte Zemlje, Nacionalni Parkovi – Časopis Nacionalnih parkova Crne Gore 2v(8), 35-39.