Je li nas Černobil ičemu naučio?

26. travnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Trebala je to biti jedna sasvim obična nedjelja, drukčija možda jedino po tome što je bila toplija od prethodnih nedjelja te 1986. godine. Ipak, toga 26. travnja dogodilo se nešto što je, na određen način, obilježilo bližu prošlost istočnoeuropskih država.

Što se zapravo dogodilo?

Daleko od očiju javnosti, u tadašnjoj sovjetskoj, a danas ukrajinskoj, nuklearnoj elektrani (NE) Černobil ispitivao se sustav hlađenja u četvrtom reaktoru. Černobilska je elektrana tada bila tek osam godina u pogonu. Nakon nepune minute testiranja sustav je zatajio te je došlo do eksplozije tri godine staroga reaktora. Eksploziju su najprije uočili stanovnici Pripjata, grada udaljenoga samo 3 km od NE, koji je posebno izgrađen za radnike u elektrani i njihove obitelji.

http://www.etrafika.net/slike/2015/01/pripjat_panorama.jpg
Sl. 1. Pripjat, grad bez stanovnika 

Uslijed eksplozije došlo je do istjecanja radioaktivnih tvari u atmosferu, koje su se u početku, zbog dominantnoga sjeverozapadnog vjetra, širile prema Bjelorusiji. Nedugo potom vjetar je promijenio smjer prema jugoistoku, a pojavili su se i kišonosni oblaci, zbog kojih je došlo do mjestimičnih pljuskova. Ti su meteorološki elementi uvjetovali različitu raspodjelu radijacije na pogođenom prostoru Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Širenje radioaktivnih tvari od zapadnih je zemalja prva uočila Švedska.

Sovjetske su vlasti obavijestile javnost o nesreći tek dva dana nakon eksplozije. Tada je već 48 000 stanovnika Pripjata bilo daleko od svojih domova, dok je nad černobilskom elektranom kružilo 1800 helikoptera koji su pijeskom i drugim vatrogasnim sredstvima pokušavali ugasiti požar. Tek deset dana nakon eksplozije zaustavljeno je istjecanje radioaktivnih tvari, a sedam mjeseci nakon katastrofe reaktor je prekriven «sarkofagom», metalnim krovom. Time je samo privremeno prikrivena velika černobilska nuklearna katastrofa, jer brojne su posljedice ubrzo isplivale na površinu.

http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00677/cernobil1__8_stupa_677367S0.jpg
Sl. 2. Četvrti reaktor NE Černobil prekriven sarkofagom

Katastrofalne posljedice

Visokim se stupnjem radijacije smatra vrijednost veća od 0,5 siverta (Sv). Od oko 600 zaposlenika elektrane i vatrogasaca, koji su bili u neposrednoj blizini požarišta, 134 ih je primilo količinu radijacije između 0,7 i 13 Sv. Budući da su vrijednosti radijacije veće od 7 Sv smrtonosne, tridesetak ozračenih radnika preminulo je u prva tri mjeseca. No državni je vrh šutio o tim tragičnim posljedicama, tako da je u operacijama saniranja terena sudjelovalo čak 800 000 vojnika i vatrogasaca. Prema službenim podacima, njih 25 000 više nije među živima, dok mnogi drugi pate od teških bolesti, poput raka pluća, leukemije, kardiovaskularnih bolesti, oštećenja živčanoga i probavnoga sustava.

Međutim, osim ovih zdravstvenih posljedica, sve su izraženije i one demogafske. Zbog toga kobnog 26. travnja 1986. preseljeno je – dobrovoljno ili prisilno – oko 350 000 stanovnika s područja Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Neke su regije izgubile polovicu svoga stanovništva, a neke, kao npr. kontaminirano područje 30 km oko NE Černobil, cjelokupno stanovništvo. U mnogim seoskim naseljima ostalo je samo staro stanovništvo, dok su mlađe obitelji s djecom spas pokušale pronaći u udaljenijim gradovima (Kijev, Gomel). No i u tim gradovima izbjeglice nailaze na probleme; stariji se ljudi teško prilagođuju na novo okruženje, dok je mladim ljudima teško pronaći partnere, s obzirom na to da se ljudi boje rađanja djece s prirođenim anomalijama. Uz to, mnogi stanovnici nisu  bili oduševljeni vladinim programima kojima se poticala izgradnja besplatnih stanova za černobilske izbjeglice, jer su smatrali da se na taj način stvara povlašteni sloj društva. Zbog toga su posljednjih godina sve glasnije želje izbjeglica da se vrate u  nekadašnje domove.

Ipak, ti se zahtjevi neće lako odobriti jer je stupanj onečišćenja zraka na nekim područjima i dalje viši od dopuštenih vrijednosti, a i poljoprivreda, kojom se nekada bavio veći dio stanovništva, na kontaminiranom području više nije moguća. Procjenjuje se da je nuklearna katastrofa pogodila 40% ukrajinskih te 21% bjeloruskih šuma, kao i da je zbog katastrofe napušteno 22% bjeloruskih te 15% ukrajinskih poljoprivrednih površina. Osim na nekad obradivim površinama, veliki se gubici osjećaju i u rudnom bogatstvu. Kako bi obnovila poljoprivredu, ukrajinska vlada farmama dijeli besplatne dodatke u stočnoj hrani, jer se pokazalo da kombinacija neozračenoga sijena i aditiva može smanjiti stupanj onečišćenja mlijeka i mesa. Prije plasiranja na tržište, mliječni i mesni proizvodi podvrgavaju se radiološkoj kontroli, koja je, primjerice, triput stroža od njemačke.

Nuklearna katastrofa oštetila je i gospodarstvo pogođenih zemalja. Ekonomski institut Bjeloruske nacionalne akademije znanosti izračunao je da će državno gospodarstvo, zbog Černobila, platiti cijenu višu od 43 milijardi američkih dolara izravnih gubitaka. Ukrajinski gubici pet su puta veći. Te se dvije države i danas suočavaju s velikim izdvajanjima financijskih sredstava, čija je namjena usko vezana za obnovu posrnuloga gospodarstva kontaminiranog područja. Ukrajina i Bjelorusija u tu svrhu izdvajaju 5-6% sredstava iz državnih proračuna. Međutim, na tom području zatvoreno je više od 70 poljoprivrednih i šumarskih postrojenja, zbog čega je desetak tisuća radnika ostalo bez posla, a čak i umjereno ozračena područja ne mogu više biti privlačne lokacije za nove investitore.

Čemu nas je naučio Černobil?

Nakon ove katastrofe iz 1986. godine, svjetska javnost sa sve više sumnje gleda na projekte otvaranja novih nuklearnih elektrana. Sudbina četvrtoga černobilskog reaktora ponukala je energetičare i političare diljem svijeta da pokušaju unaprijediti sigurnosne standarde u NE. Posljednjih desetljeća ojačale su ekološke organizacije, koje glasno ustaju protiv izgradnje NE. Još i prije černobilske katstrofe, 1980. godine, u Švedskoj je održan referendum na kojem se većina glasača izjasnila protiv izgradnje novih te za zatvaranje postojećih NE do 2010. godine. Eksplozija u Černobilu snažno je odjeknula i u ostatku Zapadne Europe, tako da su Talijani 1987. godine, nakon referenduma, zatvorili sve četiri NE, dok je u nekim državama (Njemačka, Švicarska) prihvaćen moratorij na gradnju novih NE. Austrijanci i Poljaci, pak, nisu dopustili da se u pogon puste netom dovršene NE. No neke europske države ne obaziru se previše na černobilsko upozorenje. Tako su se u posljednjem desetljeću u potragu za novim energetskim izvorom uključile sljedeće europske države: Češka, Slovačka, Rumunjska i Finska.

No ono što možda najviše zabrinjava jest ukrajinska energetska politika. Iako su sovjetski znanstvenici prije petnaest godina objavili vijest da sarkofag nad uništenim černobilskim reaktorom neće izdržati dulje od 20 do 30 godina – zbog čega mnoge europske i svjetske države šalju Ukrajini znatnu financijsku pomoć – vlada u Kijevu odlučila je povećati broj nuklearnih reaktora u svojoj zemlji sa 16 na 20. Za lokaciju tih novih četiriju reaktora odabrana je, ni više ni manje, NE u Černobilu! Na taj će se način usporedno odvijati gradnja novih reaktora i sanacija staroga reaktora, jer postoji plan da 2004. godine počne izgradnja novoga, trajnijega sarkofaga nad četvrtim reaktorom. Da državne vlasti u Ukrajini ne odustaju od nuklearne politike, potvrđuje i izgradnja Slavutiča, još jednoga “modernog” grada za radnike elektrane i njihove obitelji. Kao i nekadašnji Pripjat, koji je danas poznatiji pod nazivom Grad duhova, i ovaj je grad, izgrađen već 1987., udaljen samo nekoliko kilometara od NE Černobil.


Sl. 3. Slavutič, novi grad s oko 30000 stanovnika u neposrednoj blizini NE Černobil

Boraveći na ekskurziji u Černobilu prije tri godine, dobio sam brojne promidžbene materijale o tom novom “gradu sreće, mladosti i dječjega smijeha”, no nisam se mogao ne zapitati jesu li tako izgledali i prospekti Pripjata, grada u kojemu iza betonskih zidova i ispod onečišćenoga zraka danas više nema nikakva života. Ne ponovilo se!