Južni Sudan – sloboda ili novo ropstvo?

12. srpnja 2011. |
Pogledajte sve članke na karti

Južni Sudan, službena zastava (crna boja predstavlja stanovništvo Južnog Sudana, crvena boja predstavlja krv prolivenu za slobodu, bijela boja predstavlja mir, zelena boja predstavlja zemlju i prirodna bogatstva, plava boja predstavlja Nil, a zvijezda vodilja osvjetljava put državi i njezinim građanima)

Površina: 619 745 kvadratnih kilometara (nešto manja od Francuske)

Stanovništvo: nešto više od 8 milijuna (rezultati popisa stanovništva iz 2008. koji su osporavani, druge procjene barataju brojkom od 12.5 milijuna stanovnika)

Glavni grad: Juba (oko 250 000 stanovnika, jedan od najbrže rastućih gradova na svijetu)

BDP po stanovniku: nema podataka, procjenjuje se da oko 90% stanovništva preživljava s manje od 0.5 $ dnevno

Rijetko je koja država u svijetu tijekom svoje povijest obilježena ratovanjem toliko kao Sudan. Od proglašenja neovisnosti od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva 1956. u Sudanu su vođena dva krvava građanska rata u ukupnom trajanju od punih četrdeset godina koji su odnijeli preko dva milijuna žrtava. Tek nakon ustavnih promjena iz 2005. kojima je osiguran referendum o odcjepljenju nezadovoljnog juga države, u Sudanu vlada kakav-takav mir. Referendum je održan u siječnju 2011., a  čak 99% stanovnika južnih provincija Sudana odlučilo se za neovisnost. Po isteku šestomjesečnog prijelaznog razdoblja 9. srpnja 2011. proglašena je Republika Južni Sudan. Svjetski mediji već su donijeli naslove o „najvećem razvodu u povijesti kontinenta“ i „raspadu eksperimenta od milijun kvadratnih kilometara koji je spajao arapski i afrički svijet“.

Dvije države, iako donedavno ujedinjene, karakteriziraju velike razlike. Sjeverni dio Sudana siromašan je prirodnim resursima, ali svi glavni naftovodi s juga vode preko sjevernog teritorija do morskih luka na Crvenom moru. I vojno-politički režim Sudana od neovisnosti 1956. oduvijek je bio u rukama manjinskog, arapskog stanovništva na sjeveru. Zbog toga je Khartoum (700 000 stanovnika) danas moderan grad s izgrađenom infrastrukturom, širokim prometnicama, školama i bolnicama, dok je novoproglašena prijestolnica Juba (oko 250 000 stanovnika) siromašna nakupina koliba građenih uglavnom od zemlje. Iako je 80% ukupne proizvodnje nafta čitavog Sudana dolazilo iz njegovog južnog dijela, Južni Sudan u razdoblje svoje neovisnosti ulazi kao jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Rat je ostavio milijune ubijenih i raseljenih, a ekonomsko zanemarivanje od strane sjevera ostavili su neodgovarajuću infrastrukturu i ekonomiju koja se bazira na poljoprivredi i proizvodnji drva.


Slika 1: Khartoum (izvor: Wikipedia)


Slika 2: Juba (fotografirao Nick Hobgood)

Razlike između sjevera i juga ove nekad najveće afričke države datiraju još iz vremena prije neovisnosti Sudana 1956. Britanska kolonijalna vladavina odvojeno je upravljala sjevernim i južnim dijelom svoje kolonije, pa je tako npr. od 1924. čak bilo ilegalno za lokalno stanovništvo sa sjevera da putuje južnije od 10°  s.g.š, dok stanovništvo s juga nije smjelo putovati sjevernije od 8° s.g.š. Građanski rat između sjevera i juga započeo je i prije proglašenja neovisnosti, jer se nemuslimansko stanovništvo s juga bojalo dominacije manjinskih Arapa sa sjevera. I korijeni svih ostalih sukoba koji su uslijedili leže u ekonomskoj, političkoj i društvenoj dominaciji arapskog sjevera nad većinskim nemuslimanskim stanovništvom na jugu. Prema sporazumu iz 1972. prvi građanski rat završio je davanjem određene razine autonomije jugu, no novi građanski rat izbija 1983., kada predsjednik Sudana Gaafar Nimeiry ukida Sporazum riječima „Ja sam 300% Ustav“.  Vojnim udarom 1989. vlast preuzima Omar Al Bašir, koji sebe proglašava vođom države, premijerom, ministrom obrane i vrhovnim zapovjednikom Sudana. On uvodi i šerijatske zakone na nacionalnoj razini. Na izborima 1996. godine Al Bašir bio je jedini kandidat, a nakon pobjede transformirao je Sudan u islamsku, totalitarnu jednostranačku državu. Tek 2003. i 2004. dolazi do nekih pomaka u pregovorima, i drugi građanski rat završava 2005., ostavljajući za sobom milijune ubijenih i raseljenih, ali i odluku o referendumu iz 2011.

Salva Kiir, politički vođa Južnog Sudana nakon završetka referenduma obratio se svom narodu ni manje ni više nego iz katoličke crkve. Pozvao je svoje sugrađane da oproste sjevernom Sudanu za desetljeća nasilja nad narodima Južnog Sudana. „Poput Isusa Krista na križu neka oprostimo onima koji su nas ubijali“, rekao je tom prilikom. Omar Al Bašir u isto vrijeme otputovao je u Jubu i izjavio da bi volio vidjeti ujedinjeni Sudan, ali da će poštovati odluku Južnog Sudana.

Budućnost koja čeka ove dvije države je neizvjesna. Dogovor o podjeli profita od izvoza nafte je postignut, ali nasilje na granici između dvije države ne jenjava. Kineski kapital na velika vrata ulazi u Južni Sudan, multinacionalne kompanije traže nova područja gdje mimo zakona mogu crpiti crno zlato, ali novostvorena država postigla je najplemenitiji cilj – slobodu. Oni drugi, naizgled manje plemeniti i vrlo svakodnevni ciljevi – zdravstvena zaštita, obrazovanje, sigurnost i pravo na rad i danas se čine jednako dalekim kao i prije pola stoljeća, kada su afričkim kontinentom prvi put zapuhali vjetrovi promjena.