Južnokorejski gospodarski uspon

6. lipnja 2005. |
Pogledajte sve članke na karti
Uvod

Tranzicija Južne Koreje iz poljoprivrednog u urbano i industrijalizirano društvo odvijala se u tri faze, jer je vlada poticala razvoj određenih industrija. U prvoj fazi, naglasak je stavljen na laku i tekstilnu industriju, zatim je tijekom 1970-ih potican razvoj teške industrije (proizvodnja željeza i čelika, kemijska industrija), da bi se u posljednjoj fazi najviše ulagalo u razvoj automobilske industrije, brodogradnje i elektronske industrije.

Južnokorejski “čebol”

Temelj gospodarstva u Južnoj Koreji nakon Korejskog rata čini tzv. chaebol (čebol), veliki poslovni konglomerat, odnosno korporacija u vlasništvu uglavnom jedne obitelji. Neki od čebola su jedna korporacija, dok se neki sastoje od skupina kompanija koje imaju isti naziv. Najznačajniji čeboli su Hyundai, Daewoo, Samsung i LG. U ranim fazama razvoja orijentacija na izvoz je uvelike je smanjivala proizvodnju robe široke potrošnje, ali se tijekom 1980-ih takva politika promijenila. Naime, radnički sindikati su tražili povećanje plaća te se na taj način povećala domaća potrošnja. Međutim, povećanjem cijene rada, Južna Koreja više nije bila konkurentna u radnointenzivnoj industriji u svjetskim okvirima te se javila potreba za ulaganjima u u zemlje s jeftinijom radnom snagom, npr. Daewoo (“veliki svemir”) je otvarao tvornice u Indiji, Iranu, Uzbekistanu, Filipinima itd.

Slika 1. Kretanje BDP-a u Južnoj Koreji 1962.-2002.

Čeboli su u biti isto što i japanski keiretsu – oba se pojma pišu kineskim znakovima koji znače “sretna skupina”. Ove ogromne kongromerate posjeduju i njima upravljaju male skupine obitelji, a bave se različitim poslovima i imaju stotine pomoćnih tvrtki. Od otprilike tridesetak ovakvih koncerna najveći je Samsung, koji se bavi proizvodnjom različitih proizvoda od aviona i poluvodiča do brašna i papira, ali njegovo podučje poslovanja uključuje i čitav niz drugih uslužnih djelatnosti poput osiguranja, hotelskog poslovanja i robnih kuća.

Uspon čebola i njihova gospodarska dominacija mogu se pripisati tradicionalnim konfucijevskim idealima i odanosti. Za razliku od Japana, gdje se sve postiže konsenzusom, u Južnoj Koreji šef odlučuje o svemu. Još jedan od razloga uspona čebola je i podrška koju dobivaju od države, odnosno od državnih banaka koje im lako daju zajmove, tako da se mnogo ulaže u širenje i diverzifikaciju. Prema podacima iz druge polovice 1990-ih, četiri najveća čebola ostvarivali su 80% BDP-a i 60% izvoza. Posljednjih godina, s povećanjem cijene rada domaćeg stanovništva, uvjetovanog demokratizacijom društva, čeboli su postali manje konkurentni te stoga prisiljeni prodavati brojne neprofitabilne tvrtke unutar korporacije. S druge strane, sve se više ulaže u istraživanja i razvoj te osiguravanje jeftinije radne snage u slabije razvijenim zemljama.

Slika 2. Faze industrijalizacije u Južnoj Koreji

Faktori gospodarskog razvoja Južne Koreje

Gospodarski razvoj Južne Koreje treba promatrati kroz nekoliko aspekata, odnosno kroz prirodno, kulturno i političko okruženje te kroz tehnološke, demografske i ekonomske preduvjete. Svi ovi faktori imali su značajnu ulogu u gospodarskom razvoju, bilo da su ga ograničavali, bilo da su ga poticali. Od prirodno-geografskih faktora važno je spomenuti da je Južna Koreja površinom relativno mala poluotočna zemlja, s dosta planinskih područja, bez značajnijih prirodnih resursa, da ima manjak obradivog zemljišta te da je Sjeverna Koreja dijeli od ostatka euroazijskog kopna. U usporedbi s relativno nepovoljnim prirodnim faktorima, demografski faktori su dosta povoljniji: Koreja ima preko 48 milijuna stanovnika i visoku stopu urbanizacije (85%), dohodak po stanovniku je relativno dobro raspoređen, promijenjena je i struktura obitelji (nuklearne obitelji zamijenile su domaćinstva u kojima je živjelo nekoliko generacija jedne obitelji), uloga žene uglavnom je vezana za domaćinstvo, ali uloga žena u gospodarstvu dosta ovisi o njihovom stadiju života.

Slika 3. Najznačajniji južnokorejski uvozni i izvozni proizvodi

Politički, ekonomski i tehnološki preduvjeti su također dosta povoljni – od 1987. u Koreji vlada demokracija, pravni sustav se temelji na europskom pravu, donose se petogodišnji razvojni planovi, jedan od primarnih državnih ciljeva su nacionalna sigurnost i razvoj, Koreja je jedan od najvećih svjetskih izvoznika, ima dugu tradiciju razvoja znanosti, dobar obrazovni sustav, oko 3% BDP-a ulaže se u istraživanja i razvoj, ima jednu od najboljih telekomunikacijskih infrastruktura na svijetu itd. Dakle, osnovni faktori koji su doprinijeli gospodarskom usponu Južne Koreje su: nedemokratičnost, intervencije države, izvozna strategija, čeboli, visoka stopa štednje, snažne vanjske investicije, ograničavanje direktnih stranih investicija, obrazovana i marljiva radna snaga i konkurentnost. Južna Koreja najveći dio svojih proizvoda izvozi u SAD (17%), Japan (12%), Kinu (11%) i Hong Kong (6%), a najviše uvozi iz Japana (20%), SAD (18%), Kine (7%) i Saudijske Arabije (6%).

Slika 4. Kretanje uvoza i izvoza u Južnoj Koreji 1962.-1997.

U drugoj polovini 20. st. Južna Koreja je zabilježila brz porast broja stanovnika – 1949. imala je 20 milijuna, a danas preko 48 milijuna. Do porasta je najvećim dijelom došlo zbog doseljavanja više od 3 milijuna Korenaca iz Japana, Kine i bivšeg Sovjetskog Saveza te zbog dolaska više od 2 milijuna izbjeglica iz Sjeverne Koreje. Usto, značajno se poboljšao životni standard i smanjio mortalitet, što je dodatno pospješilo porast broja stanovnika. Također je došlo do snažnih migracija na relaciji selo-grad tako da su mnogi gradovi danas prenapučeni. Oko dvije trećine Koreanaca živi u gradovima većim od 50 000 stanovnika, a čak polovica ih živi u šest najvećih gradova. Glavni grad Seul ima preko 10 milijuna stanovnika i zbog prenapučenosti dio infrastrukture u centru grada izgrađen je pod zemljom (npr. brojne trgovine su izgrađene pod zemljom i podzemnom željeznicom su povezane s velikim trgovačkim centrima i hotelima nad zemljom).

Drugi najveći grad i najveća korejska luka Pusan ima oko 4 milijuna stanovnika, Inchon i Taegu imaju više od 2 milijuna, a Taejon i Kwangju preko milijun stanovnika svaki. Zbog koncetracije industrije ovi veliki gradovi i dalje rastu, dok gradovi srednje veličine i mali gradovi uglavnom stagniraju. Ipak, stopa rasta u velikim gradovima polako se smanjuje zbog laganog nazadovanja tradicionalnih industrija. Iako je većina industrije koncentrirana u širem području Seula, korejska vlada je razvlila sustav tehnoloških pojasa kojima bi se istraživački centri i industrija povezali putem različitih komunikacija. Glavni čvorovi u ovom sustavu su Seul i Taedok, novi istraživački i razvojni centar blizu Taejona. Svaki pojas ima određene specijalizacije, npr. tehnološki pojas od Seula do Kwangjua će se koncentrirati na proizvodnju energije i hrane, pojas Seul-Taedok-Pusan će se orijentirati na elektronsku i tekstilnu industriju, dok će se ostali razvojni centri (npr. Masan i Changwon na južnoj obali) postati inženjerski centri povezani s regijom Pusan-Ulsan, gdje je razvijena teška industrija. U Ulsanu je razvijena brodogradnja i proizvodnja automobila Hyundai.