Mađari u Transilvaniji

12. prosinca 2005. |
Pogledajte sve članke na karti
Mađari u Rumunjskoj danas

Tri najveće povijesne pokrajine Rumunjske su Vlaška, Moldavska i Transilvanija. Mađarska nacionalna manjina u Rumunjskoj svodi se na Transilvaniju.

Transilvanija je rumunjski naziv, uz kojega ova pokrajina nosi još i mađarski naziv Erdély (Erdelj) te njemački Siebenbürgen (Sedmogradska). U mađarskom i rumunjskom nazivu krije se pojam šume, dok je njemački naziv potekao od sedam slobodnih kraljevskih gradova. Slika 1. prikazuje prostor koji se danas naziva Transilvanijom, mada su u njega, uz povijesni Erdelj, uključeni još i istočni dio Ugarske te dio Banata.


Sl. 1. Položaj Transilvanije u Rumunjskoj. Uz nju, velike povijesne pokrajine Rumunjske su Vlaška (južno od Transilvanije ) i Moldavska (istočno od Transilvanije). (http://es.wikipedia.org/wiki/Transilvania)

U ovako određenom prostoru prema rumunjskom popisu 1992. živjelo je 1 639 135, a prema podacima mađarske zajednice oko 2 030 000 (Atlas Europe). U svakom slučaju, vrlo dojmljiv broj.

Mađari u Transilvaniji čine većinu uz rumunjsko-mađarsku granicu, zatim u prostoru oko grada Cluj-Napoca i u najistočnijem dijelu Transilvanije, na Karpatima. Najbrojnije su mađarske zajednice u gradovima Tîrgu Mureş, Cluj-Napoca, Oradea, Satu Mare i Sfintu Gheorge.


Sl. 2. Prostorni raspored Mađara u Transilvaniji danas (tamno – većina Mađari, sivo – većina ostali narodi, uglavnom Rumunji, bijelo – nenaseljeno) (Atlas Europe)

1952. godine, pod stranim pritiskom, rumunjska vlast utemeljila je mađarsku autonomnu jedinicu sa sjedištem u Tîrgu Mureşu. No, 1965. ta je autonomija ukinuta. Grad Cluj-Napoca djeluje kao kulturno i znanstveno središte transilvanijskih Mađara s nizom fakulteta i kulturnih ustanova. Kod naziva grada često se navodi samo Cluj. Napoca je bio naziv rimske utvrde na tome mjestu pa se nazivom Cluj-Napoca želi podsjetiti na bogatu prošlost grada.

Relativna većina Mađara u Transilvaniji, njih 47.1%, je protestantska. Oni su pripadnici Reformirane crkve, koje se često naziva kalvinisti. 41.2% otpada na rimokatolike, a 5.9% su grkokatoličke vjeroispovijesti. Od svih Mađara u Europi, oko 30% otpada na kalviniste. Transilvanija je tako često nazivana i protestantskom tvrđavom.


Sl. 3. Kalvinistička (protestantska) crkva u gradu Tîrgu Mureş (mađ. Marosvásárhely), koji je 1952.-1965. bio sjedište autonomne jedinice Mađara Rumunjske (http://galeria.organic.hu/2004_08/erdely/)

Gradovi Transilvanije biseri su srednjoeuropske kulture. Kao takvi predstavljaju i velik poticajni činitelj razvoju turizma ovoga dijela Rumunjske. Većina ih, uz rumunjski, ima i mađarski te njemački naziv: Satu Mare (Szatmárnémeti, Sathmar), Baia Mare (Nagybánya, Frauenbach), Oradea (Nagyvárad, Großwardein; hrv. Veliki Varadin), Cluj-Napoca (Kolozsvár, Klausenburg), Sibiu (Nagyszeben, Hermannstadt), Tîrgu Mureş (Marosvásárhely, Neumarkt), Braşov (Brassó, Kronstadt).

Oni su čvrsto povezani s mađarskom nacionalnom poviješću. bilo je jedno od žarišta ugarske kulture, kao i protestantizma u Istočnoj Europi.Tako je npr. jedan od najvećih ugarsko-hrvatskih kraljeva, Matijaš Korvin, rođen u Cluju, a njegov otac Ivan Hunjadi (mađ. Hunyadi János), mađarski nacionalni junak, koji je u hrvatskoj usmenoj književnosti poznat kao Janko Sibinjanin, nazvan tako prema gradu Sibiu. Zanimljivo je da je obitelj Hunyadi bila rumunjskoga porijekla. Iz Transilvanije su i čuveni mađarski pjesnik Endre Ady, zatim skladatelj Bela Bartok te niz drugih umjetnika i znanstvenika (http://en.wikipedia.org/wiki/Transilvania).


Sl. 4. Rodna kuća Matijaša Korvina, jednoga od najvećih ugarsko-hrvatskih kraljeva, u gradu Cluj-Napoca (mađ. Kolozsvár). Središnjim trgom ovoga grada, znanstvenog i kulturnog središta Mađara Rumunjske, dominira Korvinov spomenik. (snimio M. Biruš)


Sl. 5. Rimokatolička franjevačka crkva u baroknome stilu, s natpisima na mađarskome jeziku, dio je bogate kulture Mađara u gradu Cluj-Napoca (mađ. Kolozsvár) (snimio M. Biruš)

Povijest

Mađari doseljavaju u Panonsku nizinu na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće. U 10. stoljeću zazeli su njezin veći dio i počeli se širiti prema istoku, da bi do kraja tog stoljeća doprijeli do granica povijesnog Erdelja, kojeg su zauzeli u 11. stoljeću. Povijesni izvori o najranijim vremenima (do 12. stoljeća) vrlo su škrti, ali pouzdano se zna da su Mađari u Panonskoj nizini zatekli mnogobrojne Slavene s kojima su se izmješali. Što se tiče područja istočno od toga, problem je nešto veći, ali postoje indicije da je to područje već tada bilo barem djelomično naseljeno romanskim (rumunjskim) stanovništvom. Protiv toga mađarska historiografija voli isticati topografiju toga područja koja ne obuhvaća romanske toponime, već mahom one slavenske i mađarske. Rumunjska pak historiografija ističe to područje kao samo srce i izvorište romanskog stanovništva. Niti o kasnijim razdobljima nema suglasja jer mađarska historiografija tvrdi da su Rumunji počeli naseljavati Erdelj tek u 13. stoljeću, iza provale Mongola. Činjenica je da se od toga doba Rumunji spominju sve učestalije.

Valja napomenuti da se naziv ,,Ugarska” koristi za državnu tvorevinu Mađara do 1920., a ,,Mađarska” od 1920. nadalje.

Ugarski kraljevi pokorenim su područjima na istoku ostavili samoupravu koja je bila organizirana oko vojvode (gyula), a vojvodina je prozvana Erdelj. Ugarski kraljevi svoju su upravu nad ovim područjima učvršćivali kolonizacijom, jer je nenaseljenim područjem bilo teže vladati. Naseljavane su dvije skupine stanovništva sa zapada, Mađari i Nijemci (zvani Sasi), a sa istoka je bilo preseljavanja Rumunja i Roma. Nijemci su naseljavani u gradovima i oko rudnika (Sasi su tada u Europi bili vrlo cijenjeni kao rudari), dok su Mađari uglavnom naseljavali nizine uz rijeke, a šire planinsko područje nastavali su Rumunji. Tek su kasnije jedan dio planina naselili Sikuli (Szekleri, Szekelyi) koji su bili srodni Mađarima te se njihov zasebni identitet vremenom gubi. Područje naseljeno Sikulima najkompaktnije je područje naseljeno Mađarima u današnjoj Rumunjskoj, a riječ je o krajnjem istoku Erdelja (Karpati, šira okolica grada Tîrgu Mureş). Iako je Erdelj cijelo vrijeme zadržao autonomiju, bio je smatran sastavnim dijelom Ugarskog kraljevstva. Ugarsko kraljevtvo tada je bilo organizirano u  županije, a erdeljske županije imale su još i zajedničkog vojvodu, dok su Hrvatska i Slavonija imala zasebne banove sa statusom potkralja. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo sastojalo se od dva dijela: Ugarske i Hrvatske, a Ugarska je još imala posebni dio, Erdelj.

Rumunjski identitet sačuvao se kroz cijeli srednji vijek ponajviše zahvaljujući zaštiti i pomoći koju su im pružali kneževi Vlaške i Moldavije, prvenstveno na vjerskom planu. Erdeljska vojvodina bila je ustrojena na staleškom načelu pri čemu su postajale povlaštene nacije – staleži Mađari (plemstvo i aristokracija), Sasi (građanstvo) i Sikulci (slobodno seljaštvo i vojnici). Rumunji i dio drugog stanovništva bili su potpuno isključeni iz vlasti i feudalnih privilegija (bili su kmetovi).

Pred kraj srednjeg vijeka Erdelj ponovno dobiva veću samostalnost zahvaljujući slabljenu Ugarske uslijed jačanja feudalaca. Tako je u Erdelju ojačala obitelj Zapolja (Szápolyai) porijeklom iz Slavonije. Nakon što je Ugarska poražena od Osmanlija na Mohaču 1526. godine, erdeljski vojvode preuzeli su kraljevski naslov Ugarske i sukobili se s Habsburgovcima oko njega (tada je Hrvatska pala u najžešći građanski rat u svojoj povijesti jer je dio hrvatskoga plamstva podržavao Zapolju, a dio Ferdinanda Habsburškog). U tome su erdeljski vojvode, odnosno Zapolja, imali podršku Osmanlija čiju su vrhovnu vlast počeli priznavati.

U vrijeme osmanlijske najezde u transilvanijskom gradu Sighişoara (mađ. Segesvár, njem. Schäßburg) rođen je Vlad III. Tepes (Tepeš), koji je nazvan Drakula. On je bio Rumunj, u Transilvaniji je samo rođen, a u povijest je ušao kao vojvoda susjedne Vlaške, posebno okrutan u tim teškim vremenima borbe s Osmanlijama. Ta okrutnost postala je povodom njegove popularnosti u književnosti i filmu. Danas se njegov kult koristi kao privlačni činitelj razvoja rumunjskog (transilvanijskog) turizma.

U vrijeme najveće osmanske prisutnosti u Europi Erdelj je bio samostalna država pod vrhovnom vlašću Osmanskog carstva. Istodobno s time u Ugarskoj se počeo širiti protestantizam (prvenstveno kalvinizam) čije glavno uporište postaje istočna Ugarska i Erdelj. Protestantizam podržavaju Osmanlije, kojima to predstavlja temelj politike u Europi. Erdeljski vojvode kasnije se odriču kraljevskog naslova, ali ostaju najžešći protivnici Habsburškoj prevlasti. Mađari su se bunili protiv habsburške vlasti tijekom cijelog 16. i 17. stoljeća, a smirili su se početkom 18. stoljeća. Sve te pobune glavnu su pomoć dobivale iz Erdelja kojem su Habsburgovci teško mogli nauditi jer je imao osmansku zaštitu. Tako se dogodilo da je Ugarska samostalnost imala svoju manifestaciju u Erdeljskom vojvodstvu tokom većeg dijela novog vijeka.

Habsburgovci su nakon protjerivanja Osmanlija Erdelj pripojili Ugarskoj, ali su ga i dalje ostavili kao autonomnu jedinicu kako bi oslabili mađarsku snagu. Tek je u 19. stoljeću došlo do punog pridruženja Erdelja Ugarskoj i to nakon austro-ugarske nagodbe.


Sl. 6. Teritorijalni ustroj Austro-Ugarske monarhije 1914.. Ugarska je prikazana rozom bojom. U sklopu Ugarske je i Transilvanija (na karti ,,Siebenbürgen”). Mada su i Hrvatska, Dalmacija, Slavonija i druge teritorijalne jedinice bile u sastavu Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva, Transilvanija je bila podređenija Budimpešti. (http://www.coletta.de/kolonien/kuk_Laender_Donaumonarchie.gif – veći prikaz slike)

U Erdelju je tada živjelo jedva preko četvrtine stanovništva mađarskog materinjeg jezika, što se doduše do 1918. povećavalo, ali nije doseglo trećinu.


Sl. 7. Nacionalna struktura stanovništva Transilvanije u razdoblju 1869.-1992. i kretanje broja stanovnika (Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Transylvania)

Iz heterogene nacionalne strukture stanovništva proizlazi još heterogenija religijska struktura: ovdje žive kalvinisti (većinom Mađari), rimokatolici (većinom Mađari), luterani (većinom Nijemci), grkokatolici (većinom Rumunji) i pravoslavci (većinom Rumunji).

Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu Ugarska je izgubila više od polovine svoga teritorija, pa tako i cijeli Erdelj, Banat i znatan dio istočne Ugarske (županije Maramares, Bihar, Arad i Szatmar) koji su pripali Kraljevini Rumunjskoj. Dio izgubljenih područja Mađarska je još jednom vratila 1940. uz pomoć nacističke Njemačke, ali ih je nakon Drugog svjetskog rata izgubila.


Sl. 8. Teritorijalni gubici Ugarske 1920. godine (Trianonski mir) (http://historicaltextarchive.com/hungary/hungtria.gif)

Kako vidimo, i velik dio Hrvatske do 1920. bio je dio Ugarske, zatim Vojvodina, Slovačka i Gradišće, koje je danas u Austriji. Trianonskim mirom (nazvanim tako po dvorcu kraj Pariza u kojem je sklopljen) vrlo je velik broj Mađara ostao izvan matične države, od čega daleko najveći dio otpada na Mađare u Rumunjskoj.

Mađarska i Rumunjska danas imaju dosta loše odnose. Razlog su transilvanijski Mađari čijim položajem Mađarska nije zadovoljna. Mađarska je već sada u Europskoj uniji, a Rumunjska to očekuje 2007.. Problema zbog manjinskih zajednica unutar EU-a već ima (Sjeverna Irska, južni Tirol, Koruška), ali mjereći prema broju pripadnika, ovaj će biti najveći (oko 2 000 000 ljudi). To će biti velik izazov za ujednjenu Europu i za nadati se da će ga ona uspješno riješiti.

Literatura

1. Grgin, B. (2992.): Počeci rasapa – kralj Matijaš i srednjovjekovna Hrvatska. Ibis grafika d.o.o. i Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb.
2. http://de.wikipedia.org/wiki/Siebenb%C3%BCrgen – mnogo informacija o Transilvaniji, na engleskom
3. http://en.wikipedia.org/wiki/Transylvania – mnogo informacija o Transilvaniji, na njemačkom
4. http://es.wikipedia.org/wiki/Transilvania – o Transilvaniji, na španjolskom
5. http://www.geografija.hr/novosti.asp?id_novosti=205&id_projekta=2 povijesna igra na glavnom trgu grada Cluj-Napoca
6. http://historicaltextarchive.com/sections.php?op=viewarticle&artid=521 – mnogo o povijesti pojedinih gradova Transilvanije, na engleskom
7. http://members.aol.com/johnfranc/drac05.htm (o Vladu Tepesu)
8. Inalcik, H. (2002.): Osmansko carstvo: klasično doba 1300.-1600.. Srednja Europa. Zagreb.
9. Klemenčić, M. (ur) (1997.): Atlas Europe. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.

Marko Rimac i Marijan Biruš