Orijent – od medine do suvremenog grada

25. kolovoza 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Tekst koji je pred Vama, nastavak je članaka Razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama svijeta – od sela od megagrada. Središnja tema ovog i, kako je već prije najavljeno, narednih članaka je prostorna struktura gradova slabije razvijenih zemalja svijeta.

Uvod

Dinamika i intenzitet urbanizacije, kao globalnog procesa početkom 21. stoljeća, najizraženiji su u državama Afrike, Latinske Amerike te u većini azijskih zemalja. Visoke stope rasta gradskog stanovništva i naglo širenja gradova u okolno ruralno područje, uzrok su mnogih socijalnih, ekonomskih i ekoloških problema. Urbanizacija u slabije razvijenim zemljama nije jedinstven proces, već je riječ o nekoliko različitih i paralelnih procesa (poput npr. globalizacije), koji zajedno s lokalnim, kulturnim, historijskim i društveno-gospodarskim čimbenicima utječu na njezinu dinamiku, intenzitet i specifičnosti. Upravo navedeni čimbenici stubokom mijenjaju prostornu strukturu gradova.

Prije razrade same teme, a zbog boljeg razumijevanja, poželjno je ukratko objasniti pojam prostorne strukture grada. Prema Vresku, prostornu strukturu grada čine tri komponente: funkcionalna, socijalna i morfološka. Funkcionalna komponenta podrazumijeva način korištenja zemljišta u gradu (npr. za poslovne djelatnosti, rekreaciju, promet i sl.). Socijalna uključuje obilježja (npr. gustoća stanovništva) i razmještaj pojedinih grupa stanovništva (npr. etničkih, vjerskih, rasnih i sl.), dok se morfološka komponenta odnosi na izgled ili fizionomiju (visina i izgled zgrada, oblik krovova i sl.) tj. na razmještaj i gustoću ulica, trgova i stambenih blokova u gradu. Između navedenih komponenti postoji stalna interakcija. Prostorna struktura grada, odnosno njene tri komponente u stalnoj su mijeni.

Orijentalni gradovi dobar su primjer transformacije prostorne strukture gradova slabije razvijenih zemalja, jer se u njima jasno razabiru tradicionalni i novi elemnti nastali djelovanjem različitih unutrašnjih i vanjskih čimbenika (socijalno-ekonomskih, kulturnih, političkih, tehnoloških). U članku se prati razvoj kroz tri karakteristična razdoblja: predkolonijalno, kolonijalno i postkolonijalno. Treba naglasiti da u prostoru Orijenta postoje velike razlike između gradova te da su ovdje istaknuta samo neka važnija i karakteristična zajednička obilježja.

Pojam i prostorni obuhvat Orijenta

Orijent obuhvaća prostor Jugozapadne i Središnje Azije te Sjeverne Afrike, koji pripada islamskome kulturnom krugu. To je područje u kojemu je u 7. stoljeću nastala nova religija, islam, i nova kultura, koja se širila i ujedinjavala velika prostranstva od Indije na istoku do Pirinejskog poluotoka na zapadu te od stepskih područja Srednje Azije na sjeveru do afričkog Sahela na jugu. Širenjem islama razvijali su se i gradovi. Orijent je prostor starih civilizacija s dugom tradicijom urbanizacije, osobito u grčko-rimskom razdoblju, pa je islam nastavio baštiniti razvoj starih, ali i podizati nove gradove. Gradovi u ovom prostoru imaju svoje funkcionalne, socijalne i morfološke specifičnosti te čine poseban kulturno-genetski tip grada koji se naziva orijentalni ili islamski grad.

Medina – džamije, sukovi, ćor sokaci…

Od 7. stoljeća na temeljima starih, osobito grčko-rimskih, i u novopodignutim gradovima razvija se grad specifične prostorne strukture. U gusto izgrađenom prostoru u središtu medine svojom veličinom i značenjem dominira velika džamija ili mošeja. Džamija ima funkciju bogomolje i okupljala vjernike te je predstavljala srce društvenog života grada. Uz ili u sklopu velike džamije postojale su mederese tj. vjerske škole u kojima se poučavao Kuran, pravo, filozofija, medicina, matematika, itd. Kompleks džamije i medrese bio je vjersko, školsko i intelektualno središte grada. U većim gradovima uz medresu bio je sagrađen i maristan (bolnica). Veliki gradovi imali su nekoliko stotina džamija razmještenih po čitavom gradu.

Sl. 1. Velika džamija u Kairouanu (Tunis) (snimio: V. Prelogović)

U blizini velike džamije nalazi se bazar sa sukovima, koji s više pokrajnjih ulica čine trgovačko-obrtničko središte grada. Unutar bazara sa sukovima ističu se zone sa specijaliziranom proizvodnjom i prodajom robe. Bliže velikoj džamiji nalaze se proizvođači i prodavači raznih proizvoda: knjiga, mirisa i tamjana, prodavaonice mirodija, nakita, tkanina, prehrambenih i ostalih proizvoda, dok su na rubu medine uz gradska vrata trgovine i obrti kožarskih, kovačkih, sedlarskih, postolarskih i lončarskih, odnosno onih proizvoda kojima se služi stanovništvo iz ruralne okolice.

Unutar medine značenjem su se isticali hamami (javna kupališta), hanovi (konačišta) i karavansaraji (konačišta i mjesta prodaje robe –  trgovina na veliko). Dakle, orijentalni grad imao je jasno određen funkcionalni zoning, koji je odgovarao potrebama stanovništva grada i okolice te pojedinih gradskih institucija.

S morfološkog aspekta grad ostavlja dojam gusto izgrađenog prostora s nepravilnom mrežom ulica i uličica, koje često završavaju kao ćor sokaci ili slijepe ulice. Upravo je nepravilna morfološka struktura jedno od najprepoznatljivijih i najmarkantnijih obilježja medine orijentalnih gradova od nastanka do danas. Gusta izgradnja je jedan od načina prilagodbe klimatskim uvjetima, prvenstveno visokoj temperaturi. Kuće su najčešće male, s ravnim krovom i malim prozorima te su stisnute jedna do druge u uskim uličicama. Gotovo svaka kuća je ograđena zidom i ima dvorište. Osim toga privatni život se nastojao štoviše sakriti od vanjskog svijeta, pa je i to jedan od važnih razloga zatvorenog načina izgradnje i prilagođavanja fizionomije grada obitelji kao osnovnoj jezgri islamskog društva.

Medina je najčešće bila opasna gradskim zidom, a u grad se ulazilo kroz gradska vrata. Na lokacijama pogodnima za obranu ističe se gradska tvrđava odnosno kazba, koja je u gradovima s vojnom funkcijom često imala središnje značenje. U velikim gradovima kazba je bila u sklopu vladareve palače.

Socijalna struktura još je jedno specifično obilježje predkolonijalnih orijentalnih gradova. Prostorna organizacija bazirala se na krvnom srodstvu i etničkoj, odnosno plemenskoj pripadnosti, a ne kao drugdje (primjerice u srednjovjekovnoj Europi) na jakoj ekonomsko-klasnoj diferencijaciji. Orijentalni grad je prije kolonizacije bio podijeljen na etničke i plemenske četvrti. Posebno se isticala židovska četvrt, tzv. melah. Dolaskom kolonizatora tradicionalne strukture i veze biti će radikalno izmijenjene.

Izlazak iz medine

Kolonizacija od strane Europljana u 19. stoljeću i uključivanje većeg dijela orijentalnih gradova u urbani sistem europskih država uzrokovao je velike promjene u socijalnoj, političkoj i ekonomskoj sferi života. Tradicionalna obilježja sve više blijede, a do izražaja dolaze novi elementi tipični za europske gradove.

Najveći gubitnik u vihoru promjena postaje medina, simbol orijentalnih gradova. O tome danas svjedoče propadanje i slamiziranje mnogobrojnih stambenih četvrti, kao posljedica preseljavanja ili bolje rečeno bijega stanovništva u nove dijelove grada s boljom stambenom infrastrukturom, zatim zapuštanje starih obrta i trgovina, promjene u tradicionalnim socijalnim strukturama i mnogi druge promjene više ili manje izražene u gradskom prostoru.

Posljedica europskog utjecaja jest pojava dvojne prostorne strukture, koja je u orijentalnim gradovima izrazito naglašena u sve tri komponente. Za svoje potrebe kolonizatori podižu europski dio grada. Tako primjerice izgrađuju nove stambene četvrti, upravne zgrade, za potrebe prometa grade se dugačke i široke ulice (nerijetko na mjestu nekadašnjeg gradskog zida), uvodi se željeznica, grade se veliki kompleksi kasarni te mnogi drugi objekti po uzoru na gradove u Europi. Novi četvrti uglavnom su se podizale uz medinu, a karakterizira ih pravilna mreža ulica i trgova.

Utjecaj kolonizacije na tradicionalne socijalne strukture dolazi do izražaja u prihvaćanju europskog načina života od strane dijela autohtonog stanovništva (prvenstveno imućnijeg sloja). Novi način stanovanja u bogatijim i luksuznijim europskim stambenim četvrtima, dovodi do kidanja tradicionalnih veza i pojačane socijalno-ekonomske segregacije do tada vrlo slabo izražene u orijentalnim gradovima. Dakle, u socijalnoj strukturi grada jasno se ističu dvije skupine stanovništva koje su socijalno-ekonomski i prostorno odvojene. To je s jedne strane stanovništvo europskog podrijetla i imućnije domaće stanovništvo, koje stanuje u novim stambenim četvrtima, a s druge strane autohtono, koje obitava u medini i suočeno je s daljnjim socijalno-ekonomskim propadanjem

Osim socijalnih i fizionomsko-morfoloških promjena, europski utjecaj bitno je izmijenio i tradicionalnu ekonomsku osnovu. Trgovina koja se stoljećima odvijala na bazaru dolaskom Europljana sve više uzmiče pred novim organizacijskim i prostornim oblicima prodaje roba. Tradicionalne obrte zamjenjuje industrijska proizvodnja, a trgovina u pojedinim gradovima seli u novopodignute trgovačke centre.
Kolonizacija u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća do temelja je uzdrmala tradicionalne strukture društva stvarajući socijalno-ekonomske razlike, koje će u narednom razdoblju dodatno ojačati. Dvojna prostorna struktura izražena je u sve tri komponente: morfološkoj, socijalnoj i funkcionalnoj.

Suvremeno razdoblje

Većina zemalja Orijenta stekla je do 1960-ih godina političku nezavisnost, a kolonijalno naslijeđe u uvjetima slabe socijalno-ekonomske razvijenosti bitno će odrediti dinamiku urbanizacije i razvoj prostorne strukture gradova. Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je brzim rastom gradskog stanovništva te prostornim širenjem gradova s popratnim socijalnim, ekonomskim i ekološkim problemima. Iznimka su neke petrodolarske zemlje u kojima je zbog bržeg i višeg stupnja ekonomskog razvoja stanje nešto povoljnije.

Na transformaciju i razvoj prostorne strukture orijentalnih gradova najviše je utjecao dinamičan populacijski razvoj određen jakim useljavanjima iz ruralnih područja u grad i visokim stopama prirodnog priraštaja u uvjetima nedovoljne socijalno-ekonomske razvijenosti. Prostorna manifestacija takvog razvoja je pojava divlje podignutih naselja na rubovima grada i daljnja slamizacija medine. U Kairu je primjerice krajem 1990-ih u takvim naseljima živjelo oko 5 000 000 od 12 000 000 stanovnika grada, a u Ankari 700 000 od 2 100 000 stanovnika grada. Slična situacija je i u ostalim milijunskim gradovima u ovom prostoru. Iznimka su pojedini gradovi u petrodolarskim zemljama u kojima su velike investicije i akumulacija kapitala prostorno manifestirani izgradnjom poslovnih objekata, ali i vrlo luksuznih stambenih četvrti.

 

Sl. 2. Dubai (Ujedinjeni Arapski Emirati) (Pacione 2005b)

S fizionomsko-morfološkog aspekta gradovi se jasno diferenciraju na tradicionalnu medinu, (post)kolonijalni dio u kojemu su ili uz koji su planski podignuti novi kompleksi za potrebe uprave, stanovanja, proizvodnje, prometa i rekreacije, dok su na rubovima grada, kao što je već istaknuto, nastala divlja stambena naselja. I u ovom slučaju iznimka su neki gradovi petrodolarskih zemljama, koji fizionomijom podsjećaju na razvijene gradove Zapada.

Kakav se razvoj može očekivati u budućnost? Obzirom da je pritisak (demografski i ekološki) na prostor golem, a da je prostorno-planerska politika vrlo slabo ili gotovo uopće nerazvijena, za očekivati je, ne primjene li se konkretne mjere za usporavanje brzog i divljeg razvoja, da će se socijalno raslojavanje nastaviti kao i fizičko propadanje tradicionalne medine. Gradovi Orijenta bit će u budućnosti suočeni s izazovom rješavanja velikih razvojnih problema i to ponajviše socijalnih, ekonomskih i ekoloških.

Literatura:

El Araby M., 2002: Urban Growth and Environmental Degradation in Cairo,Cities 19(6), 389-400

Dündar Ö., 2001: Models of Urban Transformation: Informal Housing in Ankara,Cities 18(6), 391-401

Milić B., 1995: Razvoj grada kroz stoljeća 2, Školska knjiga, Zagreb

Pacione M., 2005b: Dubai, Cities 22(3), 255-265
Prelogović V., 2005: Razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama svijeta – od sela do megrada
Vresk M., 2002: Razvoj urbanih sistema u svijetu, Školska knjiga, Zagreb