Poljoprivredna kriza u Subsaharskoj Africi

15. lipnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Subsaharska Afrika područje je koje obuhvaća većinu afričkog kontinenta, tj. sve afričke države osim Alžira, Maroka, Tunisa, Libije, Egipta i Južnoafričke republike, a broji oko pola milijarde ljudi. Često se naziva ‘prava’ ili ‘crna Afrika’ – područje romantične mističnosti iz doba velikih istraživača Livingstonea i Stanleya, kolonijalne potlačenosti i izrabljivanja, pozornica uzbudljivog postkolonijalnog razdoblja stvaranja novih zemalja i novih nacija, ali i pravi Gordijev čvor poljoprivredne, socijalne i humanitarne krize današnjeg vremena. Složenost faktora koji su uzrokovali mnoge krize Subsaharske Afrike može se mjeriti samo jednostavnošću tragedije koja je nastala kao posljedica naslijeđenih problema, ali i kao posljedica neuspjeha ‘novih vođa’ koji su ranih ‘60 naslijedili svoje bijele vladare.

Doba novih početaka

Početkom šezdesetih većina afričkih zemalja doživjela je korjenite promjene. Izborena je politička samostalnost, a da bi se riješili teške ovisnosti o uvozu robe iz bivših kolonijalnih sila i izvozu poljoprivrednih proizvoda, industrijski razvoj smatrao se dobrim rješenjem. Odabran je model zamjene uvoza po uzoru na Latinsku Ameriku, te su afrički proizvođači zamijenili uvoz robe iz razvijenog svijeta vlastitom proizvodnjom. Od 1965. – 1973. induustrijski rast tako je iznosio 14.6%. Paralelno s favoriziranjem industrijske proizvodnje zanemarivala se poljoprivreda, o kojoj je većina afričkog stanovništva ovisila, a čije se ovisnosti ni do danas nije uspjela riješiti. No već u razdoblju 1973. – 1983. industrijski rast je smanjen na jednu desetinu (1.4%) – rast afričke industrije nije bio održiv na dulje vrijeme i industrija se nije mogla prilagoditi na vanjske promjene i šokove. Naftni šokovi, nesmanjena stopa rasta stanovništva, neprestani sukobi, rast vanjskog duga i loše gospodarenje doveli su do stagnacije, pada ulaganja i dužničkih kriza. Afrika je opet ovisila isključivo o poljoprivrednoj proizvodnji, koja i danas zapošljava 70% populacije Subsaharske Afrike i sudjeluje u ukupnom izvozu i BDP – u s 34%.

Uzroci poljoprivredne krize

Ni afrička poljoprivreda nije bila imuna na vanjske trgovinske šokove i neprestane sukobe, postojanje paradržavnih struktura i sustavno zanemarivanje poljoprivredne uloge u gospodarstvu. Ti problemi datiraju još s kraja ’70, a velike suše 1968. – 1973. i 1982. – 1985. koje su uništile polovicu kontinenta i odnijele milijune žrtava bacile su Afriku u tešku poljoprivrednu krizu koja traje i danas. Već sedamdesetih poljoprivredna proizvodnja bilježi pad od –0.3% da bi se osamdesetih oporavila na 1.3%, što ipak nije pratilo galopirajuću stopu rasta stanovništva. Time je direktno ugroženo dvije trećine afričke populacije izravno ovisne o poljoprivrednoj proizvodnji. Kontinent je osiromašen kolonizacijom, infrastruktura je bila nezadovoljavajuća, a navodnjavanje slabo. Korištenje novih tehnologija u poljoprivredi vrlo je ograničeno, a npr. prosječna količina gnojiva koja se koristi po hektaru najmanja je na svijetu. Afrika se našla u zatvorenom krugu – zbog nedostatka kapitala i siromaštva nije mogla ulagati u poljoprivrednu prozivodnju, a zbog neulaganja u proizvodnju nije mogla stvarati kapital. Krizu su dodatno produbile afričke zemlje svojim namjernim zanemarivanjem poljoprivrede. Iako u ukupnom vanjskom dugu poljoprivreda sudjeluje s tek 5%, ulaganja u poljoprivredu u Subsaharskoj Africi 1987. iznosila su 7.4%. Većina novca ulaže se u sekundarni i tercijarni sektor koji se smatraju boljim potencijalnim izvorom zarade. Politika je takva da se i ulaganja u poljoprivredu koncentriraju gotovo isključivo na proizvodnju žitarica za izvoz jer je to često jedini izvor deviznog priljeva, i takvu je proizvodnju moguće oporezivati, za razliku od proizvodnje za domaće potrebe. Neke države čak i proizvode dovoljne količine hrane za vlastite potrebe, ali ga lokalno stanovništvo zbog visokih cijena ne može kupiti, a tako dobiveni viškovi se također izvoze. I sama ulaganja Svjetske banke pala su sa 31% ukupnih ulaganja 1980. god na samo 10% god 2000.

Humanitarna pomoć i damping cijena

Humanitarna pomoć o kojoj su neka područja Subsaharske Afrike postala ovisna također su izvor problema. Iako su mnoge države uputile zahtjev za humanitarnom pomoći u obliku nekakvih ulaganja, pomoć u hrani služila je kao vatrogasna mjera u razdobljima velikih kriza. Uz manipulacije donacijama hranom i švercom za oružje, humanitarna pomoć imala je i učinak dampinga na domaće poljoprivredne proizvode što je još više unazadilo poljoprivredu. Osim toga, WTO dozvoljava subvencioniranje poljoprivrednih proizvoda što bogatim zemljama izuzetno pogoduje. Tako su SAD subvencijama god 2001. stimulirale proizvodnju domaćeg pamuka da bi viškove po dampinškim cijenama izvezle na svjetsko tržište. Afrički proizvođači pamuka (inače važan afrički izvozni proizvod) pretrpili su udarac od 300 milijuna $. Na isti su način europski proizvođači šećera uništili mozambičku šećernu industriju.

Glad i sida

Kao posljedicu svega toga u 21. stoljeće Subsaharska je Afrika ušla sa 38.2 milijuna ljudi kojima prijeti glad. Stanje je dodatno pogoršalo oko 30 milijuna ljudi zaraženo HIV virusom (dvostruko viša je stopa zaraze među ženskom nego među muškom populacijom), od kojeg je samo 2002. umrlo 2.5 milijuna ljudi. Svakih 25 sekundi nova osoba se zarazi virusom. Afrički farmeri zaraženi HIV virusom često su preslabi za sadnju novih žitarica, a nedostatak hrane progresivno utječe na daljnji razvoj bolesti i pogoršanje simptoma. Najgora je situacija u Zimbabweu gdje je trećina populacije zaražena virusom, a svaki dan umire preko 1000 ljudi. Unatoč tome, edukacija o bolesti je na niskim granama, a zaraženi su često isključeni iz društva, dok se o samoj bolesti ne priča. Jedan od pokušaja edukacije stanovništva može se prosječnom zapadnom promatraču činiti komičan, ali on pokazuje svu dubinu i nemoć afričke tragedije. Riječ je o izboru ljepote naziva Miss HIV Stigma Free koji se održava u Zimbabweu svake godine. Jedini uvjet za natjecateljice je da budu zaražene HIV virusom. Životna dob u Zimbabweu pala je sa 65 na 36 godina, a očekuje se da će god. 2010. iznositi 27 godina. Uz sve to, danas u Africi bjesne sukobi i građanski ratovi u čak šest država: Angola, Burundi, DR Kongo, Gvineja, Liberija, Sierra Leone.

Budućnost

U svojoj studiji ‘Afrička poljoprivreda: sljedećih 25 godina’ FAO je još 1986. zaključio da Subsaharska Afrika ima potencijala za povećanje vlastite poljoprivredne proizvodnje. Ako se potencijal mobilizira na dobar način, mnoge subsaharske zemlje mogle bi zadovoljavati vlastite potrebe, a ekonomska situacija bi bila povoljna. Rješenje leži u edukaciji stanovništva i u poljoprivrednim istraživanjima. Stratgije za povećanje produktivnosti uključuju, kratkoročno gledano, širu primjenu postojeće tehnologije, a dugoročno razvoj i prilagođavanje novih tehnologija identificiranim afričkim sustavima proizvodnje. Dokazano je da poljoprivredni rast od 1% direktno smanjuje siromaštvo za 0.6%.

No pitanje je hoće li tko naći interesa u ulaganje u ovako problematično područje, i uopće otkuda početi? To se pitanje danas sve rjeđe postavlja, Afrika se isključuje iz globalnih ekonomskih kretanja, a brojka od 38 milijuna gladnih i 30 milijuna zaraženih HIV –om u 21. stoljeću toliko je često spominjana da se već percipira kao nepromjenjiva činjenica, a ne kao nešto doista tragično i ponižavajuće. Afrika je postala kontinet zanemarivanja, kontinent koji sam sebe vodi u propast, ali isto tako kontinet koji podsjeća na naše greške, kontinent koji ‘nije isplativ’, u kojem humanitarna pomoć služi kao velika krpa za pranje vlastite prljave savjesti, mjesto izuzetnih TV priloga i novinskih članaka.

Nakon transformacije Afrike iz mističnog divljeg kontinenta u moderno društvo, promjena iz kolonijalnih teritorija u nezavisne države, te plemenske pripadnosti u pripadnost naciji, u rezultate i posljedice tih promjena možemo sumnjati. No jedna je promjena bila više nego uspješna, i to ona koja je transformirala Afriku iz kolijevke čovječanstva u mjesto gdje je to isto čovječanstvo najgore zakazalo.

Linkovi:

www.fao.org

www.worldbank.org

www.worldpress.com

www.nupge.ca

www.foodfirst.com

www.thehungersite.com