Priča o Gustavu

29. studenoga 2011. |
Pogledajte sve članke na karti

Glavni „junak“ ove priče nije istoimeni dobrodušni, šeprtljavi lik iz mađarskog crtića kojeg smo gledali kao djeca (odnosno, kada je autor članak bio dijete, prije otprilike 20-25 godina). U ovom slučaju Gustav je ime stvora koji izgleda kao da je izašao iz noćnih mora i koji u ljudima budi praiskonske strahove. Njegova je postojbina srce Crnog kontinenta, obale jezera Tanganjika i ušće rijeke Rusizi, dio svijeta čuven po svojim krvavim pričama koje, nažalost, još uvijek traju (Slika 1.). Gustav je krokodil i njegova je priča također krvava, ali i zagonetna.


Slika 1. Karta sjevernog dijela jezera Tanganjika i ušća rijeke Rusizi, područja na kojem obitava Gustav.
(Izvor: National Geographic Adventure, www.nationalgeographic.com)

Bistre vode jezera Tanganjika dom su brojnim vrstama riba iz porodice ciklida. Osim što su izvor proteina za lokalno stanovništvo, one imaju i veliko gospodarsko značenje. Naime, riječ je o razmjerno malim ribama, često iznimno živopisno obojenima koje su vrlo cijenjene među akvaristima u Americi i Zapadnoj Europi. S obzirom da pojedine vrste mogu doseći cijenu i do 150 USD po ribi ne čudi da su se brojni ribari na obalama jezera Tanganjika specijalizirali za izlov tih riba.

Međutim, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih među lokalne ribare uvukao se strah. Nekolicina njih smrtno je stradala u napadima velikoga krokodila. Jezero, koje je do tada bilo izvor života, postalo je izvor smrti. Krvavi pohod krokodila nastavio sve do današnjih dana, daleko od pozornosti javnosti koja je godinama bila usmjerena na sukobe Hutua i Tutsija u Burundiju i susjednoj Ruandi te na građanski rat u susjednoj Demokratskoj Republici Kongu. Točan broj žrtava Gustavovih napada teško je utvrditi. Procjene se kreću od nekoliko desetaka do nevejrojatnih 300  ubijenih. Ime Gustav dao mu je znanstvenik Patrice Faye, Francuz koji već 20 godina proučava krokodile Burundija i koji najbolje poznaje njegovu priču. Gustav pripada nilskim krokodilima (Crocodilus niloticus, slika 2.), a oni su jedna od 23 živuće vrste krokodila i aligatora na svijetu. Također su i najrasprostranjenija i daleko najveća od tri vrste krokodila koje žive na afričkom kontinentu. Ostale dvije vrste su afrički patuljasti krokodil (Osteolaemus tetraspis) i oklopljeni krokodil (Crocodylus cataphractus). Kao i kod većine krokodilskih vrsta, i kod nilskih krokodila izražen je seksualni dimorfizam pa su ženke u prosjeku 30% manje od mužjaka. Odrasli mužjaci nilskog krokodila obično su dugi od 4 m do 5 m i teški od 500 kg do 750 kg. Iznimno veliki primjerci mogu doseći duljinu od 5.5 m i težinu od oko jedne tone. Od nilskog krokodila dimenzijama je veći jedino mosrki krokodil (Crocodilus porosus) koji nastanjuje sjever Australije, Indoneziju, dijelove Indokine i Indiju i koji redovito doseže duljinu od 6 m, s time da postoje brojni, nepotvrđeni izvještaji o primjercima dužima od 7 m pa i 8 m. Nilski krokodil je i apsolutni svjetski rekorder po snazi ugriza. Američki znanstvenik dr. Brady Barr je za potrebe snimanja dokumentarca za tv-kanal National Geographic Wild izmjerio snagu ugriza 5.5-metarskog krokodila od gotovo 2.5 t što je daleko najveća snaga ugriza od svih živućih životinja (snaga ugiza Tyrannosaurus rexa procjenjena je na oko 3 t, dok čovjek u prosjeku grize snagom do oko 50 kg).

Slika 2. Nilski krokodil, najveći od tri vrste afričkih krokodila.

Gustav je iznimno velik primjerak nilskoga krokodila. Na temelju izjava očevidaca očevidaca i fotografijama koje navodno prikazuju Gustava, znanstvenici su procijenili da je krokodil duži od 6 m i da teži više jedne tone te da je vjerojatno stariji od 60 godina (slika 3). Vjeruje se da su u prošlosti nilski krokodili bili u prosjeku veći, međutim, tijekom 1940-ih i 1950-ih oni su intenzivno izlovljavani zbog čega im je značajno opala brojnost pa su i veliki primjerci postali sve rijeđi.


Slika 3. Fotografija za koju se vjeruje da prikazuje Gustava.

Kako je već ranije navedeno, za Gustava je utvrđeno da je krokodil ljudožder. Krokodili se u različitim životnim stadijima hrane različitim vrstama plijena u skladu sa svojom veličinom. Tako, primerice, mladi nilski krokodili uglavnom jedu sitniji plijen, poput riba, ptica ili malih sisavaca, dok se odrasli krokodili redovito hrane krupnijim životinjama poput gazela, zebri i gnuova. Veliki krokodili mogu bez problema ubiti i odraslog afričkog bivola teškog više od pola tone, a skupine od tri do pet krokodila mogu ubiti čak i odraslog nosoroga koji može težiti  teškog dvije ili tri tone. Međutim, nilski krokodil je zloglasan i po tome što su mu i ljudi redovito na jelovniku pa je ova vrsta odgovorna za najveći broj napada na ljude od svih vrsta krokodila i aligatora na svijetu. Procjenjuje se da godišnje krokodili u Africi ubiju stotinjak ljudi. I dok napadi krokodila u drugim djelovima svijeta – primjerice u Australiji – imaju popriličan medijski odjek, napadi u Africi često se ne prijavljuju, naročito ako se dogode u zabačenim dijelovima kontinenta. Znanstvenici smatraju da je Gustav razvio apetit za ljudskim mesom djelomično i zbog same svoje veličine jer više nije u mogućnosti uhvatiti manji i okretniji plijen, poput gazela, pa često lovi veće i sporije nilske konje, velike bivole ali i ljude. Nažalost, vjerojatno je da su krokodili na obalama jezera Tanganjika navikli na ljudsko meso i zbog tisuća leševa ljudi koji su rijekama stizale u jezero iz okolnih zona sukoba. Još se jednom surova afrička zbilja pobrinula za stravičnu scenografiju priče.

Patrice Faye prve je vijesti o izninmo velikome krokodilu koji napada ljude je dobio od ribara s jezera Tanganjika još 1998. godine (Slka 4.). Proučavajući izvještaje o napadima Faye je ustvrdio da se oni javljaju već od 1987. godine te da se događaju u gotovo pravilnim vremenskim razmacima. Najčešće bi se na nekome području u razdoblju od listopada do veljače dogodilo više napada da bi nakon toga uslijedila stanka često duga i do tri godine. Faye je znao da u nacionalnom parku Rusizi živi veliki mužjak koji bi povremeno nestajao iz parka. Daljnjim istraživanjem utvrdio je da se razdoblja kada je veliki mužjak bio odsutan iz parka podudaraju s razdobljima kada su zabilježeni napadi krokodila duž obala jezera. Na taj je način došao do zaključka da je krivac za napade na ljude upravo taj veliki krokodil kojeg je prozvao Gustav.


Slika 4. Patrice Faye, francuski znanstvenik koji proučava Gustava.

Kada je čuo prve vijesti o Gustavovim napadima na ljude Faye je krenuo u potragu za krokodilom s namjerom da ga ubije. Međutim, s vremenom je promijenio svoje mišljenje jer je shvatio da je Gustav iznimno bitan za očuvanje cjelokupne populacije krokodila u Burundiju. Naime, s obzirom na veličinu i dugovječnost, Gustav je izvor vrhunskog genetskog materijala. Krokodili su teritorijalne životinje, a dominantni mužjaci na svojem teritoriju imaju prednost u parenju te oni svoje gene proslijeđuju na potomstvo što pozitivno utječe na stabilnost i zdravlje cjelokupne populacije. S druge strane, ostaviti osvjedočenog ljudoždera na slobodi bilo bi pogubno po lokalne zajednice ribara. Stoga se Faye odlučio na kompromisno, ali i rizično riješenje. Odlučio je pokušati uhvatiti krokodila živoga kako bi ga držao u zatočeništvu i koristio za rasplod.

Faye vjeruje da bi, ukoliko uspije uhvatiti Gustava i držati ga u zatočeništvu u parku, on mogao privući veliki broj posjetitelja u park te na taj način osigurati stalan dotok novca potrebnog za održavanje parka koji je u tijekom građanskog rata bio zapušten. Naime, u posljednjih desetak godina Gustav je ipak uspio privući pažnju javnosti u Burundiju, naročito nakon što je većinski narod Hutu, dao nadimak Gustav tadašnjem predjsedniku Burundija Pierru Buyoyi, pripadniku naroda Tutsi.

Uhvatiti krokodila teškog jednu tonu lakše je reći nego učiniti u što se vrlo brzo uvjerio i sam Faye. On je organizirao ekspediciju koja je imala za cilj dokumentirati hvatanje krokodila. Izradio je i veliki kavez koji je trebao poslužiti kao zamka za krokodila te je na njegovo dno stavio živi mamac ne bi li natjerao krokodila da uđe u zamku. Na Fayevu veliku žalost krokodil je uporno odbijao ući u zamku iako ga je filmska ekipa u više navrata noću vidjela kako oprezno obilazi kavez i postavljeni mamac. Sljedećih mjeseci Faye je u nekoliko navrata pokušao uhvatiti Gustav u delti Rusizija, ali mu je krokodil svaku puta uspio umaknuti te je na taj način potvrdio priče o krokodilskoj lukavosti.

Dr. Brady Barr, američki znanstvenik i jedan od najvećih stručnjaka za krokodile u svijetu, također je pokušao uhvatiti Gustava (Barr je jedini na svijetu uspio uhvatiti sve 23 vrste krokodila). Njegova namjera nije bila zadržati Gustava u zarobljeništvu već ga je htio točno izmjeriti, uzeti uzorke krvi i tkiva za DNA analizu te na njega pričvrstitit uređaj za praćenje kako bi se u svakom trenutku znalo gdje se Gustav nalazi. Na taj način bi se lokalne zajednice uz jezero mogle na vrijeme upozoriti ukoliko krokodil krene prema njima. Međutim, ni Barrovi pokušaji nisu urodili plodom. U ovom slučaju krivac za neuspjeh nije bilo Gustavovo lukavstvo, već sukob pobunjenika i vladinih snaga u blizini delte Rusizija. Vrlo brzo nakon tog incidenta dr. Barr je odlučio napustiti Burundi zajedno sa čitavom filmskom ekipom jer su im životi bili u opasnosti.

Taj događaj možda i najbolje oslikava u kakvim se okvirirma odvija priča o Gustavu. Burundi, zajedno sa susjednom Ruandom i Demokratskom Republikom Kongo čini svojevrsan krvavi afrički trokut u kojemu su u protekla dva desetljeća živote izgubili milijuni ljudi. U takvim okolnostima sudbina jednog krokodila čini se beznačajna u nepreglednom moru potresnih ljudskih priča. Paradoksalno, dok je stanje takvo, Gustav može nesmetano vladati svojim zabačenim kraljevstvom.