Problem asimilacije domorodaca u suvremeno kapitalističko australsko društvo

8. lipnja 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Pojam domoroci na prostoru Australije odnosi se na Aboridžine i na stanovnike otoka Torresovog prolaza. Kako je broj otočana u Torresovom prolazu zanemariv, a i ograničeni su na površinom manji prostor te neznatno utječu na razvoj suvremenog australskog društva, u ovom su članku pod pojmom domoroci razmatrani samo Aboridžini. Australija nije jedina zemlja na svijetu koja se nosi s problemom društvene asimilacije domorodaca, no kako se radi o gospodarski razvijenoj državi koja se po ovom pitanju može najbolje usporediti sa SAD-om, rješenje domorodačkih problema od velike je važnosti za njezin daljnji razvoj.

Otkad su 1788. godine Europljani došli u dodir s Aboridžinima ubrzo su ih doveli do gospodarske marginalizacije, gubitka političke autonomije i pojačanog mortaliteta uslijed pojave novih bolesti. Stoga su bili prisiljeni na bijeg prema klimatski nepovoljnoj, suhoj unutrašnjosti, sustavno su maltretirani i ubijani što je s vremenom dovelo do značajnog smanjenja njihovog broja. Opće je prihvaćen podatak od oko 300.000 Aboridžina u Australiji u vrijeme dolaska Europljana, premda neke procjene sežu i do 1,5 mil., a prema popisu stanovnika izvršenom 2001. godine u Australiji ih je tada živjelo 366.429.


Sl. 1. Skupina aboridžinskih muškaraca u okovima 1900-ih godina

Pojam «suvremeno društvo» na prostoru Australije odnosi se na društvo koje se sustavno i intenzivno razvijalo posljednjih 30-ak godina kad su snažan gospodarski razvoj i razvijanje svijesti o društvenoj i etničkoj jednakosti doveli do zakonodavnih promjena čime je, između ostalog, i Aboridžinima priznato pravo na normalan život, ali i pravo na ponovno korištenje i gospodarenje prirodnim resursima koji su im tisućljećima pripadali. Tek 1966. godine ukinuta je politika rasne diskriminacije ili tzv. «Politika bijele Australije», a od 1971. godine Aboridžini su službeno uključeni u popise stanovnika. Unatoč političkoj volji, značajan udio Aboridžina ipak se nije snašao u modernom društvu zbog velikog kulturološkog jaza između dviju različitih civilizacija: tradicionalne domorodačke i moderne kapitalističke.

Razlike između aboridžinske i moderne australske kulture

U modernom, kapitalističkom društvu uspjeh se definira kao rast materijalnog životnog standarda što je onda i osnova prema kojoj se vrednuje i položaj pojedinca unutar suvremenog australskog društva. Ovakvo društvo, u kojem je materijalno osnova svega, teško se može nositi s dugogodišnjom aboridžinskom životnom tradicijom koja se oduvijek bazira na onom duhovnom koje nadilazi sve granice materijalnog. U aboridžinskom svijetu koji je na prostoru Australije prema arheološkim istraživanjima prisutan između 40.000 i 50.000 godina dugo je vremena bio nepoznat pojam «privatne robe» tj. materijalnih stvari koje nekome pripadaju. Počevši od problema datiranja točnog vremena kada su Aboridžini došli na ove prostore, može se objasniti njihov način razmišljanja i života.


Sl. 2. Aboridžinska maska

Arheolozi još uvijek nisu sigurni kada su Aboridžini naselili Australiju jer oni za sobom nisu ostavili nikakve materijalne dokaze. Budući da nisu gradili nastambe već su spavali na tlu, nisu koristili posuđe, nisu kultivirali zemlju već su se hranili isključivo onim što bi pronašli u prirodi teško je uopće pratiti na koji se način razvijalo njihovo društvo. Nakon dolaska Europljana na ove prostore poslije 1770. godine, ukoliko bi Aboridžini stupili s njima u kontakt, od njih nisu uzimali ništa što bi eventualno poremetilo odnose unutar plemena, a svaki novi predmet, npr. oruđe, hrana ili nakit koje bi im Europljani ostavili pripadali su plemenu, a ne pojedincu.

Problem nepoznavanja aboridžinske kulture u prošlosti je često rezultirao incidentima, najčešće kad je u pitanju bila stoka. Aboridžini su lovci i sakupljači plodova koji dugo nisu mogli shvatiti da govedo, ovca ili koza koji slobodno pasu na livadi, nekome pripadaju. Stoga bi često znali uhvatiti neku od domaćih životinja isključivo za trenutne prehrambene potrebe plemena. Nikad nisu uzimali više nego im je u tom trenutku bilo potrebno, a ukoliko bi ih bijelci uhvatili, bili su mučeni, zatvarani, a često i ubijani.

abor zastava
Sl. 3. Aboridžinska zastava

U većini australskih država i teritorija zakoni koji su omogućili priznavanje prava Aboridžinima na normalan način života, doneseni su tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Tako su  npr. Aboridžini na prostoru Sjevernog teritorija tek od 1965. godine počeli dobivati jednake plaće kao i ostali radnici na poljoprivrednim imanjima, a još 1964. godine bili su kažnjavani ukoliko su se družili s bijelcima. U Queenslandu su npr. 1960-ih godina još uvijek Aboridžini od svojih «zaštitnika» koji su bili poput današnjih socijalnih radnika morali tražiti dozvolu da potroše svoju plaću.

U Zapadnoj Australiji do 1963. godine Aboridžini nisu mogli nekontrolirano putovati, zaposliti se ili se liječiti. Nisu smjeli kupiti niti konzumirati alkohol, a gotovo identično su živjeli i domoroci na ostalim područjima Australije. Uvjeti života Aboridžina promijenili se na bolje tek posljednjih 30-ak godina. Zanimljivo je da ih je danas oko 72% urbanizirano (australski prosjek je 86%), a osim u velikim australskim gradovima žive u manjim urbanim naseljima s između 1000 i 5000 stanovnika te u manjim selima sa stotinjak stanovnika koja više sliče rezervatima i u kojima često čine etničku većinu.

Problem prilagodbe modernom društvu

Nagli gospodarski i društveni razvoj Australije uvjetovali su i promjenu u ophođenju s domorocima, no pokušaj uključivanja Aboridžina u suvremeno društvo u početku nije imalo previše uspjeha, a i danas predstavlja veliki problem. Tri su osnovna razloga nemogućnosti normalne prilagodbe modernim okolnostima:

  1. Dugogodišnje maltretiranje od strane bijelog stanovništva rezultiralo je strahom i mržnjom prema njima, a time i prema svemu što donosi moderno društvo zbog čega dio Aboridžina još uvijek preferira život u divljini, u manjim naseljima daleko od velikih gradova;
  2. Pojedina plemena odlučna su u tome da nastave tradiciju svojih predaka pa još uvijek žive jednostavnim načinom života putujući kroz australsku divljinu u potrazi za vodom i hranom, a australski farmeri postali su tolerantni prema tome da im Aboridžini povremeno ubiju nekoliko ovaca radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba;
  3. Zbog značajnih razlika u razini školovanja, zbog teške prilagodbe na rad koji se odvija pretežno na istom mjestu, u isto vrijeme i za istu plaću što domorodačka tradicija nije poznavala, Aboridžini koji su doselili u velike gradove i pokušali se uklopiti među ostalo stanovništvo našli su se u velikim problemima koji su rezultirali postupnim formiranjem siromašnih aboridžinskih geta u kojima vlada siromaštvo i kriminal.

ulurukata-tjuta-sunrise-2
Sl. 4. NP Uluru – Kata Tjuta

Trenutno najviše Aboridžina živi u Novom Južnom Walesu (28,5%), najnaseljenijoj i najurbaniziranijoj australskoj državi, a potom u također visoko urbaniziranom Queenslandu (27,2%). Stopa nezaposlenosti domorodaca u Australiji prema rezultatima popisa 2001. godine iznosila je 20,0% dok je australski prosjek iste godine bio samo 7,4%. Svega 14,7% domorodaca starijih od 15 godina imaju neku vrstu diplome (od srednje škole na više) dok je australski prosjek 34,7% što upućuje na relativno slabu obrazovanost. Svega 12,0% Aboridžina uključeno je u visoko obrazovanje. Prosječna starost domorodaca je 20 godina što je za oko 14 godina manje od državnog prosjeka, ali im je zbog relativno slabe zdravstvene zaštite životni vijek daleko ispod australskog. Muškarci u prosjeku žive 57, a žene 62 godine što je za oko 20 godina manje od ostalih Australaca. Premda je stopa urbanizacije kod Aboridžina relativno visoka treba uzeti u obzir da ne reflektira ukupna kretanja prema gradovima. Budući da je klasifikacija naselja bazirana na broju stanovnika, učestala povećanja stope urbaniziranosti kod Aboridžina su rezultat novijih trendova etničkog izjašnjavanja. Ranije nije bilo poželjno izjasniti se kao pripadnik Aboridžina, no u novije se vrijeme taj trend mijenja, pogotovo u većim gradovima. U velikim gradovima s preko 100.000 stanovnika živi svega 30,3% domorodaca dok ih 42,3% živi u naseljima s između 1.000 i 100.000 stanovnika (ABS).

Mogućnosti rješenja problema asimilacije i zaključak

Jedan od velikih pomaka u rješavanju problema Aboridžina imalo je priznavanje njihovih prava na zemlju kojom su oduvijek gospodarili. Osim nenaseljenih i klimatski i reljefno neatraktivnih područja, vraćena su im i prava na gospodarenje turistički značajnim lokalitetima kao što je npr. NP Uluru – Kata Tjuta koji se nalazi u blizini najvećeg turističkog centra Alice Springsa, smještenog u samom središtu australskog kontinenta. Uluru ili Ayers Rock, najveći je svjetski monolit koji je ranije u cijelosti bio dostupan znatiželjnicima koji su ga dolazili posjetiti, no iako sada Aboridžini gospodare ovim prostorom i unatoč tome što su zatvorili veći dio područja za javnost jer se radi o njima svetim mjestima, zanimanje turista za ovaj nacionalni park nije se umanjilo. Danas lokalna plemena ovdje žive zahvaljujući razvoju uslužnih djelatnosti što im je uvelike olakšalo preživljavanje u prilično surovom okruženju.


Sl. 5. Usporedba dobno spolne strukture Aboridžina i ostalih stanovnika Australije 2001. godine (Aboridžini – ispunjeni redovi; ostali – prozirni redovi)

U ruralnim područjima Aboridžini se zapošljavaju na stočarskim farmama gdje je posebno cijenjena njihova tragačka sposobnost koja uvelike olakšava pronalazak pojilišta i bogatije paše, posebice u polupustinjskim uvjetima Zapadne Australije, južnog dijela Sjevernog teritorija te unutrašnjosti Queenslanda. Najveći problem je zapošljavanje Aboridžina na poljodjelskim farmama gdje im je određeno radno vrijeme te u velikim gradovima. Još je uvijek relativno malen udio visoko obrazovanih Aboridžina, a često nemaju razvijene radne navike, što otežava njihovo uklapanje u kapitalističko društvo. Premda se danas malu djecu domorodaca već u vrtićima nastoji uklopiti među ostale vršnjake i naučiti ih osnovama daljnjeg ponašanja i školovanja, ponekad nepoznavanje njihove kulture može uzrokovati više štete nego koristi. Kod Aboridžina postoji nepisano pravilo o tome da ne započinju raditi drugi posao ukoliko nisu završili prvi. Tako npr. ukoliko se djeci u vrtiću zada da nešto nacrtaju, a ubrzo nakon toga ih se pošalje u igru u dvorište, sva će se djeca otići igrati osim one aboridžinske. Oni će to napraviti tek kad završe s crtežom. Ovakvo se ponašanje često tumači neposluhom, a potom i kažnjava što samo uzrokuje produbljivanje jaza između dviju kultura. Da bi se ovakve situacije izbjegle, osim pokušaja asimilacije Aboriažina u suvremeno društvo, potrebno je najprije upoznati ostale stanovnike Australije s domorodačkim načinom života, njihovim običajima i tradicijom. Prilagodba ne može i ne smije biti jednostrana.

Najveći problem trenutno su sirotinjska aboridžinska geta u velikim gradovima kao što je Sydney. U ovakvim četvrtima obitavaju Aboridžini koji imaju lošu obrazovnu strukturu, često bez ikakve završene škole, dio ih je doselio izravno iz australske divljine pa se u «urbanoj đungli» teško snalaze, a ovdje im je dostupan alkohol kojeg inače loše podnose. Ove četvrti sliče siromašnim, ozloglašenim četvrtima velikih gradova SAD-a. Problem siromaštva teško je riješiti bez sustavnog obrazovanja, intenzivne socijalne i materijalne pomoći. Nažalost u Australiji još uvijek vlada uzlazni trend u pogledu rasta ovih zona, no raste i osjetljivost prema problemima ovih ljudi koje je vrijeme u jednom trenutku u prošlosti surovo pregazilo.

Literatura i izvori

1. 2001 Census Indigenous Profile, Australian Bureau of Statistics, http://www.abs.gov.au/ausstats/ 18. 05. 2005.
2. Bunbury, B. (2002.): It’s not the money it’s the land, Fremantle Arts Centre Press, North Fremantle, WA, p. 192
3. McAdam, C. (1995.): Boundary lines: a family story of winning against the odds, McPhee Gribble Publishers, Ringwood, Vic., Australia, p. 231
4. McKnight, T., L. (1995.): The Geography of Australia, New Zealand, and the Pacific Islands, Prentice Hall, USA, p. 212
5. Rowse, T. (1987.): Assimilation and after, u Australians From 1939, Syme and  Weldon Associates, Sydney, pp. 133-149
6. Thurow, Lester, C. (1997.): Budućnost kapitalizma, MATE  d.o.o., Zagreb, p. 385