Squatters, favelas, barriadas … – različiti nazivi, isti problemi

14. travnja 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Naziv squatter, koji se danas u svijetu mnogo upotrebljava, engleskog je podrijetla. To je naziv za onog stanovnika koji se bespravno naseli na tuđem zemljištu. „Squatter“ naselja grade se spontano, bez plana, od otpadnog materijala poput kartona, drvenih dasaka, lima i sl. Takva su naselja vrlo često prenapučena te bez osnovnih komunalnih sadržaja i higijenskih uvjeta: bez vode, struje, kanalizacije, odvoza smeća, bez škola, opskrbnih centara itd.

Sl. 1. „Squatter“ naselje u južnoameričkoj državi Ekvador

Udio nekontrolirano podignutih naselja na ukupno sagrađenoj površini pojedinih gradova vrlo je visok i često zauzima više od 50% ukupne površine grada. Isto je tako visok udio „squattera“ u ukupnom broju stanovništva. Tako, na primjer, u Caracasu, glavnom gradu Venezuele, udio „squattera“ iznosi oko 35% u ukupnoj gradskoj populaciji, u Ciudad de Mexicu udio je 46%, u glavnom gradu Turske, Ankari, doseže čak 65%, u indijskoj Kalikati (Calcutta) oko 35%, u Brasiliji oko 40% itd. „Squatteri“ mogu biti mobilni i stacionirani. Mobilni su oni koji žive na ulici i cijeli se dan kreću po gradu, a noću spavaju na pločnicima. Najviše ih ima u azijskim gradovima. Oni su, primjerice, u Kalikati 1961. činili 10% od ukupnoga broja stanovnika, dok je danas njihov broj daleko veći. Stacionarni su „squatteri“ oni koji imaju svoje stalne nastambe.

Takvim se razvojem stvara karakteristična socijalna topografija gradova zemalja u razvoju sa siromašnim stanovništvom na perifernim dijelovima, a bogatim u središnjim dijelovima gradova. Socijalna topografija grada pokazuje prostorni razmještaj socijalnih klasa ili slojeva u gradu. Socijalne topografije gradova u svijetu znatno se razlikuju i mijenjaju s društveno-ekonomskim razvojem pojedinih zemalja.

Pojedine zemlje, pa i gradovi posebno, imaju svoje lokalne nazive za „squatter“ naselja. U Brazilu su to, primjerice, favelas i mocambos, u Peruu i Venezueli barriadas, u Čileu callampas, u Argentini barrios, u Meksiku paracaidistas, u Indiji bustees, u Maroku i Keniji bidonvilles, u Turskoj geçecondu itd.

Sl. 2. Bustees u indijskom gradu Mumbaiju

Povećana urbanizacija u državama tzv. “Trećeg svijeta” uzrokuje brojne probleme. Brojni novopridošli migranti, koji doseljavaju najčešće iz ruralnih područja, nemaju uvjete za kupnju kuće, stana i sl. Prisiljeni su podignuti privremenu nastambu upravo u tim spontano razvijenim naseljima.

U Kairu, najvećem afričkom gradu, nadograđivale su se postojeće zgrade kako bi se moglo prihvatiti što više novodoseljenog stanovništva. Ipak, na stotine tisuća siromašnih živi u sirotinjskim naseljima, ali i u grobnicama Grada mrtvih na rubu grada. Tek oko trećina od ukupnog broja stanovnika „squatter“ naselja u Africi ima pristup pitkoj vodi, manje od 1/10 stanovnika ima kanalizaciju.

Sl. 3. Bidonvilles na rubu Nairobia – glavnog grada Kenije

Nedostatak stambenog prostora problem je brojnih velikih gradova u svijetu, pa tako i indijske Kalikate. Na stotine je bustees naselja, smještenih na rubovima grada, i u njima živi oko 1/3 gradske populacije. Gustoća naseljenosti u ovome je gradu golema – oko 33 000 stanovnika na km2. Prenaseljenost je dosegla gornje granice u većem dijelu grada. Mnogi žive na ulicama, u napuštenim grobnicama, u napuštenim cijevima kanalizacije i sl.

Sl. 4. Bustees u indijskoj Kalikati

Karakteristika mnogih gradova Srednje i Južne Amerike je da se bogato stanovništvo uglavnom uvijek koncentriralo u povijesnim središtima, dok siromašno stanovništvo naseljava područja na periferiji. To se javlja od XVI. st. i primjene španjolskih planskih zakona, prema kojima je kolonijalno stanovništvo naseljavalo najbolje i središnje zemljište u gradovima dok su domoroci živjeli podalje, na rubovima, u blizini rudnika i plantaža gdje su radili. I danas je situacija u velikoj mjeri slična onoj od prije pet stoljeća. Siromašno stanovništvo živi na rubovima grada, u drvenim i limenim barakama, bez osnovnih komunalija, sanitarija i higijenskih uvjeta.

U Čileu su takva “squatter” naselja poznata kao callampas, što u prijevodu znači gljive – jer uistinu niču preko noći poput gljiva poslije kiše. Santiago i druge velike čileanske gradove karakteriziraju moderni stakleni neboderi s jedne i  nastambe od lima, kartona i drvenih dasaka s druge strane. Imaju sve odlike i probleme drugih „squatter“ naselja.

U nekim velikim latinoameričkim gradovima doseljavanje stanovništva prouzročilo je gradnju brojnih predgrađa velikog diverziteta. Primjerice, u glavnom meksičkom gradu Ciudad de Mexicu istovremeno se susrećemo sa modernim bogatim stambenim četvrtima – poput Pedegrala s jedne strane, te sa gusto napučenim „squatter“ naseljima, poput Netzahualcóyotla, koje je nastalo na isušenom djelu jezera Texcoco i u kojem živi više od 1,5 milijuna ljudi s druge strane.

U Peruu danas ima više od 800 „squatter“ naselja, poznatijih kao barriadas ili pueblos jovenes („mladi gradovi“), koji okružuju glavni grad Limu te mnoga druga urbana središta. U barriadasima Lime živi oko 2,5 milijuna stanovnika. Taj broj iz dana u dan stalno raste, kao posljedica sve većeg pritiska i doseljavanja stanovništva iz ruralnih sredina.

Sl. 5. Barriadas na periferiji glavnog peruanskog grada Lime

Možda najpoznatiji grad u svijetu po „squatter“ naseljima je brazilski velegrad Rio de Janeiro, iza São Paula drugo najveće metropolitansko područje Brazila. Ubrzan urbani razvoj prouzročio je niz društvenih i fizičkih problema mnogim gradovima Brazila. Povećana je potražnja za stanovima i time je povećana njihova cijena do neslućenih razmjera. Za razliku od Brasilije i Curitibe, koje su imale visoko organizirani i razvijen urbani plan, ostali su se brazilski gradovi suočili sa sve većim pritiscima izvana i porastom tzv. „squattera“.

Kao i većina gradova tzv. Trećeg svijeta, i Rio je suočen sa velikim porastom broja stanovnika. Najvećim dijelom to je siromašno stanovništvo koje migrira u grad iz ruralnih sredina (sẽrtao) u unutrašnjosti Brazila, u potrazi za poslom i boljim uvjetima života. Zbog velike vrijednosti nekretnina, posebno stambenih jedinica, te zbog goleme potražnje za stambenim prostorom, ovo se stanovništvo naseljava u „squatter“ naseljima, poznatim pod nazivom favelas. Favele su nazvane prema lokaciji prvog takvog naselja na brdu Morro da Favela. Takva se naselja u Riju javljaju na dvije lokacije: na padinama brežuljaka, te na vanjskim rubovima grada. Najpoznatije su sagrađene na padinama brežuljaka koji okružuju grad. Upravo ta lokacija favela je ono po čemu je Rio specifičan i što ga razlikuje od ostalih gradova u svijetu. U većini drugih gradova svijeta bogati nastanjuju padine brežuljaka, dok siromašni žive u nižim dijelovima grada. U Riju je situacija obratna. Često se kaže da faveladorsi, stanovnici favela, nemaju ništa, ali imaju pogled vrijedan „milijun dolara“.

Prva favela na brežuljku Rija pojavila se ranih 1920-ih godina, a činilo ju je 839 kuća. Prva „squatter“ naselja uopće u Riju su se pojavila još kasnih 1800-ih godina, točnije 1897., i to na gradskoj periferiji.

Danas u Riju ima više od 600 favela (Vila Canoas, Santa Marta, Chapéu Mangueira, Monte Azul i dr.) i u njima živi oko trećina gradskog stanovništva (oko 1,7 milijuna ljudi). Najveća i najpoznatija favela u Riju je Rocinha. Procjenjuje se da između 500 000 i 1 milijuna ljudi živi na padinama brežuljaka koji okružuju samo središte Rija. Prosječni godišnji porast broja stanovnika u favelama iznosi oko 7,5 %, dok je u cijelom Riju porast oko 2,7 %. Većina stanovnika u favelama (više od 70 %) su crnci i mulati.

Sl. 6. Favela Rocinha u Rio de Janeiru

Mnogi bogati stanovnici Rija smatraju da su favele i faveladorsi glavni izvor problema grada, izvor kriminala, trgovine drogom, nasilja… Prevladava stav da su favele ogledalo siromaštva preneseno sa sela u grad, te da su upravo favele uzrok negativnih posljedica prekomjerne urbanizacije. No unatoč svemu, malo se čini u pogledu modernizacije favela ili pak uvođenju osnovnih komunalija. Ignoriranje postojanja favela i njihovih stanovnika od strane gradskih vlasti samo još više produbljuje postojeće probleme. Čista i pitka voda jedan je od najvećih problema u favelama. Često faveladorsi buše cijevi gradskog vodovoda kako bi došli do pitke vode. Oko 50 % faveladorsa ima sanitarije u svojim nastambama, no kanalizacija je otvorena pa fekalije često teku usporedu s ulicom, što predstavlja veliku opasnost po zdravlje. Česte su bolesti kao posljedica nehigijenskih uvjeta i loše ishranjenosti, pogotovo djece. Visoka je stopa mortaliteta dojenčadi. Struja je rijetko viđena „pojava“ u brazilskim favelama. I odvoz smeća je rijetkost. Često ga se odlaže i spaljuje na vrhu brežuljka ili ga se ostavlja na ulicama, pa postaje izvor bolesti. Škola nema. Školovanje je omogućeno tek djeci čiji roditelji rade kod neke bogate obitelji u središtu grada. Mnoga djeca i općenito stanovnici favela ostaju nepismeni, jer umjesto da pohađaju školu od malih nogu ih se iskorištava za rad. Veliki problem favela je i nezaposlenost. Mnogi se zapošljavaju kod bogataša i na taj način osiguravaju sebi i svojim obiteljima kakvu-takvu egzistenciju. U najtežoj su poziciji stanovnici favela koje se nalaze u suburbanoj zoni Rija – oni su najdalje od potencijalnih radnih mjesta.

Favele se neprestano šire, pa je i osiguravanje pitke vode i proširenje kanalizacije i dalje gorući problem mnogih brazilskih gradova.

Favele karakterizira tzv. kultura siromaštva. No ipak, upravo iz favela potječu najpoznatije škole sambe u Riju (escolas de Samba). U favelama su se rodili i rasli neki od najpoznatijih brazilskih, ali i svjetskih nogometaša – Pelé, Ronaldo i Rivaldo.

U posljednjih desetak godina favele Rija postaju turističke atrakcije. Od 1992. organiziraju se turistički izleti u neke od poznatijih favela u Riju – Rocinhu i Vilu Canoas.

U novije vrijeme brazilska Vlada i brojne nevladine organizacije zajedničkim snagama nastoje u favelama uspostaviti minimalne, za život potrebne, uvjete. Provode se brojne mjere: poboljšava se zdravstvena zaštita osnivanjem klinika što se direktno odražava na smanjivanje smrtnosti dojenčadi i rodnost, obrazovanje sve više ulazi u favele, smanjuje se nepismenost, otvaraju se dječji vrtići, manje robne kuće, provode se mjere smanjivanja gustoće naseljenosti. Gradi se kanalizacija, osigurava se pitka voda. Rio de Janeiro planira investirati oko 1 milijardu US$ u program poboljšanja kvalitete življenja u favelama. Plan uključuje 300 favela te obuhvaća izgradnju cestovne infrastrukture, sustav odvodnjavanja, stabiliziranje padina (zbog čestog kliženja terena), uvođenje vodovoda, kanalizacije, organiziranje redovitog odvoza smeća, javnu rasvjetu, škole, sportske objekte itd.

Puno se toga još mora učiniti no, iako u maloj mjeri, pomaci su već vidljivi na primjeru brojnih „squatter“ naselja širom svijeta.