Tko je kriv za pustinje u Sjevernoj Africi?

29. kolovoza 2011. |
Pogledajte sve članke na karti

Francuska kolonizacija Alžira započela je 1830. godine i trajala do 1962., kad se Alžir izborio za samostalnost u okviru procesa dekolonizacije Afrike. Kao i svaki oblik kolonizacije, francuski kolonijalni projekt – koji je trajao više od tri stoljeća gotovo u cijelom svijetu –  karakterizira osvajanje, manipuliranje činjenicama, represija i kontrola kao posljedica ekonomskih, gospodarskih, geopolitičkih, vojnih i strateških ciljeva. Jedan od najboljih primjera manipulacije znanstvenim činjenicama u opravdavanju vlastite imperijalne politike odvijao se upravo u Francuskom Alžiru u 19. i 20. stoljeću, a neke pseudoznanstvene teorije održale su se do današnjih dana.
Način života autohtonog stanovništva Alžira u vrijeme francuske kolonizacije bio je prilagođen prirodno-geografskim uvjetima te razini tehnološkog napretka. Geografski smještaj Alžira i Magreba, odnosno klimatska obilježja šireg prostora uvjetovala su stvaranje pustinja i polupustinja u kontinentalnoj unutrašnjosti. Glavna je karakteristika alžirskog okoliša, ali i okoliša čitavog Magreba velika aridnost. Ovo područje godišnje prosječno primi 100-300 mm padalina, što uvjetuje razvoj niske, otporne i prilagodljive vegetacije koja je pogodna za ispašu stoke, ali i neintenzivne oblike poljorivrede. Nomadski stočari su ispašu stoke te ostale poljoprivredne tehnike poput paljenja prilagođavali prirodnim ciklusima, istovremeno održavajući ekološku ravnotežu sredine u kojoj su djelovali.

Slika 1: Marinski depoziti u Sahari, Alžir.

Zatečeno stanje okoliša u Sjevernoj Africi Francuzi su tumačili isključivo kao posljedicu tradicionalnoga načina života autohtonog stanovništva, poglavito Arapa. U procesu kolonizacije, Francuzi su stvorili i kulturološki implementirali pristrane interpretacije zatečena stanja po pitanju okoliša, autohtonog stanovništva te tradicionalnog načina života u svrhu okupacije, kontrole te eksploatacije resursa. Ovakvi narativi su „krivnju“ za zatečeno stanje okoliša prebacili na autohtono stanovništvo i njihov tradicionalni način života naveli kao uzrok propadanja okoliša, širenja pustinja te nestajanja šumskog pokrova.

Stvaranje narativa

Francuski kolonijalni projekt u Sjevernoj Africi počeo je 1830. godine okupacijom Alžira. Kroz manje od dva desetljeća počela se formirati pripovijest koja se kroz kolonijalni period koristila kao opravdanje i navodna motivacija francuske kolonizacije. Za zateknuto stanje okoliša krivilo se autohtono, arapsko, nomadsko stanovništvo. Kao rješenje predlagana je i provođena sedentarizacija nomada, suzbijanje paljenja i ispaše te popratno pošumljavanje. Iako su kolonijalni narativi počeli dobivati svoje oblike u prvoj koloniji – Alžiru, isti su uključivali čitav okoliš Magreba od samih početaka te su lako kasnije primjenjivani u Tunisu i Maroku.
Navedeni narativ o arapskom stanovništvu kao uzročniku deforestacije i dezertifikacije temeljio se na klasičnim autorima poput Plinija, Herodota, Strabona i Ptolomeja koji su opisali sjevernoafrički okoliš kao vrlo plodan i zelen. Službeni stav francuskih kolonista bio je onaj da je Magreb nekada bio “žitnica Rima” te da su za zateknuto stanje u potpunosti krivi Arapi, odnosno nomadski stočari. Na temelju arheoloških ostataka iz rimskoga perioda stvorena je slika navodno uspješne eksploatacije prirodnih resursa Sjeverne Afrike od strane Rimljana, popraćena slikom naknadne destrukcije, deforestacije i dezertifikacije sjevernoafričkog okoliša od strane “hordi” arapskih nomada i njihovih “grabežljivih” stada. Konstruiravši ovakvu priču, Francuzi su se službeno prikazivali kao oni kojima je dužnost i odgovornost vratiti Sjevernoj Africi njezin nekadašnji sjaj.

Slika 2: Tagaste, Alžir.

Važan dio priče o sjevernoafričkoj plodnosti također su povijesni dokumenti o postojanju velikih šuma u davnoj prošlosti Magreba. Takvi opisi velikih šumskih prostranstava potiču prvenstveno iz grčkih i rimskih izvora. Na temelju tih izvora zaključeno je da su velike šume pokrivale i neka pustinjska područja, a ne samo sjevernoafričke planine. Francuzi su zaključili da je područje Alžira bilo gusto naseljeno, te da su rijeke koje su tekle ovim područjem presušile zbog naknadne deforestacije. Smatralo se da je aridnost kraja posljedica nestajanja šumskog pokrova koji je prije prekrivao državu, te da će reforestacija vratiti uvjete koji su Rimljanima dozvoljavali napredak u poljoprivredi, trgovini i industriji. Utemeljene na povijesnoj nepreciznosti i manjku razumijevanja okoliša, navedene tvrdnje korištene su kao opravdanje kolonijalnim politikama.

Stvarna povijest sjevernoafričkog okoliša

Pozamašan i interdiciplinaran znanstveni pregled, dostupan krajem 20. i početkom 21.st., bacio je drugo svjetlo na povijest okoliša Sredozemlja. U Mediteranskom bazenu nije nađeno dokaza o širenju šumskih pokrova sve do otprilike 9. stoljeća prije naše ere. Do tog razdoblja smirivanja odnosno uravnoteženja klimatskih uvjeta, izmjenjivala su se razdoblja aridnih i humidnih uvjeta koji su značajno varirali u prostoru. U cijelom Magrebu dokazi upućuju na to da je mnogo humidnija klima bila prisutna od 4000. do 1000. godine prije naše ere, nakon čega se promjenila u mnogo aridniju varijantu koja je i danas prisutna. Taj humidni period stvorio je mnogo vlažniji okoliš koji je podržavao intenzivniji i raznolikiji život.

Brojna stajališta o okolišu karakteristična za francusko kolonijalno razdoblje u Sjevernoj Africi opovrgnuta su vrlo rano, početkom 20.stoljeća. Istraživanja su pokazala da su mnoge regije i područja u Mediteranskom bazenu poprilično otporna na ispašu i paljenje, suprotno vjerovanjima francuskih kolonijalista. Dokazano je da je regionalna sjevernoafrička ekologija vrlo prilagođena ispaši, posebno ekstenzivnom stočarstvu prakticiranom od strane autohtonih sjedilačkih i transhumantnih stočara. Potpuno suprotno od ideje kolonijalnih narativa, najozbiljnija degradacija tla u Sjevernoj Africi zapravo je uzrokovana preintenzivnim uzgojem žitarica u marginalnim, plodnijim područjima, a ne paljenjem i ispašom. Još važnije, najznačaniji nestanak sjeverenoafričkih šuma zabilježen je upravo krajem 19. i početkom 20.st., nakon što su Francuzi oformili kolonijalnu vlast. Neki istraživači krivnju za degradaciju sjevernoafričkog kraja u potpunosti prebacuju na Rimljane i njihovo pretjerano iskorištavanje plodnih područja, a ulogu Arapa i stočarstva karakteriziraju kao stabilizatorsku odnosno, smatraju da su u biti stočari obnovili vegetacijski pokrov.

Slika 3: Unutrašnjost Alžira.

Zaključak

Kolonijalni narativi, kao instrumenti kolonijalnog projekta, služili su za njegovo opravdanje i olakšanje što je uzrokovalo izvlaštenje velikih količina poljoprivrednih zemljišta, prisvajanje i kontrolu nad šumskim pokrovima i autohtonim populacijama. Prisvajanje većine obradivog zemljišta u Magrebu uslijedilo je vrlo brzo nakon okupacije. Odnosi između francuskih kolonista i autohtonih stočara bili su antagonistični, te su po okupaciji Alžira 1830. rezultirali dugogodišnjim „ratom pomirenja“ s autohtonim stanovništvom, većinom plemenskim stočarima, a koji je trajao do 1857. godine. U tom razdoblju Francuzi su izvršili brojne administrativne promjene koje su stavile težak ekonomski pritisak na lokalno stanovništvo. Uvedene administrativne promjene uključivale su promjene u ubiranju poreza, državno prisvajanje šuma, kriminalizaciju korištenja šuma i pašnjaka od strane lokalnog stanovništva te mnoge druge promjene koje su omogućavale kolonizatorima neometano korištenje i iskorištavanje gotovo svih dostupnih resursa, a sve na štetu autohtonog stanovništva. Kao reakcija na navedene i mnoge druge restrikcije (poput onih o zabrani paljenja i ispaše na ogromnim prostranstvima) eskalirali su mnogi sukobi između lokalnog stanovništva i okupatora koji su nerijetko završavali tragično. Većina nomada bila je prisiljena napustiti tradicionalni način života putem progresivne marginalizacije i sustavnog osiromašenja od strane kolonizatora.

Primjer Francuske i Alžira, odnosno Tunisa i Maroka samo je jedan od mnogih koji potvrđuju kako dobro osmišljeni narativi, a znanstveno i logički neutemeljeni i netočni, mogu postati dominantno mišljenje i opravdanje za zadovoljavanje interesa elitnih manjina. Kolonizacija Alžira te naknadno Tunisa i Maroka dokaz su moći samo neutemeljene, ali “mudro” osmišljene i propagirane priče koje su drastično utjecale na život u čitavom prostoru Magreba i šire.

Literatura
Davis, K., 2004: Desert ‘wastes’ of the Maghreb: desertification narratives in French colonial environmental history of North Africa, Cultural Geographies 11, 359-387