Tragični tsunami u Indijskom oceanu

7. siječnja 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Ponekad krivo nazivan “plimnim valom” tsunami nema baš nikakve veze s plimom i osekom već je posljedica kretanja litosfernih ploča i potresa u podmorju.

U nedjelju, 26.12. 2004. svijet je iznenadila vijest o tragičnom događaju koji je zahvatio južnu Aziju. Broj žrtava raste iz dana u dan, a liste nestalih sve su duže.

Riječ tsunami na japanskom jeziku označava “velik lučki val”.  Sama činjenica da je riječ za ovu katastrofu preuzeta iz japanskoga govornog područja nije slučajnost. Japan je zemlja koja je do sada bila najugroženija, ponajprije zbog velikoga broja potresa koji se događa u toj zemlji ili u podmorju nedaleko od Japana (na granici pacifičke i euroazijske litosferne ploče).

Potresi, vulkani, gejziri pojavljuju se na mjestima kontakta dviju litosfernih ploča. Postoje tri osnovna tipa granica litosfernih ploča: konstruktivne, gdje se litosferne ploče razmiču (npr. središnji dio Atlantskog oceana), destruktive, gdje se jedna litosferna ploča podvlači pod drugu (uz zapadnu obalu Južne Amerike gdje se Nazca litosferna ploča podvlači pod Južnoameričku ploču) i konzervativnegdje dolazi do horizontalnog pomaka litosfernih ploča (npr. Kalifornija, gdje su u kontaktu Pacifička i Sjevernoamerička litosferna ploča).

Geolozi su prije katastrofalnog potresa od 26.12. 2004. posljednji puta zabilježili potres magnitude 9 prema Richterovoj skali 1960. u Čileu. Tsunami koji je usmrtio više od 150 000 ljudi južne Azije posljedica je potresa čiji je epicentar zabilježen oko 250 km sjeveroistočno od indonezijskog otoka Sumatra. Geografske koordinate ove katastrofe započele su na približno 3° N, 96 °E od kuda se val kružno širio prema obalama Šri Lanke, Indonezije, Bangladeša, Tajlanda i ostalih susjednih država Bengalskog zaljeva.


Sl. 1. Područje pogođeno tsunamijem

U tom području indo-australska litosferna ploča brzinom od samo 6 cm godišnje podvlači se pod Burma litosfernu ploču te podvlačenjem “tone” u astenosferu i tali se na velikoj dubini. Podvlačenjem nastaje dubokomorski jarak (Sundski) koji se nalazi zapadno od epicentra potresa. Oslobođena energija prenosi se na morsku vodu, nastaje val čija visina raste, a brzina doseže do 800 km/h. Postaje opasan tek kada naiđe na obalu gdje se naglo smanjuje vačna duljina, a povećava valna visina pa poput svojevrsnog vakuuma sve povlači za sobom. Može li se izbjeći katastrofi? Ne, ali mogu se predvidjeti negativne posljedice nakon potresa pa je u udaljenijim prostorima, do kojih tsunami stižu satima, moguće obavijestiti stanovništvo kako bi pokušali izbjeći pogibelj.


Sl. 2. Postanak tsunamija

Gotovo svi pacifički otoci imaju seizmičke službe za nadgledanje i predviđanje, među kojima je najuspješnija ona na Hawajima, ali u slučaju posljednjeg tsunamija to nije bio slučaj jer su sve države južne Azije izuzetno siromašne i nemaju warning system. Do sada je najveći broj žrtava zabilježen u Šri Lanci, Indiji, Indoneziji, a potom u Tajlandu, Maleziji, na Maldivima, te u Mianmaru i Bangladešu. Interesantno je da se tsunami osjetio i na obalama Somalije, države afričkog roga gdje je usmrtio pedesetak ribara.

Može li tsunami nastati na neki drugi način, a ne samo potresom u podmorju? Može, jakim podmorskim vulkanskim erupcijama, podmorskim urušavanjem, kliženjem dna golemih razmjera te padom meteorita na morsku površinu, ali ta opasnost nam za sada ne prijeti. Barem se tako čini.