Tropski cikloni – harikeni, tajfuni, willy-willies…

21. listopada 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Dubravka Spevec

Tropski su cikloni vrlo intenzivni poremećaji u atmosferi s izrazitim spiralnim strujanjem zraka. Ubrajaju se u najintenzivnije prirodne nepogode na Zemlji. Pojavljuju se u tropima, no ponekad se mogu pojaviti i u višim geografskim širinama; ne javljaju se u pojasu između 5° N i 5° S. Tropski cikloni nastaju daleko od kontinenata (najmanje 250 morskih milja od najbližeg kopna), iznad toplih dijelova oceana (minimalna temperatura vode 26,5 °C), nedaleko ekvatora, a javljaju se posebno u području Meksičkog zaljeva i Karipskog mora, u zapadnom Pacifiku i u Indijskom oceanu. Najčešće nastaju u zapadnim dijelovima oceana, a češći su na sjevernoj Zemljinoj hemisferi gdje godišnje u prosjeku nastaje 50 tropskih ciklona. Ne javljaju se tamo gdje teku hladne morske struje. U Atlantiku se javljaju između svibnja i studenog, dok se u Pacifiku oko 89% tropskih ciklona javlja od lipnja do prosinca sa maksimumom u kolovozu.

Područja na Zemlji u kojima nastaju tropski cikloni

U svijetu su poznati pod različitim nazivima – hariken (eng. hurricane) u Atlantiku, srednjoj Americi, te u istočnom dijelu sjevernog Pacifika, tajfun uz zapadne obale Pacifika, ciklon u Indiku, willy-willies u Australiji. Iako se pojavljuju u različitim dijelovima svijeta, imaju zajednička obilježja. Tropski su cikloni vrtložni sustavi koje karakteriziraju vrlo pravilne izobare u obliku koncentričnih kružnica, s izrazito niskim tlakom zraka u samome središtu (oko 950 hPa). Zbog velikog horizontalnog gradijenta tlaka zraka u ciklonima vjetar puše orkanskom brzinom (više od  65 čvorova ili više od 12 bofora). Brzina vjetra raste od periferije prema centru tropskog ciklona. U samome centru ili u tzv. „oku“ ciklona, brzina vjetra naglo opada, a najjači vjetar puše sjeverno od centra samoga ciklona. Najveća količina kiše padne oko samog „oka“ ciklona, a opada prema periferiji.

Tropski se cikloni gibaju polako; prosječna dnevna brzina njihova gibanja iznosi 16-24 km, a mogu trajati u prosjeku 6 dana. Samo u izuzetnim slučajevima mogu trajati svega nekoliko sati ili pak i do dva tjedna. Opći smjer kretanja im je od istoka prema zapadu; na sjevernoj hemisferi skreću prema sjeveru, a na južnoj prema jugu. Nestaju nailaskom na kopno zbog povećanja trenja s podlogom i smanjenja dotoka vodene pare. No ipak, mogu uzrokovati velike štete u obalnim područjima, posebice ukoliko je obala niska. Krečući se nad oceanima, cikloni ispred sebe „guraju“ vodu pa nastaju valovi razorne snage koji predstavljaju veliku opasnost posebno gusto naseljenim obalama monsunske Azije.

Prva postaja za upozoravanje o nadolasku tropskog ciklona osnovana je 1921. u Australiji. Od 1943. vojnim se zrakoplovima leti „u ciklon“, mjeri se brzina vjetra, određuje smjer njegova kretanja, veličina „oka“ te tlak zraka unutar ciklona. Koordinirani sustav predviđanja i praćenja harikena razvio se sredinom 1950-ih u SAD-u; na Floridi se nalazi jedan od vodećih centara u svijetu – National Hurricane Center. Danas se kretanje ciklona prati uz pomoć satelita.

Klasifikacija tropskih ciklona, koja je u upotrebi od 1950-ih godina, temelji se na brzini vjetra. Prema Saffir-Simpsonovoj ljestvici, ciklon kategorije 1 „najblaži“ je, a karakteriziraju ga vjetrovi brzine minimalno od 120 km/h; najjači je onaj kategorije 5, čija brzina vjetra prelazi 250 km/h.
Katastrofalne posljedice tropskih ciklona zahvaćaju najčešće područja niskih obala, poput Meksičkog zaljeva, Bangladeša i sl. Najjači hariken u povijesti bio je onaj iz 1988. pod imenom Gilbert, koji je pri brzini vjetra od oko 350 km/h opustošio obale Jamajke i Meksika. Rekordno najniži tlak u središtu jednog tropskog ciklona (870 hPa) izmjeren je u listopadu 1979. u „oku“ tajfuna u području otoka Guam. U tajfunu koji je u studenom 1970. pogodio Bangladeš smrtno je stradalo oko 300 000 ljudi, a oštećeno je oko 400 000 stambenih objekata. U harikenu iz lipnja 1957., koji je zahvatio područje Meksičkog zaljeva, opuštošen je i potopljen obalni pojas američkih saveznih država Texas i Louisiana širine od 50 do 100 km. Razina je vode tada porasla za oko 3 do 4,5 metara.
Sjedinjene Države ubrajaju se u zemlje koje najviše stradavaju od tropskih ciklona. Do danas SAD je 1933. pogodio najveći broj harikena u jednoj godini – čak 33! Jugoistočna Azija područje je sa najvećim brojem tropskih ciklona (tajfuna) u svijetu; to posebno vrijedi za Filipine gdje su oni najčešća pojava. Na Filipinskom otočju oni imaju i poseban naziv – baguiosi.

Najviše medijske pažnje u posljednje je vrijeme zaokupio hariken Katrina koji je krajem mjeseca kolovoza ove godine opustošio obale Meksičkog zaljeva. Kao ciklon kategorije 1 stigao je 25. kolovoza do obala Floride, a samo četiri dana kasnije, 29. kolovoza kada je stigao do obala Louisiane i New Orleansa dosegnuo je kategoriju 4 – vjetar je puhao brzinom od 235 km/h. Katrina je okarakterizirana kao najveća prirodna katastrofa u povijesti SAD-a; pogodila je područje površine oko 233 000 km2 (gotovo kao površina Ujedinjenog Kraljevstva). Smrtno je stradalo oko 1250 ljudi, oko milijun je ostao bez krova nad glavom, a šteta se procjenjuje na oko 200 milijardi dolara.

Hariken Katrina (kolovoz 2005.)

Trenutno Meksičkim zaljevom bijesni Wilma, hariken kategorije 5. Vjetar puše brzinom preko 315 km/h. Stručnjaci su je proglasili najjačim tropskim ciklonom u Atlantiku u povijesti. Do sada je odnijela 12 ljudskih života, tisuće stanovnika Floride, Meksika i Kube je evakuirano. Kakve će posljedice ostati iza Wilme tek ćemo vidjeti.

Satelitska snimka harikena Wilma (listopad 2005.)

Korištena literatura:
1. Šegota T. i Filipčić A., 1996: Klimatologija za geografe, Školska knjiga, Zagreb.
2. Filipčić A., 1996: Klimatologija u nastavi geografije, Hrvatski zemljopis, Koprivnica.
Internet stranica:
http://en.wikipedia.org/wiki/Tropical_cyclone