Uganda – još jedna zaboravljena afrička priča

31. kolovoza 2005. |
Pogledajte sve članke na karti

Na sjeveru Ugande već 18 godina neprekidno traje sukob između vladinih snaga i pobunjeničke skupine LRA (Lord’s Resistance Army). U sukobima su stradale tisuće civila, a najnoviji podaci humanitarnih organizacija govore o čak 1,6 milijuna raseljenih osoba ili 90% ukupnog stanovništva sjevernih provincija. Informacije o humanitarnoj katastrofi u ovoj regiji do nas stižu “na kapaljku” i to uglavnom posredstvom djelatnika humanitranih organizacija. Ugandska priča samo je jedna u žalosnome afričkom nizu, priča koja vjerojatno nikada neće stići do naslovnica novina ili do udarnih televizijskih termina.

Slika 1. Sjeverne provincije Ugande-područje pobune

Geneza sukoba

Od stjecanja neovisnosti 1962. g. Uganda je prolazila put sličan onomu kojeg su prolazile i ostale mlade afričke države. Politička nestabilnost, građanski sukobi, uplitanje u ratove u susjednim zemljama, česte smjene na vlasti i okrutne vojne diktature stvarnost su Ugande u proteklih 40-tak godina. Tijekom većeg dijela 70-ih godina (1971.-1979.) na vlasti je u Ugandi bio vojni režim pod vodstvom zloglasnog diktatora Idija Amina. Smatra se da je za njegove strahovlade živote izgubilo 300 000 ljudi, uglavnom političkih neistomišljenika. Slično se ponovilo i u razdoblju od 1980. do 1985. kada je na vlasti bio Milton Obote i kada je ubijeno oko 100 000 tisuća ljudi. Teror je u Ugandi pravilo, a ne iznimka.
Korijeni današnjeg sukoba leže u tradicionalnoj netrpeljivosti između sjevera i juga Ugande, slično kao i u susjednome Sudanu. U drugoj polovici 80-ih godina (1986.) pojavio se na sjeveru zemlje među pripadnicima naroda Acholi, pokret LRA koji je započeo borbu protiv središnje vlade u Kampali. Politički ciljevi ovoga pokreta nisu bili jasno određeni. Nominalno je borba bila usmjerena protiv središnje vlade koju su pobunjenici optuživali za izrabljivanje i zanemarivanje sjevernih provincija. U pozadini pobune stajali su i interesi nekih susjednih država, ponajprije Sudana.

Slika 2. Joseph Kony, vođa pobunjenika LRA


Na čelu LRA od njezina osnutka nalazi se Joseph Kony koji pod nadzorom ima oko 3000 dobro naoružanih boraca. Kony se zalaže za uspostavu teokracije u Ugandi i poručuje kako će, u slučaju preuzimanja vlasti, vladati na temelju Deset zapovijedi Božjih. Pobunjenički pokret uživa potporu službene sudanske vlade što prijeti  destabilizaciji čitave regije. Potpora sudanske vlasti odgovor je na potporu Ugande Sudanskoj Narodnoj Oslobodilačkoj Armiji (SPLA). Upravo je miješanje Sudana u sukob dovelo do toga da se i SAD zainteresiraju za ovu krizu. Nakon 11. rujna 2001. američka je vlada označila Sudan kao jednu od država koja podržava islamske teroriste, a pojavile su se i informacije da na teritoriju Sudana postoje kampovi za obuku terorista. Kako bi osigurali potporu i ugandske i sudanske vlade SAD su i LRA i SPLA proglasile terorističkim organizacijama te su izvršile pritisak na obje zemlje da prestanu potpomagati pobunjenike. Ugandskoj je vladi dozvoljeno da uputi vojsku u južni Sudan kako bi uništila borce LRA koji su se ondje skrivali. Godine 2002. započela je opsežna akcija ugandske vojske u južnome Sudanu (operacija Željezna šaka) s ciljem potpunog uništenja pobunjenika. Težak teren i taktika pobunjenika koji su se kretali u malim skupinama uzrok su relativnog neuspjeha operacije. Ugandska je vojska uspjela protjerati pobunjenike iz južnoga Sudana, ali su se oni povukli na sjever Ugande gdje su započeli pljačkaške pohode, otmice i ubojstva lokalnog stanovništva.

Slika 3. Yoweri Musewemi, predsjednik Ugande

Tragične posljedice

Civili, naročito žene i djeca, najveće su žrtve ovoga sukoba. Kako pobunjeničke snage raspolažu s relativno malim brojem boraca učestale su otmice djece koju kasnije drogiraju i koriste kao vojnike. Računa se da je od početka sukoba oteto oko 20 000 djece koja se koriste i kao vojnici i kao robovska radna snaga (slično kao u DR Kongu, Angoli, Sierri Leone i Liberiji). Oko 40 % djece-vojnika LRA odgovorno je za ubojstvo barem jedne osobe, a oko 25% njih sudjelovalo je u otmicama svojih vršnjaka. Od ukupnog broja otetih osoba gotovo četvrtinu čine mlade djevojke koje su izložene brutalnim postupcima pobunjenika i koje najčešće postaju seksualno roblje vojnih zapovjednika. Zbog velike nesigurnosti u posljednje je vrijeme redovita pojava velikih dnevnih migracija djece na području djelovanja LRA. Naime, u strahu od otmice djeca iz ruralnih sredina svakodnevno u sumrak pješače i do 20 km kako bi sigurnost pronašla u većim naseljima. Ovakve dnevne migracije remete normalno odvijanje života, pridonose razjedinjavanju obitelji i onemogućuju redovito školovanje djece.

Slika 4. Djeca-vojnici pripadnici LRA
Nisu samo pobunjenici odgovorni za kaotično stanje. Akcije ugandske vojske usmjerene su isključivo na uništavanje pobunjenika, ali ne i na zaštitu civila zbog toga što vlada smatra da lokalno stanovništvo podupire pobunjenike što je, dakako, daleko od istine. Česti su i slučajevi nasilja redovne vojske nad civilima, a silovanja i pljačke su svakodnevna pojava. Ne čudi zato podatak o gotovo 1,6 milijuna raseljenih osoba koje se najčešće smještaju u izbjegličke kampove.

Slika 5. Prizor iz jednog od mnogobrojnih izbjegličkih kampova na sjeveru Ugande


Humanitarna katastrofa na sjeveru Ugande gotovo je neizbježna, broj raseljenih se povećava iz dana u dan, humanitarna pomoć ne stiže ili je ima premalo, sigurnosna situacija je izrazito nepovoljna, a među stanovništvom se razbuktala  epidemija AIDS-a. Osim AIDS-a prijetnja su i druge zarazne bolesti (malarija, kolera, dizenterija) jer zdravstvena zaštita gotovo i ne postoji. Zbog raseljavanja stanovništva poremećena je i poljoprivredna proizvodnja pa hrane ima sve manje. Humanitarna pomoć najčešće i ne stigne do onih kojima je najviše potrebna jer je obično prisvoje ili lokalni moćnici ili korumpirani vladini dužnosnici. Katastrofu može spriječiti jedino snažniji angažman međunarodne zajednice (uključujući i slanje mirovnih snaga) u što je teško vjerovati dokle god su oči svijeta okrenute drugim, zanimljivijim  i profitabilnijim, kriznim žarištima.