Naslovna TemeDemogeografija Francuska Kanada – obilježja kulturne regije

Francuska Kanada – obilježja kulturne regije

Ivan Šulc

U članku se Francuska Kanada prikazuje kao kulturna regija. U osnovnim crtama se prikazuju fizičkogeografska (kao faktor razmještaja stanovništva i razvoja gospodarstva) i socijalnogeografska obilježja, a poseban naglasak stavljen je na razlike između Francuske Kanade i ostatka Kanade te na separatističke težnje koje su tim razlikama potencirane.

Za razliku od ostalih regija Angloamerike, Francuska Kanada izdvaja se prvenstveno na temelju kulturnih čimbenika i njihovim odrazom u prostoru (kulturni pejzaž). Obuhvaća dio istočne Kanade s dominantnom franko-kanadskom kulturom – južni naseljeni dio Quebeca (uz dolinu i estuarij rijeke St. Lawrence zapadno od donjeg toka rijeke Ottawe, jugoistočni dio Kanadskog štita uz jezero St. John i dolinu rijeke Saguenay, otok Anticosti, poluotok Gaspé i sjevernu obalu zaljeva St. Lawrence) i New Brunswick. Južnu granicu regije čini granica s SAD-om, iako francuski utjecaju dopiru i na sjever Nove Engleske.


Prostorni obuhvat Francuske Kanade (McKnight, 2004.)

Osnovni elementi po kojima se Franko-Kanađani razlikuju od ostalih Kanađana su francuski jezik, katolička crkva i pretežno ruralno stanovništvo, vidljivi i u kulturnom pejzažu. Francuska Kanada je krajem 20. st. imala oko 7 milijuna stanovnika (McKnight, 2004.), što čini četvrtinu ukupnog broja stanovnika Kanade. Tu pripada oko 80% stanovništva Quebeca i oko 35% stanovništva New Brunswicka. Dok je udjel katolika u stanovništvu Kanade oko 45%, u Francuskoj Kanadi se više od 85% stanovništva smatra katolicima, no utjecaj crkve sve se više smanjuje. U pejzažu ruralnih prostora posebno se ističe struktura vlasništva i agrarna parcelacija. Čestice imaju oblik uskih izduženih ograđenih pravokutnika. U prošlosti su se Franko-Kanađani razlikovali od Anglo-Kanađana i po višoj stopi nataliteta, no s urbanizacijom i smanjenjem važnosti katoličke crkve te su se razlike smanjile.


Agrarna parcelacija u Francuskoj Kanadi (McKnight, 2004.)

POLOŽAJ I PRIRODNOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA FRANCUSKE KANADE

Geografski smještaj na samom istoku Kanade te povoljniji prirodni uvjeti omogućili su rano naseljavanje iz Europe. Unatoč izoliranosti, uski prostor uz St. Lawrence između Kanadskog štita na sjeveru i gorja Adirondack, omogućio je širenje naseljenosti na zapad i povezivanje s ostatkom Kanade. Prometni položaj je povoljan zbog puta St. Lawrence Seaway, koji povezuje najrazvijenije dijelove Kanade i Jezersko područje SAD-a s Atlantikom.

Iako regija obuhvaća relativno uzak prostor, izdvajaju se tri reljefne cjeline: dolina rijeke St. Lawrence, Laurencijski štit te Apalačko gorje i Eastern Townships. Okosnicu čini dolina St. Lawrence, izdužena u pravcu SI-JZ, građena od glacijalnih i fluvijalnih sedimenata (s plodnijim tlima) nataloženih na kristalinsku podlogu. Zbog povoljne prirodne osnove dolina St. Lawrence je demografsko i gospodarsko žarište Quebeca i Francuske Kanade. Prema sjeveru se izdiže u blago valovite ravnjake Laurencijskog (Kanadskog) štita visine 100-500 m, građenog od kristalinskih stijena (granit, gnajs, škriljavci) prekambrijske starosti. Reljef štita preoblikovan je glacijalnim procesima u pleistocenu, a nakon ledenog doba, rijeke su usjekle svoj tok i preoblikovale doline (St. Maurice, Ottawa, Seguenay). Prema jugu i jugoistoku dolina St. Lawrence prelazi u brežuljkasto područje Eastern Townshipsa visine 300-400 m, koje prema jugu prelazi u Apalačko gorje pružanja SI-JZ. Građeno je od stijena paleozojske starosti te formira plato koji je diseciran tokovima, visine i preko 1200 m.

Klima je bila presudan faktor za razvoj i razmještaj naseljenosti. Zbog dominantne cirkulacije zraka s kopna (zimi sjevernoamerički maksimum) na more (islandski minimum) i hladnih morskih struja, JI Kanada ima vlažnu snježno-šumsku klimu, za razliku od Zapadne Europe s umjereno toplom vlažnom klimom na istoj geografskoj širini. Temperature su stoga pod dominantnim utjecajem kopna. Najizrazitije godišnje doba je zima, koja traje i do šest mjeseci, s vrlo niskim srednjim siječanjskim temperaturama (Montreal, 46°N: -10°C; Quebec, 47°N: -12°C; za usporedbu: Zagreb, Grič, 46°N: 0,5°C /Šegota, Filipčić, 1996./). Zbog hladne Grenlandske morske struje, koja se kreće uz istočnu obalu prema jugu, česte su magle uz obalu, a još je značajnija posljedica zaleđivanje mora, i do pola godine. No, upotrebom ledolomaca, luke u Montrealu i Quebecu, koje se nalaze na prometnom putu St.Lawrence, koriste se cijele godine. Ljetne temperature su visoke zbog bržeg zagrijavanja kopna i dominantne cirkulacije s kopna na more (srednja srpanjska temperatura: Montreal 22°C, Quebec 19°C /Natek, Natek, 2005./). S udaljavanjem od atlantske obale rastu temperature i povećava se bezmrazni period. Padalina ima cijele godine, sa slabije izraženim maksimumom ljeti (srednja godišnja količina padalina: Montreal 1048 mm, Quebec 1058 mm /Natek, Natek, 2005./).

Dovoljna količina padalina i topla ljeta pogoduju razvoju poljoprivrede, no nepovoljan faktor za poljoprivredu su nedovoljno plodna podzolasta ili močvarna tla. Najproduktivnija tla su aluvijalna u dolinama rijeka, koja su ujedno i poljoprivredno najviše valorizirana.

Izvorne crnogorične (bor, jela) i miješane šume (javor, brijest, bukva, breza) danas su većinom iskrčene radi dobivanja plodnog tla ili proizvodnje drvne građe i papira. Šume su se danas očuvale u New Brunswicku i u višim područjima u kojima šumarstvo nije profitabilno, ali i unutar poljoprivrednih područja nalaze se manje šume koje se ekstenzivno iskorištavaju.

Okosnicu riječne mreže čini rijeka St.Lawrence koja spaja Velika jezera s Atlantskim oceanom i čini dio prometnog puta (St.Lawrence Seaway). Zbog povoljne prirodne osnove i dobrog položaja, doline St.Lawrence i njezinih pritoka (St.Maurice) čine žarište naseljenosti i gospodarstva Francuske Kanade. Manje, brze rijeke koriste se za dobivanje hidroenergije, a jezera St.John i Champlain, također, predstavljaju prostor okupljanja stanovništva.

RAZVOJ NASELJENOSTI FRANCUSKE KANADE

Prije dolaska Europljana, u JI Kanadi živjela su indijanska plemena Irokezi (dolina St. Lawrence), Micmac i Maleciti (Gaspé i New Brunswick) te Huron (južni Ontario). U 17.st. Irokezi su uništili ili pokorili ostala indijanska plemena, potpisali sporazum s Francuzima i postali trgovački posrednici između Quebeca i američkih kolonija na jugoistoku.

Godine 1534. Francuzi su osvojili dolinu St. Lawrence i osnovali koloniju Akadiju. Na otoku Nova Scotia osnovali su 1605. godine Port Royal, prvo francusko naselje u Kanadi, 1608. godine osnovali su Quebec, a 1663. godine osvojena područja okupljena su u koloniju Nova Francuska. Doseljavanje je u početku teklo sporo pa je 1759. godine Kanada imala samo 65 000 doseljenika (McKnight, 2004.).

Britanci su do 1763. godine zauzeli sve francuske posjede u Kanadi, no Zakonom o Quebecu zajamčili su Francuzima pravo na jezik, kulturu i vjeroispovijest. Za vrijeme Američkog rata za neovisnost, oko 40 000 britanskih lojalista iz SAD-a doselilo je na područje Ontarija, čime su povećane suprotnosti između francusko-katoličkog stanovništva u Quebecu i anglo-protestantskog u Ontariju. Dolina St. Lawrence podijeljena je 1791. godine na dvije pokrajine s vlastitim organima vlasti: Donja Kanada s većinskim francusko-katoličkim stanovništvom i Gornja Kanada s većinskim anglo-protestantskim stanovništvom. Za britanske vladavine francusko stanovništvo brzo se povećavalo i naseljavalo nenaseljena područja pa je udjel francuskog i britanskog stanovništva 1867. godine bio podjednak. Stanovništvo je bilo pretežno ruralno, veći gradovi bili su samo Montreal i Quebec s manje od 100 000 stanovnika.

Dominion Kanada ustrojen je 1867. godine kao konfederacija četiriju kolonija – New Brunswick, Nova Scotia, Quebec (Donja Kanada) i Ontario (Gornja Kanada), a do Prvog svjetskog rata Kanadi su priključeni i drugi posjedi te 1949. godine New Foundland. Zbog jačanja nacionalne svijesti Kanada je 1933. godine postala parlamentarna monarhija u Commonwealthu. Prvu polovinu 20.st. Francusku Kanadu obilježili su deagrarizacija i urbanizacija pa danas Montreal ima oko 3,5 milijuna stanovnika, a Quebec oko 700 000.

SEPARATISTIČKI POKRETI

Najveći društveni i politički problem Kanade je pitanje velike manjine Franko-Kanađana, koja čini 25% ukupnog stanovništva. Status manjine prvi put im je priznat Britanskim zakonom o Sjevernoj Americi 1867. godine te je Quebecu zajamčeno vlastito civilno pravo, sloboda vjeroispovijesti, vlastiti obrazovni sustav i jednakost engleskog i francuskog u parlamentu i sudstvu. Unatoč zakonskoj jednakosti, razlike su se održale do danas. U politici i gospodarstvu je i dalje vidljiva prevlast engleskog jezika, dok se Quebec smatra francuskom enklavom, čime se Franko-Kanađani postupno asimiliraju u anglo-kanadsku većinu.

Od 60-ih godina traje „Tiha revolucija“ u Quebecu sa svrhom izjednačavanja Franko-Kanađana i Anglo-Kanađana u gospodarstvu i politici, praćena i terorističkim napadima Fronte za oslobođenje Quebeca. Radi ublažavanja tenzija Quebecu je priznat poseban status unutar konfederacije (narod unutar države), ubrzano je uvođenje dvojezičnosti u civilne službe i politika multikulturalizma. 70-ih je smanjena prevlast engleskog u gospodarstvu, upravi, i obrazovanju, a na vlast dolazi Parti Québécois zahvaljujući zalaganju za odvajanje Quebeca od Kanade. 1980. na referendumu o odvajanju u Quebecu se 60% stanovništva izjasnilo protiv odvajanja. Nakon toga nakratko su utihnule separatističke težnje, no na ponovljenom referendumu 1995. manje od 51% stanovništva je bilo protiv odvajanja.

Od početka „Tihe revolucije“ ojačalo je iseljavanje iz Quebeca u ostale provincije. Preseljava većinom anglo-kanadsko stanovništvo, a s njima se sele i poduzeća. Smatra se da je između 1960. i 1996. iselilo 400 000 stanovnika u druge provincije (McKnight, 2004.). Posljedice emigracije su smanjenje porasta broja stanovnika i ekonomska stagnacija Quebeca.

GOSPODARSTVO

Unatoč visokoj gospodarskoj razvijenosti i visokoj urbanizaciji, Francuska Kanada je oduvijek bila ruralna regija. Poljoprivredno najrazvijeniji dio regije je prostor uzvodno uz St.Lawrence i JI dio Eastern Townshipsa s intenzivnijom obradom i manjim posjedima, s razvijenim voćarstvom (jabuke) i uzgojem šećerne repe te najvećom proizvodnjom mlijeka, mliječnih proizvoda i sira u regiji. Ribarstvo nema veće značenje, osim u gospodarstvu poluotoka Gaspé i New Brunswicka, s izduženim ribarskim naseljima duž zaljeva.

Iako je u Kanadski štit izrazito bogat šumom, izvoz trupaca i poluprerađenog drveta značajniji je za Eastern Townships, Apalačko gorje, poluotok Gaspé i New Brunswick. U prošlosti se drvo transportiralo rijekama; a danas, osim rijekama, i kamionima i željeznicom, no prerađivački pogoni i dalje su smješteni na sutoku manjih rijeka u veće (posebno St.Maurice i Ottawa), dok je suvremena drvna industrija smještena u većim centrima.

Rudarstvo je ograničeno na Eastern Townships, odnosno Serpentine Belt, s najvećim zalihama azbesta na svijetu i četvrtinom svjetske proizvodnje azbesta. No, Serpentine Belt sve više zapada u krizu zbog utjecaja azbesta na zdravlje ljudi te smanjene potražnje za azbestom u svijetu.

Prihod od industrije regije čini 25% kanadskog prihoda od industrije. Industrija se razvila na temelju rudnih bogatstava i poljoprivrednih proizvoda, u blizini potrošača, a nagli razvoj doživjela je od 50-ih godina otvaranjem plovnog puta St. Lawrence i povezivanjem s SAD-om. Najvažnije grane su proizvodnja papira i drvne građe, s pogonima smještenim uz velike rijeke (posebno St. Lawrence). Rijeke služe i za dobivanje električne energije. Od ostalih grana značajne su duhanska, tekstilna, obućarska i zrakoplovna industrija te prerada aluminija iz uvezenog boksita. Najveći dio industrijske proizvodnje ostvaruje se u Montrealu.

Glavni atraktivni čimbenici turizma Francuske Kanade su kulturni čimbenici (kulturni pejzaž, arhitektura, kuhinja…) pa su najposjećeniji gradovi Montreal i Quebec. Glavna emitivna žarišta su veliki gradovi JI Ontarija i SI SAD-a. Osim gradova, rast posjeta bilježe provincijski parkovi Mont Tremblant i Laurentides (posebno iz Montreala). Turistički razvoj bilježi i estuarij St. Lawrence s razvojem kupališnog turizma i turistima iz unutrašnjih centara.

GRADOVI

Urbani sustav Francuske Kanade ima nepravilni red veličine s izrazitom dominacijom Montreala (2001. 3,4 milijuna), dok je drugi Quebec (2001. 680 000) (Natek, Natek, 2005.). Srednjih gradova ima malo (Trois-Rivieres i konurbacija Chicoutimi – Jonquiere s više od 100 000 stanovnika), a prevladavaju mali gradovi. Svi gradovi s više od 50 000 stanovnika nalaze se u Quebecu, dok ostale provincije Francuske Kanade nemaju ni jedan veći grad. Najveća koncentracija gradova nalazi se na osi Montreal-Quebec.

Montreal je najveći franko-kanadski grad (2/3 stanovništva su Franko-Kanađani). Najbrži industrijski razvoj zabilježio je za vrijeme britanske uprave, kad se razvio u najveći grad i najvažniju luku Kanade. Za vrijeme „Tihe revolucije“, zbog iseljavanja započinje stagnacija pa je krajem 20. st. Toronto pretekao Montreal i po broju stanovnika i po važnosti, a Montreal bilježi visoku nezaposlenost (gotovo 20%) (McKnight, 2004.) te 25% stanovništva živi na rubu siromaštva. No, zahvaljujući kontejnerskom prometu, Montreal je zadržao mjesto najveće kanadske luke i treće najveće kontejnerske luke Sjeverne Amerike (nakon New Yorka i Baltimorea). Quebec se ističe svojim administrativnim, trgovačkim i crkvenim funkcijama te turizmom. U novije vrijeme jačaju industrijska i lučka funkcija (kontejnerski promet).

ZAKLJUČAK

Procesi u posljednjih desetljeća pokazuju da, iako je južni dio Quebeca jedna od razvojnih jezgri Kanade, Francuska Kanada ipak gospodarski zaostaje za ostatkom Kanade i ovisi o američkom i anglo-kanadskom kapitalu, na temelju kojeg je velikim dijelom došlo do razvoja industrije i gospodarstva. Stoga je potrebno smiriti političku i gospodarsku situaciju u regiji kako bi se nastavio razvoj i riješili nagomilani problemi (nezaposlenost, siromaštvo…).

Kako bi se očuvao identitet Franko-Kanađana i spriječilo njihovo „utapanje“ u anglo-francusku većinu, Kanada treba poticati multikulturalizam i davati posebna prava Francuskoj Kanadi. Treba zadržati strani kapital, ponovno potaknuti gospodarstvo, smanjiti siromaštvo kako bi se smanjile razlike između Francuske Kanade i ostatka, a time i separatističke težnje.

Godine 1980. je 60% stanovništva bilo protiv odcjepljenja; s pogoršanjem gospodarskih prilika 1995. godine manje od 51% stanovništva je bilo protiv odvajanja, s naznakom da će se referendum održati ponovno. U skladu s gospodarskim uvjetima i procesima vrlo je vjerojatno da će idući put franko-kanadsko stanovništvo Quebeca uspjeti izglasati odvajanje od Kanade.

LITERATURA

McKnight, T.L. (2004.): French Canada, u: Regional Geography of the United States and Canada, New Yersey, 132-149
Natek, K., Natek, M. (2005.): Kanada, u: Države svijeta, Mozaik knjiga, Zagreb, 530-541
Šegota, T., Filipčić, A. (1996.): Klimatologija za geografe, Školska knjiga, Zagreb

Naslovna karta: English vs French Canada, https://culturalcomparisonscom2722014.wordpress.com/english-vs-french-canada/

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content