Esuli ili optanti?

12. ožujka 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

S 502 glasa za, 15 protiv i četiri suzdržana Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10. veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na žrtve fojbi (jame u kršu) i na istarske, riječke i dalmatinske esule. Podsjetimo, taj je zakon svojevremeno predložio tršćanski zastupnik desne stranke Nacionalni savez (Alleanza Nazionale) Roberto Menia. Jake političke konotacije, između ostalog, poprima izbor datuma-10. veljače, jer je na taj dan 1947. potpisan Ugovor o miru između Italije i tadašnje Jugoslavije kojim je određen jugoslavenski suverenitet nad Istrom, Rijekom i dijelom Dalmacije koji su do Drugog svjetskog rata pripadali tadašnjoj talijanskoj kraljevini. Samo nekoliko dana prije konačnog usvajanja, stranke lijevog bloka predlagale su da se Danom sjećanja proglasi 20. ožujka, kada je brod »Toscana« posljednji put isplovio iz pulske luke s ljudima koji su odlučili iseliti.

U tom zakonu stoji da je Dan posvećen »Talijanima i svim ostalim stradalnicima u fojbama, Istranima, Riječanima i Dalmatincima koji su tijekom egzodusa napustili svoju zemlju te sjećanju na složene događaje na istočnoj granici«. Zakon predviđa da se svim nasljednicima žrtava fojbi dodijeli spomen-plaketa kao i nasljednicima svih osoba »koje su od 8. rujna 1943. do 10. veljače 1947. nestale pod prisilom Titovih vojnih postrojbi u Istri, Rijeci i Dalmaciji«. U dokumentu koji je priložen prijedlogu zakona stoji da je u fojbama pogubljeno 17.000 osoba. Na to je odmah u novinama reagirao predsjednik SAB-a Istarske županije Miho Valić koji navodi da je »prema njihovim saznanjima, istraživanjima, pisanim tragovima i postojećim dokumentima u Istri u fojbama završilo 336 fašista i špijuna«.

Broj iseljenih?

Proces tzv. egzodusa započeo je još u vrijeme rata, dva mjeseca prije kapitulacije Italije, odmah nakon pada Mussolinija. Što se tiče broja iseljenih iz područja koja su pripala Hrvatskoj i Sloveniji postoje velike razlike. P. F. Rocchi u knjizi »L’esodo dei 350 mila Giuliani, Fiumani e Dalmati« navodi brojku od 350.000 iseljenih. Luigi Papo de Montona u svojoj knjizi »Albo d’oro: La Venezia Giulia e la Dalmazia nell’ultimo conflitto mondiale« u izdanju »Unione degli Istriani« iz Trsta navodi 410.000 iseljenih, poginulih, deportiranih i nestalih. Prema jednoj drugoj knjizi »Storia di un esodo: Istria 1945-1956« grupe talijanskih autora iz 1980. godine Istru je napustilo preko 200.000 žitelja. Vladimir Žerjavić je na temelju podataka iz arhiva MUP-a, u kojem su pohranjeni zahtjevi za optiranjem u korist Italije, utvrdio da je broj optanata iz Hrvatske 96.858 (90.278 1948. i 6.580 1951.). Prema istom izvoru broj otpuštenih iz državljanstva i iseljenih u Italiju do 1974. (ustav iz te godine dopustio je da imovina iseljenih ostane u njihovu vlasništvu) iznosi 5.236. Ovom broju od 102.000 Žerjavić dodaje 34.000 osoba do 18 godina, 20.000 iz Zone B STT-a, te oko 30.000 ilegalno iseljenih. Dakle ukupno iseljenih 186.000. Iz slovenskog dijela optiralo je 21.332 stanovnika. Znači kao i u navedenom talijanskom izvoru iz 1980., broj iseljenih je preko 200.000. Vjerojatno ne više od 230.000. Valja istaknuti da nisu iseljavali samo Talijani, kako se često navodi, već i velik broj Hrvata i Slovenaca od kojih je dio nastavio put u Australiju, Južnu Ameriku, SAD i Kanadu.

Osim putem opcija i otpustom iseljavalo se i ilegalno. Takav način iseljavanja bio je najintenzivniji sredinom 1950-ih (1956. i 1957.) zbog slabije granične kontrole nakon tršćanske krize i popuštanja napetosti na granici. Neka istraživanja pokazuju da se od 1956.-1960. iselilo preko 37% ukupno ilegalno iseljenih osoba.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske akcije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prislini radovi (npr. prislini rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije). Prijem optanata i ostalih iseljenika nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju, u Južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Esuli nisu optanti

Emigracija se odvijala na tri načina. Putem opcija, otpustom iz državljanstva i ilegalnim iseljavanjem. Što se tiče naziva optanti i esuli treba skrenuti na njihovo pogrešno korištenje u hrvatskoj javnosti prije svega od strane medija, ali i od političara pa i dijela povjesničara. Riječ esuli od tal. esule znači »izgnanik«, a dolazi od lat. ex(s)ĭlĭum (egzil, izgon). Službena talijanska praksa nazivala je talijanske državljane koji su stigli u zemlju iz bivših talijanskih kolonija profughi(izbjeglice). U hrvatskom jeziku riječ izbjeglica dolazi od hrv. osnove »bijeg«. Izbjeglice su osobe koje zbog ratnih opasnosti, političkog nasilja i drugih nevolja bježe iz zemlje i traže zaklon u drugoj zemlji. Optant dolazi od lat. gl. optāre(željeti, birati), dakle to je osoba kojoj je omogućena sloboda biranja odnosno pravo stanovnika područja koje je od jedne države pripalo drugoj da mogu birati između dva državljanstva, uz određene uvjete. U Istri, prve opcije bile su regulirane Mirovnim ugovorom s Italijom (stupio na snagu 15.9.1947). Prema člancima 19. i 20. tog ugovora i sporazuma o opciji iz iste godine (Pravilnik o opciji osoba s područja pripojenog Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji po Ugovoru o miru s Italijom, Službeni list FNRJ br. 109/1947) optanti su morali ispunjavati slijedeće uvjete:

a)     prebivalište na pripojenom području 10.6.1940. (datum ulaska Italije u rat)

b)     talijansko državljanstvo na dan 15.9.1947. (datum stupnja na snagu Mirovnog ugovora)

c)     talijanski kao govorni jezik.

Drugi sporazum o opcijama potpisan je 1951. (Sl. list FNRJ br. 1/1951. i br. 12/1951). Rok za podnošenje molbi istjecao je 15.4.1951., a tim je sporazumom omogućeno i osobama kojima je zahtijev prije odbijen da podnesu molbu za reviziju. Iz dijela pod Zonom B STT-a iseljavanje je legalizirano Memorandumom o suglasnosti (točka 8.) potpisanim 5.10.1954 (Sl. list-MUIDS br. 6/1954). I konačno treći sporazum o opcijama potpisan je 1965. godine (Uredba o ratifikaciji sporazuma između Jugoslavije i Italije o regulisanju nerešenih slučajeva opcija za italijansko državljanstvo, Sl. list –MUIDS br. 8/1965). Iako manje korištena, mogućnost iseljenja putem otpusta iz jugoslavenskog državljanstva omogućena je zakonom o jugoslavenskom državljanstvu (Sl. list SFRJ br. 38/1964) i Osimskim sporazumom koji je stupio na snagu 11.3.1977. (Sl. list-MU br. 1/1977). Iz ovog proizlazi da i s pravnog aspekta postoji bitna razlika između izbjeglica ili tzv. esula i optanata. Dakle, izabirući pravo na opciju ti su ljudi postali optanti te su na temelju svoje izjave zadržali talijansko državljanstvo, sva građanska prava uključujući i odštetu za imovinu koja je ostala s druge strane granice. Esuli tj. izbjeglice ta prava nisu imali.

Problem imovine

Jugoslavije je imala pravo raspolaganja imovinom optanata do visine njezinih reparacijskih zahtjeva prema Italiji, a Italija je obvezna za tu imovinu namiriti svoje građane. Bivša SFRJ se osimskim (1975. odnosno 1977.) i rimskim sporazumom (1983.) obvezala da će Italiji isplatiti 110 miliona američkih dolara u 13 godišnjih jednakih rata po 8.461.538 dolara za imovinu koja je ostala na području bivše Zone B STT-a (Bujština i Koparština). Istim je sporazumom u vlasništvu talijanskih državljana ostavljeno 179 dobara. Dvije su rate plaćene u iznosu 17 mil. dolara 1990. i 1991. godine. Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto. Slovenija je svoj dio uplatila na račun Dresdner Banke u Luksemburgu jer Rim nije htio isporučiti broj računa. Italija ne želi preuzeti novac jer smatra da dug treba riješiti u cjelini. U vezi te odštete za optantsku imovinu su iz Rima poručili Zagrebu da bi bilo najbolje kada bi dug vratili u naravi što bi predstavljalo odstupanje od međunarodnih sporazuma. Dug koji Hrvatska treba platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara. Drugi je problem sudbina imovine 5.236 osoba koje su otpuštene iz državljanstva, a njihova imovina nacionalizirana. Od tih 5.236 osoba njih oko 3.000 imalo je imovinu, a očekuje se da bi se moglo uputiti nekoliko stotina zahtjeva za povratom imovine. Hrvatska će morati obeštetiti ili izvršiti povrat imovine tim ljudima, ali oni nisu optanti. Optanti će naknadu za povrat imovine morati potražiti, ne u Zagrebu ili Ljubljani, već isključivo u Rimu.

Višedesetljetna tabu tema hrvatske historiografije, te s druge strane predmet mistifikacije talijanske historiografije i politike, razlog su što do danas ne postoje znanstvene studije koje bi rasvijetlile u potpunosti ovo pitanje istarskog poraća. Ratne i poratne rane ni nakon više od pola stoljeća nisu zacijelile. Progovoriti o najosjetljivijim pitanjima povijesti triju naroda bez hipoteke koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, značit će zbližavanje novih generacija neopterećenih nacionalnim netrpeljivostima.