Europska unija

29. lipnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti
Uvod

Europska unija (EU) je nadnacionalna organizacija čiji je cilj jačanje ekonomske integracije i suradnje između zemalja članica. Utemeljena je 1. studenoga 1993. godine ratificiranjem Ugovora u Maastrichtu od strane 12 članica Europske zajednice – Belgije, Danske, Francuske, Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva. Stvaranje unije omogućilo je slobodu kretanja stanovnika, mogućnost življenja, rada ili studiranja u bilo kojoj od zemalja članica, jedinstveno tržište itd. Jedan od daljnjih ciljeva bilo je i stvaranje monetarne unije, što je i ostvareno uvođenjem jedinstvene valute, eura, 2002. godine. Unija je do danas proširila svoje granice tako da se sastoji od 25 država s oko 454 milijuna stanovnika.

Organizacije koje su prethodile Europskoj uniji

Ideja o ujedinjenoj Europi bila je ukorijenjena u mislima mnogih filozofa i vizionara; npr, književnik Victor Hugo je, potaknut humanističkim idealima, razmišljao o “Sjedinjenim državama Europe”. Međutim, konkretne ideje o ujedinjenju Europe datiraju iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Budući da je europska ekonomija nakon rata bila uništena, javile su se ideje o obnovi i ujedinjenju Zapadne Europe međutim, Hladni rat i nepovjerenje prema Zapadnoj Njemačkoj usporavali su ostvarenje takvih ideja. Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman smatrao je da bi Francuska i Njemačka mogle prevladati svoja neslaganja i uspostaviti gospodarsku suradnju te je u svom govoru 9. svibnja 1950. godine predložio osnivanje organizacije koja bi regulirala industriju ugljena i čelika te se ovaj dan danas slavi kao Dan Europe. Tako je 1951. godine Ugovorom u Parizu osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), koja je službeno počela djelovati godinu dana kasnije. Ugovor su dakle potpisale Francuska, Zapadna Njemačka, Belgija, Italija, Luksemburg i Nizozemska.

Slika 1. Zgrada Europskog parlamenta

Godine 1955. javile su se ideje o daljnjim mogućnostima ekonomske integracije Europe, što je na kraju rezultiralo potpisivanjem dvaju Ugovora u Rimu u ožujku 1957. godine kojima su utemeljeni Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Cilj osnivanja Europske ekonomske zajednice bilo je omogućavanje slobodne trgovine među zemljama članicama, uvođenje jednakih tarifa za uvoz robe iz ostalih dijelova svijeta te stvaranje zajedničke poljoprivredne politike. Kao odgovor na osnivanje EEZ-a, Ujedinjeno Kraljevstvo i šest drugih zemalja van EEZ-a osnovale su Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1961. godine. Šest godina kasnije, 1967. godine, došlo je do udruživanja EEZ-a, Euratoma i ECSC-a u jednu instituciju – Europsku zajednicu (EZ).

Do prvog proširenja EZ-a došlo je tek 1973. godine kada su u Zajednicu primljeni Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska, dok su se Norvežani na referendumu odlučili za nepristupanje. Sljedeće proširenje bilo je 1981. godine kad je EZ-u pristupila Grčka, te 1986. kad su isto učinili i Španjolska i Portugal. Zajednica je osim navedenih zadaća također pružala pomoć slabije razvijenim zemljama (posebice bivšim kolonijama zemalja članica) te se pokušalo ukloniti unutrašnje trgovinske barijere i osnovati zajednično tržište. Međutim, jedan od važnijih problema bile su fluktuacije među valutama zemalja članica, stoga je osnovan Europski monetarni sustav (EMS) 1979. godine, što je bio prvi korak prema postizanju ekonomske i monetarne unije. Njime se pokušalo utjecati na fluktuacije valuta i stopu inflacije unutar EZ-a.

Slika 2. Članice EU (žuto) i zemlje kandidati (sivo)

Europska unija

Kao što je već spomenuto, 1993. godine Europska zajednica je preimenovana u Europsku uniju, a dvije godine kasnije Uniji su se pridružile još tri članice – Austrija, Finska i Švedska – čime je ukupan broj članica porastao na 15. Najveće proširenje Unije dogovoreno je u Kopenhagenu 2002. godine, a stupilo je na snagu 1. svibnja 2004. godine pridruživanjem 10 novih zemalja – Cipra, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije. Ovo proširenje imalo je višestruko značenje; ne samo da su povećani površina i broj stanovnika Unije, već su Uniji pristupile i neke bivše komunističke zemlje, čime je završeno dugogodišnje razdoblje podijeljenosti kontinenta. Sljedeći kandidati za pristupanje uniji su Bugarska, Rumunjska i Turska, a zahtjev su predale još i Hrvatska i Makedonija. Deset novih članica od EU će sljedeće dvije godine primiti oko 40 milijardi eura kao poticaj za jačanje njihovih ekonomija i hvatanje koraka s ostalim zemljama članicama.

Unutar EU postoji pet institucija od kojih svaka ima svoju ulogu:

– Europski parlament

– Vijeće Europske unije

– Europska komisija

– Sud

– Revizorski sud

Jedan od temelja za posljednje povećanje EU bilo je rušenje Berlinskog zida i pad željezne zavjese 1989. godine. Nakon tih promjena Unija je osnova Phare program kojim se pružala financijska pomoć bivšim socijalističkim zemljama za uspostavljanje demokracije, obnovu ekonomije i provođenje političkih reformi. Osnovni kriteriji koje zemlje kandidati moraju ispuniti da bi se pridružile EU su:

– Politički kriterij: zemlje kandidati moraju imati stabilne institucije koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina.

– Ekonomski kriterij: zemlje kandidati moraju imati djelotvornu tržišnu ekonomiju i moraju biti u stanju boriti se s pritiskom konkurencije i tržišnih utakmica unutar Unije.

– Moraju biti sposobne preuzeti obaveze koje donosi članstvo u Uniji, uključujući slaganje s ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije. To znači da zemlje kandidati moraju u potpunosti prihvatiti zakon EU (tzv. acquis communautaire).

Slika 3. Zemlje članice EU koje su prihvatile euro kao službenu monetu (crveno) i zemlje (stare članice i 10 novih članica) koje još nisu prihvatile euro (plavo)

Hrvatska u Europskoj uniji?

Još od stjecanja samostalnosti, jedan od glavnih ciljeva Republike Hrvatske bio je pridruženje Uniji. Značajan korak u ostvarenju tog cilja učinjen je prije nekoliko dana, točnije 18. lipnja ove godine kada su predsjednici država ili vlada 25 zemalja članica odlučili odobriti Hrvatskoj status kandidata, a pregovori o punopravnom članstvu zakazani su za početak sljedeće godine. Kad će Hrvatska zaista ući u Uniju u prvom redu ovisi o njoj samoj, odnosno od brzini ispunjavanja zahtjeva za članstvo. Za sada je naglašeno da Hrvatska treba nastaviti surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom te da treba učiniti dodatne napore u poboljšanju prava manjina, povratku izbjeglica, reformi pravosuđa, regionalnoj suradnji i borbi protiv korupcije.

Iako je ideal o ujedinjenoj Europi donekle dostignut i njeni stanovnici uživaju u mnogim prednostima koje je ostvarenje ove ideje donijelo, dolazi do određenih neslaganja i straha od gubljenja nacionalnog identiteta te uviđanja nedostataka koji su se pojavili kao sastavni dio ove Unije. U posljednje vrijeme se sve više čuje izraz euroskepticizam, novinarski termina koji je skovan u Zapadnoj Europi, a označava oblik skepticizma, odnosno neslaganje s načinom organizacije Europe u obliku EU i njenom svrhom. Neki euroskeptici protive se ideji centralizirane europske (super)države te se protive pristupanju ili ostanku svoje države Europskoj uniji. Drugi se pak brinu o očuvanju nacionalnog suvereniteta i nacionalnog interesa te se zalažu za ograničenje ovlasti EU. Europska komisija često provodi ispitivanja javnog mijenja da bi više saznali o stavovima društva prema eurointegracijama i samoj Uniji. Neke države, odnosno njihovi stanovnici, referendumom su odlučili da ne žele pristupiti Uniji, dok druge, iako su pristupile, ne prihvaćaju euro kao valutu, već su zadržale svoje vlastite valute.

Ući u Uniju ili ne, donosi li ona više koristi ili gubitaka, pitanja su za neku drugu, opširniju raspravu i bez obzira što mislili, ostaje činjenica da su eurointegracije realnost, a ponekad i neophodnost.

Više:

http://europa.eu.int/index_en.htm