Gdje je Istra?

9. veljače 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

«Na krajnjem sjeveru Jadranskog mora, gdje završava morska površina koja predstavlja grlo ustiju Mediterana, nalazi se trokutasti komad zemlje oblika jezika To je Istra» – Richard Francis Burton

Regije i regionalizacija

Regije su, kako u prošlosti tako i danas, «proizvedene» pod utjecajem najrazličitijih faktora kao rezultat najrazličitijih interesa, od strane čovjeka. Pri određivanju regija središnji cilj jest definirati razlike, no osim te prostorne dimenzije granica, treba promatrati i vremenske granice jer prostorne međe i njihovi simbolički sadržaji izravno ovise o konstrukciji socijalnog ili društvenog vremena te prilikama koje u tom vremenu vladaju.

Regionalizacija predstavlja jedan od važnih zadataka geografskog proučavnja. Osim geografskog principa regionalizacije (fizionomsko-homogene regije, nodalno-funkcionalne) postoje i tzv. negeografski koncepti regionalizacije (administrativne regije, tehničke, historijske, ekološke, planske itd.). Tradicionalne ili historijsko-geografske regije specifičan su oblik složenih regionalnih cjelina. One su, više ili manje, očuvane i živuće u svijesti ljudi i u svojim prostornim okvirima, usprkos brojnim promjenama. Tradicionalna regija posljedica je vremenski dugotrajnog razvoja identiteta povezanog s teritorijalnošću. Ključni problem, svake regionalne studije, jest izbor kriterija koji trebaju omogućiti najbolju spoznaju prostornog identiteta. Postoje tri relevantne skupine kriterija: 1. obilježja prirodne sredine, 2. teritorijalno organizacijski (izvorni tip organizacije, upravno-politička organizacija, crkvena organizacija) i 3. socio-kulturni kriterij.

Današnja Istra je drugačija od historijske, tradicionalne Istre, koja se oblikovala između 15. i 18. stoljeća. No što da nazovemo Istrom? pitaju se autori Knjige o Istri u uvodnom poglavlju. U diskusiji navedene knjige o poluotočnom karakteru stoji: «Istra je poluotok, kažu oni koji smatraju da su našli objektivnu i pouzdanu oznaku. Međutim, crta između vrha Prelučkog i Miljskog zaliva odvaja složen prostor i kida homogene pejzaže. Na brdima i ravnjaku Ćićarije ne osjećaju se poluotočne osobine. Istina, Ćićarija je u stočarskoj prošlosti životno bila povezana s poluotokom. Poseban je problem krševit greben Učke (1 396 m) koji dalje razbija poluotočni prostor i čini izrazitu unutrašnju među. U našu svijest Istra je ušla u administrativnim međama koje je odredila austrijska uprava početkom 19. stoljeća. U to doba kvarnerski prostor bio je bez veće važnosti-to je kraj u kome se nagađa o međama Istre i Dalmacije.»

Poluotočni smještaj jasno je definiran na zapadu, jugu i istoku. Ostaje nedefinirana međa na sjeveru i sjeveroistoku. Uzme li se za kopnenu granicu poluotoka linija koja povezuje vrh Miljskog zaljeva kod Trsta i Preluk, između Opatije i Rijeke, površina poluotoka iznosi 3 306 km2. Najveći dio površine 2 950 km2 (89%) pripada Hrvatskoj, 344 kmSloveniji, a samo 12 kmItaliji.

Antička Istra

Na vjetrometini povijesnih mjena, u Istri su se odvijale brojne upravno-političke promjene. Antička Istra je historijsko-geografski pojam koji obuhvaća prostor poluotoka od Trsta (antički Tergeste), zapadnom obalom preko područja Poreča (Parentium) do Pule (Pola), i zatim do rijeke Raše (u antici Arsia flumen), rijeke koja je predstavljala granicu prema Liburniji. Na Raši je bila etnička granica između Histra i Liburna, a potom Augustova granica između italske Desete regije (Regio X) i provincije Dalmacije (Dalmatia).

 

Sl. 2. Istra u antici (Matijašić, 1998).

Istra u srednjem vijeku

U srednjem vijeku, 1374. od središnje Istre formira se samostalna Pazinska knežija, osnovana 1342., koja je nasljednim ugovorom pripala austrijskim Habsburgovcima. Godine pak 1420./1421. Mleci postaju gospodari zapadne, južne, jugoistočne i manjeg dijela sjeverozapadne Istre tj. ¾ poluotoka od Plomina do Milja. Podjela Istre između Mletaka i Habsburgovaca ostat će do kraja 18. stoljeća. Burna događanja na istarskom kunfinu uvjetovala su teritorijalne promjene u novom vijeku. Ratom s Cambraiskom ligom 1508.-16. desile su se one posljednje prije propasti Mletačke republike 1797. godine. Tridentskim mirom 1535. zacrtana je granica koja je imala i bizarne demarkacije na terenu: arbitražna komisija podijelila je selo Zamask na dva dijela. Župna crkva se nalazila na mletačkom dijelu, a župna kuća na pazinskoj strani: »Selo Zamask, pola mletačko, pola carsko« (La Villa di Zumesco, mezza Veneta, mezza Imperiale). Granica između mletačkog i nadvojvodinog teritorija sezala je od rječice Glinščice pa sve do uvale Stupova kod Plomina.

 

Sl. 3. Pazinska grofovija odnosno austrijski dio Istre (De Franceschi, 1963).

Između Venecije i Austrije

Važnost duogotrajne podijeljenosti istarskog poluotoka između Venecije i Austrije jest u kreiranju banderijskog identiteta kod stanovništva s obje strane granice čiji tragovi postoje i danas (više od dvjesto godina nakon pada Venecije!). Formiranje tih banderijskih identiteta, u rasporedu rasprostiranja kakvog nalazimo danas, događalo se nakon 1535. godine kada granica dobiva stalan oblik. Antagonizam Benečana (stanovnici mletačkog dijela Istre) i Kraljevaca (austrijski dio) očitovao se i u endogamijskim tendencijama (najčešći su brakovi iz iste župe). Podvojenost, doduše bitno ublažena, zadržala se sve do danas, kada postoji svijest o pripadanju različitim entitetima. Nekadašnja austrijsko-mletačka granica danas je međa upitnih zamjenica ča (austrijski dio) i kaj (mletački dio). Upravo su ove upitne zamjenice temeljni parametar za percepciju jezičnih zajednica. Mentalni barijerizam, kao posljedica sukoba oko granice, potakao je, dakle i jezične promjene. Ove karakteristike otvarale su put formiranju niza grupnih identiteta uz granicu koji se očituju u obrascu mi-oni.

U prvoj polovici 19. stoljeća, 1822., od istočne Istre i Kvarnerskih otoka (koji su izdvojeni iz Riječkog okruga), osnovan je okrug sa sjedištem u Pazinu. Tri godine kasnije, 1825., formiran je Istarski okrug, od prijašnjeg mletačkog i austrijskog područja te Kvarnerskih otoka sa sjedištem u Pazinu, a dio je Austrijskog primorja sa sjedištem u Trstu. Okrug postoji do 1861. kada se formira markgrofovija (pogranična grofovija) od Istarskog okruga sa saborom u Poreču. Od 1869. do 1918. Istra je administrativno podijeljena na šest kotarskih kapetanata: koparski, porečki, puljski, pazinski, voloski i lošinjski.

 

Sl. 4. Mletački dio Istre (Ivetic, 1999).

Istra danas

Nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije novoformirana Istarska županija u okviru Hrvatske neupitno čini jezgru Istre. Županijska skupština Županije Istarske na prvoj je sjednici 16. travnja 1993. donijela preporuku o pokretanju postupka za uključivanje Grada Opatije te Općina Cres, Mali Lošinj, Matulji, Lovran i Mošćenička Draga u sastav Istarske Županije. No inicijativa je ostala bez odgovora. Prema Deklaraciji o Euroregiji Istri donesenoj na Izvanrednom Saboru IDS-a 24.4.1994. u Rovinju, Euroregija Istra je transgranična regija čije područje je sastavni dio Republike Hrvatske, Republike Slovenije i Republike Italije. Osim Istarske županije, članice Euroregije Istre iz Republike Slovenije su općine Kopar, Izola i Piran, a iz Republike Italije općina Muggia (Milje). Sjedište je u Poreču. U Sloveniji pak, postoji problem definiranja obalne regije. Za slovenski dio Istre čak niti ne postoji jedinstveni naziv. U slovenskoj javnosti se upotrebljava više od deset naziva. Najčešće korišteni su nazivi: Obala, Šavrinska brda, Koprsko, Koprsko primorje i Slovenska Istra. Neki autori govore o «deistrizaciji» u slovenskom dijelu Istre. Oni smatraju da se uspjeh «deistrizacije» pokazuje u pravom iznenađenju prosječnog Slovenca kojeg uče da je slovenska obala dio istarske obale i da ta obala ima ruralno zaleđe te da u tom zaleđu nema nikakve prirodne granice koja bi ju dijelila od Istre. Historijsko-geografska pripadnost Istri očituje se i u talijanskom nazivu grada Kopra: Capodistria koja dolazi od Capo d’Istria=glavni od Istre. Upitna je i pripadnost te naziv Opatijskog primorja ili tzv. Liburnije. Iako danas gravitacijski usmjerena ka Rijeci, zanimljivo je da je upravo ovdje, na periferiji svog nekadašnjeg teritorija (od Raše do Krke) Liburnija sačuvala barem trag imena iako joj se poslije 821. godine zameo svaki trag. Neki autori govore i o tzv. Opatijskom krasu te ga smatraju najistočnijim dijelom Istre. Pripadnost naselja Opatijskom krasu ostvaruju naselja: Brdce, Lipa, Male Mune, Mali Brgud, Pasjak, Rupa, Šapjane, Vele Mune, Veli Brgud, Žejane te u nekih autora i Zaluki i Zvoneća. No kod samih stanovnika tog kraja odražava se granični karakter. Za sebe će reći: “Nismo Ćići ni Brkini, jesmo jušto na kunfini!”, “Kastafci, Brkini,-mi u sredini!”. Slična je percepcija i stanovnika Ćićarije koji govore: «Gren u Istru» ili «Bio sam u Istri».

Nereificiranost simboličkih granica ne znači njihovu manju vitalnost i kraće trajanje od fizičkih međa. Uostalom fizičko i simboličko, nerijetko se isprepliću. Nekad izrazita prirodna barijera-Učka (barem u prometnom smislu) ostala je to i danas u simboličkom smislu. Mnogi će Istrani koji studiraju u Zagrebu reći: «joj, kad dođem na ovu stranu Učke, doma sam. Svi osjećaju, znači, kad idu tunelom…». Oni pak s istočne strane smatraju ju također znatnom pregradom: «Istina je, istina, da je za Učkom Istrija.» Danas se vrh Učke, «najviše planine u Istri» nalazi u Primorsko-goranskoj županiji.

 

Sl. 5. Satelitski snimak Istre (NASA, ožujak 1990).

Jedno istraživanje je pokazalo da je osobno iskustvo svakog istraživača sljedeće: što je geografsko iskustvo Istre snažnije, time je i definicija njezina teritorija šira. Primjerice, učenica iz Žminja koja ide u školu u Pazin definira Istru mnogo uže nego studentica koja studira u Trstu i u čijoj je mentalnoj karti i taj grad neupitno dio Istre. U jednom intervjuu na komentar novinara: «-Dobro, ali Opatija nije u Istri.» pjevač Alen Vitasović je odgovorio: «-Ne? Nego gdi je? Nedavno sam u Opatiji imao koncert i shvatio da su tamo najveći Istrani.»

Vezanost za zavičaj znatno je izražena kod stanovnika Istre. Ta regionalna pripadnost predstavlja poseban oblik teritorijalne, odnosno socijalne pripadnosti koju određuje teritorijalna dimenzija. Tako shvaćenu regionalnu pripadnost ne određuje u prvom redu «prirodni prostor» (geografska obilježja), već «kulturni prostor», koji nastaje simboličkom «preradom» prirodne teritorijalnosti (vrijednosti, tradicija, povijest, jezik odnosno dijalekt itd.). Neki sociolingvisti ističu da istrijanstvo ima korijene kao i svi drugi talijanski kampanilizmi. Ti su korijeni, po njima, srednjovjekovni, zasnovani na municipalnoj i komunalnoj tradiciji zapadne obale i na tradiciji urbanog agrara u unutrašnjosti. Po nekima, nismo daleko od istine, ako tvrdimo, da je regionalizam ustvari nacionalizam u malom formatu.

S emigracijom autohtonog stanovništva, posebice Talijana nakon Drugog svjetskog rata, identitet se prostorno raširio i utječe na oblike prostorne povezanosti šire regionalne okolice. Posebno se to odnosi na vezu Trsta i Istre, vezu koja je u prošlosti imala ekonomsko-gospodarske temelje, a danas pod utjecajem doseljenog stanovništva iz Istre, intenzivne obostrane veze. Tako Trst preuzima novu funkciju koju u prošlosti nikada nije imao jer je bio kontinentalno orijentiran (pogotovo do druge polovice 19. st.). S druge strane unutar Istre ne postoji nikakav jači centar koji bi tu regiju povezao. Sve do druge polovice 19. st. to područje nije bilo nikada samostalno. Bez obzira na podjelu prostora između tri države, Istra ostaje homogeno historijsko-geografsko i kulturno područje.