Uz Svjetski dan vjerske slobode: Promišljanja geografa o religiji u Hrvatskoj

27. siječnja 2004. |
Pogledajte sve članke na karti

Religija je važna odrednica koja oblikuje kulturu u određenom prostoru. Religije čine bitan historijsko-geografski element transformacije društva i prostora, uzrok su svakodnevnih cirkulacija i dugoročnih migracija stanovništva. Utjecaj religije očituje se od svakodnevnih aktivnosti vjernika, koje, uz ostalo, rezultiraju oblikovanjem kulturnoga identiteta, ali i specifičnoga kulturnog krajolika, pa do političkogeografskih odnosa među pojedinim civilizacijama. U javnim medijima se često naglašava utjecaj religije na međunarodne odnose, osobito u kontaktnim prostorima gdje se dodiruju – prožimaju ili sukobljuju – različite religije ili pojedini ogranci iste religije.

Hrvatska je dobar primjer kontaktnog prostora u kojima se od kraja 14. st. isprepleću utjecaji dviju monoteističkih religija – kršćanstva i islama. Prilike su dodatno usložene činjenicom kako kršćanstvo nije jedinstveno, a Hrvatska se nalazi uz granično područje rimokatoličkoga i (srpskoga) pravoslavnog dijela kršćanskog svijeta, koji se, nakon više privremenih raskola, konačno razdvojio 1054. godine. Granica kršćanskog Istoka i Zapada povučena je po istočnoj granici današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sredinom Crne Gore, približno se podudarajući granicom istočnoga i zapadnog dijela Rimskoga Carstva, podijeljenog 395 god. Od kraja srednjeg vijeka religijski zemljovid Hrvatske upotpunjen je malom, ali gospodarski i kulturno značajnom židovskom vjerskom zajednicom. Od 16. st. u zapadnim krajevima Hrvatske nicale su manje protestantske zajednice iz čijih su redova proistekli važni protestantski teolozi i znanstvenici (posebno Matija Vlačić Ilirik).

Glavne vjerske zajednice u Hrvatskoj su oduvijek činile veliko kulturno i duhovno bogatstvo. Najvažnija je vjerska zajednica Rimokatolička Crkva, koja svoje korijenje u današnjem hrvatskom nacionalnom prostoru ima još od samih početaka kršćanstva. Znakovito je pri tom, da je kršćanstvo na hrvatskom tlu nicalo na postojećim temeljima religijskog sustava pojedinih naroda ilirskoga kulturnog kruga, rimsko-grčkog panteističkog sustava, a kasnije i religije slavenskih došljaka. U prostoru se često mogu uočiti tragovi koji jasno ukazuju na vjersko-kulturni kontinuitet. Posebno treba istaknuti sveta mjesta (najčešće istaknute i lako dostupne uzvisine, ali i brojna druga mjesta u naseljima, primjerice Dioklecijanov mauzolej, zadarski forum s kapitolijem i sl.) na kojim se tisućljećima nalaze sakralni objekti. Tragovi materijalne i duhovne kulture te postojeći sakralni objekti (primjerice Eufrazijeva bazilika, odnosno katedrala sv. Maura u Poreču, crkva sv. Donata u Zadru, katedrala sv. Jakova u Šibeniku, katedrala sv. Duje u Splitu i dr.) nisu samo sveta vjerska mjesta već i neprocijenjiva kulturna baština Hrvatske, Europe, a u konačnici iznimno vrijedan kamenčić u religijskom mozaiku cijeloga čovječanstva. Vjerska baština čini, uostalom, važan dio turističke ponude Hrvatske, koja uz neposredne gospodarske učinke, ima veliko značenje u globalnom povezivanju i suradnji Hrvatske i ostatka svijeta.


Slika 1. Crkva sv. Trojstva, Zadar, 9. st. – crkvu je dao sagraditi zadarski biskup Donat, uspješan posrednik između karolinškog Zapada i bizantskoga Istoka

Dobrim je dijelom pripadnost Hrvatske kršćanskom Zapadu utjecala na politički, kulturni, ali i gospodarski razvoj. Međutim, ne smije se zanemariti ni utjecaj drugih, iako uglavnom bitno manjih vjerskih zajednica. Povijesne činjenice, nažalost, svjedoče o čestim sukobima pojedinih država-velevlasti na hrvatskom nacionalnom prostoru. Te su sukobe vodili pripadnici različitih religija pa su se gotovo nužno politički sukobi poistovjećivali s vjerskim sukobima iako u svojoj biti oni to (najčešće) nisu bili. Znakovito je kako su početkom 16. st. pape Hrvatskoj dale laskavi  epitet “Antemurale christianitatis” (Predziđe kršćanstva) i to u vrijeme kada je malo tko pružao realnu vojnu i političku pomoć, osim ako to nije bilo u interesu velikih “političkih igrača”. Kako Hrvatska nije bila samostalna, a još nije bio izražen ni nacionalni identitet, važan je integracijski činitelj bila upravo Crkva, i to kao vjera organizirana u moćnu instituciju putem brojnih ustanova i složene hijerarhije. U okrilju brojnih benediktinskih, dominikanskih i franjevačkih samostana, isusovačkih kolegija, (nad)biskupksih kaptola i sveučilišta (prvo hrvatsko sveučilište je dominikansko sveučilište osnovano u Zadru 1396.) razvijala se hrvatska i europska umjetnost, književnost i znanost – sigurno jedna od  najvažnijih sastavnica hrvatske kulture.

Žalosna je činjenica kako je veliki ratni požar na kontakntom prostoru Hrvatske te Bosne i Hercegovine buknuo tijekom Drugoga svjetskog rata, kada su u ime nacije i vjere učinjeni brojni zločini, a da istom vjera i nacija zapravo najvećim dijelom nisu pristajale uz političke monstruozne mehanizme koji su u njihovo ime provodili najgora zvjerstva. Borba za vjerske slobode za pojedine je vjerske skupine, u različitim prigodama i na različitim mjestima, tada zapravo predstavljala borbu za goli život. Ponajviše su stradali (prema broju poginulih) pripadnici katoličke, pravoslavne, islamske i židovske vjere, iako je, s obzirom na udio stradalih vjernika, najviše propatila židovska vjerska zajednica. Sasvim je druga stvar što su stradanja nevinih kasnije činila važan faktor političke ucjene, a tako i dodatno zakomplicirale dio mučne i bremenite hrvatske prošlosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, sve do demokratskih promjena i osamostaljenja početkom 1990-ih, vjerske su slobode sustavno ograničavane, a ponekad su se vjerske razlike koristile kao instrumenti vladajuće politike. I tijekom obrambenog rata u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu često su se naglašavale vjerske razlike. Nesretni sukob početkom 1990-ih ponekad je doista naličio vjerskom sukobu jer su se zaraćeni narodi poistovjetili s prevladavajućim vjerskim zajednicama. No, je li to uistinu točno? Neki su politički čimbenici nastojali potkrijepiti svoje akcije opravdavajući se kako su zapravo tek sudionici realizacije najgorih Huntingtonovih scenarija, koji su ionako posljedica “sukoba civilizacija”.

Tijekom razdoblja od 1991. do 2001. vjerska se struktura stanovništva Hrvatske jednim dijelom izmijenila, uglavnom zbog toga što je dobar dio srpskoga pravoslavnog stanovništva iselio iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu i u Srbiju (usp. sl. 2 i 3). Znakovito je također kako se smanjio udio onih koji se opredijeljuju za popisne kategorije “nisu vjernici” (1991. bilo ih je 3,7%, a 2001. 2,22%), “agnostici i neizjašnjeni” (1991. bilo ih je 4,/%, a 2001. 2,99%). Nepoznato je religijsko izjašnjavanje zabilježeno kod 1,7% stanovništva 1991., a 0,58% stanovništva 2001. Pitanje je međutim, koliko se deklarativno opredjeljenje za neku od vjerskih zajednica u Hrvatskoj doista podudara s redovitim izvršavanjem osnovnih vjerskih obaveza, odnosno sa životom prema vjerskim načelima. U svakom slučaju, popisni podaci ukazuju na ogromno vjersko, ali i kulturno, a nerijetko i političko značenje Katoličke Crkve u hrvatskom društvu: 1991. u Hrvatskoj je bilo 76,6% stanovnika rimokatoličke vjeroispovjesti, a 2001. rimokatolicima se izjasnilo 87,8% stanovnika Hrvatske. Godine 1991. pravoslavnih je bilo 11,1%, muslimana 1,14%, židova 0,01%, protestanata (više različitih skupina) 0,35% dok je 2001. pravoslavnih bilo 4,42%, muslimana 1,28%, židova 0,01%, a protestanata (više različitih skupina) 0,43%. Smanjen je i udio grkokatolika kojih je 1991, bilo 0,2%, a 2001. svega 0,14% te starokatolika kojih je 1991. bilo svega 937 a njihov je broj 2001. pao na 303 vjernika.

Ako kršćani čine oko 93% stanovništva Hrvatske nije li opravdan njihov zahtjev da se kršćanske vrijednosti prihvate na svim razinama obrazovnog sustava? Kršćanske vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu doista ne bi trebale biti kamen spoticanja s drugim vjerskim zajednicima ili onima koji nisu vjernici. Francuski povjesničar i geograf F. Braudel u djelu Grammaire des Civilisations (kod nas Civilizacije kroz povijest) ističe: “Zapadno je kršćanstvo bilo i ostaje glavna sastavnica europske misli…” te dodaje “Od početka do kraja povijesti Zapada, kršćanstvo ostaje u srcu te civilizacije koju nadahnjuje, čak i onda kad dopušta da ga ona ponese ili izobliči, i tu civilizaciju obuhvaća čak i onda kad se ona trudi da mu pobjegne”. Kako se Hrvatska nalazi na dodiru kršćanskog Zapada i Istoka te islama i židovstva to je njena povijesna uloga da upotrijebi, osmisli i provede u život naplemenitije ideje svih triju velikih religija. “Zadaća” je tim lakša što je iskon tih religija isti.

Suvremena ekumenska nastojanja pojedinih kršćanskih vjerskih zajednica hvale su vrijedan pokušaj osmišljavnja zajedničkog suživota i sukreriranja istoga, za život čovjeka, boljega društva. U tom smislu, možda bi bilo dobro istaknuti jedan, za geografe zanimljiv, segment vjerskog nauka Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve. U posljednjoj je Božićnoj poslanici patrijarh SPC-a Pavle upozorio na ekološke probleme i potrebu razvijanja ekološke svijesti. Znatno prije papa Ivan Pavao II. s pravom je upozorio cijelu svjetsku javnost kako je “Ekološka kriza zapravo kriza morala i zbiljski prezir prema čovjeku”. Nisu li to misli koje zajednicu vjernika pozivaju na aktivno rješavanje jednoga od najvažnijih problema globaliziranoga svijeta?

Ova su promišljanja, uz ostalo, prilog institucionalizaciji geografije religija kao discpiline geografske znanosti u Hrvatskoj, koja bi se bavila kompleksnim međuodnosom religije, društva i prostora. Uzore u svijetu imamo pa bismo tim lakše mogli prionuti daljnjem razvitku naše znanosti.

Zanimljivi linkovi:

http://www.adherents.com
http://www.und.edu/instruct/munski/geog151/RELIGION
http://religion.rutgers.edu/vri/