Zapadna demokracija – jedina igra u gradu?

16. srpnja 2007. |
Pogledajte sve članke na karti

Sloboda izražavanja, suverenost naroda i politička jednakost samo su neke od karakteristika ,,jedinog mogućeg” društvenog uređenja. Svjedoci smo porasta broja demokracija, recepata za njihov razvoj, koje nude zapadni mentori. Tako se demokracija kao i sami pokušaji njene izgradnje proširila i izvan granica zapadnoeuropske jezgre. No, ako poželimo zagrebati ispod površine tog procesa, nameće se pitanje – može li se jedan te isti recept primjenjivati na različitim sastojcima? Ono što je neizbježno, definitivno je potreba potpunog uklanjanja autoritarnih režima, tj. njihovih ostataka u svijetu. No, u ovom složenom procesu izgradnje demokracije, trebalo bi ozbiljno uzeti u obzir predispozicije različitih ne-zapadnih (nezapadnih?) zemalja koje utječu na ovaj proces.

Ovdje se radi o značajnim faktorima kao što su politička kultura koja sa sobom nosi kompleksnu strukturu društva ili religija koja se svojim, ponekad radikalnim pravilima kosi s pravilima demokracije pa su potrebni razni kompromisi, do kojih se opet dolazi dugotrajnim i upornim procesima suradnje zapadnih predstavnika, sa svojim,,učenicima”. Sljedeći je faktor, prema nekima i najpresudniji u cijeloj ovoj priči, bogatstvo.

Tako je Lipset zaključio sljedeće: ,,Što je država bogatija, to su veći izgledi njenog prihvaćanja demokracije.” (Hague, Harrop, Breslin, 2001.). Prema njemu, gospodarski razvoj i obrazovanje  pridonose nastanku srednje klase koja je nesklona ekstremizmu. Sukladno tome, spomenuti su prijelazi zahvatili srednje bogate zemlje Latinske Ameike i Istočne Europe, no ne i najsiromašnije s područja Južne Azije i Afrike. Možda je upravo ovaj pristup nagnao članice G8, da na nedavnom sastanku, uz postavljanje uvjeta afričkim zemljama o razvoju demokracije, istodobno ponude i konkretniju ekonomsku i socijalnu pomoć.

Vratimo se na početak priče. Govoreći o različitim predispozicijama, je li moguće primjenjivati isti model – onaj zapadni, na različite države i regije? Nadalje, je li uistinu potrebno primjenjivati toliko nasilje nad ,,neposlušnima”? Ako i jest (ukoliko je ponekad neophodno za rušenje neposlušnih režima te spas potlačenog stanovništva), do koje se mjere smije upotrebljavati? Postoji li netko tko racionalno određuje granicu? To su kroz vrijeme postala prilično zamršena pitanja. Postavljajući ih, nemoguće je ne zamisliti slike nasilja na području Iraka.

U slučaju Iraka ćemo preskočiti klišeizirane teorije zavjere i čuvenu naftnu politiku (pa bila ona i djelomično istinita) te samo prokomentirati kako je Busheva administracija napravila golemu grešku time što nije ni pokušala preduhitriti rašireno pljačkanje uvođenjem redarstvenih snaga. Tako Francis Fukuyama u svojoj knjizi ,,Izgradnja države”, iznosi činjenicu kako je velika količina administrativnih sposobnosti bila izgubljena upravo u pljačkama i raširenim neredima koji su uslijedili nakon spomenute intervencije.

Nećemo nabrajati ostale primjere teškog procesa izgradnje modernih nacija – iako svaki oblik reformi i dubinskih promjena donosi i društvene turbulencije – jer nam to nije cilj. Nećemo se  orijentirati ni na određene vandalističke grupe koje u ime globalnog trenda, stihijski uništavaju i malo nečeg dobrog pred sobom. No, neovisno o tome, nameće se pitanje – hoće li ikad biti moguće nalijepiti (možda ponegdje sitno izmijenjen) model zapadne demokracije na tisućljetnu nedemokratsku povijest nekih područja svijeta? Ili bi ih trebalo pustiti da prekrajaju predloženi koncept svojim društveno-povijesnim prilikama?

Kao svojevrsna potpora posljednjem pitanju, mogao bi poslužiti primjer tzv. azijske demokracije, kojom su se vođe usprotivili imperijalizmu zapadnog modela. Nravno, ovaj je model samo djelomično pozitivan ukoliko se uzme u obzir problem ograničene slobode medija i smanjene ljudske slobode općenito. No, s druge strane, zapadni se predstavnici demokracije, na spornim područjima diljem svijeta, koriste upravo tim, ne uvijek demokratskim sredstvima pri izgradnji novog društva. Ali, gledajući postojeći model iz druge perspektive, možemo opaziti veliki gospodarski rast, koji je rezultat usredotočenosti vođa na dugoročnu modernizaciju. Istovremeno, količina društvenih tema koje bi ih ometale u tom poslu, svedene su na minimum. Naravno, ovdje se ne radi o najboljem modelu, ali možemo govoriti o onom optimalnom, koji to isto drušvo daljnjim promjenama može odvesti u smjeru još većeg prosperiteta. Naposljetku, kompromis između zagovornika i protivnika je sljedeći: zapadni je model primjenjiv u razvijenim zemljama, dok je potonji učinkovitiji upravo u nerazvijenim zemljama.

Na samome kraju, teško je podvući crtu i reći što je najbolje. No, pomalo je utopijski tvrditi da je upravo zapadni recept primjenjiv na sve. Svakoj bi se regiji trebalo naučiti pristupati sa znanjem o njenim specifičnostima koje samim time uvjetuju smjer njenih daljnjih koraka u ekonomskom i političkom razvoju. To se, naravno, teško može napraviti nasilnim ulascima u te zemlje i regije, te s puškama u ruci siliti postojeće stanovništvo brzom i efikasnom brisanju jedinog načina života s kojim su, nažalost, srasli.

Literatura

1. Fukuyama, F. (2005.): Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću. Izvori. Zagreb.
2. Hague, R., Harrop, M., Breslin, S. (2001.): Komparativna vladavia i politika. Fakultet političkih znanosti. Zagreb.